30. 12. 2009.

Armin Risi: Svetlost i senka današnjice

Objavljeno na internet stranici  autora: LINK
Preuzet sa: LINK

Prevod: Jelena



Proročanstva, teorije zavere, putevi za rad na sebi, nada u Boga i čak „razgovori sa Bogom“ se danas visoko rangiraju u modernoj ezoteriji. Propagiraju se najrazličitiji pogledi na svet: od strane različitih grupa, autora bestselera, učitelja tajnih znanja. I svi veruju da su u pravu i da su u svetlosti. Da li su neki u pravu više nego drugi? Da li čovek može i sme da napravi razliku? Ili je sve relativno? Da li smo izloženi jednoj filozofskoj odnosno ideološkoj samovolji, bez kriterijuma i merila za istinu? Da li uopšte postoji tako nešto kao što je „Istina“?

Danas, u vreme takve zbrke i dezorijentisanosti, je važnije nego ikad potražiti odgovor na ta pitanja, koja pokreću svet.
Filozofija vs ideologija

U davnim vremenima, na primer u antičkoj Grčkoj i još ranije, u staroindijskoj (vedskoj) kulturi, filozofija je smatrana „Kraljicom sveg znanja“ – i tako bi trebalo da bude i danas. Jer svaki vid nauke bi trebalo da služi sticanju znanja, a znanje bi trebalo da služi spoznaji istine. „Ljubav prema istini (mudrosti)“ se na grčkom naziva
philo-sophia. Međutim, danas većina ljudi pod filozofijom podrazumeva nešto dosadno, suvoparnu igru misli, koja nema nikakvu praktičnu korist. Zbog toga nije iznenađujuće da većina ljudi nema vremena za filozofiju.

Kao što naredni članak pokazuje, filozofija nije nikakav luksuz, već instrument od presudne važnosti za sticanje jasne moći rasuđivanja. Pored toga biva očigledno, da mnogo toga, što se danas posmatra kao „filozofija“, uopšte nije filozofija, već
ideologija. Tu nije reč o istini, već o sopstvenoj istini odnosno sopstvenim idejama, koje čovek želi da nametne kao istinu. U današnje doba, materijalističko „mračno doba“ (na sanskritu nazvanom Kali-Juga), mora se imati na umu da vladajuće ideologije stvaraju sile mraka.Svetovi Svetlosti i Senke

Na Zemlji deluju kako sile mraka, tako i snage svetlosti. Ta već sama po sebi razumljiva tvrdnja ipak u sebi krije duboke konsekvence, koje nisu do kraja spoznate.

U oblastima svetla postoji samo svetlo, a u senci samo senke. Ukoliko svetlo prodre u senku, više nema senke. Samo u jednom sasvim određenom graničnom području se svetlost i tama dodiruju, naime, na onoj „liniji obale“, na kojoj se svetlo odvaja od senke.

Isti princip – prema vedskoj slici sveta – važi i u multidimenzionalnom Kosmosu u pogledu svetova svetla i senke. I oni postoje odvojeno (paralelno), ali se susreću u jednom području, na kome se svetlo odvaja od senke. Ta prelomna oblast je dimenzija, na kojoj se nalazi Zemlja. Prema mnogim ezoterijskim i religioznim izvorima to je razlog, zašto u našem svetu uticaji svetla i senke deluju jedni pored drugih i zašto različita bića imaju tako veliki interes za planetu ljudi: Zemlja je mesto račvanja, na kome se duše odlučuju u kojem će pravcu ići.
Svi smatraju da su u svetlosti

Kada se govori o svetlu i senci, to je razlikovanje uz izvesnu zadršku. Jer i sile mraka, naravno, veruju da se nalaze u svetlosti. Iz tog razloga je čovečanstvo suočeno sa različitim oblicima „svetla“ i „Boga“, čiji su predstavnici svi uvereni u svoje poglede. Čuje se sve više glasova, neki su potpuno protivurečni, drugi varljivo slični. Da li svi oni imaju pravo? Da li smo jednostavno izručeni najglasnijim ili postoji mogućnost razlikovanja?

Zabuna nastaje usled toga što se i u materijalističkom i u ezoterijskom ateizmu takođe govori o „Bogu“. Međutim, postavlja se pitanje, šta se pod time podrazumeva? Šta je ateizam, panteizam, deizam, monizam, dualizam, teizam? Šta je njihova slika o svetu? Ko zastupa te slike o svetu? Sa kakvim praktičnim konsekvencama?

„Opšte obrazovanje“, koje se danas prenosi, nameće stav da su sve te filozofije samo različite teorije, u koje se može verovati ili ne, jer konačno, svejedno je u šta se veruje. Da, i to je jedno od mogućih verovanja i moćnici, koji u to veruju, grade na njemu sopstveni pogled na svet i odgovarajući svetski poredak.
Relativno i apsolutno

Pretpostavimo da postoje bića, koja – metaforički rečeno – žive u „mraku“, ali veruju da su u svetlosti. Kako bi ona iz svoje perspektive definisala svetlost?

U našoj analizi „mrak“ predstavlja dualnost (svet relativnog), a „svetlost“ apsolutno (večnu realnost). Poređenje između svetlosti i senke ilustruje vezu između „apsolutnog“ i „relativnog“ na idealan način, jer relativno zavisi od apsolutnog kao i senka od svetlosti. Oni, koji poznaju samo relativnu egzistenciju, su skloni tome da definišu Boga na osnovu svojih relativnih predstava, naime, preko negiranja ili apsolutizacije relativnog, koje ne mogu pružiti pravu spoznaju apsolutnog, kao što se i svetlost ne može definisati jednostavno kao „izostanak svetlosti“ ili „zbir svih senki“ ili „najsvetliji oblik senke“.

Postojanje senke zavisi od svetlosti, ali svetlost ne zavisi od senke i senka ga nikada ne može doseći. Dok god senka ostaje senka, ona je odvojena od svetlosti. Isto tako sile mraka ostaju u svom bivstvu, dok ne promene svoje stanovište (svoj mentalitet) i ne koriguju svoju ideologiju. Budući da su uvereni da je njihovo stanovište ispravno, oni neće ništa menjati i ostaće vezani uz senku. Tako ostaju u đavoljem krugu i stvaraju filozofije, da bi opravdali svoje poglede i dela.

To se danas može posmatrati širom sveta u privredi, u politici, u ratovima i u nauci, ali i u privatnim krugovima i – što ne treba potceniti – u ezoteriji i religiji.
Poluistine o relativnom i apsolutnom

Postoji mnogo iskustava u životu, koje čovek može upoznati samo ako ih je sam doživeo, npr. zaljubljenost, telesna ekstaza, telesni bol, tuga zbog smrti voljene osobe itd. Na sličan način „svetlost“ se može poznavati, samo ako ju je čovek sam video i doživeo.

Upravo ta viša dimenzija božanskog realiteta nedostaje silama mraka po definiciji, jer inače ne bi bile u tami. Ako uopšte veruju da sa one strane mraka postoji nešto kao svetlo (nešto apsolutno), onda je to za njih samo teoretska, simbolična i misaona predstava. Drugim rečima, oni
definišu svetlost pošavši od senke, što je obrnuti proces, jer svetlost nikada ne zavisi od senke. Svetlost je realnost, koja postoji sasvim nezavisno od tame, i nešto sasvim drugo nego svi oblici tame. (1)
Materijalizam: „Život je proizvod materije“

Prvi pokušaj, da se definiše realnost iz tame, glasi: „Ne postoji svetlost, postoji samo tama.“ To odgovara pogledu na svet
materijalizma i predstavlja verovanje, da je opipljiva stvarnost jedina realnost: sve što postoji, kako anorganske stvari, tako i živa bića, su proizvod materije; svest je proizvod mozga itd.

U tu kategoriju spada većina učenja nauke, koja danas preovlađuju: na početku je postojala samo materija i materija se polako hladila, posle čega su se na Zemlji putem slučajne kombinacije atoma obrazovale prve amino-kiseline i proteinske strukture; iz njih su nastala prva živa bića (bakterije, jednoćelijska bića itd.), od njih mekušci, onda ribe, amfibije i reptili, od njih ptice i sisari; iz linije primata su se razvili majmuni i ljudi. Ta čitava takozvana evolucija je nastala putem mutacija genetskog nasleđa, što se može porediti sa slučajnom promenom slova u nekom tekstu.

Ali kolika je verovatnoća da slučajnom zamenom slova ne nastane greška, već poboljšanje? Da nastane čak bolji, komplikovaniji tekst? Jer nijedan tekst nije tako komplikovan kao genetski zapis. Ipak, ta apsurdnost se danas svuda podučava i propagira, povezana sa nedokazanom, čak osporenom, tvrdnjom da organska struktura već predstavlja živo biće (telo = živo biće; smrt tela = smrt živog bića).

Isto materijalističko verovanje zastupaju i oni, koji tvrde, da su u davnoj prošlosti vanzemaljci sleteli na Zemlju i iznova programiralo primitivne praljude; današnji čovek nije ništa drugo do „genetski promenjeni majmun“.
Šta je panteizam i deizam?

Druga mogućnost da se svetlost definiše preko tame je: „Svetlost je ukupnost svih senki.“ Filozofski posmatrano, to znači: Bog je sveukupnost materije, Bog je zbir svih delova materijalnog pojavnog sveta (panteizam: „Sve skupa je Bog.“). Ali da li je svetlost samo totalitet svih senki?

Jedna druga teorija kaže: Bog (lat:
deus) nije sam ukupnost materijalne prirode, već sveukupnost prirodnih zakona. To je osnovno stanovište deizma: „Bog je apstraktni stvaralački princip“ kao simbolični prauzrok (tvorac, građevinar) materije. Bog se ograničava na materiju i posmatra se samo kao dinamička samoorganizacija Kosmosa; „Svetlost je princip, koji stvara senku“, drugim rečima, senka se posmatra kao istinska realnost, a svetlost nije ništa drugo do stvaranje senke. Ali svetlost nikada ne stvara senku! Samo kada nešto sakrije svetlost, nastaje senka u jednom ograničenom području.Šta je dualizam?

U nekim religijama i ložama se u unutrašnjim krugovima veruje ne samo u deizam, već i u sliku sveta dualizma: „Dvojnost; Bog postoji uz jednu suprotnost.“ To odgovara apsolutizaciji relativnog, naime, pozitivnog i negativnog. To je stanovište, da je Bog (pozitivno) u sukobu sa svojom apsolutnom suprotnošću, apsolutno negativnim (đavo); ili: apsolutno je jedna apstraktna sinteza Boga i Đavola, Lucifera i Adonai (Jahve?) itd.

Primena jednačine sa svetlošću i ovde pokazuje apsurdnost ove pretpostavke: „Svetlost i tama su dve egzistencije, nezavisne jedna od druge; Tama je druga strana, suprotnost svetlosti; Svetlost ne može postojati nezavisno od tame.“

Ovde se mogu navesti neki upadljivi primeri. Mnogi okultni sistemi verovanja takođe govore o Bogu – ali koga podrazumevaju pod „Bogom“?
Pogledi na svet okultizma
„Satana je taj, koji je Bog naše planete i jedini Bog, i to bez ikakvih metaforičkih nagoveštaja na negativnost i izopačenost.“

„Tako Satana, čim se više ne posmatra u sujevernom, dogmatskom, nefilozofskom crkvenom duhu, prerasta u veličanstvenu sliku nekoga, ko od zemaljskog čoveka pravi božanskog; koji … ga oslobađa od greha neznanja, a time i smrti.“
Od koga potiču ti iskazi? Od Helene Blavacke, zapisani u njenom standardnom delu teozofije „Tajna nauka“ (II, str. 245, poglavlje „Sveti Satana“ i I str. 220).

U istom delu (II, str. 394) stoji: „Da bi se stvar jednom zauvek razjasnila: ono, što je sveštenstvo svake dogmatske religije, pre svega hrišćanske, označilo kao Satanu, kao neprijatelja Boga, je u stvari vrhunski božanski duh – okultna mudrost na Zemlji …“

Nije iznenađujuće da kritički analitičari okultizma i new age-a u vezi sa time govore o ideologiji Antihrista, jer gornji citati jasno pokazuju, da se Satana, a ne Hrist slavi kao „oslobodilac od greha neznanja“. Iako su i u ime Hrista počinjena ekstremno satanska dela, to nije greška imena Hrista, već je povezano sa infiltracijom odgovarajućih institucija moći. U magiji, tako kažu eksperti, se pokazuje prava priroda imena Satane odnosno Lucifera i imena Isusa veoma jasno. Dok prva izaziva najmračnije vibracije, imenom Isusa mogu biti uklonjena najviša negativna magijska dejstva.

Naredni citat potiče od jednog majstora lože, koji je tokom života bio veoma poznat po svojoj okultnoj moći:

„Većina ljudi će, religiozni, kakvi jesu, posle razočarenja u hrišćanstvo i tako bez orijentacije, zabrinuto tragati za nekim novim idealom, a da ne znaju kome ili čemu treba da se mole. Tada su ljudi zreli da prime čisto svetlo putem daljih objava čiste pouke Lucifera, koja će najzad biti doneta na svetlo dana. One (te objave) će slediti opšti reakcionarni pokret, koji će proisteći iz istovremenog uništenja hrišćanstva i ateizma … Gomili treba reći sledeće: „Mi preziremo Boga, ali našem Bogu se moli bez sujeverja’... Lucifer je Bog; na nesreću je Adonai takođe Bog. Jer po večnom zakonu nema svetla bez senke, lepote bez ružnoće, belog bez crnog. Apsolut može egzistirati u obliku dva božanstva: tama služi svetlu kao pozadina … (citirano u A. Risi:
Smena moći na Zemlji, str. 213, uz odgovarajuće navođenje izvora.).Posle dosadašnjih navoda ne bi trebalo da bude teško prozreti poluistinu tog dualizma: Svetlost nije jednostavno suprotnost tame, podjednako malo, kao što su svetlost i tama dve ravnopravne realnosti.

Ko misli da Apsolut može egzistirati samo u obliku dva konkurentna božanstva, nema predstave o Apsolutu i jednostavno apsolutizuje jedno relativno biće. (To važi za određene lože i takođe za religije). Na primeru svetla i senke to verovanje kaže, da svetlost ne postoji nezavisno od mraka.

Dakle, kada se danas govori o „Bogu“, moramo se uvek zapitati, na kog Boga se misli. U knjigama Blavatske i Beileya se mnogo govori o Bogu, ipak treba primetiti, da su te knjige na početku objavljene u izdavačkoj kući, koja se zvala „Luzifer Trust“. U godini 1924. ta izdavačka kuća je iz razloga diskrecije promenila ime u „Lucis Trust“.
„Razgovori sa Bogom“

Milioni ljudi su danas oduševljeni knjigama „Razgovori sa Bogom“, koje je napisao Amerikanac Nil Donald Welš. Obećanje, da tu govori Bog, bi se moglo vrednovati kao arogantno, pogotovo kada neko sopstveno mišljenje uzdigne do božanskog mišljenja. Ipak, Bog je uvek govorio ljudima, zašto tako ne bi bilo i danas?

Welšove knjige sadrže mnoge veoma dobre misli i duboke istine i uz devizu „Proveri sve i zadrži ono dobro“, mogli bismo se saglasiti sa mnogo toga. Ipak, izaziva skepsu kada taj Bog kaže:
„Sve je relativno. Sve je deo onoga što jeste. Ja ne volim ‚Dobro‘ više nego ‚Loše‘. Hitler je otišao na nebo. Kada to budete shvatili, shvatićete Boga … U istom smislu je najveći trenutak Boga onaj, kada shvatite da vam Bog nije potreban … Ponovimo još jednom: Ni u čemu nema ničega ‚pogrešnog“. (I, str. 103, 177, 231).
Da li je, dakle, najzad svejedno, da li čovek čini dobro ili zlo? Jer Bog jedne ne voli više nego druge. Ukoliko nam nije potreban Bog i ukoliko nema ničeg pogrešnog – da li onda ni Hitler nije učinio ništa pogrešno? I onda ni Lucifer – ako postoji, što taj „Bog“ poriče – ne bi ništa loše učinio!Ko opravdava negativno?

Prilikom procene tekstova uvek je veoma korisno istražiti kako se definiše negativno. Veoma često se otkriva da se uz ezoterijsku briljantnost
negativno opravdava. Ako je to slučaj, trebalo bi se zapitati: Uz koje argumente se negativno opravdava? Jer opravdavanje sebe samog je osnovna briga palog anđela Lucifera i ima mnogo ljudi, koji dele taj pogled na Boga i svet, jer on na jedan suptilan način potvrđuje ego.

Bio sam zapanjen, kada sam video koliko je ljutith pisama revoltiranih fanova Lucifera stiglo već prvih meseci posle objavljivanja knjige
Smena moći na Zemlji. Neko mi je anonimno čak poslao knjigu Miguela Serana pod naslovom: „Zlatna sveska – Ezoterijski hitlerizam“ (dt. 1987.)! U glosaru te knjige je Lucifer opisan na sledeći način:
„Vanzemaljsko Božanstvo, bačeno na Zemlju, Bog svetla i lepote, od koga potiče Venera … najviši vodič tantričkih magova. On će posle povratka zlatnog vremena, … posle produhovljenja Zemlje, ponovo doći do časti.“
Spomenuta moć se javlja u mnogim atraktivnom oblicima i mnogi dopuštaju da ih fascinira vizija „Zlatnog doba“ i ezoterijsko-okultni sjaj.

Čovečanstvo čuje te glasove i mnogi su oduševljeni, jer ti glasovi govore ono, što oni i žele da čuju. Ali postoje i drugi načini reakcije. „Sva carstva sveta u njihovoj veličini i lepoti, sve to ću ti dati, ako me prihvatiš i ako mi se pomoliš!“ Ali Isus nije diskutovao i nije dao ni mali prst. On je jednostavno rekao: „Dalje od mene, Satano!“ (Matej, 4, 10).
„Sve je jedno“: Nema razlike između pozitivnog i negativnog?

Apsolutizovani dualizam nije najviši stepen posvećenja tajnih sila. Kada se dvojica svađaju, treći se raduje. I uvek je „treći“ taj, ko drugu dvojicu okreće jednog protiv drugog.

Preostaje još jedna poslednja mogućnost, da se svetlost definiše pošavši od mraka: „Svetlo je suprotnost mraka; kada negiramo sav mrak, dolazimo na svetlo, jer svetlo nije ništa drugo do odsustvo mraka.“

Filozofski formulisano to znači: „Apsolut je jedina stvarnost i on je oslobođen svake dualnosti, kao što je svetlo oslobođeno mraka. To znači, da u stvarnosti ne postoji dualnost. Svi koncepti dualnosti su, dakle, iluzija (sanskr.
māyā) i nerealni, kao npr. koncept akcije i reakcije. Ko spozna tu najvišu istinu, zna, da u stvarnosti ne postoji zakon karme.“, kaže ateističko verovanje tog pogleda na svet, koji se naziva monizam: učenje, da je sve konačno jedno (od grčkog mónos, „jedno“).

Po tom gledištu takođe važi: „Nije samo dualistički koncept akcije i reakcije nerealan, već i koncept Ja i Bog. Ne postoji Bog izvan mene, nema Boga koji kažnjava, ali nema ni Boga koji voli, jer su i ljubav i kazna koncepti dualnosti. Apsolut je bez strasti, ali i bez ljubavi, nije ni loš ni dobar, takođe bez-božan.“ Ovde se čini pokušaj, da se apsolut shvati iz negiranja svega relativnog. To je u istinskom smislu reči
negativan pogled na svet (od lat. negare, „reći ne; negirati“).

Na sanskritu se ovaj ateistički monizam naziva
Māyāvāda, „učenje (vāda), da je sve manifestovano iluzija (māyā)“; konačno, sve je bez razlike jedno.

Isti pogled na svet proizilazi iz slogana: „Sve je relativno.“ Ovaj iskaz je u sebi protivurečan, jer kada se tvrdi da ne postoji ništa apsolutno, da je
sve relativno, samim tim se zastupa jedan apsolutan iskaz. Neizdiferencirana apsolutizacija relativnog (sve je jedno, sve je relativno) daju iskrivljenu sliku o realnosti, kao što se to može prepoznati po logičkim, a i praktičnim plodovima.

Navedena jednostrano monistička izlaganja sadrže najperfidniji pokušaj negativnog, da
opravda samog sebe, jer prema tom stanovištu ne postoji dobro i zlo, ne postoji ništa pogrešno i ništa loše, ali ne postoji ni transcendentni Bog. Ta filozofija je osnova nihilizma i u pravom smislu te reči je bez-božna i bez-ljubavi, bez-smislena i u krajnjoj konsekvenci nemoralna (bez savesti) i bez emocija.

U ovoj ogoljenoj formulaciji ta negativna slika o svetu, naravno, više ne zvuči tako atraktivno i ne obećava prodaju bestseler izdanja. Luciferski izvori zbog toga ne nastupaju sa ovakvim rečima, već sa briljantnim kvazi-istinama, ukrašenim najvišim tonovima Boga, Svetlosti i Ljubavi. To ipak ništa ne menja kod datih izlaganja, koja samo prikrivaju tvrdo jezgro nemoralnih (bez savesti) i čak neemocionalnih mračnih sila filozofskom analizom tragova.

Uz to još jedno pitanje, koje se retko postavlja: da li postoje samo neemocionalne filozofije ili postoje čak i bića bez emocija? Različiti izvori potvrđuju tu pretpostavku i ukazuju na to, da su to bića, koja žive u mračnim astralnim područjima i u inkarniranom obliku čak i na Zemlji! Setićemo se reptoidnoh oblika, koje znamo iz SF-filmova, ali i iz parapsiholoških istraživanja i izveštaja o NLO-ima i starih predanja, kao npr.: „Veliki zmaj je bačen na Zemlju. On je stara zmija, koja se naziva i Đavolom i Satanom i koja zavodi čitavo čovečanstvo.“ (
Tajne objave, 12.9).

To bi bilo moguće objašnjenje za mnoga zbivanja, koja se danas tajno, a delimično i javno odvijaju na Zemlji i ne zaslužuju drugi atribut do „satanski“.
Iluminati

Oni, koji veruju u ovaj ateistički monizam, su uvereni u njegovu tačnost i žele da uvedu svetski poredak, u kome bi svi ljudi živeli po toj „istini“; čoveku više ne bi trebalo da bude potrebna iluzija o Bogu; religije u teističkom smislu bi trebalo da budu ukinute i zamenjene svetskom etikom; tek kada se ta spoznaja postigne, oni veruju da će na Zemlji zavladati mir i red; dostizanje takvog svetskog poretka je zbog toga neophodnost i sve, što služi toj neophodnosti, je norma; cilj opravdava sredstvo.

Postoje veoma uticajni ljudi, koji dele ovo ubeđenje i veruju, da su pozitivno i negativno jednoznačni i podjednako vredni (igra reči: gleichgültig: ravnodušan, podeljeno na slogove kao u tekstu: gleich-gültig: isto vredan). Njihov jedini kriterijum je „neophodnost“: „Mi stojimo sa one strane dobra i zla. Mi ne činimo ništa ’dobro’ i ništa ’loše’, već samo ono neophodno.“ Neophodno je prema ovom stanovištu sve ono što podstiče „progresivnu evoluciju“ čoveka, sve dok on ne bude u stanju da prihvati njihov svetski poredak.

To su gledišta najviših mračnih snaga, koja svoja dela filozofski opravdavaju jednom luciferski-monističkom ideologijom. Oni smatraju da su jedini, koji su spoznali tu istinu (u stvarnosti
poluistinu); zbog toga smatraju sebe elitnim i prosvetljenim (lat. illuminatus) i nazivaju sebe Iluminatima, „prosvetljenima“ nasuprot masi „neprosvetljenih“ ljudi.

Klasičan primer za ovaj pogled na svet je knjiga Nikole Makijavelija, „Vladalac“:
„Ako želi da se potvrdi, vladalac zbog toga mora da ovlada sposobnošću, da ne bude dobar i da nešto primeni ili ne primeni prema zapovesti neophodnosti (secondo la necessità).“

„On zbog toga mora da poseduje takvo moralno shvatanje, na osnovu koga će biti spreman, da se okrene već prema smeru vetra i promeni okolnosti – kao što sam to gore rekao – da
se ne odvoji od dobrog dok je to moguće, ali da se okrene zlu, čim to postane potrebno.“
Lažni zaključak iluminata: od „ljubavi“ do „neophodnosti“

Do jednog izvesnog stepena (stepena posvećenja) i iluminati postavljaju ideal „ljubavi“ visoko i zastupaju ga prema spoljnom svetu, jer on zvuči atraktivno i budi poverenje. Kako to otkriva citat jednog iluminata visokog ranga, stanovište ljubavi za njih ipak
nije najviša perspektiva. Ona je drugi nivo po redu unutar galaksije, jer iznad postoji i naredni nivo, nivo „Univerzuma“, „Jedinstva“ i Univerzum funkcioniše po principima tog jedinstva „sa one strane dobra i zla“. Treba obratiti pažnju na svestan izbor reči „galaksija“ i „Univerzum“ i na lažno logičko opravdavanje negativnog ovde npr. svetskih ratova!
… drugi po visini energetski nivo galaksije: ujedinjujuća energija Ljubavi. [Zašto postoji patnja?] … odgovor, ako ga uopšte ima, mora ležati u merilima [= relativno]. [Jer on zastupa stanovište da je sve relativno]. Pretpostavimo, da na današnji dan kao ljudska bića imamo neki određeni cilj. Prema svim merilima, koja primenimo, smatramo taj cilj „ispravnim“ i „dobrim“. Da bismo ga postigli, neizbežno je potrebno, da stignemo na neki autobus. Autobus kreće, već ubrzava i samo energičnim trkom možemo da ga stignemo. Naša odluka, da se odvažimo na taj napor, pokreće čitavu seriju telesnih događaja. Dodatni adrenalin ulazi u krv. Naši mišići kontrahiraju pri neuobičajenom naporu. Svojim svesnim delovanjem uništavamo milione telesnih ćelija. Svaka od tih malih ćelija je jedno malo živo biće. Ona umiru – bivaju žrtvovana u pravom smislu te reči za našu nameru./ Da li osećamo sažaljenje? Možemo li zaista da tvrdimo da osećamo tugu zbog njihovog uništenja usled našeg delovanja./ Ovde možemo prepoznati merilo, koje je od odlučujućeg značaja. Sve i svako u Univerzumu može biti važan: ali nije sve podjednako važno. Neizbežno je da se takva misao poklopi sa našim predstavama o „dobrom“ i „više vrednom“. Tako stoje stvari i nikako drugačije. Moramo prihvatiti Univerzum takvog kakav jeste./ … Jaz u vremenskim merilima, koji je bliži našim svakodnevnim predstavama, to može još bliže rasvetliti. Pretpostavimo, da se neko malo dete ubolo na trn. Majka odmah sagledava situaciju u vezi sa sadašnjim trenutkom mnogo obuhvatnije nego što to dete može: ona vidi život bebe, njenu dobrobit, rast i sazrevanje kao celinu. Uzima iglu u ruke, podvlači je ispod trna i vadi ga … Analogno tome vladavina strahom i dva svetska rata možda nisu ništa drugo do dva brza uboda iglom za jednu svest, čiji sadašnji trenutak iznosi deset hiljada godina. (Sir Ernest Scott, Nosioci tajne, str. 338f).
Ovi iskazi otkrivaju da postoje instance moći koje su uverene da je u slučaju „neophodnosti“ opravdano žrtvovati milione ljudi, da bi se sproveli svetski ratovi, nalik ubodima igle, i drugim oblicima „puštanja krvi“; to je isto, kao kada bismo usled naprezanja snage bez sažaljenja žrtvovali milione ćelija tela.

Po svemu sudeći postoje ljudi, koji su prema svojim ljudskim žrtvama podjednako neosetljivi kao što smo mi prema „žrtvovanim“ ćelijama tela.
Šta je sa one strane dualnosti?

Da li je tačna skicirana ideologija iluminata, koja proističe iz ateističkog monizma i nihilizma?

Stanovište, da je svetlo samo odsustvo senke, je lažan zaključak, koji potiče iz toga, da određena bića mraka nemaju direktno iskustvo svetlosti. Svetlost ne nalazimo tako što jednostavno poričemo senku, već samo, kada se
pojavi svetlost, jer svetlost postoji nezavisno od mraka. Svetlost i senka su paralelni realiteti, ipak, konačno postoji samo svetlost (apsolutna realnost), dok egzistencija mraka zavisi od svetlosti (relativna realnost).

Ono što leži sa one strane materijalne dualnosti nije, dakle, jednostavno neko apstraktno jedinstvo, prazno ništa, kao što i sa one strane senke ne stoji samo ništa. Inteligencije mraka ipak misle upravo to: sa one strane materijalnog dualiteta ne postoji ništa; sve je jedno (jer samo je u Ničemu sve jedno), takođe i pozitivno i negativno; svetlost je samo negiranje sveg mraka, svake dualnosti.

Ali šta je zaista sa one strane
dualnosti?
Indivi-dualnost! Sa one strane dualnosti, „dvojnosti“ (podvojenosti) se nalazi „jedinstvo“, ono što je neodvojeno, nepodeljeno i nedeljivo, a upravo to je značenje reči „individualno“.

Ključni pojam „individualno“ je izveden iz imenice „individua“, koja je opet izvedena iz latinskog glagola
dividere, „deliti“, uz negirajući prefiks in- i znači „ono, što se ne može podeliti“. U tom smislu je individua latinski sinonim za grčku reč átomos. (vidi Duden 7, Etimološki rečnik, „Individuum“). To saznanje pokazuje, da atomski fizičari jure za jednim fantomom, jer ono što materiju drži na okupu i oblikuje je, nije materijalno!

Ono, što materiju formira iznutra i animira je, je nedeljivo, spiritualna duša, lat.
individuum, grč. átomos, sanskr. ātmā.

Svi oblici materije su deljivi i promenljivi i zbog toga prolazni. Ono što je nedeljivo i neprolazno, zbog toga nije materijalno. Svi materijalni oblici se stalno menjaju prema impulsima svesti, koji deluju na materiju. To važi kako na ličnom nivou, tako i na univerzalnom nivou: na početku Kreacije nije bio prvobitni prasak materije, već prauzrok svesti. To pokazuje, koliko su materijalistička kosmologija i teorija o evoluciji i svi scenariji, koji počivaju na njima, daleko od potpunog objašnjenja života, smatrajući da su živa bića nastala iz materije.

Logika i praktična spoznaja kao i parapsihološko istraživanje pokazuju, da svest nije proizvod materije (mozga, nerava) i da je individua sa svešću nezavisna od tela, tj. može da egzistira odvojeno od tela. „Svest“ u toj slici o svetu se definiše kao „energija nematerijalne, duhovne individualnosti. (duše).“
Svest: oduhovljujući faktor iza materije

Isto kao što iza mraka postoji stvarni svet, tako je i sa one strane stalno promenljivih materijalnih pojavnih oblika prisutna paralelna i večna duhovna realnost, u kojoj je
sve individualno i puno svesti. Nije materija ta, koja proizvodi svest i individualnost, već je obrnuto: Svest je ta, koja proizvodi materiju. Sveprožimajuća svest (Bog) stvara materiju kao oduhovljenu energiju, a svest nebrojenih duša oblikuje tu materiju i daje joj individualne pojavne oblike. Duhovna realnost (individualnost) daje pečat materijalnoj relativnosti.
To se pokazuje i u svakodnevnom životu, gde se impulsi svesti, kao što su radost, razočaranje, mržnja, ljutnja itd. ispoljavaju u fino-supstancijalnom telu (boja aure) kao i u grubom materijalnom telu. Ti impulsi se mogu pročitati sa čovekovog lica, a posebno u auri. Izvesni negativni impulsi se posle vrenja u fino-supstancijalnom – psihičkom čak mogu ispoljiti kao bolest i čir na grubom telu.

Monizam sadrži jednu veliku delimičnu istinu, koja ipak mora da bude shvaćena u pravom svetlu: sa one strane dualnosti materije se sa pravom može govoriti o „jedinstvu“, ipak, to jedinstvo nije neko apstraktno jedno, već opis onoga što je nepodeljeno, večno i nedeljivo, tj.
individualno!
Sve je istovremeno jedno i različito

Ono, što prožima materiju, nije materijalno, neprolazno je, večno i individualno. To znači da smo mi, kao večno bivstvujuće duše, individualni i da je Bog (najviša realnost sa one strane materijalne dualnosti) Individualnost, ali ne relativna, već apsolutna. Svojstvo
apsolutne Individualnost (2) ne možemo zamisliti, ali možemo doživeti, jer Bog je sve i mi smo delovi Boga, pošto smo sadržani u „svemu“.

Delovi su večno povezani sa celinom i istovremeno su večni i individualni, slično kao što su sunčevi zraci povezani sa Suncem.

Prauzrok i emanacija, celina i delovi, nikada nisu jedno, ali nikada nisu odvojeni. Drugim rečima: sve je jedno i različito – i to istovremeno. Ta izdiferencirana, teistička Spoznaja
(tattva) je poznata na sanskritu pod filozofskom formulom: acintya bhedadheda-tattva, „nezamisliva (acintya) istovremena različitost (bheda) i nerazličitost (abheda) Boga i božanske energije“. Ista formula se može primeniti za pravilno razumevanje odnosa između svetlosti i senke: apsolutno i relativno su istovremeno jedno i različiti. Čim se jedno posmatra odvojeno od drugog, dospeva se u oblast poluistina.Sinteza jednog i različitog

Delovi su, dakle, večno povezani sa celinom, čak i kada delovi npr. mi, toga nismo svesni i kada usmeravamo svoju svest ka lažnim realitetima (=
māyā, „iluzija“). Deo i celina su uvek povezani jedno sa drugim i u tom smislu su jedinstvo, ipak to jedinstvo je nešto potpuno drugo od apstraktne, nihilističke predstave jednog monističkog jedinstva. Prava Jednost znači svesnu povezanost. Šta to znači konkretno?

Ponovimo još jednom ovaj sled misli: deo i celina su uvek povezani jedno sa drugim, ali su odvojeni, individualni realiteti. U kom obliku delovi i celina, koji su istovremeno povezani i odvojeni, mogu da pronađu pravo jedinstvo?

Ujedinjujući faktor individualnog je ono, što se može opisati rečju Ljubav. Jer Ljubav je ono, što povezuje individue (zbog toga se kaže: sjedinjeni u ljubavi). To važi kako na materijalnoj ravni (na relativan način), tako i u duhovnoj oblasti (apsolutna realnost).

Božanska Ljubav (sanskr.
bhakti) je čist izraz naše praiskonske individualnosti bez senke, koja je uvek povezana sa slobodnom voljom i samo-odgovornošću, jer Ljubav je dobrovoljna. Prema čemu ćemo usmeriti svoju Ljubav a prema čemu ne, je naša sloboda i takođe naša – i samo naša – odgovornost. Svim ostalim (interesi, zaljubljenost, mišljenja, strahovi itd.) se na mnogo načina može manipulisati.

To je filozofsko objašnjenje omiljenog iskaza „Bog je Ljubav“, koji je Bogu hvala istinit, iako se on često površno i samo na relativan način koristi. Jer sve-jedna božanska Ljubav je ujedinjujuća snaga između Individua i apsolutna veza između delova i celine, Boga.

Iz tog razloga je Isus rekao: „Ja i moj otac smo jedno.“
(3)

To je najviši zaključak svih božanskih objava, tako i Bhagavad-Gite.
„Onaj, ko mene (Krišnu) svuda vidi i sve vidi u meni, nije odvojen od mene i ja nisam odvojena od njega... Prosvetljen je onaj, ko poredeći druge sa sobom vidi istinsku jednakost svih bića – kako u njihovoj sreći, tako i u tugi, o Arjuna.“ (Bhagavad-Gita 6.30,32).
Kriterijumi razlikovanja

Monista ili iluminat može konačno govoriti i o ljubavi, smatrajući Ljubav jednostavno konceptom materijalne dualnosti – možda najviši koncept unutar dualnosti, ali uprkos tome koncept materijalne dualnosti i tako iluzija.

Isto tako monista ne poznaje merilo za dobro i loše, ili za tačno i pogrešno, pošto su sve te razlike proglašene za iluziju. (Oni misle da zapovest „Ne sudi“ znači „Ne razlikuj“ – sudbonosno pogrešan zaključak).

Ipak, iz perspektive božanske individualnosti postoje kriterijumi razlikovanja, naime, okrenutost ka Bogu i okrenutost od Boga. Ono što nas približava spoznaji sebe i Boga tj. spoznaji sopstvene i Božije večne Individualnosti je dobro, ono što nas od toga odvraća, je loše. Naravno, to razlikovanje nikada nije konačno (zbog čega ne treba suditi, vidi Matej, 7: 1-6), jer svaka duša slobodnom voljom i sopstvenim uvidom može da promeni kurs i da se od pravca okrenutom od Boga okrene ka Bogu odnosno, ponovo odvrati od Boga.

Drugim rečima, iskustvo lošeg, zla i negativnog, ima svoj dublji smisao. Ali činjenica, da negativno ima svoju funkciju i smisao u Kreaciji, ne znači da je negativno zbog toga manje negativno, kako se ponekad tvrdi.

Jedan primer: izvesni ljudi su u koncentracionim logorima, izloženi mučenju i patnji, postigli visoku spoznaju Boga (vidi Aleksandar Solženjicin: „Arhipelag Gulag“). Ali to ne znači da nije bilo ničega lošeg u koncentracionim logorima. Oni su bili primer za nešto negativno i zlo, jer su njima prekršeni kosmički zakoni slobodne volje i Ljubavi. Ako ljudi u ekstremnom ispitu zatvaranja u logore prepoznaju smisao za sebe, to pronalaženje smisla nije opravdavanje negativnog, već svedočanstvo o visokom individualnom stupnju datih ljudi, koji su sposobni da čak i u tome što su izručeni zlu prepoznaju božanski smisao.

Smisao konfrontacije sa negativnim, sa silama mraka, leži u spoznaji neophodne korekcije i promene. Sile mraka same ne prepoznaju taj smisao, jer misle da su već u svetlosti. To pokazuje, da opravdavanje negativnog (umesto korekcije gordosti preko skromnosti, spoznaje i promene) predstavlja najviši oblik samoobmane.
Zajednički cilj svih puteva ka Bogu

U ovoj analizi nije reč o tome, da se monizam, nihilizam, dualizam, deizam ili panteizam opišu kao apsolutno pogrešni. Kao što je pokazano, te perspektive sadrže mnogo toga istinitog i od individualnog mentaliteta zavisi, da li će neko na tim stepenima profitirati od te postojeće istine ili dopustiti da ga zavedu neistiniti delovi.

Drugim rečima: nije svaki monista, deista, član lože, teozof, ezoteričar itd. na pogrešnom putu. Te slike o svetu mogu da predstavljaju sasvim legitimne stepene spoznaje, ako se upotrebe kao stepeni za višu i potpuniju spoznaju svetla.

Te različite slike o svetu se mogu uporediti sa stupnjevima na stepeništu, koje iz mraka vodi na gore, ka svetlu. Pojedini stupnjevi se mogu upotrebiti, da bi se popeli na još više stepene ili da bi se spustili na niže stepene. Da li će se neko na tim stupnjevima kretati ka gore ili ka dole, zavisi od toga, da li je neko u srcu okrenut ka ili od Boga, iako i oni koji se spuštaju smatraju da su na pravom, čak na jedinom pravom putu. Kao što je pokazano u ovom članku, to može voditi do opravdavanja najmračnije, satanske beskrupuloznosti – u verovanju da je to najviše prosvetljenje!

Ako neko silazi tim stepeništem, ne vredi mu ništa, da opravdava sopstveni kurs slepim verovanjem ili lepim rečima. Potrebna je mnogo pre konkretna promena kursa, okretanje na stepeništu nazad ka svetlu. Ali kao što to pokazuje praktičan život, ništa nije teže nego ta lična korekcija (iskrenost umesto zaslepljenost i samoobmanjivanje, „čovek nešto zamišlja“). Zbog toga čovečanstvo sporadično ulazi u ratove i katastrofe i ne uči iz svojih grešaka.
Vedska definicija māye (iluzije)

U odeljku o tobože prosvetljenima je skicirano ateističko monističko shvatanje iluzije
(māye), koje ipak vodi u prazno. Šta māyā zaista znači?

Prema vedskom objašnjenju materijalne i duhovne energije su obe kreativne energije Boga. Tako nije samo duhovna energija, već je i materija
večna božanska realnost. Materijalna i duhovna energija su obe večne, ali imaju različite funkcije.

Materijalna energija je takođe večna, ali ima zadatak da proizvede večno
promenljivu kreaciju. Iako su pojedinačne materijalne kreacije i oblici prolazni, lanac nastanka i propadanja je večan.

Materijalna energija, koja je u svom prvobitnom obliku takođe individualna (na sanksr. npr. nazvana
śakti i durgā) stvara dualni svet beskonačne prošlosti i beskrajne budućnosti, dok je duhovna energija svet večne sadašnjosti. Mi kao večne duše pripadamo duhovnoj energiji i zbog toga čeznemo duboko u sebi za tom večnom sadašnjošću, iako je ne možemo zamisliti.

Kada se mi kao večne duše identifikujemo sa materijalnim oblicima, npr. sa sopstvenim telom, sa posedom, pozicijom, tada je to
iluzija (māyā, bukvalno, „ono što nije“), jer to zaista nismo: prolazni.

Māyā, dakle, egzistira samo u individualnoj svesti i može se samo individualno prevladati, isto kao što se u nekom masovnom logoru svaki čovek samo samostalno može probuditi. Materijalna raznolikost tzv. dualnost nije, dakle, neka nerealna egzistencija i iluzija, kako to tvrde ateistički monisti, već
Božija Kreacija sa jasnom svrhom: da ponudi dušama mogućnost da se probude u istinskoj individualnosti.

Samo kada zaboravimo svoj iskonsi identitet i kada se identifikujemo sa prolaznim oblicima, nastaje iluzija. Jer identitet i identifikacija nisu isto.

Sve u našem svetu ima svoje značenje, ali samo u svetlosti dobija svoj apsolutni cilj. U tom svetlu čovek spoznaje i apsurdnost apsolutnog iskaza „Sve je relativno.“.
Razlika između ega i individualnosti

Podsetimo se početka naše filozofske potrage, gde je rečeno da je senka, dok god je senka, neizbežno odvojena od svetlosti. Isto tako sile mraka ostaju uhvaćene u svom bivstvu u senci, dok god ne promene svoje stanovište (svoj mentalitet) i ne koriguju svoju ideologiju. Jer da bi nastala senka,
nešto mora da prekrije svetlo.

Šta ili ko prekriva svetlo, kada se duhovno posmatrano nalazimo u senci? Na osnovu razvitka dosadašnjeg sleda misli odgovor je očigledan:
mi sami!

Samo mi sami zadržavamo sebe u mraku, jer kada se odvratimo od svetla, bacamo senku i postajemo na osnovu zakona rezonancije podložni uticaju sila senke i mraka.

„Ego“ je naša materijalna identifikacija a individualnost naš pravi identitet kao večnog dela Boga, kao spiritualne duše, koja je besmrtna i nije materijalna. Spoznati to je cilj i sadržaj svih istinskih puteva.

Kada se odvratimo od svetla, odjednom imamo senku i ne možemo je stresti i to toliko dugo, dok ne pronađemo jedino rešenje (oslobađanje od senke), naime, svesnu korekciju ka istinskoj okrenutosti ka svetlu. Zbog toga opravdavanje negativnog predstavlja najviši oblik samoobmane.
Obogotvorenje i prevazilaženje ega?

Mnoge popularne knjige i ideologije pokazuju se, dakle, uz nešto bliže obradu ne kao božanske objave, već kao pogrešni zaključci u obliku poluistina, koje se često mogu javiti u očaravajućem obliku, da bi laskali egu navodno prosvetljenih ljudi i da bi potvrdili njehov način života.

Mnoge od njih se prilikom tog obožavanja ega čak pozivaju na Boga i Isusa, da bi putem odgovarajućih interpretacija zacementirale svoj pogled na svet. Kada se to dogodi, isplati se, podsetiti se narednih Isusovih reči:
„Budite oprezni! Bog je dozvolio Satani da vas stavi na probu i da rastavi žito od kukolja.“ (Lk 22,31)

„Svetlost je došla na svet, ali ljudi su više voleli mrak od svetla; jer njihova dela behu loša. Svako, ko čini loše, mrzi svetlo i ostaje u tami, da se njegova loša dela ne bi videla. Ali onaj ko osluškuje istinu, dolazi na svetlo …“ (Joh 3.19–21)
_______________(1) Na osnovu ove očigledne činjenice se često zastupa mišljenje, da niko ne može znati šta je „svetlo“ (Apsolut, Bog); Bog je savršeno nerazumljiv. Vedska logika uzvraća: da, tačno je, Apsolut je savršen i nerazumljiv za čoveka. Ali Apsolut (Bog) je tako savršen, da nije samo nerazumljiv. Kada bi bio samo nerazumljiv, onda bi mu nešto nedostajalo, naime, aspekt razumljivosti! Bog, dakle, nije samo nerazumljiv, već i razumljiv i razumeti to savršenstvo Boga jeste savršennstvo sve logike i prava svrha bogomdane inteligencije. nazad

(2) apsolutna Individualnost:  Bog kao apsolutna Individualnost je na sanskritu poznat pod mnogim imenima, npr. Višnu, „Sveprožimajući“ (imanentna individualnost Boga u materiji) i Krišna, „Sveprivlačan“ (transcendentna individualnost Boga u duhovnom svetu). Isto shvatanje u jednostavnijem, ali ne manje vrednom objašnjenju nalazimo u onim objavama, u kojima se Bog označava kao „Otac“ ili „Otac-Majka“. Ovaj članak pokazuje da se ta bezvremena spoznaja niti pobija, niti poništava niti relativira ateistički-ezoterijskim pogledima na svet panteizma ili monizma. nazad
(2) Nasuprot tome, Isus nikada nije rekao: „Ja sam svoj otac.“ Čini se da neki fundamentalisti to previđaju, kada tvrde da je Isus rekao da je Bog. nazad

Нема коментара:

Постави коментар