19. 2. 2011.

Armin Risi: Razlikovati a ne osuđivati




"This song makes me think
of our own world and the whole universe..
of good and evil..
of peace and war..
of nature and destruction..
of life and death..
of all those dichotomies that we can find everywhere,
even inside ourselves."

Razlikovati a ne osuđivati-šta to znači?
Armin Risi

Objavljeno na internet stranici autora: LINK
Preuzeto sa: LINK 

Prevod: Jelena

Kada se govori o polaritetu „pozitivno“ i „negativno“, često se čuje prigovor, da čovek ne bi smeo da sudi i da nešto naziva pozitivnim ili negativnim; to je polarizovano mišljenje; čovek ne bi trebalo da vrednuje, jer ništa nije loše niti pogrešno. „Sve ima svoj smisao.“

Poslednja rečenica je tačna. Sve ima svoj smisao, pa i negativno. Ali negativno zbog toga nije manje negativno! 

Čuveni citat: Ne sudi! se oslanja na jednu Isusovu reč, a ona u kontekstu glasi (Mt 7.1–2): „Ne sudite, da vam se ne bi sudilo! Jer kakvim sudom sudite, kojom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti.“ Odmah zatim (7-3) Isus kaže: „Zašto vidiš trn u oku svoga brata, a brvna u svojemu ne osjećaš? Licemjere, izvadi prvo brvno iz oka svojega!“

„Ne sudi!“ ne znači, dakle: „Ne razlikuj!“ Sam Isus je očigledno veoma kritički razlikovao. Neke ljude je nazvao i „zmijskim porodom“. 

Tema „Ne sudi“ je obavezno, ako ne i suštinsko učenje svih pravih religija i škola misterija, koje je davano uvek samo u unutrašnjim krugovima, upravo jer ga je tako lako pogrešno razumeti. Jer se ono može razumeti samo sa jednom božanskom perspektivom. 

Ono, o čemu je ovde reč, je realnost sa one strane dualnosti (podvojenosti), naime, božansko jedinstvo, dakle, ništa drugo do Apsolut (Bog). To jedinstvo je nedeljivo i nepodeljeno, nije podeljeno ni na dvojnost prošlosti i budućnosti. Ono je sa one strane vremena, a tako i sa one strane prostora. Ono je večno (=bezvremeno, bez-prostorno). Šta je ta večna realnost sa one strane dualnosti? To je individualnost, bukvalno: „Ne-Deljivo“ (dobijeno od latinskog dividere, „deliti“, i prefiksa in-, kao negacije). Nismo samo mi, kao relativna bića individualni, već je i Apsolut individualan. Budući da individualnost znači svest i slobodnu volju, Bog ima (svoju) volju. Zbog toga se i može reći: „Neka bude volja Tvoja!“ 

Kako možemo biti individualni i istovremeno biti jedno sa apsolutnom individualnošću? Samo u svesti ljubavi. Ljubav je pravo jedinstvo u potpunoj individualnosti. Ljubav je uvek dobrovoljna. Ništa, čak ni Bog, ne može da iznudi ljubav. Ljubav je, dakle, savršenstvo slobodne volje. Budući da je Bog ljubav, Bog ne želi ništa drugo do to savršenstvo slobodne volje. 

Slobodna volja zahteva mogućnost izbora. I tu leži smisao postojanja materijalne
kreacije. To je oblast prostora i vremena, izvorni polaritet, koji nije ništa drugo do nepristrasna „dinamika stvaranja“. Muško – žensko, mlado – staro, „pozitivan pol“ – „negativan pol“ nemaju nikakve veze sa „dobrim“ i „lošim“. 

Međutim, u oblasti polarnosti sva duhovna bića imaju mogućnost da biraju, to znači, ona „moraju dobrovoljno“ da izaberu ljubav. Niko ih ne prisiljava da budu u jedinstvu i niko ih ne prisiljava da idu u podvojenost. Nije ni neophodno ići u podvojenost! 

Dualnost (podvojenost) počinje kada bića slobodnom voljom odluče da izađu iz harmonije i ravnoteže i da uđu u razjedinjenost. Tako nastaje dijabolično, bukvalno „ono što razjedinjuje“. U simbolici svetla i tame to znači da se nešto suprotstavilo svetlu i stvorilo „tamu“. Odjednom padaju duge senke … 

A to je veliko iskušenje: stvoriti nešto, što svetlo ne može da stvori. Jer svetlo ne baca senku! Ko se odvoji od prvobitnog identiteta, pada u ego, naime, gubi svest o tome da smo sa one strane dualnosti svi mi večne individualnosti. Čim čovek dospe u dualnost, on više nema pristupa u realnost sa one strane dualnosti, kao što neko u tami nije više povezan sa svetlom (inače ne bi bio u tami). 

Dobro“ i „zlo“ postoje samo unutar dualnosti – ali tu postoje. U diskusiji o suprotnostima „dobro“ i „zlo“ je i opravdano zlo nazvati negativnim, jer u bukvalnom smislu negativno znači „negirajuće, odbijajuće“, od latinskog glagola negare, „reći ne“. Zlo je u tom smislu zaista negativno, jer negira božanski poredak i želi da nametne sopstveni „svetski poredak“. 

Zlo (satansko) je sve ono, što se suprotstavlja svesnom jedinstvu, ljubavi, ili se čak bori protiv njega, npr. tako što ne poštuje slobodnu volju drugih. Dobro je sve ono, što stremi tom svesnom jedinstvu. Ali dok god se mora stremeti, čovek se i dalje nalazi u oblasti suprotnosti lošeg i definiše se kao različit od njega. Biti „dobar“ je dakle dobro, ali ne dovoljno dobro. Cilj je postati božanski, tj. biti u izvornoj svesti jedinstva (ljubavi). Za ta tri pojma se, dakle, može reći: okrenut od Boga, okrenut ka Bogu, bogosvestan. 

Iz božanske perspektive je moguće spoznati smisao svega, pa i negativnog. Unutar materije mi živimo u oblasti dualnosti i suočavamo se sa dobrim i lošim. Oboje predstavlja izazov i ispit ljubavi: Koliko je jaka moja božanska svest? Da li dopuštam da me povuku osećanja dualnosti? Da li me dobro zavodi da egoistično mislim samo na sebe? Da sebe smatram boljim od drugih? Da li me zlo (laž, nasilje, mučenje, ...) provocira na osećanja mržnje, osvete, bespomoćnosti, samosažaljenja? Ili u svim situacijama mogu da zadržim suverenu, autonomnu svesnost? I da iz vida ne izgubim božanski cilj, večnost? Šta je iz perspektive večnosti suštinski važno pored same večnosti? 

U toj svesti čovek više ne osuđuje i ne kaže: „To je loše i nepovoljno za mene.“ Ili „To je dobro i povoljno za mene.“ Sa oba se susrećemo nepristrasno, jer je oboje pokretač ka svesti jedinstva: ljubav, opraštanje i oslobađanje od dualnosti. Ne zapasti sam ponovo u dualnost.

Pri tome tačno razlikujemo, jer bez razlikovanje nema od-lučivanja (igra reči: ent-scheiden = odlučiti; napisano sa povlakom sugeriše na osnovu značenja delova složenice = uklanjanje podvojenosti, razdora, dualnosti.Prim.prev.) Učimo: šta je dobro, a šta je loše? Kako ću u konkretnom slučaju reagovati u skladu sa božanskom ljubavi? Ljubav znači delovati za najviše dobro svih bića, ne očekujući nagradu za sebe (=bezuslovna ljubav). A najvišem dobru za zlo, tj. njegovom oslobođenju, se može služiti samo tako da čovek izbegne da sam upadne u njega. Kada je Satana došao kod Isusa i obećao mu svetsku vladavinu, Isus je odgovorio: „Odbij od mene!“ To nije bio izraz mržnje ili straha, već ljubavi. Kroz to jasno razgraničavanje uz razlikovanje je Isus mogao da oslobodi daljeg tereta greha. To je bilo savršenstvo slobodne volje uz odgovarajuću božansku rezonancu.
To nije bio izraz mržnje ili straha, već ljubavi. 

Razlikovati bez osuđivanja znači: Ne ignorisati dualnost, već je transcendirati!

***
Ljubav nije naivnost ili lakovernost. Kao ovde: „Odbij od mene“. Sasvim jasno razgraničenje i razlikovanje između svetla i onoga što nije svetlo. Razlikovanje bez osude. Sud, osuda (nem: urteilen=suditi) je na nemačkom jedna lepa reč, ona znači prvobitna podela (teilen: deliti, ur: prefiks za nešto davno). Dakle, prvobitna podela, prvobitno dijaboličko, gde čovek putem poređenja sebe vidi kao boljeg ili slabijeg od drugih. Kod razlikovanja je reč o kriterijumu. Kriterijum dobijamo kada znamo šta ta ljubav zaista jeste, kada to zaista saznamo, onda možemo uvek da napravimo razliku: da li je to istinska ljubav ili licemerje. U ime mira, u ime zdravlja, u ime ovoga i onoga. Da li se zaista misli ozbiljno ili je to licemerje? Uvek se može napraviti razlika. I onaj ko nema taj kriterijum apsolutne ljubavi, te oslobođene, čiste Ljubavi, ne one koja je vezana za ego, svako ko nema taj kriterijum, mora da sudi, na osnovu ego-orijentisanih kriterijuma. Dobro i zlo. Dobro, ali za koga? Za mene? Ili za moju zajednicu? Naravno, dobro za planetu, to je veoma dobro, ali mi se time ograničavamo na planetu i identifikujemo se sa njom. Ako ograničimo sebe na čovečanstvo, ostajemo omeđeni. I razlikovanje dobra i zla se tada time rukovodi. Identifikujemo se sa čovečanstvom i kažemo, to je dobro za ljude. 

Ali začuđujuće, mi uopšte nismo ljudi. 
Mi smo duhovna bića, koja sada žive kao ljudi.



17. 2. 2011.

Duerckheim: PUT TRANSFORMACIJE II

 
Karlfried Graf von Duerckheim
PUT TRANSFORMACIJE II:
Svakodnevni život kao duhovna praksa
PRVI DIO
Preuzeto sa: LINK
 Prijevod: Ivana


Rad na sebi, u fizičkom i duhovnom smislu, uvijek je dvojak. On uključuje uklanjanje svega što stoji na putu našem kontaktu s Božanskim Bićem i izgradnji “oblika” koji, ostajući dostupan za unutarnji život, održava taj kontakt i potvrđuje ga u svakoj svjetovnoj aktivnosti.

Ujedinjenje s Božanskim bićem koje neprekidno teži transformaciji ometano je svime u nama što je na bilo koji način rigidno. Od najranijih godina čovjek, u skladu s razinom svijesti, razvija način postojanja u kojem je, kao Ja, primoran raditi svjesno i po svom izboru ono što više ne može raditi nesvjesno i instinktivno.

Tako, kad god ga svijet ugrozi, ne odgovara njegovim idejama ili ga razočara, on već u djetinjstvu počinje razvijati obrasce ponašanja prilagođene okružju (Passformen). Oni mu mogu pomoći da opstane u situacijama opasnosti, antagonizma, čak i nedostatka ljubavi – ali ako postanu previše rigidni, oni mogu značajno omesti njegov kontakt s unutarnjim bićem.

U tom slučaju, originalno pouzdanje zamijenjuje se oslanjanjem na znanje, na individualne sposobnosti, na imutak i sva njegova lažna obećanja o sigurnosti; originalna vjera, koja počiva na podsvjesnim unutarnjim zakonima i nesputanoj evoluciji originalnog sebstva, ustupila je mjesto oslanjanju na konvencionalne obrasce i naporu za održavanjem slike kakvu zahtijeva svijet; originalno jedinstvo sa Životom zamijenjeno je ovisnošću o ljubavi i prihvaćanju drugih.

Još neslomljeni lanci djetinjstva, zatočenost u površni društveni život, umjetno stvorena prilagodba svijetu i neprekidna žudnja ega za sigurnošću rezultiraju mješavinom predrasuda, konfekcijskih formula ponašanja i grandioznih ideja o tome što bismo željeli biti u svijetu. Ako takvi aspekti postanu rigidni – kao što obično biva – prvo što je neophodno jest prepoznati ih, a zatim ih razriješiti.

Naravno, ako taj proces unutarnje rigidnosti ode predaleko, odnosno postane neurotičan, za razrješenje će možda biti potrebna profesionalna pomoć.

No, što čovjek postane osjetljiviji na htijenja suštine i što je spremniji pronaći i prihvatiti istinu, to lakše može – ako iskreno pokušava pronaći sebe – prepoznati neprikladnost svog jednostranog svjetovnog gledišta i osvijestiti stavove koji ga otuđuju od Božanskog Bića. U takvim uvjetima, postupno će sve više i više postajati sposoban za transformaciju. A  svakodnevni život i njegova praksa nude mu mogućnost za to.

10. 2. 2011.

FKD ili kakve to ovce u stvari sanjaju androidi


A human being without the proper empathy or feeling is the same as an android built so as to lack it, either by design or mistake. We mean, basically, someone who does not care about the fate which his fellow living creatures fall victim to; he stands detached, a spectator, acting out by his indifference. John Donne's theorem that "No man is an island," but giving that theorem a twist: that which is a mental and a moral island is not a man.” – Filip K. Dik


Među ljubiteljima naučne fantastike postoji jedna mala zavera - „Čitaš Dika?“, pitanje je postavljeno naizgled lakonskim tonom, ali ispitivački pogled ispod oka odaje drugačiju intenciju. Naravno, budući takođe zaverenik, odmah prepoznajete konspirativnost pitanja i znate da vas odgovor „da“ uvodi u zonu gde važeće paradigme dobijaju drugačije značenje.

Nemojte misliti da je ovo proizvod bujne mašte kojekakvih teoretičara zavera. Konspiracija zaista postoji i počiva na veoma problematičnoj pretpostavci da se neka od Dikovih najčešćih pitanja - „šta je stvarno“, „da li postoji objektivna stvarnost ili živimo u mnoštvu subjektivno kreiranih realnosti“, „da li je opipljivi svet oko nas ipak neka vrsta iluzije“, „kakva je priroda vremena“, „da li linearno vreme postoji ili je to obmana našeg uma“ i još mnogo problematičnije, pitanjima „šta čini autentično ljudsko biće“ i „gde su granice ljudskosti“ – ne mogu baš tako lako sterilizovati i pohraniti na sigurno unutar granica jednog literarnog žanra.