12. 1. 2010.

SINHRONICITET



Piše: Jelena
Princip, na kome se temelji naše poimanje prirodnog zakona, jeste uzročnost. Događaje kod kojih možemo razabrati uzročno-posledične veze smatramo povezanim, one između kojih to nismo u stanju, izolovanim parčićima stvarnosti.

„Koincidencije“ remete ovu sliku o svetu. Sinhroniciteti predstavljaju podudarnosti, koje su toliko smislene, da ih je teško pripisati pukoj slučajnosti.

Istovremeno, sinhroniciteti po pravilu nose dubok subjektivni pečat i zato ih je ponekad podjednako teško opisati kao i deja vu. Deja vu nije samo sećanje na neki događaj, već osećaj da se taj događaj zaista odigrao. Na isti način i koincidencije ne znače samo opažanje ne-uzročnih veza, već su one praćene intenzivnim subjektivnim osećajem da su „dva slučajna događaja“ temeljno povezana, a da nam pri tome svaka direktna kauzalna veza izmiče.

Kao i deja vu, koincidencije je teško prepričati: ima upečatljivih primera, ali su mnogo češći oni jednostavni koji bi prošli neprimećeni da nema tog duboko subjektivnog osećaja veze. Da naiđe prijatelj o kome upravo razgovaramo, da neko u sasvim drugom kontekstu pomene ono što se i vama događa i zadrzi vam pažnju na tome, da na radiju počne pesma koja tematizira ono čime se trenutno bavimo, da  pukne guma kada razmišljamo o nečemu što je na jedan posredan ali jasan način upravo povezano sa pucanjem gume itd.

Sinhronicitete treba odvojiti od običnih slučajnosti, događaja, između kojih se javlja poklapanje. U psihologiji sinhronicitet se definiše kao podudaranje između psihičkog stanja posmatrača i spoljnjeg događaja, pri čemu se ne može uspostaviti nikakva kauzalna veza u materijalnom smislu. Postoji druga vrsta veze: smisao. Upravo na ovom podudaranju između unutrašnjeg i spoljašnjeg i počiva subjektivni osećaj, koji prati sinhronicitete. K.G. Jung je uočio da se sinhroniciteti najčešće javljaju u situacijama, prožetim jakim emotivnim nabojem, kao što su smrti, rođenja, iznenadni i novi uvidi ili duboki psihički preobražaji.

Opisi sinhronicističkih događaja u literaturi su brojni, a u nastavku sledi jedan Jungov opis:

Problem sinhroniciteta zbunjivao me dugo, sve od sredine dvadesetih godina kada sam istraživao pojavu kolektivno nesvjesnog i neprestano nailazio na veze koje jednostavno nisam mogao objasniti kao slučajne skupine ili „tokove“. To što sam našao bile su „podudarnosti“ koje su bile tako smisleno povezane, da bi njihovo „slučajno“ podudaranje bilo nevjerovatno. Kao primjer navodim jednu pojavu koju
sam osobno promatrao.

Jedna mlada žena koju sam liječio u odlučujućem trenutku je usnila san u kojem je dobila zlatnog skarabeja. Dok mi je pričala san, sjedio sam okrenut leđima zatvorenom prozoru. Iznenada sam začuo iza sebe šum poput laganog kuckanja. Okrenuo sam se i ugledao letećeg kukca koji kuca o vanjsko staklo prozora. Otvorio sam prozor i uhvatio ga u letu dok je ulijetao u sobu. To je bio najbliži srodnik zlatnom skarabeju što se može naći u našem podneblju, skarabejski kukac, kotrljan, običan ružin-kukac (cetonia aurata), koji je suprotno svojim uobičajenim navikama očito osjetio pobudu da u tom trenutku uleti u tamnu sobu. Moram priznati da mi se nešto slično nije dogodilo ni prije ni kasnije i da je san pacijentkinje ostao jedinstven
u mojem iskustvu.
(...)
Čini se da u ovom slučaju postoji arhetipska osnova. Bio je to jedan izvanredno težak slučaj za liječenje i sve do tog sna napredak je bio vrlo spor ili gotovo nikakav. Valja objasniti da je glavni razlog teškoće bio animus moje pacijentkinje koji je bio ogrezao u kartezijansku filozofiju i tako se nepopustljivo držao svog vlastitog shvaćanja stvarnosti da napori triju liječnika (ja sam bio treći) nisu mogli razmekšati taj stav. Očito je bilo potrebno nešto sasvim iracionalno, što joj ja dakako nisam mogao pružiti. Sam san je bio dovoljan da donekle uznemiri racionalistički stav moje pacijentkinje. Ali kada je „skarabej“ uistinu uletio kroz prozor, njezino prirodno biće moglo je probiti oklop i proces preobrazbe je mogao otpočeti. Skarabej je klasični primjer simbola ponovnog rođenja. (ili preobražaja - sledi objasnjenje simbola).
(Iz: „Tumačenje prirode i psihe“, Jung, Pauli)

U vreme kada je K.G. Jung postavio teoriju sinhroniciteta, nije postojao nikakav naučni teorijski okvir, koji bi ove događaje objasnio. U slici o svetu, po kojoj postoji samo materija i sve je poteklo iz materije, u kojoj se psihički događaj i duhovna iskustva objašnjavaju delovanjem hormona i u kojoj je svest proizvod hemijskih procesa u mozgu, nije bilo mesta za pojave, koje bi podrazumevale ovo neobično podudaranje između psihe i spoljne stvarnosti bez materijalne uzročno-posledične veze. Jung se poslužio statističkim metodom, da bi potkrepio teoriju o pojavi, koju je opažao, ali koja na osnovu verovanja tadašnje prirodne nauke jednostavno nije smela da postoji. Ipak, fizičar Pauli je već tada uočio povezanost sa nekim istraživanjima u fizici i u knjizi „Proučavanje prirode i psihe“, koju je napisao u saradnji sa Jungom, obradio ovaj fenomen u svetlu svoje teorije o „principu isključivosti“.

Od toga vremena fizika je napravila nekoliko važnih koraka napred i eksperimenti su na videlo izneli mnoge pojave, za koje klasična fizika nije imala objašnjenje i koje su u suštini dovodile u pitanje našu uvreženu sliku u svetu, prema kojoj se fizičke pojave posmatraju kao rezultat uzajamnog dejstva odvojenih delova. Kvantna fizika je prostrla pred nas pregršt čuda, koja, slično sinhonicitetima, impliciraju neobično stanje povezanosti između prividno nepovezanih zbivanja. Takođe, posmatrač/ eksperimentator više nije sa distance posmatrao tok eksperimenta, već je postao njegov aktivni činilac. Inteligentna svest, koja posmatra, je samim svojim prisustvom uticala na tok eksperimenta.

I same čestice su se „neobično“ ponašale i „družile se“ na „nezakonit način“. U ova „nezakonita druženja“ spada i nelokalnost, pojava da dve čestice, ako su jednom bile u uzajamnom dejstvu, TRENUTNO reaguju na ono što se zbiva sa onom drugom na rastojanju od više svetlosnih godina.

"Klasično shvaćena, teorija relativnosti "zabranjuje" međusobna dejstva brzinom većom od brzine svetlosti, a ni po uobičajenoj interpretaciji kvantne teorije ovaj događaj nikada nećemo moći razumeti. Zbog toga je u nauku uveden pojam Einstein-Rosen-ovog mosta, kao neke vrste specijalnog "sub-prostora", koji je većinom nedefinisanih osobina, ali omogućuje "trenutnu" razmenu informacija između cestica..."
(Goran Marjanović, „Brže od svetlosti“)

Tokom rasprave sa Ajnštajnom u vezi sa „blizanačkim česticama“ Nils Bor postavlja teoriju, koja praktično počiva na ideji o međupovezanosti, i kaže: „Ukoliko subatomske čestice ne postoje dok ih se ne promatra, tada ih se više ne može smatrati nezavisnim «stvarima». Stoga je Einstein svoju argumentaciju utemeljio na pogrešci - čestice blizance promatrao je kao odvojene. Dve čestice su bile deo nedeljivog sustava i bilo ih je besmisleno posmatrati kao odvojene.“ (Michael Talbot, „Holografski svemir“).

Međutim, bilo je potrebno još nekoliko koraka, da bi potencijalna važnost međusobne povezanosti zaista promenila sliku o svetu zvanične nauke.

U jednom istinski kvantnom skoku Dejvid Bom nepoželjno i ne-zakonito „druženje“ sa čestica proširuje na čitav Svemir: čitav Svemir je veliki hologram, a međusobna povezanost, ne odvojenih delova, već celine, njegovo osnovno svojstvo. Hologram u stvari predstavlja trodimenzionalnu sliku, dobijenu laserom. Za stvaranje holograma potrebna su dva laserska zraka, odnosno, zrak se cepa na dva dela. Prvi zrak se odbija od predmeta, drugi se sudara sa prvim i stvara interferencijski uzorak, koji se snima na film. Kada osvetlimo interferencijski snimak, pojavljuje se trodimenzionalna slika. Osnovna karakteristika holograma je da kada ga podelimo, ne dobijamo manje delove, već umanjenu sliku celine. Hologram čuva sliku celine u svim svojim delovima. (napomena: karakteristika lasera je koherentna emisija fotona, koja je karakteristična i za našu DNK, koja je istovremeno i predajnik i prijemnik. Emisija fotona (svetlost) koju emituje DNK je slabija, ali još koherentnija od one koju emituje laser. Da li bismo mogli postaviti tezu, da DNK učestvuje i u našoj uobičajenoj percepciji, tokom koje tvorimo trodimenzionalne slike od energetskih stimulansa, koji dolaze spolja?)

Jedna od Bohmovih tvrdnji koje najviše zapanjuju jest da je opipljiva stvarnost naše svakodnevice, u stvari, neka vrsta iluzije, nešto nalik holografskoj slici. „U njezinoj osnovi nalazi se dublji red postojanja, golema i primarnija razina stvarnosti koja stvara sve predmete i pojave našeg fizičkog svijeta gotovo jednako kao što komad holografskog filma stvara hologram. Bohm tu dublju razinu stvarnosti naziva implicitni ili »uvijeni « (op. prev. - engl. enfolded) red, a našu vlastitu razinu postojanja naziva eksplicitni ili odvijeni (op. prev. - ili «razvijeni» u smislu u kojem je fotografija razvijena; engl. unfolded) red.
(...)
Najteže shvatljive su Bohmove u potpunosti razvijene zamisli o cjelovitosti. Budući da je sve u svemiru napravljeno od neobrubljene holografske tkanine implicitnog reda, Bohm smatra da je promatrati svemir kao da je sastavljen od «dijelova» podjednako besmisleno kao da različite mlazove u fontani promatramo kao da su odvojeni od vode iz koje istječu. Elektron nije "elementarna čestica". To je samo naziv dan određenom aspektu hologibanja. Podjela stvarnosti na dijelove i potom imenovanje tih dijelova uvijek je dogovorno, rezultat je konvencije, jer subatomske čestice, kao i sve drugo u svemiru, nisu ništa odvojenije jedna od druge od različitih uzoraka na bogato ukrašenom tepihu.
(Michael Talbot, „Holografski svemir).

U isto vreme kada Bohm postavlja svoju teoriju o holografskom svemiru, psiholog Pilbram potpuno nezavisno tokom sopstvenih istraživanja dolazi do veoma podudarnih zaključaka o holografskom funkcionisanju našeg mozga.

Sinhroniciteti?

Bili oni to ili ne, Bomova teorija, kao i brojna srodna istraživanja iz drugih naučnih oblasti, su zaista ponudila okvir i objašnjenje za mnoge pojave iz naše stvarnosti, koje su do tada svrstavane u tzv. paranormalne fenomene - dakle, one, čije postojanje tadašnjom slikom o svetu nije bilo predviđeno kao prirodno - i pružila nam instrument za jasnije sagledavanje naše stvarnosti. Ponudila su taj okvir pored ostalog i za fenomen sinhroniciteta.

Suština sinhronih događaja se sastoji upravo u vezi između unutrašnjeg stanja posmatrača i spoljašnjih događaja. Kako se ova veza ostvaruje? Zamislimo stvarnost kao vodoskok, pri čemu voda sama predstavlja Bomov implicitni red, a mlazovi pojavnu stvarnost – eksplicitni red – koji nastaju interakcijom sa inteligentnom svešću. Naša (pojedinačnog mlaza vode) veza sa implicitnom stvarnošću je neprekidna, a preko nje i sa ostalim mlazovima – drugim svestima u polju i ukupnom manifestovanom stvarnošću.

To je dalekosežna pretpostavka. U svojoj općoj teoriji relativnosti Einstein je zapanjio svijet kada je ustvrdio da vrijeme i prostor nisu odvojeni entiteti, već fino povezani, i dio veće cjeline koju je nazvao prostorno-vremenski kontinuum. Bohm ovu zamisao razvija i čini golemi korak dalje: tvrdi da je sve u svemiru dio kontinuuma. Unatoč prividnoj odvojenosti stvari na eksplicitnoj razini, sve je neprekidni produžetak svega drugog, te se u konačnici čak i implicitni i eksplicitni redovi stapaju jedni u druge..“ (Michael Talbot: „Holografski svemir“).

Razmotrimo na primer onaj poznati sinhronicitet o kupovini haljine: po povratku kući iz kupovine, žena saznaje da se dogodio smrtni slučaj u bliskoj porodici. Otvara paket i vidi da je prodavačica umesto crvene zapakovala crnu haljinu. Ako ne odmahnemo rukom i kažemo “ma, čista slučajnost”, nameće se pitanje ne samo podsvesne prekognicije, već i duboke veze sa podsvesnim drugih.  Ona bi u konkretnom slučaju mogla izgledati ovako: osoba A zahvaljujući temeljnoj povezanosti sa “poljem“ podsvesno zna da će se u njenoj porodici dogoditi smrtni slučaj i (ponovo podsvesno) prenosi to svoje saznanje osobi B, koja (podsvesno) deluje u skladu sa tom informacijom i umesto crvene haljine pakuje crnu. Ovakvi slučajevi u stvari ilustruju delovanje na osnovu povezanosti sa implicitnim redom, nivoom, na kome postoji temeljna povezanost celine.

Dajmo za trenutak ponovo reč fizičarima:
Još jedan fizičar koji je sinkronicitet shvaćao ozbiljno bio je David Peat. Peat vjeruje da jungovska vrsta sinkroniciteta ne samo da je stvarna, nego nudi i dokaze za postojanje implicitnog reda. Kao što smo vidjeli, prema Bohmu je prividna odvojenost svijesti i materije iluzija, konstrukcija koja se pojavljuje tek nakon što se oboje - i svijest i materija - odviju u eksplicitni svijet predmeta i sekvencijalnog vremena. Ukoliko ne postoji podjela između uma i tvari u implicitnom - tlu iz kojeg niču sve stvari - tada nije neobično očekivati da stvarnost još može biti prošarana tragovima ove duboke povezivosti. Peat vjeruje da su sinkroniciteti stoga «greške» u strukturi stvarnosti, trenutačne raspukline koje nam omogućuju da nakratko ugledamo beskrajan i unitaran poredak koji tvori temelj čitave prirode. (Michael Talbot, „Holografski svemir“).
Da li opažate koincidencije?
Da li postoje događaji koji su u klasičnom, materijalističkom smislu POVEZANI ne-uzročno?

Da li se stvarnost može shvatiti kao jedno jedinstveno polje u kome su svi delovi međusobno povezani? Naše unutrašnje biće i stvarnost koja nas okružuje.
***
Posle ovog izleta u oblasti, koje mogu pružiti teorijski okvir za fenomen sinhroniciteta, razmotrimo neke od oblika u kojima se sinhroniciteti javljaju. To bi bio pokušaj da se sumiraju neka opažanja o pojavama, koje tek nalaze svoje mesto u našoj mapi realnosti, i samim tim neće polagati pretenzije na to da iznosi činjenice o ovom fenomenu, već samo pretpostavke. U svakom slučaju, možda bi se moglo pokazati da je kod sinhronicističkih događaja reč o različitim vrstama interakcije između naše svesti i stvarnosti koju posmatramo.
 
Ako vreme zamislimo ne kao linearni niz, već kao vektore mogućnosti/ verovatnoće, koji se zgušnjavaju u realnost sadašnjeg trenutka i iz koga se grana splet mogućih budućnosti, možemo u sledećem koraku postaviti pitanje, šta je to što određuje koji će se vektori realizovati.




 


Da li se oni realizuju proizvoljno, da li su predestinirani ili imamo neki uticaj na njih? Na koji način mogućnost postaje verovatnoća, a verovatnoća realnost? Da li utičemo na kreiranje „buduće“ sadašnjosti samo konkretnim delovanjem u materijalnoj realnosti? Šta je to što utiče da se iz implicitnog reda beskonačnog potencijala u određenom trenutku razviju upravo određeni mlazovi?
Metafizički izvori kažu:

Sveprožimajuća svest (Bog) stvara materiju kao oduhovljenu energiju, a svest nebrojenih duša oblikuje tu materiju i daje joj individualne pojavne oblike. Duhovna realnost (individualnost) daje pečat materijalnoj relativnosti.“ (Armin Risi: „Svetlost i senka današnjice“).

A šta kaže nauka? Tokom vekova je neporecivo postojanje svesti objašnjavano nekom vrstom posledice hemijskih procesa u mozgu i delovanjem hormona. No, postojanje svesti nezavisno od materije i njeno delovanje na materiju već dugo nije ograničeno samo na metafizičke i ezoterijske izvore, već postaje deo gotovo svih oblasti prirodnih nauka, namećući neophodnost preispitivanja osnovnih paradigmi, na kojima počiva slika o svetu, koja se prenosi školskim obrazovanjem i medijima. Bruce Lipton – da spomenemo samo neke – je eksperimentalno dokazao uticaj naše svesti na gene, a atomski fizičari da i samo prisustvo eksperimentatora utiče na tok eksperimenta.

Da li bismo i ovu „manifestaciju određenih mlazova“ mogli objasniti kao posledicu interakcije inteligentne svesti sa implicitnom stvarnošću? Mogućnosti/ verovatnoće su određene konfiguracijom našeg polja i prethodnim delovanjem i mentalnim sadržajem inteligentnih svesti u njemu. Kako naše delovanje, tako i ono prema čemu usmeravamo svoju svest, naša verovanja, razmišljanja, opažanja, utisci kojima se izlažemo, emocije koje dopuštamo, određuju rezonancu našeg bića. Na sličan način kao što se talas u kontaktu sa inteligentnom svešću, koja posmatra, „zgušnjava“ u česticu, tako i interakcija naše svesti sa stvarnošću oko sebe utiče na manifestaciju određenih mogućnosti, koje postoje u polju. 

Sinhronicitet znači da smo se u jednom trenutku našli van prividne podvojenosti na beskrajnu prošlost i beskonačnu budućnost i usmerili svoju svest na sadašnji trenutak, kada duboka povezanost između implicitnog i eksplicitnog reda, rezonance našeg bića, našeg psihičkog i manifestovane stvarnosti oko nasm postane uočljiva za nas.   
 
Kako je Jung primetio, sinhroni događaji su veoma često praćeni velikom psihičkom ili emocionalnom energijom i po mom mišljenju upravo to i omogućava fokusiranje svesti.

Pitanje, koje se može postaviti, je, naravno, zbog čega onda sinhronicitete ne opažamo stalno. No, odgovor na ovo će se sam ispostaviti ako budemo iskreno razmotrili svoju mentalnu unutrašnjost. Koliko dugo možemo da zadržimo misli na jednom predmetu, da li one imaju istinsku snagu i usredsređenost ili su stalno u pokretu, menjajući neprestano svoj fokus, da li smo istinski prisutni u svojoj stvarnosti ili „lutamo“ mentalnim regionima?

Peat smatra da sinkroniciteti iznose na vidjelo odsutnost podjele između fizičkog svijeta i naše unutarnje psihološke stvarnosti. Stoga relativno oskudan broj sinkronih iskustava u našim životima ukazuje ne samo na mjeru do koje smo se odvojili od generalnog polja svijesti, nego i na stupanj do kojeg smo se hermetički zatvorili prema beskonačnom i blistavom potencijalu dubljih poredaka uma i stvarnosti.
Prema Peatu, kada doživimo sinkronicihet, ono što u stvari doživljavamo jest "ljudski um koji na trenutak djeluje u svom istinskom poretku i proteže se na cjelokupno društvo i prirodu, krećući se kroz sve veće i veće istančanosti, dosežući onkraj izvora uma i materije, sve do samog stvaralaštva." (Michael Talbot, "Holografski svemir").
***
Ako usvojimo stanovište o povezanosti fizičkog sveta i naše unutrašnje psihološke stvarnosti, mnogi sinhroniciteti dobijaju objašnjenje, bilo na osnovu povezanosti individualnih svesti preko implicitnog reda, bilo u vidu rezonatnog usaglašavanja sa određenim događajima.

Ipak, postoje i takvi sinhronciteti, kod kojih se veoma teško možemo oteti utisku jedne duboke smislenosti, gotovo jedne nevidljive inteligencije, koja leži iza njihovog pojavnog oblika. Kod njih će možda manje biti reč samo o poklapanju, već ćemo pre imati utisak intervencije u vidu pomoći Sopstvu da preskoči neki važan prag. Priča o zlatnom skarabeju, koji je uleteo kroz prozor da dopuni san i simbolično nagovesti početak psihičkog preobražaja, spada u takve sinhrone događaje.

Navela bih još dva primera. Priču prijatelja o tome, kako se umoran i isprovociran sukobima i problemima na poslu vraćao autobusom kući, seo na sedište do jedne žene, koja je izvadila knjigu i otvorila je na stranici, čije se poglavlje zvalo: „Ne nervirajte se zbog problema na poslu.“

Drugi primer je moj.
Pre više godina sam se našla u situaciji koja je izgledala prilično bezizgledno. U trenutku kada je taj osećaj bezizlaznosti verovatno dostigao neki maksimum, neko je pozvonio na vratima i poštar mi je predao razglednicu sa ogromnim suncokretom od dragog prijatelja iz Nemačke na kojoj je pisalo: „der nächste sommer kommt bestimmt.“ (sledeće leto sigurno dolazi). Naravno, poštari obično ne donose razglednice na vrata, ostave ih u sandučetu. Poklapanje je bilo perfektno, nisam to posebno naknadno racionalizovala, već sam to tog trenutka doživela upravo kao neki zrak svetla.

Ovakvi sinhroniciteti bi se mogli nazvati Omeni. Omen znači znak i ono što ove sinhronicitete karakteriše je jedna brza reakcija i gotovo obavezna kompenzatorska funkcija, koja je veoma uočljiva u priči o zlatnom skarabeju. Ista funkcija karakteriše i mnoge snove, koji često predstavljaju pokušaj psihe da obnovi narušenu ravnotežu. Neko ozbiljan će dobiti dečiju pesmicu, neko zabrinut suncokret, neko suviše zakopčan u ograničavajući pogled na svet nešto iracionalno poput skarabeja koji uleće kroz prozor. Celovitost naše psihe prirodno teži balansu. Ovakve sinhronicitete po pravilu prati snažno ispoljen arhetipski element.

Kod ove vrste sinhronih događaja se zaista teško možemo oteti utisku o jednoj inteligentnoj svesti, koja stoji iza njih i nije identična sa našom budnom svešću. Razmotrimo na trenutak tu ideju.

Ako se i prihvati stanovište o nekoj vrsti podsvesti, koja deluje u nama i nije identična sa našom budnom svešću, pod tim pojmom obično podrazumevamo neku nesvesnu silu, skup instinkata i mehaničkih funcija. Međutim, kada razmotrimo složenost svog organizma i procesa, koji se u njemu odvijaju, neminovno dolazimo do zaključka da ih je zaista teško pripisati nekoj slepoj, mehančkoj sili. Na sličan način, ako prihvatimo stanovište o postojanju nekog implicitnog reda, i njega možemo zamisliti kao neku vrstu jedinstva energije, jedan apstraktni potencijal, neutralan, slep, ravnodušan, bez namere i cilja. Međutim, time praktično dolazimo do onog istog materijalističkog stanovišta, po kome je svest proizvod materije, samo uz drugačiju definiciju materije kao zgusnute, manifestovane energije. Ali da li je zaista logičan zaključak da živa, inteligentna svest nastaje iz mrtvog, neutralnog, mehaničkog principa?

Već i u okviru prirodnih nauka postoji veoma mnogo empirijskih dokaza o postojanju svesti nezavisno od materije. Odakle ona potiče? Kako ćemo definisati to jedinstvo implicitnog reda, o kome je bilo reči na početku.

U članku „Svetlost i senka današnjice“ Armin Risi kaže: „Isto kao što iza mraka postoji stvarni svet, tako je i sa one strane stalno promenljivih materijalnih pojavnih oblika prisutna paralelna i večna duhovna realnost, u kojoj je sve individualno i puno svesti. Nije materija ta, koja proizvodi svest i individualnost, već je obrnuto: Svest je ta, koja proizvodi materiju.

Monizam sadrži jednu veliku delimičnu istinu, koja ipak mora da bude shvaćena u pravom svetlu: sa one strane dualnosti materije se sa pravom može govoriti o „jedinstvu“, ipak, to jedinstvo nije neko apstraktno jedno, već opis onoga što je nepodeljeno, večno i nedeljivo, tj. individualno!“ (Armin Risi, „Svetlost i senka današnjice).

Po mom mišljenju u osnovi ovakvih i sličnih razmatranja uvek leži jedno osnovno pitanje: traženje odgovora na pitanje da li je svet Kosmos ili Haos. I ako svet, koji opažamo, ne vidimo kao posledicu dejstva slepih, mehaničkih, haotičnih sila, već razaznamo Red i Smisao u njegovoj osnovi, da li ga uopšte možemo zamisliti bez postojanja sveprožimajuće inteligentne svesti, apsolutne duhovne realnosti (individualnosti) kao njegovog ishodišta?

I da li i ovakvi sinhroniciteti – omeni – mogu da bace odbljesak na ovu apsolutnu realnost i njenu interakciju sa nama...

... koja se često odvija uz mnogo smisla za humor... 

Hiperdimenzionalni uticaji

Ljudi, koji su ispitali još jedno verovanje moderne civilizacije – naime, da je čovek jedino inteligentno biće u svemiru – mogli su uočiti čestu pojavu sinhroniciteta tokom proučavanja NLO-fenomena i abdukcija.

U vidu kratke digresije bih naglasila, da je verovanje kako je čovek sam u Univerzumu, uprkos svoje neutemeljenosti i čak protivrečnosti toliko snažno i duboko usađeno i većinom se uzima kao samorazumljivo u tolikoj meri, da će zanimanje za interakciju sa drugim inteligentnim bićima po pravilu biti proglašeno za preterano bujnu maštu uz savet da se smanji gledanje SF-filmova. No, već i ovlašan pogled iza te granice će pružiti uvid u toliko dokumentovano i produbljeno istraživanje, u toliko obiman dokazni materijal, da bi pravo pitanje u stvari bilo, kako je uopšte moguće da ti podaci nisu poznati najširoj javnosti. Uputila bih na delo Dr Karle Turner (takođe: Intervju), Fila Šnajdera, Dr Dejvida Jakobsa, Barbare Bartolik, Dr Viliama Baldvina, Toma Cruxa i mnogih drugih.

U vezi sa sinhronim događajima u okviru fenomena abdukcija ću izdvojiti primer Teda Rejsa, čiji je slučaj detaljno obrađen u „Maskaradi anđela“ Dr Karle Tarner. Tedov put je pratila serija neobičnih sinhroniciteta i prekognicijskih snova, koji su gotovo ostavljali utisak „božije ruke“ koja ga vodi. Uz veliki broj sekundarnih simptoma, karakterističnih za iskustva abdukcija, kod Teda su počele da se javljaju i određene smetnje: poremećaj spavanja, strah da se ostane sam u kući, strah od polaska na spavanje, konstantan osećaj nesigurnosti i drugih simptoma post-traumatskog stresa, koji po pravilu sugerišu da se dogodio neki realan događaj koji ih je prouzrokovao. Tražeći odgovor na pitanja, koja su ova iskustva postavila pred njega, Ted se odlučio za regresivnu hipnozu, kako bi otkrio eventualna iskustva potisnuta u podsvesti. Rezultat je bilo otkriće serije abdukcijskih iskustava od ranog detinjstva, koja su bacala dramatično različitu sliku na entitete, sa kojima je postojao kontakt, i koja po svojoj detaljnosti i dubini ulaska u iskustvo spadaju u verovatno najpotresnije i najpotpunije izveštaje u obimnoj abdukcijskoj literaturi. „Božanska ruka“ koja putem sinhronih događaja, znakova na putu i omena vodi do određenih spoznaja i životnih odluka, do nekog dalekog, nesaznatljivog predestiniranog cilja, je dobila sasvim drugačije, mnogo manje prijatno lice.

U jednom pismu posle regresivne hipnoze Ted kaže:
Do kraja života neću moći da poverujem, da je ono što sam doživeo tokom regresije bilo realno. To mora biti iluzija ili moja imaginacija. To je ono što sve vreme pokušavam da kažem sam sebi. Ali duboko u sebi znam istinu. Samo treba da pogledamo mutilaciju stoke, krugove u žitu, sve fotografije i video-trake, saslušamo svedoke i izveštaje otetih posle regresivne hipnoze, da bismo spoznali kakav je užas ušao duboko u našu fizičku dimenziju i da je realan baš kao i mi.


U svojim molitvama – nastavio je Ted – otvoreno sam priznao Bogu da sam modeliran, izmenjen i projektovan da budem ‚Radnik Svetla’, kakav su oni hteli da budem. Četrdeset godina sam pripreman da radim upravo ovo što radim, a to je da fasciniram ljude sa svojim neverovatnim psihičkim svojstvima. Putem psihičkog čitanja udaljavao sam ljude od Hristove svesti i uvodio ih u svet metafizičkih verovanja. Nadvladavao sam ljude mentalno i ostavljao ih širom otvorene da prizovu to nasilnu noćnu moru u svoje živote. I to sam činio u iluziji i obmani da preko svog takozvanog dara zaista pomažem svojoj sabraći da duhovno rastu i postanu mudriji.“
(„Maskarada Anđela“, Karla Tarner).

Pored kondicioniranja otetih u pravcu služenja ovoj agendi, pojava sinhroniciteta je karakteristična i za istraživanje ovih fenomena. Uočavanje neobičnih koincidencija gotovo neizbežno prati sve istraživače. Kao i u gornjem slučaju oni se veoma često javljaju u vidu „božanske ruke“, koja začudo vodi do krivih tragova i u ćorsokake. Mogu se javiti i u vidu pojačavanja negativnih obrazaca razmišljanja, putem upadljivih slučajnosti usmerenih tako da izazovu snažan osećaj zabrinutosti, ljutnje, sumnje i slično. Postoje izveštaji o „proročanstvima“, koja su dolazila preko „konkaktiranih“ (otetih) i koja bi se ostvarivala, da bi naredna odvela u pravcu, koji bi su pokazao neproduktivan, ili usled „pucanja u prazno“ izazivala gubitak kredibilnosti. Izveštava se i o drugim „neobičnim događajima“, kod kojih se teško možemo oteti utisku posezanja u naše vremenske linije: odlaska u hotel, gde je soba već rezervisana pod imenom istraživača, a da putovanje nikome nije bilo poznato i slično.

Većina ovih hiperdimenzionalnih uticaja - kako se nazivaju u literaturi – veoma podsećaju na prirodne sinhronicitete. I kod njih opažamo jedno smisleno poklapanje, koincidencije i slučajnosti, a da između njih ne možemo opaziti nikakav materijalni uzrok. U čemu je razlika? Kod procene ovih pojava treba imati na umu da se sinhroniciteti definišu kao poklapanje između psihičkog stanja posmatrača i spoljnjeg događaja i da ih u tom smislu treba odvojiti od serije slučajnosti. Čak ni tzv. omeni nemaju karakter „vođstva“, već pre predstavljaju brze intervencije uz skoro obavezan kompenzatorski karakter, odnosno pokušaj psihe da obnovi narušenu ravnotežu i ponovo uspostavi balans. „Božanska ruka“ koja vodi jednostavno ne odgovora prirodi sinhronicističkih događaja, već pre upućuje na inteligencije koje stoje iza njih, pri čemu se jednostavno moramo upitati i kakva je priroda te inteligencije. Događaće se da nam prave knjige u pravom trenutku padnu u ruke, da u naš život uđu određeni ljudi onda kada nam je podrška najviše potrebna, ali će se događati i da nas slični događaji jednostavno odvedu na stranputicu. Kao i uvek, moramo upotrebiti dosta pronicljivosti da bismo napravili razliku između ta dva.
***
Ove neobične koincidencije nisu jedina pojava, koja izaziva nedoumice u vezi sa prirodom ove interakcije i strukturom vremena. Istraživanje NLO-fenomena predstavlja još jednu oblast, koja je dovela u pitanje tezu materijalističke nauke da je materija koja se može opaziti jedini realitet, jer interakcija sa ovim bićima bez mnogo sumnje ukazuje na to da ona dolazi sa planova koji su nevidljivi za percepciju ljudi. Mada izuzeci postoje i mada mnogi izveštaji obuhvataju i opise ovih bića, na našem planu po pravilu možemo opaziti samo posledice ovog delovanja.


Barbara Bartolik u vezi sa time kaže:
Uporedite to sa otkrićem mikroorganizama. Prije otkrića mikroskopa, postojale su te "nevidljive stvari" koje su uzrokovale bolesti i smrt. Naravno, postoje i korisne ili dobre bakterije, međutim, moramo imati na umu da toksini mogu na kraju razoriti ovaj svijet. Tako je to i sa ovom dominacijom vanzemaljaca.” (Intervju, Barbara Bartolik).

Da se poslužim slikom Dejvida Boma, zamislimo dve motke pobodene u pesak i talase koji udaraju u njih i pomeraju ih. Iz naše perspektive ne vidimo talase, vidimo samo kretanje motki i ono izaziva čuđenje. Da li smo u stanju da mentalno zađemo iza pojavnog i donesemo zaključke o onome što stoji iza onoga što opažamo i proizvodi dejstva u našoj realnosti?

Podizanje automobila sa autoputa, a da to niko ne primeti, izdvajanje osobe iz njenog prostorno-vremenskog kontinuuma i vraćanje u istu tačku, izmeštanje na drugu lokaciju, a da se ne primeti protok vremena, iskustva sa izgubljenim vremenom ili duple tračnice sećanja – sve to predstavlja standardni deo abdukcijskih izveštaja i istraživanja, fenomene, za koje ćemo teško naći objašnjenje u okvirima prirodnih nauka, upravo kao što ga nije bilo ni za pojavu sinhronicističkih događaja. Na sličan način, kao što je Jung posegnuo za statističkim modelom da bi dokumentovao pojavu, koju je opažao, ali koja nije „smela“ da postoji, i Dr Karla Turner je kod fenomena abdukcija primenila metod unakrsnog poređenja elemenata iz nezavisnih izveštaja i došla do rezultata, koji pokazuju podudaranje, koje daleko prevazilazi mogućnost slučajnog poklapanja (http://www.galaksija.com/metafizika/oteti/oteti_prosirenje_perspektive.htm u knjizi "Oteti").


Ovi podaci jednostavno izazivaju određena pitanja, i - kako navodi Dr Viliam Baldvin – „kada toliko mnogo ljudi prenosi i opisuje iskustva, koja ukazuju na postojanje realnosti, tako neuporedivo različite od naše svesne realnosti, to zahteva objašnjenje i to objašnjenje moramo potražiti otvorenog uma“. Kao što je u jednom trenutku prevaziđeno verovanje da je Zemlja ravna ploča, mada je to bilo u tako velikoj suprotnosti sa predstavama tadašnjih ljudi i onim što su opažali, i kao što je egzistencija svesti nezavisno od tela u međuvremenu eksperimentalno potvrđena, tako će i na ova pitanja jednom uslediti odgovor, koji će ove fenomene iz oblasti parapsihiloških istraživanja prebaciti u referentne okvire našeg poimanja prirodnog.

Pogledajmo do tada kakvu perspektivu nude metafizički izvori:

Nasuprot materijalističkoj stoji slika o svetu, koja kaže da je materija, koja se može opaziti, samo površinski sloj jedne višeslojne realnosti, koja se sastoji od mnogo različitih dimenzija.

Zemaljski svet je smešten u jednu za čoveka nevidljivu hijerarhiju viših dimenzija, koje počinju od nižih astralnih svetova i protežu se do najviših svetova svetlosti.

(...)Prema toj slici o svetu Univerzum se sastoji od grubo-supstancijane i fino-supstancijalne materije. Sa one strane dualnosti materije nalazi se individualnost svesti, spiritualna duša, svesna individua (na sanskritu atma, „Sopstvo“ ili jiva, nazvana „živo biće“). Iza svih grubo-supstancijalnih pojava deluju fino-supstancijalne energije a iza njih svesne inteligencije (individue).“ (Armin Risi: „Smena moći na Zemlji).

Svi ovi planovi su puni života i ono što nazivamo vanzemaljcima su u stvari hiperdimenzionalna bića, koja deluju sa dimenzija nedostupnim našoj percepciji.

Boris Moravjev u I tomu „Gnoze“ opisuje ove različite dimenzije dovodeći finoću materije u vezu sa brzinom vibrcija, pri čemu je gustina materije obrnuto proporcionalna gustini vibracija.


Moderna prirodna nauka je ustanovila bliske odnose između materije i energije, u stvari poznate ezoterijskoj nauci od pradavnih vremena. Danas više nije besramno reći da je materija samo statički oblik energije – čija je priroda uvek dinamična.
(...)
Tradicionalna ezoterijska nauka posmatra manifestaciju sve energije kao oblik cikličnog vibracionog kretanja. Ona dalje uči da je materija sačinjena od relativno ograničenog broja nukleusa različitog kvaliteta. Ti nukleusi su animirani cikličnim vibratornim pokretima različitih frekvencija i amplituda. Ovde Tradicija uvodi pojam denzitet (density = gustina), koji je primenljiv kako na energiju, tako i na materiju. Najzad, ona postavlja zakon, prema kome su: gustina materije i gustina vibracija
obrnuto proporcionalni.


U skladu sa tim učenjem Tradicije kvantitet nukleusa u materiji, nukleusa, koji su, da budemo precizni, sama materija, je minimalan. Volumen, koji zauzima neki objekat, kakav god da je, je ispunjen onim što nazivamo veoma brzim linijama kretanja: pokreta ograničenog broja nukleusa. Sve zavisi od gustine tih pokreta i njihove brzine. Što su teže i sporije vibracije, to je veći broj nukleusa potreban da bi sačinio telo i obrnuto.” (Boris Moravjev – Gnoza I, Univerzum). (Vidi takođe: Ra materijal – Denziteti).

U skladu sa principom gustine vibracija Moravjev razlikuje Redove materije, klasifikovane u skladu sa gustinom tipičnih atoma koji na svakom nivou korespondiraju sa Velikom Oktavom, od fino-supstancijalne do guste i potpuno manifestovane, kakva je na Zemlji.


Te različite dimenzije možemo zamisliti nalik radio-talasima, koji se svi emituju u istom prostoru, ali na različitim frekvencijama. Primamo one talase, na koje je podešen naš prijemnik (svest). Međutim, ako nešto ne opažamo, to ne znači da to i ne postoji.

Paralelno sa opisom konfiguracije prostora na drugim dimenzijama oba sistema uvode i princip Relativnosti vremena. Ovaj pojam nam nije nepoznat. Prema teoriji relativnosti veoma velike brzine će usloviti sporiji relativan protok vremena. To je ilustrovano primerom blizanaca, od kojih jedan kreće na svemirsko putovanje, dok drugi ostaje na Zemlji. Kada se astronaut posle nekoliko meseci ili godina bude vratio na Zemlju, ustanoviće da je njegov brat u međuvremenu ostario nekoliko decenija. Mada se protok vremena doživljava kao „normalan“, ono u zavisnosti od brzine kretanja na različitim „prostorima“ protiče drugačije. Ova teorija je našla primenu i u atomskoj fizici kod čestica, čiji se raspad odigravao suviše brzo da bi mogla biti sprovedena bilo kakva merenja. Naučnici bi ubrzali kretanje čestica, pri čemu je vreme raspada bilo usporeno i time omogućeno merenje. 


Ako brzinu kretanja, odnosno brzinu vibracija, dovedemo u vezu sa protokom vremena, tvrdnja o sporijem relativnom protoku vremena na dimenzijama sa bržim frekvencijama i manjom gustinom materije, koju iznose oba sistema (gnostička Tradicija i Vede), a koja postaje sasvim uočljiva tokom proučavanja NLO-fenomena, bi mogla dobiti svoje utemeljenje, čime bi ova vrsta interakcije mogla postati manje misteriozna. Jednom deliću sekunde na našem planu, tokom koje se osoba izdvoji iz vremenskog kontinuuma i vrati u njega (svesno opažanje), odgovaraju sati na drugom (iskustva iz abdukcijskog okruženja, uz ogromna poklapanja između nezavisnih izveštaja). Na koji način ta relativnost vremena, drugačiji relativan protok vremena na različitim planovima, omogućava posezanje u naše vremenske linije, da li omogućava uvid u vektore mogućnosti/ verovatnoće u našem polju i njihovu izmenu, ostaje otvoreno pitanje.    


Da li je zaista tako i da li ova linija razmišljanja može ponuditi osnovu za odgovore na neka od pitanja, koja ovaj fenomen postavlja pred nas? Ne znam. Ipak sa potpunom sigurnošću mogu reći da će posmatranje mnogih fenomena i pojava iz sveta koji nas okružuje pružiti uvid u ogromna prostranstva puna tajni za otkrivanje, koja se kriju iza granica nacrtane mape realnosti.


Na narednom videu se nalazi prikaz jedne još uže mape realnosti.
Flatland
Srećno istraživanje!

3 коментара:

  1. Анониман14. мај 2013. 06:16

    oDAVNO SAM PRIMETILA I POTVRDILA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU TEORIJU SINHRONICITETA I ŽELIM DA JE RAZJASNIM.sKORO SVAKI DAN SE PONEŠTO DESI DA UVEK KAŽEM SEBI :EVO OPET: pOSTOJE RAZNA TUMAČENJA.kOJE JE PRAVO, POKAZAĆE VREME.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Анониман2. март 2014. 11:02

      Samo da te informisem da je pisanje velikim slovima ekvivalent vikanju i da je jako vulgarno!

      Избриши
  2. Prstici su pisali tiho... ali je "caps lock", sve ucinio bucnim :) ... Sva pocetna slova su mala .... sto je ekvivalent... dobroj nameri, tihoj besedi i malo oslabljenoj paznji : )... sto komentartora, sto njegovog povrsnog citaoca ... Danak mehanicke percepcije i isto takve "osude" ...

    E sad, kada na kraj recenice, pisane malim slovima - dakle tiho .... stavimo znak uzvika iza "vulgarno" ... hmmm .... to mu dodje kao "tiho podvikivanje" koje je nevulgarno? ... Miiisiiimmm, bolje da ne misssimmm :) ...

    ;)

    ОдговориИзбриши