Piše: Jelena
Ponovno vežbanje asana posle nekolikogodišnje pauze je brzo dalo blagotvorne rezultate. Jedan od njih je gotovo spontano traženje položaja tela u kome je kičmeni stub sasvim prav, mišići oko njega povlače lopatice unazad, grudni koš se otvara, dok su ramena spontano opuštena. Položaj tela, koji smo usvojili aktivnostima ’modernog života’ sasvim je suprotan: kičmeni stub je povijen, opušten, dok se teret „uspravnog“ držanja (u značenju „iznad zemlje“) gotovo sasvim prenosi na ramena. Ako usmerimo pažnju na mišiće ramena i leđa, iznenadiće nas u kojoj su meri napeti i zgrčeni, čak i kada ne moraju da igraju ovu nametnutu ulogu.
Sličan grč je karakterističan i za naše mentalno-emocionalno telo i može postati uočljiv posmatranjem njegove interakcije sa okruženjem: unutarnje pridavanje značaja (konsideracija) predstavlja mentalni stav, u kome provodimo najveći deo života i koji nam odnosi ogromne količine energije. Njegov koren leži u identifikovanju sa mislima i osećanjima, koja se tiču isključivo nas samih. Ono predstavlja vezanost za subjektivno unutrašnje stanje i vrednovanje svih spoljašnjih okolnosti, događaja kao i drugih ljudi sa pozicija tog stanja.
Čovek smatra da mu se duguje, da zaslužuje bolji tretman, više priznanja, veću nagradu i ispisuje „račun“, koji zatim mentalno premotava u glavi. Zabrinut je oko toga kakav utisak ostavlja, da li će izazvati poštovanje i uvažavanje, plaši se da ne ispadne smešan. Uzbuđen je zbog društvenog uspeha, oseća superiornost. Sažaljeva sebe ili krivi životne okolnosti, oseća se neshvaćenim i prevarenim i mašta o divnom novom svetu, u kome je sve tako aranžirano da on u njemu bude centralna figura. Sve dok ona što se događa sa „centralnom figurom“, njegovom lažnom ličnosti, bude dominiralo njegovim mentalno-emocionalnim životom, čovekov život i neće biti drugo do premotavanje jednog uglavnom prilično dosadnog filma.