28. 1. 2010.

Eckhart Tolle - Intervju

Intervju objavljen u časopisu „enlightenment“
http://www.wie.org/de/j5/tolle.asp?page=1

Prevod:Jelena

ANDREW COHEN: Ekart, kako izgleda Vaš život? Čuo sam da imate nešto od pustinjaka u sebi i da mnogo vremena provodite u povučenosti. Da li je to tačno? 

ECKHART TOLLE: U prošlosti je bilo tako, pre nego što je objavljena moja knjiga „Moć sadašnjeg trenutka“. Dugo godina sam bio pustinjak. Ali otkad je ova knjiga objavljena, moj život se dramatično promenio. Danas sam veoma zauzet podučavanjima i putovanjima. Ljudi, koji me poznaju od ranije, kažu: „To je zapanjujuće. Bio si pravi pustinjak, a sada si napolju, u svetu.“ Ipak, osećam da se iznutra ništa nije promenilo. I dalje sam isti kao i ranije. I dalje je tu stalni osećaj mira i činjenica je da se promena odigrala samo spolja. Dakle, praktično nije više tačno da sam pustinjak. U stvari sam nešto suprotno od pustinjaka. To bi možda mogao da bude jedan ciklus. Može biti da će se ta stvar jednog dana završiti i da ću ponovo biti pustinjak. Ali trenutno je tako da sam stalno u interakciji. Ponekad odvojim vremena da budem sam. Između predavanja to je i neophodno.

AC: Zašto morate da odvojite vreme da biste bili sami i kako provodite vreme, koje odvojite za sebe?

ET: Kada sam sa ljudima, tada sam duhovni učitelj. To je jedna funkcija, ali ne i moj identitet. U trenutku, kada sam sam, moja je najdublja radost da ne budem niko i da napustim funkciju učitelja. To je samo privremeno moja funkcija. Pretpostavimo da imam susret sa jednom grupom ljudi. U trenutku, kada se rastanemo, nisam više duhovni učitelj. Nema osećaja spoljnjeg identiteta. Jednostavno ulazim dublje u tišinu. To mesto tišine najviše volim. Tišina se ne gubi kada govorim ili podučavam, jer reči nastaju iz tišine. Ali kada me ljudi napuste, tada preostane samo ta tišina. I to veoma volim.

AC: Hoćete da kažete, da njoj dajete prednost?

ET: Ne više. Moj život se danas nalazi u jednoj ravnoteži, koje ranije nije bilo. Gotovo bi se moglo reći da se jedna vrsta ravnoteže izgubila, kada se odigrala ta transformacija. To je bila jedna tako potpuna sreća da se samo postoji, da sam izgubio svako interesovanje da nešto radim ili da budem u bilo kakvoj interakciji. Nekoliko godina sam bio preplavljen Postojanjem. Potpuno sam napustio delovanje – radio sam samo onoliko, koliko je to bilo potrebno da se održim u životu i čak je i to bilo čudo. Interesovanje za budućnost sam potpuno izgubio. I tada se ponovo uspostavila ravnoteža. Ona se u stvari potpuno uspostavila, tek kada sam započeo rad na knjizi. Verujem da u mom životu sada postoji ravnoteža između samoće i bivanja sa ljudima, između Bivanja i Činjenja. Nasuprot tome, prethodno sam napustio Činjenje i postojalo je samo Bivanje. Najdublja sreća, predivno – ali spolja gledajući, mnogi su ljudi imali osećaj da sam izgubio ravnotežu ili poludeo. Neki ljudi se mislili da je ludo sa moje strane da napustim mundijalne stvari, koje sam „stekao“. Jednostavno nisu razumeli, da mi ništa od toga ne treba, niti da to želim.

Danas postoji ravnoteža između samoće i bivanja sa ljudima. I to je dobro. Vodim računa o tome da ponovo ne izgubim ravnotežu. Danas postoji potreba da se više radi. Ljudi žele da ovde govorim, a tamo podučavam – postoje stalne potrebe. Znam da moram da budem veoma pažljiv da ne bih izgubio ravnotežu i da se ne bih izgubio u činjenju. U stvari ne verujem da bi se to moglo dogoditi, ali čoveku je potrebna određena mera budnosti.

AC: Šta bi to značilo, izgubiti se u činjenju? 

ET: Teoretski bi to moglo da znači da stalno putujem, podučavam i radim sa ljudima. Kada bi se to dogodilo, možda u nekoj određenoj tački ta matica, ta tišina više ne bi bila tu. Ili bi možda nastupila i fizička iscrpljenost. U svakom slučaju danas osećam da se u pravilnim razmacima moram vratiti toj tišini. Tokom podučavanja jednostavno dopustim da ono nastane iz te tišine. Podučavanje i tišina su veoma povezani jedno sa drugim. Podučavanje nastaje iz tišine. Ali kada sam sam, postoji samo tišina i tu sam najradije.

AC: Da li provodite mnogo vremena tako, da i spolja budete tihi, kada ste sami?

ET: Da, ponekad sedim dva sata u sobi, gotovo bez ijedne misli. Jednostavno samo tišina. Ponekad, dok šetam, vlada takođe potpuna tišina, nema razumljivih etiketa za čulna opažanja. Tu je samo jedno određeno strahopoštovanje, ili čuđenje ili otvorenost – i to je lepo.

AC: U svojoj knjizi „Moć sadašnjeg trenutka“ kažete: „...svrha konačnog kraja života ne leži unutar sveta, već u njegovom transcendiranju.“ Da li biste objasnili šta time mislite?

ET: Transcendirati svet ne znači povući se iz njega, ne delovati u njemu ili se udaljiti od ljudi. Transcendiranje sveta znači delovati i komunicirati bez ikakvog egoizma („Selbstsucht“, značenje delova složenice: Selbst: sopstvo, sebe; Sucht = prohtev; glagol „suchen“ = tražiti). Drugim rečima: to znači delovati, a da ne želimo da poboljšamo svoj osećaj sebe kroz svoje delovanje ili kontakte sa ljudima. Konačno, to znači da čoveku nije potrebna budućnost da bi se ostvario ili da bi imao osećaj sebe ili osećaj prisutnosti. Čovek više ne traži, tako što deluje, ne traga više za jednom boljim ispunjenijim ili većim osećajem sebe u ovome svetu. Kada više nema te potrage, tada čovek može da bude u svetu, a da ne bude od njega. Čovek ne traži spolja ništa više, sa čime bi se identifikovao.

AC: Mislite li time da je čovek napustio egoističan, materijalni odnos prema svetu?

ET: Da. To znači da čovek više ne traga za time da stekne osećaj sebe, jedan produbljeni i bolji osećaj sebe. U normalnom stanju svesti ljudi putem svojih aktivnost, naime, tragaju za time, da budu na jedan savršeniji način. Pljačkaš banke traga za time. Osoba, koja teži prosvetljenju, traga za time, jer želi da dostigne stanje savršenstva, stanje punoće negde u budućnosti. Čovek svojim aktivnostima pokušava nešto da održi. Čovek traži sreću, ali konačno traži sebe ili, ako tako želite, Boga. To je isto. Čovek traži sebe i to tamo, gde sebe u normalnom, neprosvetljenom stanju svesti nikada ne može da nađe. U neprosvetljenom stanju svesti čovek je, naime, stalno u modusu traženja. To, dakle, znači: Čovek je od sveta – u svetu i od sveta.

AC: Mislite, dakle, da se čovek orijentiše prema budućnosti?

ET: Da. Svet i vreme su po svom biću povezani jedno sa drugim. Kada prestane sva potraga za sobom u svetu, tada se može biti u svetu a ne biti od njega. 

AC: Šta tačno mislite kada kažete da svrha sveta leži u njegovoj transcendenciji?

ET: Svet nam obećava ispunjenje negde tokom vremena i mi stalno težimo za tim ispunjenjem. Ljudi često imaju osećaj: „Da, sada sam stigao.“ I tada ustanove da nigde nisu stigli i nastavljaju sa svojim naporima. U „Kursu čuda“ je to veoma lepo izraženo, kada se kaže da je ideja vodilja ega: „Tragaj, ali nemoj naći.“ Ljudi se nadaju spasenju u budućnosti, ali ta budućnost nikada ne nastupa.

Konačno, patnja, dakle, nastaje iz ne-nalaženja. I to je početak buđenja – kada se javi uvid: „Možda to nije put. Možda nikada neću doći tamo, gde mislim da moram da dođem. Možda to uopšte ne leži u budućnosti.“ Pošto je dugo lutao po svetu, čovek usled pritiska patnje odjednom dolazi do uvida, da se odgovori možda uopšte neće naći napolju, u svetskim postignućima.

Za mnoge ljude je važno da dospeju na tu tačku. Do tog osećaja jedne duboke krize dolazi – kada svet, takav kakvog smo ga poznavali, i poznati osećaj sebe, koji identifikujemo sa svetom, postanu beznačajni. To se meni dogodilo. Bio sam tako blizu da se ubijem, a tada se nešto dogodilo – smrt osećaja sebe, koji je živeo kroz identifikaciju, identifikaciju sa mojom istorijom, sa stvarima oko mene, sa svetom. U tom trenutku je nastalo nešto kao osećaj dublje i intenzivnije tišine i životnosti, sopstva. Kasnije sam to nazvao „prisutnost“. Van svakog opisa sam spoznao da je to ono što ja jesam. Ali ta spoznaja nije bila intelektualni proces. Spoznao sam da sam jesam ta pulsirajuća, životna, duboka tišina. 

Godinama kasnije sam tu tišinu nazvao „čista svest“ za razliku od svega drugog, što je kondicionirana svest. Ljudski razum je ta kondicionirana svest, koja poprima oblik misli. Kondicionirana svest je čitav svet, koji je stvoren kondicioniranim razumom. Sve se sastoji iz naše kondicionirane svesti, čak i stvari. Kondicionirana svest je rođena kao oblik a tada je postala svet. Ljudima se činilo neophodnim, da se izgube u toj kondicioniranoj svesti. Izgleda da je to deo njihovog puta, da se izgube u svetu, da se izgube u razumu, koji je kondicionirana svest.

Konačno čovek na dnu patnje, koja nastaje iz zabludelosti, otkriva ono nekondicionirano u sebi. I zbog toga nam je potreban svet, da bismo ga transcendirali. I ja sam beskrajno zahvalan za to, što sam se izgubio.

Svrha sveta se konačno sastoji u tome, da čovek u njemu može da se izgubi. Svrha sveta je da čovek pati, da čovek proizvede patnju, koja je izgleda pretpostavka da se buđenje dogodi. A kada se buđenje dogodi, dolazi odmah i spoznaja, da je patnja sada izlišna. Čovek je došao do kraja patnje, pošto je transcendirao svet. To je mesto, na kome nema patnje.

Čini se da je to svačiji put. Možda to nije svačiji put u ovom životu, ali se čini da je to univerzalan put. Verujem, da svako jednom dolazi dotle, čak i bez bilo kakvog duhovnog podučavanja ili duhovnog učitelja. Ali to može dugo da traje.

AC: Dugo vremena.

ET: Mnogo duže. Duhovno podučavanje je zato tu, da uštedi vreme. U suštini poruka učenja je da čoveku nikakvo vreme nije više potrebno. Ljudima, koji me traže, kažem: „Ti si spreman da čuješ, jer slušaš. Napolju žive milioni ljudi, koji ne slušaju. Njima je potrebno još vremena. Ali ja ne govorim o njima. Ti čuješ da ti ne treba više vremena i da više ne moraš da patiš. Tragao si unutar vremena i pri tome našao samo patnju.“ I tada jednostavno čuti: „Ne treba ti više vreme.” – za mnoge može biti trenutak transformacije.

Lepota duhovnog učenja leži, dakle, u tome da čoveku uštedi vreme ...

AC: . . . nepotrebne patnje.

ET: Da, zbog toga je dobro kada se ljudi izgube u svetu. Uživam da otputujem u Nju Jork ili Los Anđeles. Tamo ljudi, naime, izgledaju potpuno upleteni. Jednom sam u Nju Jorku gledao kroz prozor. Bili smo sa jednom grupom pored Empire State Building. Napolju su ljudi bili u nezamislivoj žurbi, da, skoro da su trčali. Svi su izgledali, kao da su u jednom stanju intenzivne nervoze, straha. To je patnja, ali je čovek ne prepoznaje kao patnju. I pomislio sam, kuda svi oni jure? Naravno, svi jure u susret budućnosti. Moraju da stignu negde, što nije ovde. To je jedna određena tačka: ne sada – tada. Oni su trčali u susret jednom tada. Oni pate, ali to još čak i ne znaju. Ali za mene je čak jednostavno i to posmatranje bilo čista radost. Imao sam osećaj: „Oh, oni bi to trebalo da znaju bolje.“ Oni su na duhovnom putu. U tom trenutku to je njihov duhovni put i sve predivno štima.

AC: Reč prosvetljenje se često interpretira kao završetak podele Sopstva i istovremeno otkriće jedne perspektive ili jednog načina opažanja, koje je celovito, savršeno ili oslobođeno dualnosti. Neki, koji su iskusili tu perspektivu, tvrde da je najveća spoznaja ta, da nema nikakve razlike između sveta i Boga ili Apsoluta, između Samsare i Nirvane, između manifestovanog i nemanifestovanog. A ima i drugih, koji tvrde, da svet u stvari uopšte ne postoji – da je svet samo neka vrsta iluzije, potpuno bez smisla, značenja i stvarnosti. Da li je svet na osnovu Vašeg iskustva realan? Da li je svet irealan? Ili oboje?

ET: I kada sam sa ljudima ili šetam gradom ili radim neke svakodnevne stvari, opažam svet kao male talase na površini bića. Ispod sveta čulnog opažanja i misaone aktivnosti leži neizmernost bića. To je beskrajan prostor. Tu je neizmerna tišina i mali talasi na površini, koji nisu odvojeni, kao što talasi okeana nisu odvojeni. Kako ja vidim, ne postoji podela između sopstva i manifestovanog sveta, između manifestovanog i ne-manifestovanog. Ali ne-manifestovano je mnogo neizmernije, dublje i veće od onog, što se odvija u manifestovanom svetu. Svaka pojava u manifestaciji je tako kratkotrajna i fluidna, da se iz perspektive ne-manifestovanog, koje je bezvremeno biće i prisutnost, u stvari čini kao da je sve, što se odvija u manifestovanoj oblasti, samo jedna igra senki. Ona izgleda kao para ili magla, u kojoj uvek novi oblici nastaju i nestaju, nastaju i nestaju. Neko, ko je, dakle, duboko ukorenjen u ne-manifestovanom, bi je zaista mogao opisati kao irealnu. Ja je ne nazivam irealnom, jer je ne posmatram kao odvojenu od bilo čega drugog.

AC: Da li je ona onda realna?

ET: Jedino, što jeste realno, je samo Postojanje. Svest je sve što postoji, čista svest.

AC: Time, dakle, mislite da definicija za ono što je realno glasi: Ono što je oslobođeno smrti i rođenja.

ET: Upravo tako.

AC: Dakle, samo ono, što nikada nije rođeno i nikada ne može umreti, je realno. A pošto manifestovani svet konačno nije odvojen od ne-manifestovanog, moralo bi da Vam se prizna, da on jeste realan.

ET: Da, čak i u svemu, što je izloženo rođenju i smrti, postoji besmrtnost. Suština čak i vlati trave je besmrtnost. I zbog toga je svet oblika svet.

AC: Pretpostavimo da Vas neko upita: „Da li je svet realan ili ne?“. Da li biste odgovorili da je realan, ili biste diferencirali svoj odgovor?
ET: Verovatno bih diferencirao odgovor?

AC: Šta biste rekli?

ET: On je prolazna manifestacija Realnog.

AC: Ako je svet prolazna manifestacija realnog, šta je onda prosvetljen odnos prema svetu? 

ET: Za neprosvetljenog je svet sve što postoji. Ne postoji ništa više. Taj vremensko ograničeni modus svesti se i dalje oslanja na prošlost, da bi imao identitet i svet mu je neophodan za sopstvene radosti i ispunjenje. Zbog toga svet nudi jedno ogromno obećanje i predstavlja istovremeno pretnju. To je dilema neprosvetljene svesti. Ona je vučena tamo-amo između potrage za ispunjenjem u svetu i kroz ono, što on nudi, i istovremeno se stalno oseća ugroženom njime. Čovek veruje da će u njemu pronaći sebe i istovremeno strahuje da bi ga svet mogao ubiti, što on i čini. To je, dakle, stanje neprestanog konflikta, na koji je neprosvetljena svest osuđena – da bude stalno rastrzana između želja i straha. To je užasna sudbina.

Prosvetljena svest je ukorenjena u ne-manifestovanom i konačno jedna sa njime. Ona zna, da ona jeste to. Moglo bi se reći da ne-manifestovano gleda ka spolja. Čak i kada je reč o nekoj maloj stvari kao što je vizuelno opažanje nekog oblika – na primer nekog cveta ili drveta – ako ga čovek opaža u stanju velike budnosti i duboke tišine, slobodan od budućnosti i prošlosti, tada je to u istom trenutku već ne-manifestovano. U tom trenutku čovek više nije osoba. Ne-manifestovano samo sebe opaža u tom obliku. I to opažanje je uvek praćeno osećajem dobrote.

Tada sve aktivnosti nastaju iz toga i imaju sasvim drugačiji kvalitet nego aktivnosti, koje nastaju iz neprosvetljene svesti, kojoj je uvek nešto potrebno i koja uvek nešto traži da bi se zaštitila. Ovde se mogu naći svi oni neuhvatljivi i dragoceni kvaliteti, koje nazivamo ljubav, sreća i mir. Oni su jedno sa ne-manifestovanim. Oni nastaju iz njega. Čovek, koji je sa time povezan, koji odatle deluje i ulazi u interakciju, postaje blagoslov za planetu. Nasuprot tome je neprosvetljen čovek teret za planetu. Neprosvetljeni ima određenu težinu. I planeta trpi pod teretom miliona neprosvetljenih ljudi. Taj teret je gotovo prevelik za planetu. Ponekad osećam kao da planeta kaže: „O, ne, molim vas, prestanite.“

AC: Vi podržavate ljude u tome da meditiraju i da pri tome što je više moguće borave u sadašnjem trenutku, kako to nazivate. Verujete li, da duhovna praksa ikada može da postane duboka i da ima snage za oslobođenjem, ako čovek u izvesnom stepenu već nije odustao od sveta i onoga što bi on mogao da predstavlja?

ET: Ne bih rekao da praksa po sebi ima snagu oslobođenja. Tek kada nastupi potpuna predaja sadašnjem trenutku, onome, što jeste, oslobođenje postaje moguće. Ne verujem da neka praksa može dovesti bilo koga do potpune predaje. Savršena predaja se normalno događa tokom života. Život sam je tlo, na kome se nešto događa. Možda dolazi do neke delimične predaje i nastane neki otvor, posle čega čovek prihvata duhovnu praksu. Ali da li se praksa prihvata posle određene spoznaje ili jednostavno nje same radi, sama praksa ne pomaže.

AC: U svom sopstvenom podučavanju sam došao do toga da bilo kakvo duhovno iskustvo, bez obzira koliko snažno ono bilo, ne vodi do oslobođenja, ako čovek ne prozre svet do izvesnog stepena i zbog toga bude spreman da ga se oslobodi.

ET: Tačno. A osloboditi se spremnosti jeste predaja. To je jednostavno ključ. Bez nje nijedna praksa – nezavisno koliko njih – ili duhovno iskustvo, neće moći ništa da postigne.

AC: Da. Mnogi ljudi žele da meditiraju ili da prihvate neku duhovnu praksu, ali njihova težnja se ne temelji na spremnosti da bilo šta suštinski napuste.

ET: Ne. To čak može biti suprotnost toga. Duhovna praksa je možda pokušaj identifikacije sa nečim novim.

AC: Da li biste se složili da duhovna praksa ili pravo duhovno iskustvo konačno treba da vodi do toga, da se svet napusti – do jedne transcendencije sveta, do odricanja od svakog prijanjanja za svet?

ET: Ljudi ponekad kažu: „To zvuči čudesno, ali kako se tamo stiže?“ U konkretnim pojmovima, to jednostavno znači reći „Da“ ovom trenutku. To je stanje predaje – jedno savršeno „Da“ onome što jeste. Ne unutrašnje „Ne“ onome što jeste. I savršeno „Da“ onome što jeste predstavlja transcendenciju sveta. Tako jednostavno – potpuna otvorenost prema svemu što taj trenutak donosi. Uobičajeno stanje sveti je usprotiviti se, otići odatle, poreći, ne gledati.

AC: kada govorite o tome, da se kaže „Da“ svemu što jeste – mislite li time ne suprotstavljati se tome i postaviti se prema svemu?

ET: Tačno. To znači poželeti dobrodošlicu tom trenutku, prihvatiti ga. To je stanje predaje. Više zaista nije potrebno. Jedina razlika između majstora i nekoga, ko to nije, je u tome da majstor prihvata sve što jeste – u potpunosti. Vratnice se otvaraju i nemanifestovano je tu. To je najdelotvorniji put. To ne možemo nazvati praksom, jer to nije pitanje vremena.

AC: Za većinu ljudi, koji učestvuju u duhovnom „East-meets-West-Explosion“, koji se danas sve brže odvija, stoje Guatama Buda kao i Ramana Maharshi, jedan od najpriznatijih Vedantista (Vedanta: označava deo Veda, poznat kao Upanišade. Ime potiče od Veda-anta = završetak Veda. Vedana uči da je cilj tragaoca da transcenduje ograničenja ego-identiteta.) modernog vremena, kao neuporedivi primeri za potpuno prosvetljenje. Ali zanimljivo, u pogledu ispravnog odnosa duhovnog tragaoca prema svetu, razlika između ova dva učitelja nije mogla da bude veća. Buda, koji se odricao sveta, je ohrabrivao one najozbiljnije da napuste svet, da ga slede i vode sveti život, koji je neopterećen brigama i jadom. Ali Ramana Maharshi je odvraćao svoje učenike od toga, da napuste doživljaj domaćeg života u korist potrage za većom duhovnom koncentracijom i intenzitetom. On je čak upozoravao od svakog spoljnog odricanja i podsticao tragaoce da pogledaju unutra i da pronađu razlog za neznanje i patnju u sebi.  Danas čak mnogi od njegovih sve brojnijih pristalica kažu da je želja za odricanjem samo izraz ega, upravo onog dela nas samih, koga želimo da se oslobodimo u našoj potrazi za slobodom. Ali Buda je pridavao veliku važnost neophodnosti odricanja, revnosti i povlačenju, koji su prema njemu osnova oslobađajuće spoznaje. Zašto se po Vašem mišljenju načini postupanja ove dvojice duhovno prosvetljenih toliko mnogo razlikuju? Zašto je Buda podsticao svoje učenike da se odreknu sveta, dok Ramana svoje podstiče da ostanu gde jesu?

ET: To ne funkcioniše na taj način. Svako doba ima svoje postupke. Ono što je u jednoj eri delotvorno, u drugoj više ne funkcioniše. Naš današnji svet ima veliku gustinu, ima jedan sveprožimajući kvalitet. I kada kažem „svet“, tada pod time podrazumevam i ljudski um. Ljudski um  stalno raste, od vremena Bude to je 2.500 godina. Ljudski um danas pravi mnogo buke i prožima sve mnogo više, ego je veći. Već hiljadama godina odvija se rast ega; on raste do ivice bezumlja i najdrastičnije bezumlje je dostigao u 20. veku. Proučavanjem istorije 20. veka možemo lako ustanoviti da je on bio vrhunac ljudskog bezumlja, ako se ono meri po nasilju, koje su ljudi jedni drugima naneli.

U našem vremenu ne možemo više da pobegnemo od sveta, ne možemo da pobegnemo od uma. Moramo se približiti predaji, dok smo u svetu. To mi se u našem današnjem svetu čini najdelotvornijim putem. Možda je u Budino vreme bilo mnogo, mnogo lakše nego danas povući se. Ljudski um tada nije vršio tako snažan pritisak.

AC: Ali Buda je propovedao život bez domovine, jer je verovao, da je domaći život pun straha, jada i briga i smatrao je da je u takvoj situaciji teško odgovoriti zahtevima svetog života. Ono, što ste upravo rekli o buci i odvraćanju, je u stvari upravo to, na šta je on želeo da skrene pažnju, zbog čega je vodio život bez domovine i druge podsticao na to.


ET: Da, on je naveo svoje razloge, ali mi ne znamo konačno, zašto je Buda polagao tako veliku važnost odricanju od sveta za razliku od Ramana Maharšija, koji je rekao: „Obavite to u svetu.“ Ali posle svega, što sam video, mi se čini, da se danas najdelotvorniji put sastoji u tome da se predamo u svetu, umesto da pokušavamo da se udaljimo od sveta i da stvorimo strukturu, koja to predavanje olakšava. To je u sebi protivrečno, jer čovek stvara jednu strukturu da bi predaja bila lakša. Zašto se čovek ne preda sada? Čovek baš ništa ne mora da napravi, da bi olakšao predaju, to onda i nije istinska predaja. Živeo sam u budističkim manastirima i mogu veoma dobro da zamislim, koliko lako se tako nešto može dogoditi: čovek je odbacio svoje ime i uzeo drugo, obrijao je glavu i nosi kaluđersku mantiju.

AC: Vi, dakle, smatrate da je jedan svet zamenjen drugim. Jedna identifikacija je napuštena u korist druge; čovek se oslobodio jedne uloge i preuzeo drugu. U stvari se ničega nismo odrekli. 

ET: Upravo tako. Zbog toga obavi to tu gde upravo jesi, sada i ovde. Uopšte nije neophodno tragati za nekim drugim mestom, nekom drugom situacijom ili drugim okolnostima i to tamo uraditi. Gde god da se čovek nalazi, tu je mesto predaje. Svejedno u kojoj bi situaciji mogao da se nađe, čovek svemu, što jeste, može da kaže „Da“ i to je osnova za dalje delovanje.

AC: Danas mnogi učitelji i učenja tvrde da je već potreba da se odreknemo sveta izraz ega. Kako Vi to vidite?

ET: Želja za odricanjem od sveta je ponovo želja za jednim određenim stanjem, koje čovek sada nema. To je intelektualna projekcija jednog stanja, kome treba težiti i koje još nije postignuto – stanje odricanja. To je potraga za sobom uz pomoć budućnosti. I u tom smislu to jeste ego. Pravo odricanje se ne sastoji od želje za odricanjem. Ono nastaje predajom. Ne može se imati želja za predajom, jer je to ne-predaja. Predaja ponekad spontano nastaje u ljudima, koji čak i ne znaju reč za nju. I ja znam da je ta otvorenost sada prisutna u mnogim ljudima. Mnogi ljudi, koji me traže, imaju veliku otvorenost. Ponekad je potrebno samo nekoliko reči i oni odmah imaju jednu neodređenu spoznaju, osećaju ukus predaje, koja možda još uvek nije trajna, ali otvor je tu.

AC: Ali šta je sa spontanim zovom srca, da napustimo sve površno i nestvarno, sve ono, što se bazira na materijalističkoj povezanosti ega za život? Na primer odluka Bude: „Moram da napustim svoj dom“ – sudeći prema rezultatu bilo bi teško to tumačiti kao egoističnu želju. Ili reči Isusa: „Dođi, sledi me. Neka mrtvi zakopaju svoje mrtve.“.

ET: To znači prepoznati pogrešno kao pogrešno, što je prevashodno unutrašnja stvar – prepoznati lažne identifikacije, prepoznati buku uma i prepoznati kao pogrešne sve one identifikacije sa unutrašnjim slikama kao „ja-celinom“. To je lepo, to je spoznaja. I možda će onda delovanje nastati iz spoznaje lažnog. Možda čovek onda može videti kako se to lažno reflektuje u njegovim okolnostima i ostaviti ga iza sebe – ili ne. Ali spoznaja i odricanje od lažnog i nerealnog su unutrašnji događaji. 

AC: Obojica, Buda i Isus, su bili primeri za jednu moćnu spoljnu manifestaciju te unutrašnje spoznaje. 

ET: To je tačno. Ne može se jednostavno proreći šta će se dogoditi kao rezultat te unutrašnje spoznaje. Naravno, za Budu je to bilo tako, jer je on već bio odrastao čovek, kada je odjednom spoznao da ljudi obolevaju, stare i umiru. I to je za njega bilo tako snažno iskustvo, da se okrenuo unutra i rekao, sve je besmisleno, ako je to sve što postoji. 

AC: Ali konačno se osetio neodoljivo privučen tome, da ode i napusti svoje kraljevstvo. Posmatrano iz jedne određene perspektive moglo bi se reći: No, dobro, sada je sve tu i jedino, što moram da uradim, je da se bezuslovno predam.“ Naslućujem da bi rezultat onda bio drugačiji. On je mogao da bude prosvetljeni kralj!

ET: Ali u tom trenutku još uvek nije znao da je potrebna samo predaja.

AC: Kada je Isus pozvao ribare da napuste svoje porodice i svoj život, da bi ga sledili, ili kada je Buda na sličan način išao kroz gradove i pozivao muškarce da sve ostave za sobom, njihova predaja u vidu istinskog odlaska je postala jasna kroz njihovo „Da“ Isusu ili Budi i kroz napuštanje sveta. Očigledno su imali unutrašnju povezanost. U njihovom slučaju to odricanje nije bilo metafora za unutrašnju transcendenciju, ono je u pravom smislu te reči značilo odreći se svega.  

ET: Za mnoge ljude je to deo toga. Oni napuštaju svoje uobičajeno okruženje ili aktivnost, ali je pitanje da li su u unutrašnjosti spoznali ono lažno ili ne. Ako to nije slučaj, tada je spoljašnje odricanje samo maskirani oblik egoizma.

AC: Kod poslednjeg pitanja reč je o odnosu između vašeg razumevanja prosvetljenja ili doživljaja ne-dualne svesti i učestvovanja u svetu.

U judaizmu se potpuno učešće u svetu i ljudskom životu posmatra kao ispunjenje religioznog poziva. Tu čak važi da se samo putem bezrezervnog življenja 10 zapovesti može ostvariti duhovni potencijal čovečanstva na Zemlji. Jevrejski učenjak David Arijel je pisao: „Mi završavamo delo stvaranja ... potrebni smo Bogu, jer samo mi možemo usavršiti svet.“

Mnoga učenja o prosvetljenju ili učenja o ne-dualnosti, kao što je Vaše, naglašavaju prosvetljenje pojedinca. U stvari se čini da je transcendencija sveta sve, o čemu je reč. Ali naša jevrejska braća izgleda pozivaju na nešto sasvim drugo – na spiritualizaciju sveta kroz učešće iskrenih muškaraca i žena u njemu. Da li je tačno da ne-dualna učenja o prosvetljenju sadrže i naše bezrezervno učešće? Zar svetu tom idejom o transcendenciji ne biva oduzeto ispunjenje našeg potencijala, da ga kao Božija deca produhovimo?


ET: Ne, jer istinsko delovanje može da proiziđe samo iz stanja transcendencije. Svako drugo delovanje je vođeno egom i čak i dobra dela imaju karmičke posledice, ako su vođena egom. „Vođenje egom“ znači da postoji niski motiv. Na primer, lepa je slika o sebi, ako čovek u sopstvenim očima postane duhovna osoba, i to pruža dobar osećaj; drugi primer bi bio, kada čovek traži buduću nagradu a drugom životu ili na nebu. Ako postoje niski motivi, tada to nije čisto. U delovanje se ne može uliti prava ljubav, ako se svet ne transcendira, jer čovek tada nije povezan sa onom oblašću iz koje nastaje ljubav.

AC: Mislite na delovanje, koje nije narušeno egom?

ET: Da. Jedno za drugim. Prvo dolazi spoznaja i oslobođenje, a tada čovek mora da pusti da delovanje proiziđe iz toga – i ono će biti čisto, nenarušeno i nikakva karma nije vezana za to. Inače ćemo svojim akcijama uvek iznova osnaživati svoj ego, potpuno nezavisno od toga, kakve visoke ideale imamo. Na nesreću, deset zapovesti se ne može ispuniti, osim ako je čovek oslobođen ega, a to je retko, kako su spoznali svi oni, koji su pokušali da praktikuju Isusovo učenje. „Voli bližnjega svoga kao samoga sebe.“ je jedna od Isusovih najvažnijih pouka. I koliko god da se čovek trudi, ne može ispuniti tu zapovest, ako ne zna, ko je u svojoj najdubljoj unutrašnjosti. Voli bližnjega svoga kao samoga sebe znači, da tvoj bližnji jesi ti i ta spoznaja Jednosti je Ljubav. 


Knjige: 
"Tišina govori"
"Moć sadašnjeg trenutka u praksi"

23. 1. 2010.

O kamerama i ... ostalom

Piše: Jelena

Tokom jednog nedavno održanog međunarodnog samita u otvorenom krugu (čitaj: prijatno časkanje uz meze i domaće vino) na red je došao i zakon o saobraćaju. Učesnik samita iz Nemačke je uz donekle zbunjen izraz lica izneo podatke o broju tačkica u svojoj vozačkoj dozvoli a zatim sebi dopustio jedno opažanje: „Prošao sam kolima kraj jedne od kamera i tada pomislio da je snimljen moj registarski broj. Dakle, pravac mog kretanja je registrovan. Registracija je dovoljna, da preko banke podataka postane poznato i moje ime, a umrežavanjem podataka se može saznati ko sam, gde radim, koliko zarađujem, gde kupujem, šta kupujem, čime se hranim, broj zdravstvenog osiguranja, od kojih bolesti bolujem...“.

Posle ovog izlaganja ostali učesnici ovog malog samita iz tri zemlje su gucnuli ono domaće vino, progutali knedlu (ne lovačku) i upustili se u vanparlamentarnu diskusiju, čiji bi facit mogao jednostavno da glasi: „Hmm, ok, guys & girls. WE have a very serious problem.“

MI. Kako to dobro zvuči. Eto jedne od prednosti ubrzanog donošenja „evropskih zakona“ – kako se oni često nazivaju svuda u medijima: konačno počinjete da se osećate kao punopravni i poštovani član velike porodice. I MI imamo taj isti problem. Imamo bankarske kartice, imamo centralnu bazu podataka za tekuće račune, imamo biometrijske lične karte, a od nedavno su ekspresnom brzinom postavljene i policijske kamere u Beogradu i Novom Sadu, posle čega sledi i njihovo postavljanje u Nišu i Kragujevcu. Pa kako da čovek ne bude ponosan.


Postavljanje kamera bi navodno trebalo da obezbedi sigurnije odvijanje saobraćaja i poštovanje saobraćajnih propisa, na sličan način kao što je ukidanje čekova i obaveza otvaranja tekućih računa značilo suzbijanje sive ekonomije, biometrijske lične karte jednu veću sigurnost i kao što će centralizacija i dostupnost zdravstvenih podataka biti u korist bolje zaštite našeg zdravlja. Zaista lepo. Mogućnosti za umrežavanje ovakvih raznorodnih ličnih podataka daje još mnogostruke prilike da se naša bezbednost, imovina, život, zdravlje.... zaštiti ...?
Zar se ne osećate bezbednije i komotnije?

No, u čemu je u stvari problem? Naš mali međunarodni samit na evropskom nivou u skraćenom izdanju je posle te vanparlamentarne diskusije uz meze i vino doneo zaključak da to ipak NIJE evropski zakon – tako da smo se MI možda prerano poradovali. Moguće je, naravno, da ovaj zaključak neće ući u protokole Evropske Unije, niti biti predmet rasprave u Parlamentu, što bi možda moglo da spase stvar za NAS.

On nije evropski ne zbog toga što je Zakon o saobraćaju uz prateće kamere do sada uveden samo u Nemačkoj – kako se u medijskim diskusijama često navodi kao argument - već zbog toga što on NIJE u skladu sa evropskim duhom, niti sa Poveljama na kojima su organizovane NAŠE države. Nadgledanje građana kamerama i uvid u gotovo sve lične podatke je blago rečeno veoma blizu da dovede u pitanje član 17 Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima, kao i član 12 Opšte deklaracije o pravima čoveka, kojima je regulisano pravo na privatnost i pravo na zaštitu od nezakonitog udara na ugled i dostojanstvo.

No, uz navodnu sigurnost (zaštita od kriminala - pri čemu bi vredelo razmotriti u kojoj meri smo zaštićeni od organizovanog kriminala, dilera droge i korupcije), obećanje raja (evropski standardi) i pripadnost porodici (priključenje EU) negde se izgubio onaj suštinski element tog evropskog duha: ljudska prava ili možda tačnije rečeno: prava pojedinca. Njegova privatnost. I njegova SLOBODA.

Najzad, čemu? Lepo je da neko brine o vama i razmišlja umesto vas. Na primer ovako:

Za kraj želim da Vam dam jednu viziju:
Lične karte sa RFID čipom koji može u prolazu da se očita bez vašeg saznanja, ovo već imamo.
Kamere koje imaju sistem prepoznavanja lica svuda po gradu, ovo sada dobijamo.
Prolazite pored radnje sa zdravom hranom i stiže Vam sms sa sledećom sadržinom:

Ćao Nikola,

Tvoj medicinski karton pokazuje da imaš višak od 15kg.
Izveštaj o tvom kretanju pokazuje da se jako malo krećeš peške i da se uglavnom krećeš istom trasom kolima na posao i sa posla.
Izveštaj sa tvoje kreditne kartice nam kaže da se većinski hraniš u Meku.
Ovakav način života drastično povećava tvoje šanse za srčani udar, preporučujemo da u našoj radnji kupite nešto od dijetetski zdravih proizvoda, jer ukoliko ne smršate 15kg od sledeće godine će Vaše privatno zdravstveno osiguranje koje se nalazi u zajedničkoj grupaciji kompanija podići kvote za 30%.
Sad ja tu Vas pitam, gde je BRE! moja privatnost.“ (http://www.tehnoguru.info/blog/kamere-svuda-po-beogradu.html)

Pravu na privatnost se često makar podsvesno pripisuje jedna pogrešna dimenzija ili se njegov značaj zanemaruje i zbog toga je veoma važno naglasiti da ono nema značenje nekog „skrivanja zlokobnih tajni" – jer šta bi se skrivalo, ako je sve u redu – već predstavlja sam temelj koji garantuje vođenje života slobodno, autonomno, bez upada u intimu i bavljenja njome. Privatnost je osnovna garancija čovekovog dostojanstva.

A posle razmatranja ovog osnovnog principa se može razmisliti i o tome da li se možemo pouzdati, da će političke, policijske i finansijske strukture, kojima će ovi podaci biti dostupni, njih ZAISTA koristiti za dobrobit građana i da ih nikada neće zloupotrebiti radi postizanja lične koristi na štetu drugih i proizvoljnog uspostavljanja kontrole nad izabranim pojedincima i grupama. Uzevši u obzir današnju situaciju na političkoj i privrednoj sceni NAŠIH zemalja, plašim se da NIŠTA ne govori u prilog ove teze.

Kako je to na fantastičan i zastrašujući način opisano u Orvelovoj negativnoj utopiji, gubitak intimne sfere čoveka i osporavanje njegovog prava na nju jeste osnova za proglašenje bilo kakvog totalitarnog režima. Onda je od gubitka privatnosti do proglašenja zločina mišljenja, zločina govora, zločina druženja, zločina čitanja, zločina .... disanja samo jedan korak. I to ne veliki.

Zakon o saobraćaju ima i svoju finansijsku dimenziju, koju ne treba zanemariti. Budući da je zaista izuzetno teško voziti, pa čak i hodati gradom, a da ne platite kaznu (ja jesam zbog prelaska preko ulice na mestu gde postoji semafor, ali ne i zebra kod turske ambasade – 5.000), možemo i ovde napraviti jedan korak u budućnost, do vremenske fantazmagorije Filipa K. Dika „Ubik“ i opisa urbanog života u kome je nemoguće otvoriti sopstveni frižider, a da ne ubacite novčić u prorez, niti proći kroz izlazna vrata, bez neophodnih 5 centi. Do ulaznih vrata se još uvek nije došlo, ali je zaista teško izaći na ulicu ili sesti u sopstveni auto besplatno. Visoke kazne za prebrzu vožnju ili vožnju pod uticajem alkohola su više nego opravdane. Međutim, budući da podaci pokazuju da je ogromna većina kazni naplaćena zbog pojasa ili svetala, zaista je teško odupreti se utisku jedne organizovane pljačke o sopstvenom trošku.

I tako je naš mali samit posle donošenja ovih zaključaka i razmatranja potrebnih koraka, zaključio da je ovaj (ne) evropski zakon donesen na štetu svih NAS. I takođe zaključio da održavanje ovakvih malih samita predstavlja najbolju zaštitu od njegovih negativnih posledica: ugrožavanja privatne sfere.

Zvaćemo ih rado samiti, da se ne bi pomislilo da smo neozbiljni i da se bavimo samo nekim trivijalnim stvarima. 
Mali krugovi ljudi, koji se raduju jedni drugima. Otvorenost. Bliskost. Briga jednih o drugima.
Različitost.

Jer Evropa nisu Zakoni o saobraćaju.
Evropa je pre kao jedna pica: što više začina, to ona bolje prija.


Uz dobro domaće vino na primer ... 

17. 1. 2010.

J.G. Bennett - Razvitak čoveka

Prevod:Jelena

Možemo započeti ovo veče idejom o ljudskom biću kao semenu. Seme se može posmatrati kao skladište mogućnosti. Ono što je u semenu važno nije toliko njegovo trenutno postojanje, koliko njegov večni obrazac. Ono može umreti kao seme, a da ne ostvari te mogućnosti, ili može proklijati i razviti se, da bi proizvelo novo biće. To je situacija nas muškaraca i žena. Mi imamo mogućnost Bića. U tome leži značaj naše egzistencije i zbog toga ništa nije važnije za nas od proučavanja onoga, što je povezano sa postankom Bića. Možemo posmatrati sebe kao posudu, koja sadrži određene mogućnosti. Ukoliko se te mogućnosti razviju, nastaće novo biće. Taj razvitak nije automatski, već makar delimično zavisi od onoga što sami moramo da obavimo. Taj doprinos je ono što je Gurđejev nazvao radom na sebi.

Možda ste čitajući „U potrazi za čudesnim“ (str. 10) primetili, kako, kada Uspenski prvi put sretne Gurđejevljeve učenike i upita ih šta podrazumevaju pod ’radom na sebi’, oni ne umeju da objasne u čemu se taj rad sastoji. To zaista jeste veoma teško objasniti i meni to večeras neće biti lakše. Videćete zbog čega.

Može nam pomoći ako se prvo zapitamo šta ’rad’ znači u uobičajenom smislu, to jest, onako kako ga razume fizika. Rad je transformacija energije. Kad god je energija transformisana, rad je obavljen. Ali nije svaki rad koristan. Na primer, lavina koja se obrušava niz brdo – možda razarujući selo – obavlja posao. Potencijalna energija, koja je postojala u gomili snega na visokom nivou, je transformisana u kinetičku energiju i najzad u destruktivnu energiju. Zbog toga moramo napraviti razliku između konstruktivnog rada i rada, koji nije ništa više do besciljna razmena energije, ili je čak štetan i destruktivan.

Kad god je rad obavljen, mora postojati umanjenje kvaliteta energije. Međutim, pod određenim uslovima, može postojati i doći i do promene dela energiju u oblike, koji korespondiraju sa višim nivoima od onih sa kojih smo počeli. Taj dobro poznati princip dinamike primenjuje se takođe i na naše unutrašnje iskustvo. Mi ljudi smo tako sačinjeni, da se u nama može razviti tenzija, koja nam pruža mogućnost da obavimo rad. Kroz taj rad može biti proizvedena energija takvog kvaliteta, da može nastati novo biće. To je ljudski razvitak ili samo-stvaranje. Kao početnu tačku imamo podatak da ta transformacija zavisi od toga kako koristimo energiju, koja već postoji u nama. To nije dovoljno, jer ta energija treba da bude pretvorena u rad. To mora biti svestan rad, to jest svestan napor. To znači odvojiti fino od grubog i to čini mogućim pojavu novog i finijeg Bića.

Transformacija zavisi od tri osnovne grupe principa. U prvom predavanju sam napravio razliku između tri aspekta Realnosti uključujući i našu ljudsku prirodu. Prvi je Funkcija, drugi je Biće, a treći je Volja. Naš razvitak uključuje transformaciju svakog od ta tri aspekta. Ne postoji ekskluzivni put kojim se ta transformacija obavlja. U prvom predavanju sam naglasio potrebu da se naviknemo na razmišljanje u relativnim pojmovima. Pored drugih stvari to podrazumeva i odbacivanje ideje o jednom, apsolutnom i jedinom putu samo-usavršavanja. Takođe, moramo napustiti ideju da postoji jedan cilj, jednak za sve. Vidimo kako se iz različitog semena rađaju različite vrste biljaka, kako različiti uslovi rasta rezultiraju većim ili manjim stepenom savršenstva. To je nepotpuna analogija, jer se ono, što vidimo, odnosi samo na Funkciju, dok je naša transformacija najvažnija u domenu Bića i Volje, koje ne možemo da vidimo. Usled tih nevidljivih faktora rad na samo-usavršavanju nije uvek isti. U različitim aspektima i na različitim stupnjevima on može biti toliko različit da je potrebno mnogo iskustva da se vidi zajednička nit koja se provlači kroz čitav proces. Međutim, takva nit postoji. Ona se sastoji u odvajanju finog i grubog. Kad god se odigrava transformacija, jedan rezultat se postiže na račun drugog. To je svojstvo same prirode Vremena, jer to je odvajanje onoga što se realizuje od onoga što je moguće. Zbog toga je neizbežno da bilo šta što nastane u Vremenu, to čini na račun nečeg drugog, što ne uspeva da nastane. To se može izraziti na drugi način, da se za sve, što nastane ili se nastavi u Vremenu, mora na ovaj ili onaj način platiti. Oblik plaćanja se u ogromnoj meri razlikuje od jednog do drugog pojedinca. Uz to, svaki od puteva samo-usavršavanja ima svoj sopstveni karakterističan zahtev, u skladu sa kojim plaćanje treba da se obavi. Te razlike su one, koje različite puteve, koji se otvaraju pred nama, razlikuju jedne od drugih.

Nadam se da ćete to zapamtiti, jer ću večeras govoriti o jednom putu, to jest, o jednom obliku rada, pri čemu ne mogu neprestano da podsećam da govorim samo o jednom od mnogih mogućih puteva. Ne bih želeo da pomislite, da, kada kažem da je neophodno raditi u određenom obliku i u određenom redu, pri tome mislim, da je to jedini ispravan metod i da je svaki drugi metod pogrešan. Takva tvrdnja bi bila beskonačno daleko od istine. To je zaista tipično za pogrešku, koju nazivam ’apsolutizam’ prethodne epohe. Svaki put je ispravan, pod uslovom da se iskreno sledi u skladu sa sugestijama onih koji ga razumeju. To ne znači da je svaki put podjednako podesan za sve ljude. Neki putevi, koji se čine lakima, su zaista gotovo nemogući osim za nekolicinu. Drugi putevi, koji izgledaju teški, se podesniji za mnogo više ljudi, nego što bi se pomislilo. Pominjem ovo ovde, samo da bih od početka otklonio bilo kakvu sugestiju, da put na sebi mora da sledi za sve ljude jedan nepromenljivi plan.

Pokušajmo da vidimo šta znači rad na sebi. Već sam ukazao na tu teškoću, koja se javlja usled naše nesposobnosti da vidimo sebe kakvi zaista jesmo. Ono što je za nas najvažnije nam je nevidljivo, jer mi možemo da uočimo samo ono što činimo, a ne ono što jesmo, niti oblik naše volje. Čak i u odnosu na nas same, sve što možemo da posmatramo i proučavamo, je ono što radimo, naše sopstvene funkcije. To je podjednako tačno, bilo da obraćamo pažnju na naše spoljno ponašanje ili na našu unutrašnju aktivnost misli, osećanja i tako dalje. Isto važi i za ono što znamo o drugima. Sve što možemo posmatrati je ono što oni rade, njihove funkcije. Ali Funkcija je samo jedna dimenzija naše prirode. Postoje dve druge dimenzije, jedna Bića i druga Volje. Rad na sebi sigurno znači rad na Funkciji, ali istovremeno znači rad na rastu bića i na oslobođenju Volje. Gotovo je nemoguće izbeći zabunu dok ne napravimo razliku između vrste rada i stepena rada, koji uključuje ovaj trostruki proces.

Moći ćete bolje da razumete šta mislim, ako zajedno istražimo ono što se može nazvati karakterističnom šemom rada u skladu sa Gurđejevljevim učenjem. On započinje pojavom određene sile, određenog stanja energije, koja daje impuls za samo-usavršavanje. Kod modernih ljudi, odraslih u skladu sa modernim obrazovanjem, taj se impuls – ako se uopšte pojavi – javlja u glavi. Drugim rečima, počinjemo da mislimo na određeni način. Određene ideje počinju da nam se dopadaju i počinjemo da im pridajemo veći značaj nego nekim drugima. Gurđijev je to nazvao formiranjem ’magnetnog centra’ (vidi: „U potrazi za čudesnim“ str. 200-4). Sve to obrazuje određenu predispoziciju funkcija. To je novo vrednovanje, koje pruža sveže grupisanje sećanja i navika mišljenja, osećanja i stavova. Sve to se može izraziti rečima da počinjemo da se usredsređujemo na problem Realnosti. Kada je tom zanimanju dat oblik, putem nekog znanja, koje je moguće za nas, to vodi do formulisanje jednog cilja.

Formulisanje cilja je početna tačka rada. Ne mislim da mora postojati jasno razumevanje onoga što se događa. Možemo videti da smo počeli da gledamo u drugom pravcu. Možemo samo u sebi osetiti impuls da tragamo za drugačijim načinom života. Što jasnije vidimo pravac, u kome želimo da se krećemo, što određenije definišemo cilj, to će produktivniji biti naš rad. Gurđijev je uvek insistirao na toj tački. Rekao je da je početna tačka ljudskog bića da ima cilj. O tome sam govorio na kraju prethodnog predavanja. Na početku mi ne možemo videti niti šta zaista želimo, niti šta je moguće za nas. Međutim, dok ne vidimo nešto ili ne želimo nešto, ne postoji potencijalna energija, pa tako ni mogućnost za produktivan rad.

To vodi do pitanja koje neizbežno moramo postaviti, kada pred sebe postavimo neki cilj, koji nam je istinski važan. Želimo da dostignemo nešto, što nam sada nedostaje i pre ili kasnije ćemo morati da se zapitamo, šta postizanje toga podrazumeva i da li imamo načine da to ostvarimo. Na početku neizbežno moramo interpretirati takva pitanja funkcionalnim terminima. Pitam sebe, da li imam fizičku snagu da izdržim sve ono kroz šta se mora proći, da li su moja osećanja u stanju da podnesu ono što moram da istrpim. Sve to je procena u funkcionalnim terminima. Korak, koji mora biti učinjen, je uspostavljanje odnosa između ’šta’ i ’kako’. Šta želim da postignem je moj cilj, kako to postići je pitanje znanja.

Jedan deo rada na sebi, a na početku jedini mogući deo, je povezivanje sa Voljom. Za to ja moram da poznajem svoje sopstvene funkcije i ono što je povezano sa njihovom trasformacijom. To je poznavanje sebe. Dok ne posedujem makar izvestan stepen autentičnog poznavanja sebe, nemam načina da saznam koja vrsta rada je korisna, a koja beskorisna ili čak štetna. Međutim, znanje o sebi nije sve. Kao što je rečeno u prvom predavanju, znanje se odnosi samo na Funkciju. Pre ili kasnije, ako nastupi transformacija Bića i Volje, biće nam potrebno više od znanja. Iako je znanje samo jedan faktor, on je neizbežan. Da bi se radilo, mora se odvojiti aktivno od pasivnog, viši od nižeg nivoa energije. Prvi korak prema ovom odvajanju se može napraviti putem znanja. Čak i ukoliko u meni postoji želja za promenom, ne mogu da učinim ništa ne prepoznam šta u meni podržava moj cilj, a šta mu se suprotstavlja. Kada jedno uporedim sa drugim, to je početak rada na sebi. Kroz to se u meni javlja izbor ’da’ i  ’ne’, koji rezultira pravom promenom.

Do sada sam govorio samo teoretski. Sada moramo da na praktičniji način istražimo šta je to što podstiče naš razvoj, a šta ga ometa. Povoljan ili pozitivan faktor je moja želja za promenom. To je sila, koja se javlja ako zaista osetim da je moj cilj važan za mene. To određuje stepen do koga sam spreman da se suprotstvaim drugim impulsima da bih ga dostigao. Toliko, koliko je rezultirajuća sila svesna, to je pozitivan faktor u mom radu. Protiv njega je postavljen negativan ili odbijajući faktor. Tokom ovih predavanja sam nekoliko puta ukazao na negativne ili odbijajuće uticaje u ljudskom životu. Mi moramo da prepoznamo u sebi prisustvo odbijanja i moramo da ga uzmemo u obzir. 

Mi ne moramo samo da nadgledamo rast semena, da ga hranimo i brinemo o njemu. Mi takođe moramo da uklonimo korov, koji može da ga uguši, i odbranimo ga od neprijatelja, koji mogu da ga unište. Taj korov i drugi neprijatelji postoje u nama. Lako je uvideti da to uključuje impulse našeg egoizma, našu sujetu, naše somoljublje, našu sumnju, naš strah, našu lenjost i tako dalje. Uzete zajedno, to su negativne ili odbijajuće sile, koje se suprotstavljaju transformaciji našeg Bića. To je sila koja nas zadržava tu gde jesmo. Međutim, to nije jedini naprijatelj naše transformacije. Postoje drugi, koji su podjednako opasni. Postoji druga grupa faktora, povezanih sa iluzijom, samo-obmanom, sa nesposobnošću da razlikujemo realno od lažnog unutar sebe i oko nas. Mi ne vidimo stvari kakve jesu. Mi to ne možemo, čak i kada bismo želeli. U nama postoji jedan nedostatak koji nas u tome sprečava. Mi važno posmatramo kao nevažno, a ono što je nevažno može izgledati kao planina. To je ono što Gurđejev naziva „reflektovanjem Realnosti naopako u čovekovoj svesti“. („Sve i svja“, str. 1233). Ono što je teško, čini nam se lakim. Preciznije je reći da smatramo da možemo da činimo ono što nam je u stvari nemoguće, dok zamišljamo da je ono, što zaista možemo učiniti, veoma teško, ako ne i nemoguće. Iluzije te vrste igraju veoma veliku ulogu u našem životu. Na primer, mi mislimo da možemo da ’činimo’. Zamišljamo da možemo da usmerimo i odredimo pravac svog života – možda uz teškoće – ali u svakom slučaju uzimamo kao garantovano, da manje ili više možemo da učinom ono što odlučimo. U potpunosti propuštamo da vidimo da je to nemoguće i da se stvari nikada ne odvijaju onako kako smo odlučili. Sve to je deo iluzije u kojoj živimo. Blisko povezan sa iluzijom je i stalni gubitak snage, kojom crpimo našu energiju ulažući je u nesvesne aktivnosti naših funkcija koje nam ne pružaju ništa realno i stalno. Gubitak energije i mogućnosti je glavni uzrok za osećaj frustracije u koju zapadamo, čim je uzdrmana iluzija o našoj sposobnosti da ’činimo’. Iluzije, prijatne i neprijatne, imaginacija i frustracija i besplodnost predstavljaju grupu negativnih faktora koji stoje na putu našem mogućem razvitku. Oni se razlikuju od raznih oblika našeg egoizma i našeg samoljublja, ali nisu manje opasni.

Postoji treća grupa faktora, koji su manje shvaćeni nego bilo koji od prethodnih, iako predstavljaju možda najveću prepreku samo-usavršavanju. To je ono što je Gurđijev nazvao ’identifikacijom’. U svom najjednostavnijem obliku identifikacija je tendencija da se moramo izgubiti u svemu o čemu mislimo ili što radimo. Drugi faktor u toj grupi je unutrašnje ropstvo, koje predstavlja lažne odnose sa drugim ljudima i koje je Gurđejev nazvao ’unutrašnje pridavanje značaja’. Mislim da je tačno reći da niko ne može da razume šta se podrazumeva pod ’identifikacijom’ dok se on ili ona ozbiljno ne suoči sa problemom slobodne volje. Teoretske diskusije o slobodnoj volji i determinizmu ne vode nikuda, jer oni promašuju suštinsku poentu, a to je da mi nemamo slobodu volje, ne zbog determinisitčkog zakona, već zbog toga što se gubimo u svemu što pokušavamo da učinimo, a da to ne shvatamo. Identifikacija je veoma neobičan oblik ropstva, jer ona deluje upravo tako da sakriva od nas istinu da nismo slobodni. Imamo utisak da mislimo o onome o čemu nameravamo da mislimo, da radimo ono što nameravamo da radimo i u principu da smo snažniji od uticaja iz svog okruženja. U stvarnosti, mnogo smo slabiji i uvek smo kontrolisani nečim drugim a ne našim namerama. Sve to i mnogo toga drugog spada u grupu faktora, koji čine subjektivizam običnih ljudi, to jest, njihovu nesposobnost da bilo šta dožive objektivno, čak i sopstvena unutrašnja stanja. Ta neobična stvar sa identifikacijom je akt slobode, koji proizvodi stanje ropstva. To je ’prepuštanje’, predaja sebe svakom slučajnom uticaju i tako gubljenje kontakta sa svojom sopstvenom realnošću. Identifikaciju su mudraci svih epoha prepoznavali i opisivali kao najvećeg neprijatelja molitve i kontemplacije, glavnu prepreku svakom činjenju sa namerom. 

Što jasnije sagledamo prirodu negativnih uticaja, koji deluju na naš život, to ćemo bolje razumeti problem koji leži pred nama. Sve naše funkcije su prožete tim negativnim faktorima. Spoznati ih nije mala stvar. To zahteva napor da se bude iskren. Nije dovoljno to teoretski znati, mi moramo da verifikujemo i ustanovimo činjenice. To se može učiniti samo proučavanjem sebe. Bilo da je njihova priroda jasno prepoznata ili ne, svaki Put ka samo-usavršavanja mora uzeti u obzir te negativne sile i obezbediti načine za borbu protiv njih. Ponekad se naglasak stavlja na jednu grupu, ponekad na drugu. Ukoliko se suviše pažnje posveti jednom faktoru na račun drugih, to može rezultirati jednostranim, nebalansiranim razvitkom, uz zapostavljanje problema, koji na kasnijem stupnju može biti mnogo teže rešiv, nego da smo ga uzeli u obzir od samog početka.

Govorio sam o transformaciji energije. Upravo usled prepuštanja negativnim uticajima mi energiju, koja nam je potrebna za stvaranje novog Bića, koristimo destruktivno. Ja sam na primer govorio o iluziji i samo-obmani i sve to se svrstava pod naziv imaginacija, uzeto u negativnom smislu. Samo-obmana se ne zaustavlja na subjektivnoj iluziji, koja čini da sebe zamišljam drugačijim nego što jesam. To je i iluzija o ’činjenju’. Veliki deo naše energije odlazi na beskorisne aktivnosti. Mi ne primećujemo koliko veliki deo vremena trošimo na aktivnosti, koje ne proizvode pozitivne rezultate, niti unutar nas, niti spolja. To se posebno odnosi na naše aktivnosti mišljenja, pod čime ne podrazumevam samo očigledno beskorisno sanjarenje, već i vreme provedenu u brizi zbog problema, koji su ili imaginarni ili nerešivi. Većina energije naših senzacija ne vodi nikuda. Mi nismo povezani sa onim što gledamo, što čujemo, što osećamo i tako energija, koja se uliva u to, ne proizvodi ništa osim gubitka. Mi moramo da sagledamo i da se uverimo u tu istinu. To je deo našeg rada. Taj predmet se u nekom obliku javlja na svakom putu samo-usavršavanja. Ponekad se to može videti direktno, ponekad samo posledice, koje nas ometaju. Veliki je izazov biti u stanju da se pogleda iza posledica i vidi koren našeg negativnog stanja.

Poznavanje negativnih uticaja je samo jedan deo samo-poznavanja. Mi takođe moramo da otkrijemo za sebe i da verifikujemp karakterističan rad naših funkcija. Kao što znate, Gurđijev je opisao čoveka kao ’tri-centrično’ Biće (biće sa tri mozga: three-brained Being). Moderni ljudi, posebno moderni ’civilizovani’ ljudi, moraju da utroše snagu u velikom stepenu da bi uskladili rad svoja tri centra. Skloni smo da se identifikujemo sa svojim intelektualnim centrom (mozgom za razmišljanje, thinking brain), to znači, posmatramo svest o našim mentalnim asocijacijama kao ’sebe’ ili ’Ja’. Analitička psihologija je shvatila da tu postoji mnogo više, što je od dubokog značaja za nas i čega ne možemo postati svesni uz pomoć svog intelektualnog centra. Međutim, umesto da prepoznamo da nesvesni procesi imaju veliki uticaj na naše živote, mi i dalje nastavljamo da sebe poistovećujemo sa svojom budnom svešću, da je nazivamo ’Ja’, ’Ja volim’ itd. Sve vreme mi time ukazujemo na asocijacije sa svojim emocionalnim centrom (heard brain). To se odvija automatski i predstavlja ono, što je Sir Grafton Elliot Smith nazvao ’thalamo-cortial circulation’. („The Neural Basis od Thought“ Chapter V). Oni su isto toliko mehanički kao i bilo koji od naših telesnih procesa. Identifikujući se sa njima, mi gubimo dodir sa višim, moćnijim procesima mišljenja koji su mogući za nas i putem kojih bismo mogli da imamo kontakt sa Realnošću.

Mehaničnost našeg procesa razmišljanja se poklapa sa mehaničnošću našeg emocionalnog života. Našim emocionalnim stanjima upravlja naš simpatički nervni sistem, koji se stalno menja i nad kojim nemamo kontrolu u svom uobičajenom stanju svesti. Naša osećanja bi trebalo da budu snaga našeg funkcionalnog života, ali na žalost mi nemamo moć da osećamo kako izaberemo. Mi se stalno prepuštamo automatizmu dopadanja i nedopadanja, privlačenju ili odbijanju. U skladu sa time, umesto da imamo osećanja, koja mogu biti snaga, imamo samo emocije, koji su slabost. Konačno, postoje energije našeg fizičkog organizma, koje nastaju u našim unutrašnjim instinktivnim procesima i u mehaničnosti koja kontroliše naše spoljne pokrete. Znamo veoma malo o korišćenju i mogućnostima tih energija. Ako nastavite da to proučavate, uskoro ćete videti koliko veliki deo one igraju u našem razvitku.

Mnogo se više može reći o ljudskim funkcijama. Pokušao sam samo da vam pokažem da znamo veoma malo, a čak i tom malo, što znamo, ne dajemo praktičnu interpretaciju. Mnogo mora da se uradi, da bi se steklo praktično znanje o našem funkcionalnom životu i onome šta on može da postane. Ovakav kakav jeste, on je veoma neizbalansiran. Kao konsekvenca toga, automatski proces mišljenja i emocija, koji bi trebalo da budu instrumenti naše svesti, kao naše ruke i noge, umesto toga postaju kontrolišući faktori našeg iskustva. Naši nesvesni telesni impulsi određuju, a da mi to ne znamo, kojim pravcem se kreću naše misli i emocije. Možda ste pročitali poslednje poglavlje Gurđijevljevog „Sve i svja“, u kome on poredi čoveka sa kočijom, konjem i vozačem. Proučavanje tog poređenja vam može pomoći da razumete ono o čemu sam govorio. U uobičajenom ljudskom stanju mi smo vučeni svojim ličnim dopadanjem i odbijanjem, svojim nadama i strahovima. To nas prepušta – barem u pogledu naših misli – neprestanom kretanju automatskih iskustava, pri čemu retko imamo kontakt sa realnošću.

12. 1. 2010.

Armin Risi: Karma - Dualitet uzroka i dejstva


Prevod: Jelena
Odlomak iz knjige "Svetlost ne baca senku"


Zabluda monizma: Izjednačenje predestinacije i karme
U ateističkom deizmu i monizmu se kaže: „Ništa nije slučajno. Sve je unapred određeno.“ To je poluistina, a mišljenje, da je ta polovina istine sve, predstavlja veliku zabludu. Čovek, naime, misli da istina „ništa se ne događa bez uzroka“ znači da je sve unapred određeno karmom; ako neko dospe u rat ili pretrpi nepravdu – bilo da je to pojedinac ili narod – tada to odgovara njegovoj karmi, a kada čovek kao „prosvetljeni“ izvrši neka dela, koja stoje „sa one strane dobra i zla“, tada je to neophodno u skladu sa svetskom karmom, da bi čovečanstvo kao celina dostiglo viši stupanj razvoja. Zbog toga neki uticajni ljudi i „prosvetljeni“ misle, da je njihova politička, militarna i finansijska moć data od Boga i da je sve što čine, određeno od strane Boga ili sudbine.

Bukvalno, karma znači jednostavno „aktivnost“ (izvedeno od kri – na sanskritu „činiti“, prouzrokovati neko dejstvo) i ukazuje na činjenicu, da svako delo u materijalnom svetu u skladu sa zakonom polarnosti (akcija i reakcija) povlači neko dejstvo za sobom. Dela, koja su izvršena bez svesti o svom duhovnom identitetu, izazivaju odgovarajuća dobra i loša dejstva, a ono delovanje, koje je izvršeno u duhovnoj svesti, ima duhovne posledice (prevazilaženje dualnih obrazaca mišljenja, spoznaja sopstvene individualnosti itd.). Takvo spiritualno delovanje se na sanskritu naziva akarma, „ne-karma“.

Jednostrana interpetacija karme kaže da je sve, što doživimo, samo i jedino reakcija na neku akciju, koju smo sami izveli. „Što god da te pogodi, to je tvoja karma. Ako neko baci atomsku bombu na tebe, to je onda tvoja karma. Da to nije bila tvoja karma, ne bi se dogodilo ili ti ne bi bio tu.“ – Da li je to istina?

To je poluistina. Ova interpretacija može zvučati ezoterijski i logično, ali u stvarnosti je apsurdna. Kad bi to bila istina, to bi onda značilo, da su ljudi u Hirošimi i Nagasakiju – da ostanemo kod gornjeg primera – imali „karmu“ da poginu u jednom nuklearnom napadu. Da nisu Amerikanci bacili bombu, to bi učinio neko drugi, pošto je „karma“ tih 300.000 ljudi bila da svi odjednom umru. A to bi značilo da su Amerikanci odn. oni, koji su izvršili to masovno ubistvo, bili samo izvršitelji karme (upravo u to veruju „prosvećeni“.).

Greška deista i monista se sastoji u tome, da izjednačavaju karmu i „predestinaciju“. Samo na osnovu jedne takve pogrešne premise se može verovati, da je sve, što se dogodilo, moralo da se dogodi, jer je to zahtevala „karma“. Veruje se da ne postoji ništa osim materije i energije – što dalje znači da ne postoji duhovni identitet, pa tako ni istinska slobodna volja. Sve, što se u životu događa, je samo sled predestiniranih lančanih reakcija u skladu sa mehaničkim („neutralnim“) zakonima kreacije.

Karma = predestinacija + slobodna volja
Karma nije isto što i predestinacija. Karma je sinteza predestinacije i slobodne volje. Zakon karme odgovara principu kauzalnosti akcije i reakcije i pokazuje kako predestinacija i slobodna volja deluju istovremeno i kako se međusobno dopunjuju.

Na nivou reakcije reč je o predestinaciji. Na nivou akcije istovremeno deluje slobodna volja. Čak i kada je kod nekog delovanja sopstvena volja na osnovu materijalnih obrazaca veoma ograničena, ipak su obrasci, kojima čovek podleže, sa svoje strane reakcija na ranija delovanja  odn. odluke, koje su donete slobodnom voljom i na sopstvenu odgovornost.

Šta god da se dogodi predstavlja jednu reakciju, koja je „predestinirana“ određenim uzrocima. Na primer, rođeni smo kao muškarac ili žena u određeno vreme, u jednoj određenoj zemlji i određenoj porodici. To su unapred određeni faktori (određene od nas samih direktno ili indirektno) i mi ih u ovom životu ne možemo promeniti. Mi samo možemo – do jednog izvesnog stepena – da biramo šta želimo da činimo unutar datih okolnosti.

Putem predestinacije bivamo stalno konfrontirani sa situacijama, koje predstavljaju reakciju na ranije akcije, tj. dejstvo određenih uzroka. Odlučujuće je pitanje: Šta ćemo učiniti sa tim datim („predestiniranim“) okolnostima? Da li smo zadovoljni? Da li ćemo optužiti Boga ili svet? Želimo li da iskoristimo situaciju za neku egoističnu prednost? Ili ćemo iza nje prepoznati skriveni božanski smisao?

Situacije (reakcije) su unapred određene. Naša delovanja (akcije) unutar tih situacija su funkcija slobodne volje i povezane su sa sopstvenom odgovornošću. Samo zbog toga te akcije mogu za određene osobe da sa sobom povuku nove reakcije. Kada čovek ne bi imao slobodnu volju, ne bi bio odgovoran za svoje delovanje i ne bi morao da snosi reakcije. Nešto prouzrokovati znači da čovek slobodnom voljom (= sopstvena odgovornost) vrši neko delo. Bez slobodne volje (akcija) nema predestinacije (reakcija). Dakle, nije sve predestinirano.

Isto kao i „sve je relativno“ tako je i tvrdnja „sve je predestinirano“ jedna jednostrana poluistina sa velikom dozom neistine.

Naše odluke, kako god izgledale, predstavljalu izraz naše volje, zbog čega smo odgovorni za sve što radimo. Svakim delovanjem utičemo na kurs svog života. Ako želimo, možemo uvek pokrenuti nove lančane karmičke reakcije ili možemo početi da se oslobađamo dualnosti akcije/ reakcije. Unutar datih okolnosti, dakle, imamo uvek slobodu da izaberemo, da li svojim delovanjem želimo da prouzrokujemo materijalne reakcije, koje će nas vezati za dualnost, ili duhovne reakcije, koje nas oslobađaju dualnosti.

Drastičan primer za izbor određene akcije unutar predestinirane situacije je već spomenut: bacanje dve atomske bombe. Da li je bilo predestinirano da toliko mnogo ljudi umre? Ne. To je bila odluka onih koji su tu akciju izveli. Tom akcijom su i počinioci i žrtve povezani u jedan novi lanac akcije i reakcije – i tako će ostati dok se sve ne okaje i ne oprosti.

Karma, dakle, nije samo predestinacija. Karma je princip kauzalnosti, zakon uzroka (akcija) i dejstva (reakcija), pri čemu čovek mora da bude svestan, da je najvažniji uzrok konačno slobodna volja. Kad karma ne bi bila ništa drugo do princip predestinacije i konačno materijalnog kauzaliteta – kako je to prema pogledima na svet materijalističkog i ezoterijskog monizma – tada bismo bili samo bio-roboti bez individualnosti, pre svega bez slobodne volje. Međutim, karma je sinteza materijalnog kauzaliteta (predestinacija) i slobodne volje.

Svet dualnosti se na sanskritu naziva i karma-loka, „Mesto karme“. Ko god odluči da dođe u taj svet, izjašnjava se saglasnim da živi u jednom svetu, gde se susreće sa bićima, koja sa jedne strane imaju slobodnu volju, sa druge stoje pod uticajem ega. I svi imaju slobodu da druge svojim akcijama uvuku u dobre i loše lančane veze – pod uslovom da se drugi daju uplesti.

Da li postoje nedužne žrtve?
U ezoterijskim krugovima i visokim stepenima loža se često zastupa mišljenje da je sve, što se dogodi, prouzrokovano „karmom“. Jednostavno formulisano: svako je sam kriv. Žrtve rata u Iraku, u Vijetnamu i u oba svetska rata, Jevreji u koncentracionim logorima, porobljeni Afrikanci, pobijena indijanska plemena – svi oni su sami požnjeli prouzrokovane reakcije.

Da li je to tačno? Da li su ljudi, koji su umrli u koncentracionim logorima, u prethodnom životu sami mučili i ubijali ljude u koncentracionim logorima? Da li su pobijeni narodi ranije sami počinili masovna ubistva? Da li su ti ljudi bili sami krivi za svoju sudbinu?

Ne.

Ne predestinirana sudbina žrtve, već svesno delo počinioca je bilo uzrok za te događaje. Zbog toga su počinioci pojedinačno kao i kolektivno odgovorni za svoja dela.

Akciju, koja prouzrokuje odgovarajuću reakciju, možemo pokrenuti sami ili je može pokrenuti neko drugi. Mi živimo u zoni slobodne volje i većina delovanja se odvija usled impulsa ega. Zbog toga je u svakom trenutku moguće da neko svojom slobodnom voljom započne napade na druge ljude. To je bio rizik, koji smo prihvatili, kada smo odlučili da dođemo u svet dualnosti. Taj rizik je „osnovna karma“ svakoga, ko živi u svetu dualnosti, uporediva sa zlokobnim „prvim grehom“.

Kada horizont čoveka ne prelazi granice materije, tada mu se ljudska egzistencija mora činiti neutešna, besmislena i frustrirajuća. Čovek će stalno živeti u strahu, tražiti sigurnost i projektovati krivicu na druge, pošto se uvek oseća kao nedužna žrtva ili meta. Iz perspektive dualnosti to čak može biti tačno – jer postoje „nedužne“ žrtve – ipak, ako ostanemo kod tog stanovišta, promašićemo suštinu situacije i izabrati način ponašanja koji nikome ne koristi: u čemu je korist biti nedužan i utopiti se u osećaju samosažaljenja i želje za osvetom. U čemu je korist biti kriv i prebacivati sebi ili potiskivati problem, jer želimo da delo, koje izaziva osećaj krivice, prikrijemo od sebe i drugih? Žrtve i počinioci stoje pred izazovom da se probude u višoj svesti, koja će omogućiti sasvim novo poimanje karmičke situacije.

U vezi sa atmoskom bombom i svim drugim mračnim poglavljima ljudske istorije se mora jasno utvrditi, da ti udarci sudbine nisu bili predestinirani događaj. Da to kažemo jednom rečenicom: to nije bila predestinacija žrtava – to je bila njihova karma. A to je ogromna razlika. Ipak, pojam karme mora biti u potpunosti i tačno shvaćen. Kada izvesni ljudi tvrde, da su neki događaji jednostavno bili „karma“ Japanaca (ili Nemaca, Jevreja, Indijanaca, robova itd.), tada oni misle da je to bila predestinacija tih ljudi. A to je poluistina, koja je na jedan sudbonosan način pogrešan, da ne govorimo o tome da je cinična i zaslepljena.

Princip rezonance i slobodna volja
Čim čovek živi u svetu dualnosti, izložen je riziku da bude napadnut od strane drugih bića, koja zloupotrebljavaju svoju slobodnu volju. Jer u svetu dobrog i lošeg očigledno ne postoje samo dobre, već i zle sile i svako, ko se uputi ovamo, će sresti i jedne i druge. Kako čovek reaguje na te zle sile, je pitanje njegove slobodne volje i rezonance – pri čemu rezonanca nije predestinirana, već (indirektno) samostalno izabrana. Vrsta rezonance je rezultat usmerenja sopstvene volje i svesti – zbog čega princip rezonance ni u kom slučaju ne umanjuje sopstvenu odgovornost.

Susret sa dobrim i lošim silama se ne može izbeći. Izbeći ih ne bi ni bio smisao života u karmičkom svetu. Ni Isus nije mogao da izbegne napad od strane naizgled moćnijih. Na osnovu lažnih optužbi on je uhapšen, mučen i ubijen. Da li je imao „lošu karmu“? Da li je samo požnjeo reakciju za neko loše delo, koje je sam izveo? Da li je on u ranijim životima mučio i razapinjao ljude? Naravno da ne. Ali se (dobrovoljno) zaputio u svet dualnosti i time izazvao zle sile. U jednom višem smislu to jeste bila Isusova karma: jedna situacija, koju je prouzrokovao svojom odlukom. Čim je došao u ovaj svet, bilo je predestinirano da će biti napadnut, ali na osnovu svoje slobodne volje i svoje božanske ljubavi nije dozvolio da bude uvučen u dualnost (što bi bio slučaj, da je reagovao strahom, mržnjom ili rezignacijom). Mnogo pre, on je manifestovao trijumf ljubavi nad „satanskim silama“, čak i trijumf nad fizičkom smrću. Drugim rečima, Isus je sebi postavio ispit karme i položio ga na sjajan, savršen način.

Ukratko se može reći: karma je princip kauzalnosti i opisuje uzajamno dejstvo predestinacije i slobodne volje. Kada se jedan faktor izoluje i ili mu se da preterana važnost, to vodi u jednostranost i do poluistina, povezanih sa opisanim zabludama.

Usled duhovne individualnosti lanac uzroka i dejstva nikada nije isključivo materijalan i „mehanički“. U svakom trenutku je moguće, slobodnom voljom (a ne na osnovu predestinacije) započeti lanac karmičkih reakcija – i sile mraka to čine stalno, pri čemu u svojoj egoističnoj zaslepljenosti misle da su ta dela predestinirana „karmom“ (vidi deizam) ili „neophodnošću“ (vidi monizam).

Odlomak iz knjige "Bog i bogovi", I deo trilogije "Multidimenzionalni Kosmos"

Ništa nije slučajno

Zakon dualnosti pokazuje da ništa na ovom svetu ne postoji bez svoje suprotnosti i da se  suprotnosti dopunjuju. Materijalno je u svojim zakonitostima povezano. Dualnost je glavna odlika relativnog, a osnovna dualnost je veza između uzroka i posledice. Ne postoji dejstvo bez uzroka i nema uzroka bez dejstva. To ima dva značenja: 1. upletenost u karmu važi samo u oblasti relativnog. 2. Dok god se čovek nalazi u oblasti relativnog, on je neizbežno pod uticajem karme.

Kada čovek transcenduje oblast relativnog, on prevazilazi i upletenost u karmu. Međutim, dok god se čovek, okrenut od apsoluta, kreće u oblasti relativnog, on se nalazi u krugu akcije i reakcije. Jer u oblasti relativnog bez izuzetka važi zakon karme. Sve što se događa – srećno i nesrećno – ima uzrok i sa svoje strane postaje uzrok za nove reakcije. Ništa se ne događa bez razloga. Ništa nije slučajno.

Ali to je samo jedna strana istine, poluistina. Kada bi vladao samo zakon karme, moglo bi da se kaže: „Sve što drugima učinim, oni su i zaslužili. Njihova je karma da budu potčinjeni, a moja je karma da budem moćan. Da to nije njihova karma, ne bi mi uspelo da ih učinim podanicima. Ali činjenica, da mi je to uspelo, pokazuje, da je to njihova karma. Ništa nije slučajno.“

U Univerzumu ima više bića, koja tako razmišljaju, nego što ljudi slute. To je životna maksima onih, koji veruju da je najviša realnost jedan bezlični princip: Brahma, kosmička energija, univerzalni zakoni.

Zakon karme doduše ima univerzalno važenje, ali nije najviši ili apsolutni zakon. Nije čovek taj koji određuje, šta je karmička reakcija drugih bića. Živa bića doduše imaju slobodnu volju, ipak, ta slobodna volja nije apsolutna – iako mnogi u to rado veruju i to propovedaju. Nije relativno mera svih stvari, već apsolutno.

Predestinacija i slobodna volje

O zakonu karme kruže brojne zablude: Karma je nemilosrdni zakon, koji isključuje i milost Boga i slobodnu volju čoveka. Karma je verovanje, koje kaže da se čovek sam može osloboditi, sam putem svojih dela. Ili: Koncept karme kaže da sve podleže jednoj neizbežnoj predestinaciji i slobodna volja čoveka je samo jedna iluzija. Sve što se događa je jedna unapred određena reakcija, koju niko ne može izbeći, niti „žrtve“ niti „počinioci“. Kreacija je Bog; nema „Boga“ u religioznom smislu.

To su moguće i takođe široko rasprostranjene zablude, koje počivaju na neznanju, pogrešnom razumevanju i iskrivljavanju istine. U principu te zablude vode do naredne četiri posledice:

•    Fatalizam (pasivno prepuštanje sudbini): čovek se više ne trudi i ne brani se, već prihvata svaku patnju i svaku represaliju kao neizbežnu sudbinu.
•    Apatija (ravnodušna bezdušnost): čovek otupljuje prema patnji koju vidi u svetu i misli da se tu ionako ništa ne može učiniti. Sve što se drugima događa je njihova sudbina ili karma.
•    Demonija (bezbožna težnja ka moći): gore navedeni pasivni oblik apatije postoji i u aktivnom obliku. Demonska bića smatraju da je sve što se drugima dogodi tj. sve što drugima učine, njihova sudbina. Oni zakone materije (kao npr. akcija = reakcija) drže za najvišu realnost i uvereni su da svako verovanje (npr. u Boga i u nematerijalne dimenzije) predstavlja praznoverje, koje je konačni razlog svih ratova i sve bede, zbog čega se to verovanje mora pobediti. Oni smatraju opravdanim, da bezobzirno uklone svako „praznoverje“, jer se time odstranjuje veliko zlo od ljudi. Njihov cilj opravdava sredstvo.
•    Apsolutizam (monopol nad nekom institucijom): Pošto je sve predodređeno od strane Boga, spasenje može da ponudi samo neka od „Boga“ izabrana instanca sa funkcijom pružanja milosti, datom od Boga. Izvan dosega njene milosti svi ljudi su zauvek prokleti.

Sve te zablude vode do onesposobljavanja i zagljupljivanja ljudi, što se ispoljava u fanatizmu sa jedne strane i ravnodušnosti sa druge – dve najveće pretnje današnjem čovečanstvu. Zbog toga je tema narednog poglavlja od najveće važnosti i hitnosti, jer vedsko objašnjenje može bez zapadanja u protivrečnost da razjasni te univerzalne zakone i da otkloni poluistine koje vode u zabludu.

Pomenuti pogledi na svet su pogrešni zaključci, jer počivaju na materijalističkim i bezličnim tj. nepotpunim filozofijama. One polaze od jedne jednostrane jednačine: karma = predestinacija ili karma = slobodna volja. Oba stanovišta su pogrešna! Karma nije isto što i predestinacija i karma nije isto što i slobodna volja. Zakon karme je sinteza predestinacije i slobodne volje.

Karma = predestinacija + slobodna volja

Čim se „karma“ izjednači sa jednim ili drugim, nastaju nesporazumi i zablude (kritičari koncepta karme i reinkarnacije veoma često prave ovu grešku).

Šta je tačno predestinirano?

„Prakrti, materijalna energija, je uzrok svih dejstava i uzroka u Kreaciji, dok je živo biće uzrok različitih patnji i radosti, koje doživljava u toj Kreaciji.“ (Bhagavad-gita 13.21).

Materija (Prakrti) stvara u skladu sa božanskim vođstvom materijalne okolnosti. „Prakrti, koja je jedna od Mojih energija, deluje pod Mojim vođstvom. Kosmička manifestacija i svi u njoj sadržani oblici stvaraju se i razgrađuju uvek iznova prema tom zakonu.“ (Bhagavad-gita, 9.10).

Različite fizičke i psihičke okolnosti, u koje dospevamo, su unapred određene reakcije na već izvedene akcije. Šta god da nastupi, bilo je predestinirano (putem sopstvene prošlosti), ali ono što još nije nastupilo može se do izvesnog stepena promeniti ličnom slobodnom voljom: pogoršati, ublažiti, odložiti ili čak otkloniti.

Očigledan primer je naše telo. Karmana daiva-netrena: „Na osnovu karmičkih reakcija duša pod nadzorom Boga dobija telo.“ (Srimad-Bhagavatam, 3.31.1). Telo i sa njime povezan pol, roditeljska kuća, nacionalnost, sopstvene jake strane i slabosti itd. su spoljni faktori, koje svaki čovek dobija rođenjem. Te okolnosti se ne mogu izmeniti, nezavisno od toga da li čovek veruje u karmu ili ne. U njima čovek može spoznati predodređenost i smislenost ili za njih optuživati puki slučaj. To ništa ne menja u tome, da ćemo se naći u unapred određenoj situaciji, koja je inscenirana od strane materijalne energije. To je prva polovina Krsninog iskaza: „Prakrti je uzrok svih dejstava i uzroka u Kreaciji.“

Večna materija ima potencijal, da konstantno stvara neograničeno mnogo situacija i pusti da iz njih izniknu nove situacije. Ali u koje od nebrojeno mnogih mogućnosti ćemo dospeti, to zavisi od nas. Svojom slobodnom voljom mi određujemo, šta ćemo učiniti od unapred određenih situacija, a to ponovo određuje, u kakve ćemo situacije ući u budućnosti. „...živo biće je (svojim odlukama i delima) uzrok patnje i radosti, koje doživljava u Kreaciji.“


Jedan primer: kada je čovek star i slab, on to stanje ne može da opozove. Ali šta će učiniti u tim okolnostima, to zavisi od njega. Stoji mu nebrojeno mnogo mogućnosti na raspolaganju, koje će opet izazvati različite reakcije. Čovek se može svađati sa Bogom i svetom, može pasti u rezignaciju ili ignorisati starost, može stupiti u borbu protiv starosti i bolesti uz pomoć lekara i lekova, ili može prihvatiti znakove vremena i iskoristiti preostale dane da se pripremi za smrt i sledeći život.


Različiti stupnjevi razvoja karme
Naravno, odluke, koje donesemo u nekoj određenoj situaciji, nisu potpuno slobodne. Na nas utiču naš pogled na svet, naša iskustva i naše želje. Svi ti faktori određuju našu svest, a naša svest određuje naše odluke i delovanje.

Delovanje i njime prouzrokovane karmičke reakcije se razvijaju postepeno. Još pre nego što je neko delo uopšte izvršeno, ono postoji kao seme u vidu želje. Ako želja dovede do delovanja, seme je posejano, a „kako seješ, tako ćeš i požnjeti.“ Posle izvršenja akcije, reakcija je unapred određena, pri čemu se mora napraviti razlika između reakcija, koje su nastupile i onih koje predstoje.

Vedski spisi analiziraju te karmičke lančane reakcije kao što sledi:

1.    Karma – Bija („Seme karme“): želja, koja će voditi do dela.
2.    Kuta-stha („utvrđivanje“): sejanje semena tj. izvršenje dela, čime se pokreće sada utvrđena lančana reakcija.
3.    Phalomukha („plodovi koji sazrevaju“): reakcije, koje su predodređene, ali još nisu nastupile.
4.    Prarabdha („požnjeveni plodovi“): reakcije, koje su nastupile tj. dobijanje određenog tela (rođenjem), sveukupnost događaja i rezultata koji će nastupiti.

Delovanje, koje prouzrokuje karmu, počinje već na stupnju semena (bija), tj. u sopstvenoj svesti, jer semenu slične misli su te, koje čoveka navode da izvrši neka dela. Svest određuje delovanje i reakcije, koje nastupe, prikazuju rezultat neutralne procene u skladu sa karmičkim zakonima: koliko su korisna, blagoslovena ili štetna bila naša dela? Po plodovima možemo da prepoznamo, kakav je bio kvalitet semena, koje smo posejali. Ova analiza takođe odaje, da karma nije najviša instanca, već jedan žiri, koji nam pred oči iznosi kvalitet naših dela i time sopstvenog stupnja svesti. Čovek svojim željama i delovanjem određuje karmičke reakcije, koje će požnjeti.

Presudna za sudbinu su, dakle, tri faktora: sopstvena svest (želje), sopstveni stil života (delovanje) i u vezi sa time, predestinirane karmičke reakcije. (*I okolnosti narednog života, u kome će se čovek roditi, su određene tim trima faktorima. U okviru unapred određenih karmičkih reakcija čovek doživljava situacije u skladu sa svojim dominantnim željama i lekcijama (situacijama za učenje, ispitima), koje su na redu. Na osnovu ta tri faktora Paramatma određuje sledeće rođenje svakog pojedinca).

Drugim rečima: ako čovek promeni svest i svoj stil života, menjanju se i karmičke reakcije. Ukoliko čovek odluči da spiritualizuje svoju svest i stil života, on deluje bez karme i već u materijalnom svetu više ne potpada pod zakon karme, jer je naučio njenu lekciju: „Ko se u posvećenoj službi bavi Višnuom (visnu-bhakti), prevazilazi sve oblike karmičkih reakcija: pohranjene, posejane, zrijuće i sazrele.“ (Padma Purana). To će biti bliže objašnjeno u narednom poglavlju.

Sopstvena svest, dakle, ima ključnu funkciju. Ona će nas ili zatvoriti još dublje u materijalnu dualnost, ili će nam otvoriti vrata ka oslobođenju od karme. Naš filter svesti određuje, kako doživljavamo svet - u skladu sa zakonom rezonance.

Zakon rezonance: Kako sami utičemo na svoj život

Jedan materijalista svuda vidi materiju, hedonista svuda vidi predmete zadovoljstva a čovek svestan Boga u svemu vidi delovanje Boga. Različiti ljudi opažaju različite oblasti stvarnosti i to u skladu sa rezonancom (prijemčivošću) svoje svesti.


Svest svakog živog bića ima određenu talasnu dužinu; ona se usklađuje sa određenim „vibracijama“ i privlači određene vibracije, dok druge vibracije čak i ne opaža (slično kao što radio aparat reaguje samo na radio talase, a televizor na televizijske talase, pri čemu čovek sam bira program).


Čovek se sam reflektuje u svetu, jer vidi samo ono što njegova svest propušta kroz filtere. Mi primamo ono, što odašiljemo. Davanje i primanje je još jedna nerazdvojiva dualnost. „Slično privlači slično“ ili „ko traži, naći će“ – važne rečenice, koje su u božanskim oblastima podjednako tačne, kao i u oblastima mraka. Ko traga za božanskom spoznajom, naći će je, a ko traga za zemaljskom i vanzemaljskom moći, naći će nju.


Neke ljude privlači božansko, a neke demonsko, već u skladu sa rezonancom, koju su izgradili.


Način delovanja zakona rezonance se danas sa upozoravajućom jasnoćom pokazuje na primeru destruktivnosti, koja se širi čitavim svetom. Upadljivo mnogo ljudi su zainteresovani za negativno. Što se više ljudi interesuju za negativno, to više prostora za napad imaju te negativne snage i upravo iz tog razloga negativno danas sve više dobija na uticaju, iako zvanični izvori uz milozvučne reči objašnjavaju, kako njihova informativna politika služi da upozori i predupredi.


Kao i sve na svetu, ni to nije slučajno. Širenje negativnih uticaja proizilazi iz propagande sa programskim ciljevima. Novine, časopisi i televizija šire „informacije“ i slike, koje ljudi, koji ništa ne slute, primaju i koje kao utisci ulaze u njihovu svest. Najveći deo dnevnih informacija je bezvredan/ suvišan do negativan/ preteran (afere, sport, zabava sve do bujice negativnih vesti o ratovima, napadima, kriminalu itd.)


Informacija „čini“ čoveka: što više negativnih utisaka neki čovek primi u sebe, u toliko većoj meri se oblikuje jedno negativno programirano biće, jer čovek – sve više opterećen, ravnodušan i otupeo - više ne može da preradi stalnu bujicu informacija. Opisi aktova nasilja, slike žrtava rata i atentata itd. sadrže kompresovane negativne vibracije i preko medija se te negativne vibracije kopiraju u svest ljudi i tako umnožavaju. Da li čovek te utiske smatra dobrim ili lošim, uopšte nije važno, važno je da čovek putem prijema tih vibracija postaje njihov nosilac – bilo uz odobravanje ili odbijanje, u svrhu obrazovanja ili istraživanja ili jednostavno zbog radoznalosti i želje za svakodnevnim konzumiranjem informacija.

Ko je svestan zakona rezonance, izričito upozorava ljude na bavljenje tim negativnim stvarima i ja (autor) se svesno pridržavam te mudrosti. Izbegavam da suviše uđem u detalje negativnog, jer bih se inače kretao u elementu negativnog i bio odgovoran za to, da i čitaoca povučem u taj otrovni okean. Negativno programirani će to spiritualno rasuđivanje i isključivanje veoma kritikovati („nenaučno“, „pristrasno“, „jednostrano“, „loše proučeno“). Ali u čemu je korist od uranjanja u svetsku i tajnu politiku, u insceniranje ratova, ubistva, crnu magiju, tajne afere, skandale moćnika itd? Oni, koji se upuste u tu nesagledivu zbrku detalja, otvaraju se prema odgovarajućim uticajima i postaju podložni tim uticajima, jer su – naivno, radoznalo ili svesno – signalizirali određeno interesovanje. To je prepoznao i poznati nemački pesnik Johann Wolfgang von Geothe: „Duhova, koje sam prizivao, sada se ne mogu osloboditi.“

Drugim rečima, neophodno je biti svestan postojanja negativnog, ali je opasno i nepotrebno ući suviše u detalje, koji se u-tiskuju, koliko god da se oni čine

privlačnim i „interesantnim“.


U skladu sa rezonancom naše svesti oslovljavamo izvesne stvari, a neke druge ne (ključna reč gunas). Ponašamo se na odgovarajući način, govorimo na određeni način, mislimo na određeni način, jedemo na određeni način itd. Naše ponašanje reflektuje našu svest i utiče na našu svest. Kada proširimo rezonancu svoje svesti, proširuje se i pogled na svet. Stvari, koje smo ranije nesvesno puštali da prođu kraj nas, počinjemo odjednom da opažamo – jer smo razvili određenu rezonancu. Odjednom otkrivamo svoj spiritualni identitet, spoznajemo više povezanosti i osećamo bezizglednost materijalizma. Nailazimo na riznice znanja, srećemo ljude, koji nam pomažu na daljem putu i mi učimo – dobrovoljno, jer to želimo.


Ako učimo dobrovoljno, stvari se događaju, jer smo mi zreli za njih. Ako ne želimo da učimo, stvari se događaju, jer su plodovi karme zreli. Tada se događa upravo ono, što ne želimo, čak i ako svim silama pokušavamo da upravo to sprečimo. Ko uči dobrovoljno, ne plaši se ničega, jer on ili ona iza svega, što se događa, prepoznaje višu pouku. I ta pouka uopšte nije tako komplikovana i tajna – pod pretpostavkom da čovek ima odgovarajuću rezonancu. Inače čovek po stotinu puta udara u ista vrata i ne primećuje da samo treba da ih otvori.


Rezonanca u reinkarnaciji

Živo biće u materijalnom svetu nosi svoje razumevanje života od jednog tela do drugog. Kao što vazduh sa sobom nosi mirise, tako i živo biće uzima jednu vrstu tela i ponovo ga napušta, da bi uzelo drugo.
Bhagavat-gita 15.9

Život se ne može razumeti bez smrti. Umiranje je druga strana rađanja, isto kao što je rađanje druga strana umiranja. U skladu sa principom dualnosti to je logičan uvid.

„Za onoga, ko je rođen, smrt je sigurna, a za onoga, ko je umro, sigurno je rođenje.“ (Bhagavat-gita).

Linija vidljivog života ima dva pola: rođenje i smrt. Rođenje je novi početak, ali ne početak od nule. Inače bi bilo potpuno nepravedno da različiti ljudi dobiju različite startne pozicije. Ipak, oni ih dobijaju i zakon rezonance objašnjava zašto. Okruženje našeg rođenja odgovara „frekvenciji“ našeg života u prethodnoj egzistenciji.

„Šta god da je stanje bitka, koga se čovek seća, kada napusti telo, to stanje će čovek bez sumnje dostići.“ (Bhagavat-gita).

Akcije izazivaju reakcije na više nego jednom nivou. One imaju direktne i indirektne, trenutne i dugoročne reakcije. Čovek možda ne primećuje da svaka akcija ima i indirektne, dugoročne reakcije – ali te reakcije će ipak nastupiti, sa jedinom razlikom u tome što je čovek nespreman i misli da je to slučajnost ili peh ili da je neko drugi kriv za to.

Jedan faktor, koji se često previđa ili potcenjuje, je uticaj svakog dela na sopstvenu svest. U pamćenju ili u podsvesti u skladu sa našom svešću se sakupljaju u-tisci i stvaraju rezonancu: na neke stvari čovek postaje prijemčiv, na druge ne. Neke stvari se čine neizbežnim, neke beznačajnim. Ta procena se razlikuje u skladu sa razvojnim stepenom svesti.

„Ono što je noć za sva bića, je vreme budnosti za one koji vladaju sobom, a vreme budnosti za sva bića je noć za bića okrenuta ka unutra.“ (Bhagavat-gita).

Zakon akcije i reakcije pokazuje da karmička lančana reakcija ne počinje rođenjem, već da ljudi u novi život već donose zrelu karmu – „sudbinu“. Često je rečeno, da čovek u smrt ne može ništa poneti. To je tačno uz jedan izuzetak: karmičkih reakcija. One čoveka neizbežno prate i tako čovek doživljava dobro i loše u ciklusu različitih života.

Jednačina karma = predestinacija je, dakle, pogrešna. Vedska slika sveta nedvojbeno naglašava, da je karma božanski zakon, koji predstavlja sintezu predestinacije i slobodne volje. Naša ranija dela su za nas stvorila unapred određene situacije; mi smo sami uzrok za to što dospevamo u „određene“, čak unapred određene situacije; mi sami smo odgovorni. I mi sami smo takođe odgovorni za sve što u toj datoj situaciji učinimo.

Ovo jasno definisanje sopstvene odgovornosti bi moglo biti razlog, zašto izvesni ljudi radije biraju da ne veruju u zakone karme i reinkarnacije. Materijalizam i moderni sistemi verovanja su ljude učinili neodgovornim. Materijalisti poriču ili ignorišu postojanje Boga i veruju radije u slučajno, slepo delovanje „kosmičkih“ zakona. Nasuprot tome, mnogi moderni sistemi verovanja visoko uzdižu pseudo-religiozne dogme, čime daje prednost kratkovidom stavu na sličan način kao i materijalizam. Dok učenje o karmi kaže da su sve nastupile reakcije predestinirane, prema tim dogmama odjednom stoji da je iskupljenje predestinirano. Čovek samo mora da „veruje“ da pripada izabranima i spasenima; tada je čoveku garantovano mesto pored prozora u božanskom carstvu (na Zemlji), čak i ako je meso slabo, a i duh. „Verovanje“ ili tačnije, pripadnost veri čini čoveka duhovnim. („Gospode, ne gledaj na naše grehe, već na verovanje tvoje crkve.“, stoji do dana današnjeg u rimokatoličkoj konfesiji.). „Karma i reinkarnacija su učenje Satane. Svi mi živimo jedan jedini put i mi smo jedini spaseni.“, kažu Jehovini svedoci.

Na ovaj način ljudi delegiraju odgovornost na Boga, na mesije, na slučaj – ili na đavola. Nikakvo čudo da je u ime nauke, realizma i tako često u ime „religije“ suzbijana (i suzbija se) vedska istina o karmi i reinkarnaciji.

Sloboda je osnova sopstvene odgovornosti. Samo ako učinim nešto slobodnom voljom, odgovoran sam za to. Da li bi ljudima zbog toga možda trebalo oduzeti svest o sopstvenoj odgovornosti da ne bi primetili da imaju slobodnu volju? Ako je tako, onda se mora priznati da su bezbožne snage već obavile znatan deo posla: koliko ljudi danas deluje bez slobodne volje i bez odgovonosti? A glavna odgovornost za to leži u materijalističkim religijama i nauci – i u rezonanci masa, koje tu neslobodu dobrovoljno gutaju.

Vedska slika sveta kaže da su karma i reinkarnacija apsolutne istine u relativnom svetu, što znači da ti prirodni zakoni važe za sve, takođe i za one, koji u to ne „veruju“. Karma i reinkarnacija su jedino logično i uverljivo objašnjenja za polarnost smrti i rođenja. Božije objašnjenje u Bhagavat-giti (15.10) glasi, da samo „budalasti ljudi“ to ne mogu i neće da razumeju:

„Budalasti ljudi ne mogu da razumeju, kako neko živo biće napušta svoje telo i ne mogu da razumeju kakvo će telo, u skladu sa uticajem guna, ono uzeti u sledećem životu. Ipak, onaj čije su oči obučene znanjem, sve to može da vidi.“

Neophodna perspektiva reinkarnacije

Posvećenici, okrenuti samoostvarenju, sve to jasno mogu da spoznaju. Međutim, oni, koji u svesnosti nisu napredovali i nisu postigli samoostvarenje, ne mogu da vide šta se događa, čak i ako to svim silama pokušavaju.“ (Bhagavat-gita, 15.11).

Prvi i temeljan uvid svake vedske spoznaje je da su sva živa bića večna: večne duše, koje u materijalnoj kreaciji preuzimaju prolazno telo i ponovo ga napuštaju. To nije dogmatska tvrdnja, već realnost, koja se može lično doživeti (i koju i ti, draga čitateljice, dragi čitaoče, možeš lično spoznati i verovatno si je davno i spoznala).

Ipak, ateisti pod maskom nauke, monizma, dualizma ili pseudo-religije potkopavaju znanje o karmi i reinkarnaciji, jer iz sebičnih razloga žele da ograniče sopstvenu odgovornost i slobodnu volju ljudi. Oni daju prednost tome, da sami odrede šta je „dobro“ a šta „loše“. Uzimaju sebi to pravo, jer je sve relativno. (vidi str. 117).

Kada je horizont čoveka ograničen samo na jedan život, gubi se i uvid u božansku pravednost. Jer jedan život je jedan sasvim nepotpun isečak iz Knjige života. Izvučena iz konteksta, jedna strana knjige sadrži nepovezane iskaze i nedovršene događaje. Isto tako i događaji, izvučeni iz velikog konteksta uzroka i posledice, odjednom izgledaju neosnovani/ besmisleni/ nezasluženi a neka dela nepravedna/ nenagrađena/ nekažnjena. U jednom jedinom životu nikada nisu vidljivi svi karmički uzroci i karmička dejstva. Ako se isključi svetlo, koje osvetljava ranije i kasnije živote, ljudi vide samo jednu nepravednu, bez-božnu šahovsku partiju. Ali zar nije današnji počinilac jučerašnja žrtva, koja traži osvetu, a današnja žrtva, koja traži osvetu, jučerašnji počinilac?

Bez znanja o karmi i reinkarnaciji ljudi ne vide niti odgovornost žrtve, niti karmičku reakciju počinioca. „Zašto neki smeju da vladaju uz pomoć laži i prevare – a ostaju bogati i moćni do kraja života?“ Ili: „Zašto on sme da puši i pije, a ja, koji živim zdravo, sam stalno bolestan?“ Ili: „Zašto oni smeju da ubijaju i muče milione ljudi, a ipak ostaju raskoši i u božijoj milosti?“ Ili: „Ja se molim Bogu za svakidašnji hleb i ne dobijam ga, a drugi, koji se ne mole, imaju i za bacanje.“

Ljudi, koji vide samo majušan isečak iz života i misle da je to jedini život, gube veru u Boga. Oni postaju rezignirani i prihvataju moć moćnih, koji kažu da ne postoji ni karma ni reinkarnacija. U svetlu vedske logike namera iza takve propagande odjednom postaje jasna: sa jedne strane treba da bude spasen šou samo-veličanja („Pogledajte šta mi radimo i nikakav Bog nas ne kažnjava – jer i nema Boga) i sa druge strane ljudi treba da izgube veru u Boga („Koliko nepravde … Nema Boga i nema pravde.“) ili da postanu fanatični: „Mi smo pravednici. Cilj opravdava sredstvo, jer naš Bog je jedini“.

Čovek nije mera svih stvari – niti u rezignaciji niti u pobuni. Otvaranjem perspektive karme i reinkarnacije Krsna razrešava sve tobožnje protivrečnosti:

„Živa bića su večne duše, Moji večni fragmentarni delovi. Na osnovu njihovog određenog života one se bore (život za životom) sa šest čula, u koje spada i duh (psiha)/ Živo biće u materijalnom svetu nosi svoja različita shvatanja života od jednog tela do drugog, kao što vazduh sa sobom nosi mirise. Tako ono uzima jednu vrstu tela i ponovo je ostavlja, da bi uzelo drugu./ I uživa u određenom izboru čulnih predmeta (i time prouzrokuje nove karmičke reakcije). (Bhagavat-gita 15.7-9).

Na otvorenoj karmičkoj pozornici svaka sudbina se odjednom pojavljuje u pravom i pravednom svetlu. Odjednom postaje očigledno kako svaka akcija biva ujednačena nekom reakcijom – i to u skladu sa božanskim (apsolutnim) merilom. Dakle, itekako postoji merilo svih stvari, ali to nije čovek. Mnogo pre bi čovek dobro upotrebio svoju slobodnu volju, ako bi uzeo u obzir to merilo i razmislio, kakve konsekvence to merilo ima za njegov sopstveni život.

Teme karme i reinkarnacije se dotiču svih oblasti ljudske egzistencije: prirodnih nauka, psihologije, teologije, istorije religija i filozofije. Ovde, na ovom mestu možemo osvetliti samo one aspekte, koji su važni u kontekstu ovog poglavlja. Sistematsku i opširnu obradu ove teme sadrži knjiga Rolanda Cirera (Rolan Zuerrer), „Reinkarnacija – sveobuhvatna nauka o selidbi duša“ – iz koje potiče naredni citat:

„Smernice, navedene u Vedama, ni u kom slučaju ne ograničavaju našu individualnu slobodu, braneći nam da činimo „zlo“ ili nas prisiljavajući da činimo bilo šta protiv svoje volje. One nas informišu nalik kakvom dobronamernom prijatelju o tome, šta je dobro a šta loše delovanje i šta će se dogoditi, ako se odlučimo za jedno ili za drugo; ali odluku prepuštaju nama. One nam samo skreću pažnju na to, da u slučaju povrede prirodnih zakona podležemo pravednoj kazni putem principa karme.“ (str. 41).

Sledi i jedan citat engleskog orijentaliste i istraživača Indije, Sir Viliama Džonsa:

„Ja doduše nisam Hindus, ali mi je učenje Hindusa o budućim postojanjima neuporedivo razumnije, pobožnije i podesnije, da ljude oslobodi tereta, nego užasne teze, koje hrišćani zastupaju u vezi sa beskrajnom kaznom u paklu.“


Karma, Vikarma i Akarma –„dobro“ i „loše“ u vedskoj slici sveta

Složenost nekog dela je veoma teško razumeti. Zbog toga treba tačno znati šta je karma (usrdno, ’dobro’ delovanje), šta Vikarma (zabranjeno, ’loše’ delovanje), a šta je Akarma (delovanje sa one strane dobra i zla).
Bhagavat-gita 4.17

U relativnom svetu čovek doživljava nagradu i kaznu i to toliko dugo dok ne sagleda relativno i ne prevaziđe ga. Svaka individua sme na osnovu sopstvenih relativnih predstava da odluči, šta smatra „dobrim“ a šta „lošim“ i da na osnovu toga pokuša da uživa u dobru i izbegne zlo. Ipak, neznanje o tome, šta je istinski, dakle, u apsolutnom pogledu, dobro i loše, dovodi dušu u telu uvek u situacije, koje ne odgovaraju njenim predstavama i planovima – dok ne počne da razumeva, da je njeno merilo za „dobro“ i „loše“ uvek loše, jer ono uvek počiva na perspektivi sopstvenog ega. Postoji božansko (apsolutno) merilo, koje utvrđuje šta je u stvarnosti dobro a šta loše. Čovek slobodnom voljom može da izabere u kojoj kategoriji želi da se kreće.

Na osnovu tog božanskog merila vedski spisi dele beskonačnu raznovrsnost mogućeg delovanja u tri kategorije:


•    Karma: delovanje unutar dualnosti na dobroj strani, tj. delovanje u harmoniji sa božanskim zakonima Kreacije, što vodi do privremenog, relativnog zadovoljstva u okviru materijalne Kreacije.
•    Vikarma: delovanje unutar dualnosti na lošoj, zloj strani tj. nadmeno delovanje protiv božanskih zakona Kreacije, što konačno vodi do patnje i uzvraćanja (=izjednačenje).
•    Akarma: delovanje sa one strane dualnosti dobra i zla, tj. spiritualno delovanje u harmoniji sa božanskim zakonima Kreacije i božanskom voljom, zbog čega takvo delovanje ne ubire ni „dobre“ ni „loše“ reakcije, već vodi do oslobođenja od sveta dualnosti.

Dejstvo karme izgleda kao nagrada, a dejstvo vikarme kao kazna. Međutim, to ne znači da je Bog pristrasan. Bog ne nagrađuje „svoje“ nasuprot protivnicima, koje iz ljubomore i ljutnje proklinje, jer Bog stoji iznad dualnosti.

Zakoni Kreacije su kao ograda na putu ka Bogu: ako odstupimo sa puta (=vikarma), nailazimo na prepreku ili čak doživljavamo direktnu nesreću, već prema stepenu odstupanja. Sa druge strane karmička nagrada treba da ohrabri napredovanje, da se nastavi stazom harmonije – a ne opuštanje i samozadovoljno uživanje u „zasluženoj“ nagradi, iako se to sme, ako to čovek želi.

Vikarma izaziva ujednačenje narušene ravnoteže i služi kao smernica, da je bolje vratiti se na stazu harmonije; čovek ne može izbeći božanske zakone Kreacije, jer se povreda tih zakona uvek iznova koriguje. Zar nije onda bolje, dobrovoljno prihvatiti te zakone, nego biti na to prinuđen kaznom i uz škrgut zuba?

Nagrada i kazna su u ciklusu reinkarnacije obe izraz božanskog večnog strpljenja i ljubavi. Bog ne mrzi „bezbožne“. Oblici relativne nagrade i kazne nisu ništa drugo do putokazi na putu, koji stoji sa one strane dobra i zla.

Ljudi deluju „dobro“, jer za to očekuju zadovoljstvo kao nagradu (na nebu i na Zemlji). Drugi ljudi deluju „loše“, jer žele da iznude zadovoljstvo ili teže ka zadovoljstvu zabranjenih plodova. Ali i jedno i drugo su egoistični interesi i izraz su pogrešnog razumevanja slobode i nezavisnosti. Prava spoznaja vodi do oslobađanja od sitničarskih težnji da se uživa u dobroj i da se izbegne loša karma.

Karma i vikarma odgovaraju materijalnoj dualnosti „dobrog“ i „lošeg“, predstavljaju, dakle, polove istog kruga. U skladu sa time se javljaju prelazi: niko ne deluje samo dobro i niko ne deluje samo loše. Taj mešoviti odnos može biti mlak, ali i ekstreman.

Na ovom mestu moramo upozoriti na jednu moguću zabludu: Kada se kaže da su „dobro“ i „loše“ samo polovi istog kruga, to ne znači da su oba podjednako vredna, iako taj zaključak izgleda veoma privlačno. „Sve je podjednako vredno i zbog toga je svejedno kako delujem. Dobro i loše su relativne vrednosti, koje zavise od perspektive čoveka. Zbog toga mi niko ne može propisati, šta je dobro a šta loše.

Čovek ili prihvata božansku perspektivu kao smernicu ili neko relativno stanovište. Većina ljudi se dobrovoljno okreće od prve mogućnosti i bira drugu, bezbožnu varijantu. Na taj način ljudi odobravaju da vlada neko relativno stanovište. Problem nastaje samo onda kada sopstveno stanovište nije ono koje vlada.

Ako su dobro i loše samo polovi istog kruga, moglo bi se reći da je konačno sve „dobro“. Koliko često se u monističko-ezoterijskim krugovima čuju fraze kao što je: „Bog je sve i sve je Bog. Sve je dobro.“ Sve je dobro, pogotovo ono što ja radim … To je očigledna psihologija, koja stoji iza te filozofije. Jedna filozofija feudalnog samoveličanja, koja provocira potres zakona karme.

Da li je sve dobro? To tvrdi samo onaj, ko ignoriše činjenice ratova, zločina, mučenja. – Kako u jednom svetu, koji je polaran, sve može da bude dobro? Napokon, to je svet, u kome Bog dopušta ne-dobro. I čovek mora da se odluči.

U materijalnom svetu nije sve „dobro“:

„Rezultat usrdnog delovanja je čist i to znači da se u pojavnom smislu javlja kao vrlina (Sattva-guna). Dela, koja se izvedu u strasti (rajo-guna) vode do patnje, a dela, koja se izvedu u tmini (tamo-guna) vode do ajnana (neznanje, otupelost, besmislenost).“ (Bhagavat-gita 14.16).

„Rajo-guna je bolja nego Tamo-guna, ali Sattva-guna je najbolja, jer putem Sattve (vrlina, čistota) možemo razumeti apsolutnu istinu.“ (Srimad-Bhagavatam 1.2.24b).

Nije sve, što se dogodi, dobro. Ali sve, što se dogodi, je pravedno (što ni na koji način ne opravdava nepravdu. Naprotiv: reakcija karme će biti pravedna.). To je suštinska razlika. Ono što se dogodilo ima smisao i zbog toga opravdanje. Sve, što se dogodi – jer se dogodilo – ima jedan viši smisao. Čak i to, što nije dobro, ima viši smisao, što opet ne opravdava niti počinioca niti loše delo. Ali događaj po sebi, takav, kakav se odigrao i ne može da se opozove, ima viši smisao – i njega treba spoznati. To je lakše reći no učiniti, na primer u slučaju ratova, zločina i mučenja; ali ako život treba da se nastavi, to je jedina ljudska mogućnost. Ili bi možda samoubistvo, alkohol, razdiruće samosažaljenje, doživotna mržnja ili želja za osvetom bili bolje rešenje?

U svetu dualnosti svaka situacija se uvek mora sagledati sa dve strane: iz perspektive akcije i iz perspektive reakcije. Samo tako možemo tačno proceniti situacije.

Što god da se dešava, moralo je da se dogodi i ima svoj smisao. To je bila jedna reakcija, pokrenuta putem ranijih akcija i zbog toga predestinirana, inače se ne bi dogodila. To je perspektiva reakcije, koja obuhvata i predestinaciju.

Perspektiva akcije sadrži slobodnu volju i sa njom povezanu odgovornost: kako ću reagovati u datoj situaciji? Kao što je već rečeno, postoji put karme, vikarme i akarme sa odgovarajućim reakcijama (posledicama). Izbor proizilazi iz naše slobodne volje na našu sopstvenu odgovornost.

Vegetarijanstvo kao primer

Jedan svakodnveni primer izbora između karme, vikarme i akarme je jelo. Putem predestinacije smo dobili ljudsko telo. Budući da je reč o jednom materijalnom telu, njemu je potrebna hrana. Šta treba da jedemo? „Pa, to je svejedno!“ – kažu jedni. „jednostavno ono što je zdravo, na primer meso pilića iz domaćeg uzgoja.“, kažu drugi. „Nikakvo meso.“, kažu neki drugi. „Moja baka je jela meso i doživela devedesetu.“, „Čovek je svežder i može da jede sve što je jestivo.“, „Jednostavno sve sa merom. Nikakvi ekstremi! Ekstremno mnogo mesa nije dobro, ali ni bezmesna ishrana takođe nije dobra.“

Špekulacije su bezbrojne, jer se uzimaju u obzir samo relativna, proizvoljna merila po volji ega. Šta kaže merilo karme, vikarme i akarme?

Ne može se poreći da čovek može da jede meso. On je u stanju da ga proguta i svari. To je tipična situacija, u kojoj čovek uz pomoć sopstvenog znanja i prema sopstvenoj savesti mora da odluči šta da radi i koji aspekt karmičke reakcije će izabrati.

Merilo Veda bi za mnoge ljude moglo da zvuči šokantno: jedenje mesa je vikarma – delatnost! Jedenje mesa znači nepotrebno nasilje nad životinjama i znak je oholosti čoveka. „Ako mogu da jedem životinje, zašto onda ne bi trebalo da ih jedem? Ko meni može da propiše, šta smem da jedem a šta ne?“


Vedski spisi izričito preporučuju ljudima da ne jedu nikakvo meso. Jer ubijanje životinja proizvodi na različitim nivoima reakcije vikarme, koje se danas potpuno potcenjuju, pogotovo kolektivne reakcije: „Dok god ima klanica biće i ratnih bojišta (Schlachthaus i Schlachtfeld, prim. prev.).


Zakon Kreacije, da čovek ne bi trebalo da jede meso, nije neka nepotrebna zloba nekog ljubomornog Boga, koji čoveku hoće da uskrati svako zadovoljstvo. Naprotiv: ovaj, kao i svi drugi zakoni Kreacije, pokazuju čoveku onaj put, koji omogućuje najzdraviji i najzadovoljniji život i istovremeno otvara vrata ka oslobođenju od karme.


Čovek, naime, živi bolje i zdravije bez mesa. Meso ni u kom slučaju nije neophodno u ljudskoj ishrani. Izuzeci su geografski ekstremne oblasti, u kojima čovek mora da jede meso da bi preživeo. Ali kod tih naroda, kao npr. kod Kirgiza i Eskima prosečna starost iznosi jedva četrdeset godina.


Onaj ko ima odgovarajuću rezonancu, vidi svuda u prirodi jasne smernice, da meso prema zakonima Kreacije ne predstavlja ljudsku ishranu: sopstvena kočnica pred ubijanjem, gnušanje od leševa, neophodnost da se meso skuva da bi uopšte moglo da se stavi u usta; ljudsko telo (nedostatak kandži i oštrih zuba, slaba stomačna kiselina, suviše dugo crevo) i ne na poslednjem mestu iskazi nebrojenih vegetarijanaca, svetaca i posvećenika. Božanska spoznaja se aktom jedenja mesa ozbiljno dovodi u pitanje, jer uzimanje u sebe mrtvog meso umanjuje rezonancu žive svesti.


Međutim, tema „jesti ili ne jesti meso“ se i dalje nalazi u oblasti materijalne dualnosti između lošeg i dobrog (vikarma i karma). Vegetarijanska ishrana je „dobra“ jer mnogo manje opterećuje karmu nego ishrana mesom. U najboljem slučaju je karmički neutralna. Ali cilj ljudskog života bi trebalo da bude oslobođenje od karmičkih reakcija. Kako se to može učiniti, Krsna objašnjava u Bhagavat-giti:


„Ko Mi služi sa ljubavlju i posvećenošću, neće biti vezan karmičkim reakcijama.“


Ovaj princip se može primeniti u svakoj oblasti života, takođe i u vezi sa jelom. Odlučujuća je povezanost sa Bogom putem svesti i dela. Čovek bi trebalo da svoju egzistenciju, okrenutu od Boga, ponovo posveti Bogu, a u to spada i jelo, ona delatnost, koju čovek tako često i tako rado obavlja.


Akarma ishrana se na sanskritu naziva Prasadam, što bukvalno znači „božanska milost“. Živeti od Prasadame je u materijalnom i spiritualnom pogledu najbolja vrsta ishrane, jer akarma – jela nisu samo zdrava i visoke energetske vrednosti, već deluju spiritualno pročišćujuće:


„Posvećenici bivaju oslobođeni svake vrste greha, jer jedu hranu, koja je prvo posvećena Bogu. Drugi, koji pripremaju hranu samo za sopstveni užitak, jedu u stvari samo greh.“ (Bhagavat-gita, 3.13).


Akarma delovanja su oslobođena reakcija karme i vikarme, koje su u uobičajenim slučajevima povezana sa svakim delovanjem u materijalnom svetu. Pored toga, akarma – delatnost oslobađa i od ranije prouzrokovanih reakcija, jednostavno zato što se čovek dobrovoljno, uz ljubav i posvećenost (bhakti), povezuje sa Bogom. Na taj način će za posvećene i naizgled svakodnevne situacije, kao što je kuvanje, jelo, muzika i rad postati meditacija. Meditacija o Bogu je „apsolutno“ praktična, jer putem nje sve relativno biva spiritualizovano.


Karma: sinteza predestinacije i slobodne volje (sažetak)

Reč na sanskritu karma bukvalno znači „delovanje“ (akcija) i ukazuje na to da svako delovanje u materijalnom svetu prouzrokuje različite kratkoročne i dugoročne posledice (reakcije). Svaki čovek vrši „karmu“ (delovanje) i time podleže zakonu karme, zakonu akcije i reakcije, koji za svako (dobro i loše) delovanje utvrđuje odgovarajuće buduće (dobre i loše) konsekvence. Kada govorimo o karmi neke osobe, mislimo na unapred određene (predestinirane) reakcije na neko slobodnom voljom izvršeno delo.

Zakon karme nije samo neka indijska teorija, već prirodan zakon. Svaka akcija rezultira reakcijom. „Kako čovek seje, tako će požnjeti.“, jer u božanskoj Kreaciji vlada univerzalna pravednost. Niko ne može izmaći zakonu karme – osim onih koji su shvatili kako ona funkcioniše.

Osnova za razumevanje zakona karme je spoznaja da su sva živa bića prožeta dušom, što znači da su ona sva večne duše, koje se kreću od jednog do drugog prolaznog tela. Bhagavat-gita objašnjava da je spiritualna duša izvor svesti, koja prožima naše telo i omogućava mu da uopšte živi. Kada duša napusti telo, preostaje telo bez duše i to se naziva „smrt“.

Samo u ljudskoj životnoj formi (koja uzgred ne postoji samo na Zemlji) mi – mi, duše smeštene u telu – imamo slobodu svesnog odlučivanja. Uz tu slobodu snosimo i odgovornost za sve što učinimo. Zbog toga se od ljudi očekuje da razumeju više principe života, npr. zakone reinkarnacije i karme i da u skladu sa time deluju, jer „neznanje ne štiti od posledica.“

Zakon karme ne važi samo individualno, već i kolektivno, to znači, on važi za grupe ljudi, (porodice, nacije, stanovništvo nekog određenog kontinenta i naizgled slučajno obrazovane grupe putnika, prolaznika i onih koji su doživeli neku nesreću). Ta veza će biti objašnjena na kraju narednog poglavlja.

Kada ljudi obezbede, da se zakoni Kreacije poštuju, od toga profitira čitava zajednica. Ako ljudi vrše nepravedna, nasilna dela ili ih čak samo tolerišu, odgovarajuća kolektivna karma podnosi račun, što se ispoljava u vidu nesreća, ratova, prirodnih katastrofa i epidemija. 

Tekst u PDF-u uz II poglavlje "Prevazilaženje dualiteta karme" na narednom