26. 8. 2010.

ČETVRTI PUT: CENTRI II




MAURICE NICOLL: POGREŠAN RAD CENTARA II
Podela intelektualnog centra na pozitivni i negativni deo
Berdlip, 18.11.1941.

Prevod: Jelena

Deo IV – Počnimo sada sa proučavanjem negativnih delova centara i njihovog značenja. U tu svrhu danas ćemo razgovarati o intelektualnom centru, koji je prirodno podeljen na pozitivnu stranu i negativnu stranu, i makar delimično o tome, šta je mišljenje i kakav značaj ima Rad za postizanje pravilnog rada intelektualnog centra.

Koja je funkcija negativnog dela intelektualnog centra? Govoreći uopšteno, njegova funkcija je da misli Ne, da negira. Funkcija pozitivnog dela intelektualnog centra je da misli Da, da afirmiše.


Bez negativnog dela intelektualnog centra, on ne bi mogao da misli. Šta je mišljenje? Prva definicija, koju ovaj sistem daje, je da je mišljenje poređenje. Mišljenje je poređenje jedne stvari sa drugom, jedne ponude sa drugom itd. Ali ako čoveku na raspolaganju stoji samo afirmacija, samo Da kao instrument za mišljenje, poređenje neće biti moguće. Poređenje zahteva kvalitet ili izbor između dve stvari, od kojih se jednoj kaže Da, a drugoj Ne. Sva pitanja, koja počinju sa zašto (za razliku od onih koja počinju sa kako) znače da tražimo razlog za nešto; a sve prosuđivanje uključuje poređenje i izbor – tj. biranje ovog i odbacivanje onog. Ne bi bilo moguće odabrati ili odbaciti kada ne bi postojao intelektualni centar kao dvostruka sila – sila afirmacije i sila negacije. Ta dva dela centra bi trebalo da budu u stanju da rade zajedno, kao dve oštrice makaza, delujući jedan protiv drugog. O čemu god da razmišlja, čovek bi trebalo da bude u stanju da vidi ono što potvrđuje kao i ono što negira i da između ta dva puta pronađe stazu za svoje misli, jer svo istinsko mišljenje vodi u nekom pravcu u umu (i treba da vodi do novog mesta u umu, a ne duž starih staza i do starih mesta, gde je ranije bio i do kojih se stiže bez razmišljanja, već jednostavno putem asocijacija stvorenih navikom). Govorim o istinskom razmišljanju, koje zahteva napor i predstavlja nešto što ljudi retko čine.

Kako ste bez sumnje čuli, svakome u ovome radu se savetuje da „pokrene svoj mozak“ jednom svakoga dana, a to znači učiniti istinski napor razmišljanja. Ono što uobičajeno nazivamo razmišljanjem, predstavlja jednostavno automatski tok asocijacija, sled nejasnih ideja i sećanja i fraza prekinut povremenim neznatnim naporom da setimo nečega, kao na primer, šta treba da kupimo i kuda treba da odemo danas. Kada intelektualni centar radi kao celina, svi njegovi različiti delovi i podele zauzimaju svoje pravilno mesto i preuzimaju svoje funkcije, ali to se retko događa. Čitav centar je retko osvetljen. Po pravilu rade samo delovi i podele – tj. on radi pod malim pritiskom sa samo malo svetlosti i u malim delovima i ne može se baviti mislima i idejama, koje zahtevaju aktivnost centra kao celine. I ponovo, po pravilu ljudi ne znaju o čemu bi mislili. Ovaj sistem, sa svim svojim mislima i idejama, sa svojom ogromnom podlogom i svojim praktičnim detaljima – u stvari čitavo učenje – je povezani organski sistem, konstruisan da čoveka dovede do razmišljanja, i uči ga kako da misli i pruža mu nešto, putem čega može razviti svoje sopstveno mišljenje. Jer neke od ovih ideja su lako shvatljive i na nižem nivou, druge su mnogo teže i na višem stepenu, a veza između njih se ne mora videti tokom dugo vremena, ali čitav intelektualni centar, sa svim svojim delovima, malim i velikim, je potreban da na pravilan način objedini sistem, tako da on može raditi pravilno i prenositi snagu kao organizovana i živa celina. To nije samo pitanje memorije, jer memorija je pre svega funkcija mehaničkog ili formatornog dela intelektualnog centra, koji registruje, i taj deo nije dovoljan da u potpunosti shvati ideje učenja. To je, dakle, pitanje evaluacije i viđenja i kušanja njegove istine. Istovremeno, dok ovaj sistem nije pravilno registrovan u čoveku, on se ne može razvijati i rasti ispravno u njemu da primi i transmituje vibracije iz viših centara. Morate razumeti da se snaga sistema ne sadrži u sistemu samom, shvaćenom kao reči i dijagrami, već u onome što Rad transmituje preko svog bića, kada dobrovoljno radimo na njegovom razumevanju. Jer kada je rad shvaćen, on onda oblikuje nešto u čoveku, što on ranije nije posedovao, i taj instrument, da tako kažemo, na ovaj način formiran u njemu, može da odgovori na uticaje, kojih on nije u potpunosti svestan. I ti uticaji su oni, koji modifikuju, menjaju, možda i transformišu čoveka. Videćete, zbog toga, koliko je važno održati Rad živim u sebi i slušati njegove ideje iznova i iznova i razmišljati o njima i iznova i iznova pokušavati da se deluje u skladu sa njima. Jer ako Rad umre o osobi zbog prevladavajućeg pritiska života i njegovih dnevnih zahteva, može biti teško ponovo ga probuditi. Ljudi lako padaju u san; i potrebno je veoma mnogo vremena, proučavanja i žrtvi, pre nego što se rad obrazuje dovoljno snažno u u čoveku, da bi ostao živ u njemu, tako da ljudi moraju ostati u kontaktu sa onima, koji ga održavaju živim i čiji je zadatak da to čine.

Napravio sam ovu digresiju, da bih pokazao kako je neophodan rad intelektualnog centra kao celine, da bi se u potpunosti shvatio ovaj sistem i kako je taj sistem oformljen za ovu svrhu i može pravilno organizovati čitav intelektualni centar u instrument, koji može početi da odgovara na uticaje, koji dolaze iz viših centara. Međutim, kako ovaj predmet spada u „realtivno mišljenje“ (koje samo po sebi dovodi intelektualni centar u pravilnu akciju), sada ćemo se vratiti na podelu centra na pozitivnu i negativnu stranu i razmotriti ih s obzirom na pogrešan rad centara (i delova centara).

Uzmimo negativno razmišljanje. Negativno razmišljanje nastaje kada čovek razmišlja samo negativnom stranom intelektualnog centra. On koristi negativnu stranu da bi razmišljao. Kao što je rečeno, te dve strane, pozitivna i negativna, treba da sarađuju i da proveravaju jedna drugu. Ako čovek počne da razmišlja, recimo o Radu, negativnom stranom i dopusti da ta strana nastavi svoje aktivnosti bez provere, on će neizbežno odbaciti Rad, jer negativna strana povezuje stvari samo u obliku rastućeg negiranja. Krajnji rezultat će tako biti Ne. Takvo negativno razmišljanje u vezi sa temama kao što su one, kojima se bavi Rad, je danas veoma često i da bi trijumfovalo, ono mora da odbaci ili porekne ili omalovaži sve sa čime se ne slaže.

Negativno razmišljanje poprima mnoge oblike kod različitih ljudi. Neki ljudi imaju dobro razvijen sistem potpuno neproverenog negativnog razmišljanja o različitim stvarima – o samima sebi, o drugima, o životu, o svetu, Univerzumu itd. Ti sistemi su se formirali nezavisno od pozitivne strane intelektualnog centra i jednostrani su, neprovereni, nisu izloženi nikakvom izazovu od strane suprotnog mišljenja i često predstavljaju izvor bolesti.

Jedan od najlakših načina je neslaganje. Neslaganje po navici znači korišćenje negativne strane intelektualnog centra. Neslaganje po navici, pronalaženje pogrešaka, traženje dlake u jajetu itd. predstavlja korišćenje negativnog dela centra bez provere: negativni mislilac je čovek, koga po pravilu treba izbegavati, jer što god da mu kažete, on će to pokušati da uništi. On ne može sprečiti da se, čineći tako, intelektualno kreće unazad. Sve to je pogrešna upotreba centara. Sa druge strane, osoba, koja misli, recimo ponovo o ovom sistemu, samo u vidu afirmacije, ga nikada neće shvatiti. On nikada neće postati realan za nju, jer ona nije prošla ni kroz kakvo iskušenje u vezi sa njime, nije se borila i radom ga osvojila za sebe do nekog stepena.

U Radu postoji priča da je nekada davno čovek bio savršen. Čovek je bio u kontaktu sa „višim centrima“. U stvari, kaže se da je razgovarao sa bogovima. Ali on je bio veoma slab, jer kako nikada nije poricao i uvek je afirmisao, nije znao kako da se nosi sa poricanjem. Tako je lako pao sa svog položaja, jer nije imao snage za samostalno razmišljanje i razumevanje. Sada on treba da nađe svoj put nazad do mesta gde je jednom bio, sa snagom poricanja da mu u tome pomogne.

Dodatna napomena:
Mnogo zanimljivih stvari se može reći o ta dva dela intelektualnog centra, pozitivnom i negativnom, ako ih posmatramo u vezi sa drugim centrima, kao što je emocionalni. Na primer, čovek može imati negativno razmišljanje i pozitivno osećanje ili volju u vezi sa nekom stvari. Ili obrnuto, može imati pozitivno razmišljanje i negativno osećanje ili volju. Da bismo to ilustrovali, korisno je razmisliti o citatu iz Jevanđelja:

"Čovek neki imaše dva sina i došavši k prvome reče: sine! Idi i radi danas u vinogradu mome. A on odgovarajući reče: neću; a poslije se raskaja i otide. I pristupivši drugome reče tako. A on odgovarajući reče: Hoću, gospodaru; i ne otide. Koji je od ove dvojice ispunio volju očevu?" (Matej, XXI/ 28 - 31).

Osoba, koja gaji suviše mehaničku afirmaciju u intelektualnom centru, će reći „Da“, ali to pripada njenim mislima – ne njenoj volji. Tako ona kaže „da“ u svojim mislima, ali možda „ne“ svojim emocionalnim centrom. Čovek sa negativnim razmišljanjem i pozitivnim osećanjem će reći „ne“ u svom umu, ali će njegova osećanja kasnije reći „da“. Parabola ili psihološka definicija se može različito razumeti. Ali ona znači da čovek nije jedno – i ima dve različite strane koje ne moraju obavezno da budu saglasne.

Druga stvar, koja se može reći, je da ako čovek nema magnetni centar (koji prihvata postojanje dve vrste uticaja u vrtlogu mišljenja – A i B uticaja), može početi samo sa negativne strane mišljenja, kada se susretne sa radom ove vrste, i tako provesti sve svoje vreme u pobijanju. Osećanje podstiče određenu vrstu mišljenja. Naš intelektualni aparat, takav kakav je, podeljen na negativan i pozitivan deo, može doći do bilo kakvog rezultata, bilo da je pokrenuta jedna ili druga strana. On može potvrditi ili odbaciti bilo šta. Procena – emocionalni centar - je ta koja je presudna. Posmatrana samo kao mašina, ta dva dela intelektualnog centra su uzajamno destruktivna. To je razlog zašto se kaže da je treći faktor neophodan za ispravan rad centara.

Emocionalni centar
 
Deo V – U ovom delu, poslednjem u seriji o pogrešnom radu centara, počećemo sa emocionalnim centrom s obzirom na njegovu negativnu stranu, ali ću napraviti digresiju u vezi sa samim negativnim emocijama.

U poslednjem delu je rečeno da intelektualni centar prirodno poseduje negativan deo. Ali to nije slučaj sa emocionalnim centrom. Negativan deo emocionalnog centra je sedište negativnih emocija. Ali prirodno ne postoji takav deo u centru: on je stečen. Može se slobodno reći da kad god je aktivan taj stečeni, negativni deo emocionalnog centra, to znači pogrešan rad tog centra. Nije preterano reći da emocionalni centar veoma retko radi na ispravan način, usled aktivnosti tog stečenog negativnog dela, kojim se inficirao kroz kontakt sa životom. Jer negativne emocije upravljaju životom, možda posebno danas, i ljudi su privrženi svojim negativnim emocijama više nego bilo čemu drugom. Infekcija negativnim emocijama (kao i infekcija negativnim razmišljanjem) se postepeno uvlači u dete, koje raste, jer dete je rođeno budno (na svom sopstvenom stepenu) u svetu uspavanih ljudi i, imitirajući ih, uči da padne u san: pored mnogih drugih stvari ono imitira i negativne emocije – tj. izraze lica, intonaciju, reči i fraze, koje proizilaze iz negativnih stanja njihovih predstavnika. Dete to sve imitira i postepeno počinje da oseća ono što oni predstavljaju. Na taj se način negativna osećanja odraslih prenose na dete i posle nekog vremena ono počinje da pokazuje negativne emocije i da bude mrzovoljno, da prigovara i oseća sažaljenje prema sebi i tako dalje. Najzad, šta dete drugo može da učini? I opet, šta oni, koji su već inficirani negativnim emocijama, drugo mogu da učine, budući da su potpuno nesvesni da su negativni i nikada nisu čuli o toj ideji, a ako je i čuju, po pravilu su sigurni da oni nikada nisu negativni. Vidite kako je teško prekinuti taj lanac stalnog ponavljanja, uzroka i posledice, tu neizbežnu infekciju i re-infekciju, koja je gora od bilo koje druge infekcije, fizičke ili moralne. Ko će je prekinuti? Ili ko može da je prekine? Jedina stvar, koja je može prekinuti, je čovek koji čuje, vidi, razume i shvata šta su negativne emocije i počinje sa samim sobom. Jer ako makar jedna osoba promeni svoj položaj u toj mreži života, u tom teškom jarmu za ljudska bića, ona će otvoriti prostor i za druge. Ali to će biti slučaj samo onda, ako on radi na negativnim emocijama iz najdubljeg, unutrašnjeg, individualnog uviđanja istine o užasu i beskorisnosti negativnih emocija, jer to je tačka, na kojoj istinski Rad počinje, u toj unutrašnjoj viziji.

Morate razumeti da možete raditi sa različitih mesta, ili kakvi jeste, dubina u sebi. Možete raditi iz površnih i dubljih razloga. Kada čovek radi na sebi zbog nagrade ili pohvale, pozicije ili iz dužnosti, ili iz neke vrste uobraženja, ili ponosa ili zbog zasluga, zbog časti ili želje da se zadovolji, ili u vidu imitacije, straha i tako dalje, - svi ti motivi ili izvori njegove volje (neki bolji, neki lošiji) još uvek nisu čovek sam koji radi na sebi samom. Ti motivi su serija surogata za pravo ’Ja’ u čoveku – zamenska ’Ja’, od kojih neka obrazuju „zamenika nadzornika“ i, kao što je rečeno, neka su bolja, neka lošija, neka su korisna, neka smetnja – tj. neka su u većoj meri unutrašnja i tako okrenuta suštini, neka su u većoj meri spoljašnja i tako okrenuta ka lažnoj ličnosti ili zamišljenoj osobi, za koju smatramo da jesmo i na koju trošimo toliko mnogo snage, misli, vremena i novca, da bismo je održali, okruženu oblacima negativnih emocija i sukoba.

Jedino će istinski Rad na ličnim negativnim emocijama , a ne imaginarni Rad, omogućiti da se promeni položaj. U suprotnom će negativne emocije ostati tamo gde jesu, u drugom obliku, jer one nalikuju Proteju, (grč. Πρωτεύς, Prôteús je morski bog u grčkoj mitologiji. Ima proročke sposobnosti, ali menja svoj oblik da bi izbegao da nekome otkrije sudbinu; odgovoriće samo onome ko uspe da ga uhvati. prim. prev.), koji neprestano menja svoj oblik i pretvara se u nešto drugo. Ali to je neophodan deo Rada, koji svako mora proći, da kroz iskreno posmatranje vidi koliko je privržen negativnim emocijama sa jedne strane i kako pokušava da ih se oslobodi sa druge. Rad neizbežno svakoga vodi do istog mesta i istih iskustava. Čovek mora dostići tačku uviđanja svoje sopstvene bespomoćnosti – shvatanja svoje mehaničnosti. A to će ga, ukoliko to nije negativno iskustvo, dovesti u stanje pamćenja sebe. Time što vidi svoju bespomoćnost, on privlači pomoć. Jer shvatanje svoje bespomoćnosti dovodi čoveka u Treće stanje svesti, gde pomoć može stići do nas.

Cilj ovog Rada je da probudi „zakopanu savest“- ne govorim o stečenoj savesti, koja je različita kod svake rase i predstavlja pitanje običaja, treninga, klase ili nacije. Zakopana savest je ista u svim ljudima, ali leži van domašaja. Da ta „zatrpana savest“ nije u nama, Rad bi bio beskoristan – ništa više do nova, luda moda, novi žargon. Kada bismo mogli da dotaknemo tu zakopanu, pravu savest, u istom trenutku bismo znali da su sva negativna stanja pogrešna – u stvari da su otrov za nas. Upravo preko „unutrašnjeg ukusa“, kako se to naziva u Radu, spoznajemo to za sebe. „Unutrašnji ukus“ omogućava čoveku da uvidi kada je negativan. I tada počinje bitka. On želi da nešto kaže – i ne može. Kada se to dogodi, kada ga Rad dovede do te tačke, Rad onda „radi“ na njemu. To nije više nešto što on prihvata, već nešto za šta se on mora boriti u sebi. Tada počinje da uviđa da mora raditi na svojim negativnim emocijama na nivou, koji leži na dubljoj tački u unutrašnjosti i tada će mu savest pomoći. Ako radi na negativnim emocijama, jer mu je tako rečeno, ili zato što se stidi pred drugima zato što ih ima itd. tada radi „spolja“ na njima, a ne istinski iz sebe samog. Ali bez maglovitih nagoveštaja prave savesti, koje Rad počinje da budi u ljudima, i njene unutrašnje pomoći, bitka sa negativnim emocijama bi bila nemoguća. To znači, da negde u nama ne postoji savest, negativne emocije bi bile nesavladive. Život bi bio suviše jak. No, na sreću po nas, koji živimo na Zemlji, mestu smeštenom toliko daleko u Zraku Kreacije, da je za samo jedan stepen udaljeno od najgoreg mogućeg mesta u Univerzumu – na sreću po nas, mi u sebi imamo sredstvo za buđenje, iako zatrpano, i izvan sebe imamo učenja o buđenju, prenošena kroz vekove naporom svesnog čovečanstva izvan života, koja nas mogu podstaći da se probudimo.

***
Vratimo se sada kratkom razmatranju emocionalnog centra u njegovom negativnom delu. On može biti predstavljen, iako ne sasvim ispravno, na isti način kao i kod intelektualnog centra.

To je emocionalni centar, pošto je stekao negativni deo putem kontakta sa životom. Na ovom stepenu neću govoriti o različitim delovima negativnog aspekta emocionalnog centra, uz napomenu, kao početnu tačku za vaše samostalno razmatranje ovog predmeta, da sve u negativnom delu radi pogrešno. Uzmimo sumnju. Sumnja je emocionalno stanje, koje brzo uključuje negativni deo intelektualnog centra i vodi ga do zaključaka negativne vrste. Rekao sam prošli put da svaka strana – pozitivna ili negativna strana – ako rade nezavisno jedna od druge, mogu doći do bilo kakvog zaključka. To mora biti veoma jasno shvaćeno. Ako se u negativnom delu emocionalnog centra rodi sumnja, jer sumnja je pre svega emocija, tada će ona pokrenuti negativnu stranu, i samo negativnu stranu, intelektualnog centra, u kom slučaju će sve potvrđivati da je vaša sumnja tačna. Pretpostavite sada da se vaša sumnja iznenada promenila u pozitivniju emociju, jer ste čuli nešto što niste znali. Šta se događa? Tada će početi da radi pozitivni ili afirmativni deo intelektualnog centra i vaši zaključci će biti potpuno različiti. Poznata vam je izreka: „želja je otac misli“. Ali to nije dostatna formulacija. Bilo koje vaše emocionalno stanje teži da upravlja vašim razmišljanjem. To je primer kako jedan centar hipnotiše drugi i tako pogrešnog rada centara. Moramo pokušati da oslobodimo svoje misli emocija, ako su one negativne. Ali sve to je predmet posmatranja i detaljniji razgovor o tome bi zahtevao mnogo vremena.

Dodaću još par stvari o negativnim emocijama. One su veoma moćne. Mogu inficirati svakoga. Jedan od razloga zašto su tako nadmoćne i zašto ljudi vole da budu negativni je da tako lako povrediti drugoga. Takođe ću vas podsetiti da je jedna od osnovnih karakteristika negativnih emocija ta da se one nastavljaju i nastavljaju, stvarajući uvek iznova sveže negativne emocije, mnogo pošto je uzrok uklonjen. One oduzimaju toliko mnogo energije i troše je uzaludno, da često prouzrokuju bolesti. Dobro trasirano negativno razmišljanje i negativne emocije je opasno stanje za čoveka. Ukolik čovek radi na svojoj percepciji emocionalnog centra uočiće da čitav njegov život dobija novo značenje i doživeće trenutke buđenja, koje nikada neće zaboraviti, i odbleske uvida u to kako je kada emocionalni centar radi na pravilan način. Ali sam on to ne može učiniti. Tek preko nove snage i novih ideja i novog načina gledanja na sebe to može postati moguće. Svi napori, o kojima Rad govori, su neophodni, posebno pamćenje sebe.

Psihološki komentari
Birdlip, 18.05.1942.
 
Danas ćemo govoriti o posmatranju veza između centara preko ’Ja’. Kao što znate, ovaj Rad počinje samo-posmatranjem, jer je njegov predmet nevidljiva stvar, nazvana „sopstvo“, koju većinom posmatramo kao datu i koju samo svako individualno može posmatrati. Prva stvar, koju treba shvatiti, je da vi niste jedna i ista osoba niti u različitim trenucima, niti u istom trenutku. U prvim pokušajima samo-posmatranja treba uočiti da imate sasvim različite centre ili umove u sebi, koji deluju simultano. Imate misli, emocije i pokrete, ako uzmemo samo ta tri centra, naime, intelektualni centar, emocionalni centar i motorički centar. To su tri potpuno različite stvari. Svaka osoba je sastajalište više ’Ja’. Različita ’Ja’ u vama imaju svoje predstavnike u svim tim centrima u većoj ili manjoj meri. To znači, svako ’Ja’ u vama ima svog predstavnika u ta tri različita uma ili centra i tako se javlja sasvim drugačije u svakom centru – u stvari, toliko različito, da je potrebno mnogo vremena, pre nego što budemo u stanju da trasiramo manifestaciju nekog ’Ja’ u sva tri oblika.

U pokušaju da kontrolišete posmatrano ’Ja’, morate zapamtiti da je to nešto što misli, oseća i kreće se – to jest, svaka reprezentacija u svakom centru je drugačija. Kontrola ljudske mašine je teška, jer sve što se u njoj formira psihološki – naime, kao jedno ’Ja’ – je reprezentovano na tri sasvim različita načina, tako da na prvi pogled izgleda nepovezano. Na primer, vaše mrštenje. Ono je u motoričkom centru. Ali to mrštenje je reprezentovano u emocionalnom centru kao osećanje i u intelektualnom centru kao misao ili gramofonska ploča – tj. serija misli koje se mehanički obrću. Puno posmatranje nekog ’ja’ je njegovo simultano posmatranje u sva tri centra njegovog porekla.

Pronađimo sada primer za generalnu diskusiju. Uzmimo „brigu“.

Briga je oblik identifikacije. Bukvalno, ta reč ima značenje cepanja, uvijanja ili davljenja; prvobitno je bila povezana sa rečju „wringing one’s hands“, jedan od spoljnih znakova brige. Setićete se da svako psihološko ili unutrašnje stanje nalazi neku spoljnu manifestaciju preko motoričkog centra – to znači, ono je reprezentovano nekim određenim mišićnim pokretom ili kontrakcijom itd. Možete uočiti da je stanje brige često reflektovano nabiranjem čela ili uvijanjem šaka. Stanja radosti nikada nemaju tu manifestaciju. Negativna stanja, stanja brige, ili straha, ili anksioznosti, ili depresije se manifestuju u mišićima putem kontrakcije, savijanjem, pognutim hodom itd. (i često slabošću u mišićima), dok se suprotna emocioanlna stanja reflektuju kao ekspanzija, uspravan hod, ispružanje udova, oslobođenih svake tenzije i obično kao osećaj snage. Da bi zaustavili brigu, ljudi, koji brinu i zbog toga se mnogo mršte, nabiru čelo, grče prste, gotovo zaustavljaju disanje, treba da počnu ovde – opuštanjem mišića, koji izražavaju emocionalno stanje i oslobađanjem daha. U pozadini relaksacije u ezoterijskom smislu stoji sprečavanje negativnih stanja. Negativna stanja se teže mogu ispoljiti, ako je osoba u stanju relaksacije. To je razlog zašto je rečeno da treba praktikovati relaksaciju svakoga dana, usmeravajući pažnju duž tela i promišljeno opuštajući sve napete mišiće.

Kontrolu emocionalnog centra je teško sprovesti direktno, delimično zbog toga što on radi suviše brzo – 30.000 brže nego formatorni deo intelektualnog centra, tako da čovek zapada u negativno stanje ili brigu pre nego što to sazna. Ali emocionalni centar se u Radu ponekad poredi sa nekontrolisanim slonom, vragolanom, sa dva kontrolisana slona sa obe strane – naime, intelektualnim i motoričkim centrom. Pogrešna emocionalna stanja, loša stanja iz navike brige, mrzovolje itd. moraju se prvo registrovati kao nešto što postoji. Po pravilu ljudi ne vide svoja stanja, već se nalaze u njima. Zatim, mora se upotrebiti jedan od kontrolisanih slonova. Razmotrimo šta znači upotrebiti intelektualni centar u tom pogledu. To znači da morate uočiti misli, koje se odvijaju u vama, kada brinete. Imamo određenu količinu volje nad intelektualnim centrom – možemo kontrolisati misli, iako do malog stepena. Zaustavljajući, ili ne nastavljajući, ne verujući u njih, ne odobravajući misaoni deo brige, jedan slon je tako reći postavljen uz nekontrolisanog emocionalnog centra. Drugi kontrolisani slon je motorički centar, koji se povinuje našoj volji, ako usmerimo pažnju na njega. Možemo opustiti mišiće itd. Kao što znate, u uputstvima, datim u Radu o relaksaciji, se kaže da se mali mišići moraju opustiti – mali mišići na licu, mišići koji daju izraz lica, posebno. To uključuje i mišiće oko oka, oko usta i brade, mišiće jezika, grla, dela glave pod kosom itd.

Vratimo se brizi. Briga predstavlja pogrešan rad centara. Ona je oblik unutrašnjeg pridavanja značaja – tj. identifikacija. Ona je neprestano mešanje negativne imaginacije sa nekoliko činjenica, koja dovodi do uspostavljanja pogrešnih veza u centrima. To je vrsta laganja, pored mnogih drugih vrsta laganja, koja se odvijaju u nama i rasprostiru po centrima. Uvek je lako brinuti, jer to donosi olakšanje i predstavlja, kakvo jeste, oblik pravdanja sebe. Ona je bliska samo-sažaljenju i nasilju. Briga nije razmišljanje. Um je vođen brigom, emocionalnim stanjem, i zamračen. Pažnja usmerena na nešto uvek pomaže, jer nas usmerena pažnja prebacuje u svesnije delove centara. Briga nije razmišljanje o drugima. Ona nije spoljno pridavanje značaja. Dok učimo kako da živimo sa stanovišta Rada, tako da živimo svesnije u životu a ne samo u životu bez ičega između sebe i rada, briga je jedna od stvari, koja nam pokazuje nešto o nama samima, ukoliko je posmatramo bez kritike i tokom dugog vremenskog perioda. Ne smete misliti da je suprotnost brizi ravnodušnost. Vi možete i treba da osetite ’strah’ zbog druge osobe u opasnosti – mešavinu nade i straha – ali briga je sasvim drugačija, jer se tada uključuje imaginacija. Ona postaje navika, kao i mnoga druga negativna stanja, a ljudi čak zamišljaju da su bolji od drugih, jer ih imaju i gaje osećanje zasluge zbog svoje brige. Ljudi često čak misle da je opravdano brinuti zbog svega, zbog prošlosti i budućnosti, zbog samih sebe, zbog drugih itd. To jednostavno nije ništa drugo do ozbiljna bolest negativnosti, teško izlečiva, jer jednom kada osoba postane obrtna mašina za brigu, uspostavljaju se sve vrste pogrešnih veza i sve radi na pogrešan način i budući da je jedina stvar, u kojoj uživa, briga, osloboditi je nje, kada bi to bilo moguće, bi značilo uništiti njeno glavno zanimanje. U vezi sa time, setićete se jedne od izreka u Radu – da vam je zatraženo da učinite samo jednu stvar, da se odreknete svoje posebne vrste patnje. To zvuči lako. Pokušajte. Razlog zašto je to tako teško je što bi to značilo razoriti čitav sistem ’Ja’ u vama, koja uživaju da učine da patite i za koja smatrate da ste to vi.

Vratimo se pitanju: šta je to briga? Budući da je ona oblik identifikacije, to znači da dovodi do konstantnog gubitka snage. Ljudi koji brinu u velikoj meri iscrpljuju same sebe, cede svoju životnu snagu. Ako posmatrate sebe dok brinete, videćete da je to zaista nalik cepanju i uvijanju i davljenju sebe iznutra, kombinovano sa spoljnim mišićnim pokretima, koji su već opisani. Tu nema centra gravitacije. Nema pravca, nikakvog jasnog cilja; sve je u neredu; sve se u čoveku kreće u svim mogućim pravcima. To je kao da se sva ta različita ’Ja’ u nama podignu i jure, uvijajući ruke i ne izgovarajući ništa do negativnu imaginaciju, koja dominira scenom. Ne kažem da je moguće nikada ne brinuti. Postoje situacije, posebno danas, kada je potpuno nemoguće zaustaviti je na vreme. Govorim više o tendenciji po navici da se brine o svemu i da se svaki događaj uzima kao izvor brige.

Da jasno formulišemo šta treba učiniti – imati neki pravac – pomaže da se spreči ovo stanje nereda, koje, kao što je rečeno, predstavlja oblik unutrašnjeg pridavanja značaja i nije spoljno pridavanje značaja. Unutrašnje pridavanje značaja je uvek mehaničko. Spoljno pridavanje značaja je uvek svesno – to je svesno postavljanje sebe u poziciju drugog bića i, budući da to zahteva usmerenu pažnju, ono vas oslobađa brige. Ako obratite pažnju, videćete da ti mali oblici brige počinju veoma rano ujutru. Veoma je dobro i vredno napora početi sa radom na sebi rano ujutru, pre nego što se uđe u život i dužnosti. Malo svesnog rada u to vreme, uočiti male začetke brige ili negativnih emocija ili samo-sažaljenja itd. i reći im ne – uzdizanje iznad njih – ne smatrajući da su oni vi – sav taj rad na ne-identifikaciji sa određenim mašinama, određenim ’Ja’, u rano jutro, može promeniti čitav dan. U to spada i ideja o otpisivanju dugova, odbacivanja svih unutrašnjih računa – ako je moguće. Tada nešto sveže i novo započinje dan i prekida se ustajalost života, koja u stvari predstavlja ustajalost samog sebe, koje uvek na isti način reaguje na sve, imajući uvek iste poglede na stvari, posmatrajući druge uvek na isti način itd.

Rad na sebi može dati veličanstvene rezultate – ako se setite da ste u životu u Radu, a ne u životu bez ičega između sebe i njega. Raditi znači transformisati svoj odnos prema životu. Sve praktične stvari u njemu imaju svoj cilj. To je rad na sebi. To jest, to je biti u Radu u životu – ne u životu. Šta je vaš zadatak? Zašto ste ovde? Šta je to što treba da promenite? Šta je to što treba da naučite o sebi, toj stvari koju uzimate kao datu, tu stvar, koja je vaš aparat za život? Da li vam vaš aparat za život daje rezultate koje želite? Vi sami, vaša ličnost, je aparat, koji koristite da biste živeli život. Dobro je postepeno videti da je vaš način kako uzimate život, vaš život – i da možete početi da radite na svom načinu kako ga uzimate – a to znači, radom na sebi i vašim mehaničkim reakcijama na sve što se događa. Jer vaše mehaničke reakcije na život jeste vi i to stvara vaše nesreće i sreće i ta stvar pod nazivom vi sami je vaš aparat za život, koju ste sami napravili i koja je napravljena u vama iz hiljadu zaboravljenih razloga. To je stvar, koju odvijamo svakoga jutra, da bismo se suočili sa danom. I to je stvar, o kojoj Rad govori na svim stepenima – stvar na kojoj možete raditi i koju možete promeniti. Pokušajte da razmišljate o tome da nije život taj koga možete promeniti, već samo sebe same u svojim reakcijama na život. Jednom kada sagledate tu ideju, tada, kakve god da su okolnosti života, imaćete u svom domašaju snagu, čija je vrednost neprocenjiva.

Tokom dugo vremena mi apsorbujemo sve vrste negativnih emocija, identifikujući se sa njima i posmatrajući ih kao sebe same, kao neophodne, kao istinite, i pokušavajući da radimo na njima. Efekat toga da ne idemo za nekim mehaničkim reakcijama u sebi i da se osetimo slobodnim u odnosu na njih je magičan. Uočićete kada se to dogodi. Veoma je interesantno, ali je pitanje vašeg sopstvenog iskustva.

Možda ćete shvatiti da Rad nije prosto dosadan trud. To je samo-oslobođenje putem određenog unutrašnjeg napora, koji se naziva rad na sebi.

Нема коментара:

Постави коментар