28. 2. 2012.

"PAMTI SEBE UVEK I SVUDA!"

Piše: Jelena

Stigao sam do Nadejdinskaya ne izgubivši nit pažnje, osim možda zakratko. Tada sam opet skrenuo prema Nevsky trgu shvativši da mi je u mirnim ulicama bilo lakše da održim nit pažnje i da sam zapravo testirao svoju pažnju u bučnijim ulicama. Stigao sam na Nevsky još uvek se sećajući sebe i već sam počeo da doživljavam čudno emocionalno stanje unutrašnjeg mira i sigurnosti koje dolazi nakon velikih napora te vrste. Iza ugla na Nevskom bila je prodavnica duvana u kojoj su pravili moje cigarete. Još uvek se sećajući, pomislio sam da bi bilo dobro da svratim do njih i naručim cigarete. Dva sata kasnije PROBUDIO SAM SE u Tavricheskaya, a to znači, daleko. Išao sam IZVOSTCHIKOM u štampariju. Osećaj buđenja bio je neverovatno živ. Skoro mogu reći da sam BIO U EKSTAZI. Svega se sećam odjednom. Kako sam šetao duž Nadejdinskaya, kako sam se sećao sebe, kako sam pomislio na cigarete i kako sam pri toj misli kao najednom propao i nestao u duboki san.

Istovremeno sam, upadajući u taj san, nastavio da izvodim suvisle radnje. Napustio sam duvandžinicu, svratio u svoj stan i Liteinyu, telefonirao štamparima. Napisao sam dva pisma. Opet izašao iz kuće. Hodao levom stranom Nevsky trga do Gostinoy Dvora, nameravajući da idem do Offitzerskaya. Tada sam se predomislio jer je bilo kasno. Popeo sam se u IZVOSTCHIK i dovezao se do Kavalergardskaya gde su bili moji štampari. Usput, dok sam se vozio duž Tavrischeskaya, počeo sam da osećam čudan nemir, kao da sam zaboravio nešto — I ODJEDNOM SAM SE SETIO DA SAM ZABORAVIO DA SE SETIM SEBE.“ (Petar Uspenski: „U potrazi za čudesnim“).

Pamćenje sebe zahteva podelu pažnje, sa jednom linijom pažnje usmerenoj ka spolja, ka čulnim objektima percepcije, i drugom, upravljenoj ka samom posmatraču. To nije ni osećanje sebe, ni analiziranje sebe, niti opisivanje sebe, niti doživljaj Ja, čak ni posmatranje sebe. Pamćenje sebe zaustavlja misli – ono što nazivamo mislima: upletenost u proizvoljni finosupstancijalni tok, mentalnu i emocionalnu maticu – i praćeno je snažnim osećajem dotoka sveže energije.

Pamćenje sebe je stanje svesti, unutrašnja odvojenost od mentalno-emocionalnih reakcija, putem kojih uspostavljamo interakciju sa svetom oko sebe, samo-transcendentna budnost, u kojoj prevazilazimo ego-centriranu vezanost za unutrašnja subjektivna stanja.

24. 2. 2012.

ČETVRTI PUT - KNJIGE

Želela bih da skrenem pažnju na dve važne knjige Četvrtog puta, koje su relativno nedavno prevedene i objavljene.  

MORIS NIKOL – NOVI ČOVEK

Prevod: Sofija Čolić (sofija62@yahoo.co.uk) i Rade Stevanović (exmovere@yahoo.com)
Izdavač: Rade Stevanović, Beograd, 2010. 
168 strana, mek povez
Poručivanje knjiga: birgem@eunet.rs 

O knjizi: „Moja namera je da pokažem da se sva ezoterijska učenja, baš kao što je i učenje, koje sadrže Jevanđelja, a i mnoga druga učenja, stara i nova, u kratkom istorijskom razdoblju, koje nam je poznato, odnose na prevazilaženje nasilja, koje karakteriše nivo bića današnjeg čoveka. Ovde se afirmiše mogućnost razvoja i dostizanja onog nivoa bića na kome se prevazilazi nasilnost.“. – Moris Nikol.

Odlična predavanja/razgovori o knjizi "The New Man",  drevnom jeziku parabola i njihovom ezoteričnom značenju na „SolidRockVista“: 

Iz knjige:   
Cilj svetih spisa jeste da se prenese “više” značenje i “više” znanje putem reči običnog znanja kao polazne tačke. Parabole imaju tu ulogu. Cilj parabola je da daju “više” značenje putem reči sa “nižim” značenjem, s tim što to nekoga pokreće na razmišljanje, a nekoga ne. Parabola je instrument izmišljen za ovu svrhu. Ona može da utiče na čoveka tako da reaguje na doslovno značenje, a može ga navesti i da razmišlja. Da ga pozove da sam razmišlja o tome. Šta god da uči, čovek najpre razumeva na svom uobičajenom, zemaljskom, prirodnom nivou. U cilju podizanja nivoa razumevanja, učenje mora prvo da padne do izvesne mere na ovaj nivo, da se stvori polazna osnova. Prirodno je da se za početak čovek mora držati onog čemu je učen. Međutim, parabola ima značenje koje je skriveno iza njenog bukvalnoq ili prirodnog značenja. Promišljeno je sačinjena da prvo padne na uobičajeni nivo uma, a ipak da radi u umu u pravcu podizanja tog nivoa shvatanja na drugu ravan. Sa ove tačke gledišta, parabola je alatka preobražaja značenja.Kao što ćemo kasnije videti, ona je medijum koji povezuje niži i viši nivo u razvoju procesa razumevanja.
(...) 
Čovek, po prirodi stvari, ima jedno rođenje. Međutim, celokupno ezoterijsko učenje govori da je čovek sposoban za drugo rođenje. To ponovno ili drugo rođenje pripada čoveku u sebi, privatnom, tajnom, unutrašnjem čoveku, ne čoveku kakav izgleda da jeste u životu i kakav sam misli da jeste – uspešan čovek, čovek koji se pretvara. Sve ovo poslednje odnosi se na spoljnog čoveka, čoveka kakvim se prikazuje, a ne čoveka kakav jeste iznutra. Unutrašnji čovek je taj koji je na strani ponovnog rođenja. 

18. 2. 2012.

ČETVRTI PUT - O HRANI UTISAKA II

IDEJA RADA
Rad nas uči da ljudska mašina uzima tri vrste hrane: (1) običnu hranu, (2) vazduh, i (3) utiske. Od te tri vrste hrane mašina proizvodi različite energije za različite centra, da bi mašini omogućila rad. Čovek se tako može razboleti od nedostatka bilo koje od te tri hrane. Bez obične hrane možemo živeti možda nekoliko nedelja. Bez hrane vazduha možemo živeti možda nekoliko minuta. Rad kaže da bez hrane utisaka čovek ne može živeti ni trenutka. I dok je budan i dok spava u uobičajenom smislu čovek prima utiske. Dok spava u krevetu, na primer, mnogi utisci dolaze od njegovog tela, od stanja hladnoće ili toplote, od bola ili udobnosti, od mišića koji pomažu disanje, otkucaja srca i tako dalje. Kada bi svi utisci mogli da se prekinu, čovek bi istog trenutka umro.  


Komentari uz hranu utisaka iz II toma  

Prevod: Jelena

 PRVI DEO 
Nastavak:   
U vezi sa time bih sada želeo da uvedem ono, što Rad naziva vrhovnom hranom utisaka. Pretpostavimo da se rukovodimo ukusima. Čuli smo o unutrašnjem ukusu, kojim možemo napraviti razliku između dobre psihološke hrane i loše psihološke hrane, upravo kao što to naše fizičko čulo ukusa može kod prave hrane. Vrhovni fizički utisak, koji možemo dati celoj svojoj mašini je utisak Pamćenja Sebe, najfiniji ukus od svih mogućih ukusa, ukus nečega bliskog „Ja“. Rad kaže da trenutak Pamćenja Sebe snabdeva svaku ćeliju tela vrstom hrane, kakvu ono obično ne dobija. Rad kaže da kada se Setite Sebe, zadajete šok čitavom Sopstvu. Svaka ćelija dobija snagu i novu energiju – odnosno, novu hranu. To se naziva Prvi Svesni Šok, na kome počiva sav naš rad tokom mnogo godina i koji uvek zaboravljamo da damo sebi, iako smo to čuli 101 put. Umesto Pamćenja Sebe insistiramo na dokazivanju sa samima sobom ili o razmišljanju o svemu tome ili čak razmišljanju što Pamćenje Sebe znači. Često ste čuli da ako ne znate šta znači Pamtiti Sebe, treba da pokušate da zaustavite svoje misli makar na nekoliko sekundi, da sve zaustavite na trenutak i budete ništa, niko. Ukoliko to možete da postignete, uočićete da se osećate potpuno drugačije, kao da je neko uključio svetlo. Ili, ukoliko smatrate da je ta slika suviše jaka, kao da ste odjednom uočili gde ste, odjednom došli do svojih čula ili kako mi je neko jednom rekao: „To je kao da sam iznenada izvukao glavu iz vode.“ U slučaju takvog iskustva možete uočiti da odjednom vidite sobu u kojoj ste, ili da kroz prozor dopire više svetla, ili čujete zvukove jasnije ili možete čitati bez naočara. To znači da su ćelije u vašem telu na neki način oživljene, da su stimulisane. Dobile su novu hranu, koja potiče iz akta Pamćenja Sebe. Međutim, naša auto-hipnoza, naša stalna identifikacija, naš potpuno beskorisni sled misli, naša moćna preokupacija, koju smatramo tako važnom i koja, naravno, ne vodi nikuda, naše pravljenje računa i gomila negativnih emocija nam čak i pokušaj da se Setimo Sebe čine izuzetno teškim. U matici života mi nikada ne Pamtimo Sebe. Da bismo to učinili, moramo posedovati snagu, koja ne dolazi iz života, već iz drugog pravca, da nam omogući da to pokušamo. Da bismo to učinili, moramo iskoračiti iz samih sebe, iz tog voza mehaničkog života. Moramo istupiti iz fino izatkanog i najčešće neprijatnog obrasca, koji uporno nazivamo svojim životom, a ne vidimo razlog zašto bi to trebalo da učinimo, a možda ni ideju, šta to znači na trenutak izaći iz struje svakodnevnog života i pokušati da se izložimo uticajima, koji dolaze iz sasvim drugog pravca.

12. 2. 2012.

SUĐAJE, GUNE I ZAKON BROJA TRI


Piše: Jelena

U podnožju drveta sveta, džinovskog jasena Igdrasil, koje spaja svih devet svetova našeg Kosmosa, žive tri Norne. Imena su im Urd ili Prošlost, Verdandi ili Sadašnjost i Skuld ili Budućnost. U rukama drže pletivo od koga ispredaju sudbinu svakog čoveka na Zemlji. One odrešuju čovekovu nit i od nevidljivih tkanja pletu  životne tuge i radosti. 

Ako se zaputimo ka jugu, raspleteni konac će nas odvesti do njihovih  bliskih rođaka: Klote „prelje“, koja započinje nit, prelepe Lahesiz,  „raspoređivačice“, koja je, čuvajući život, raspliće, i Atrope,  „neumoljive“, najmanje, ali najstrašnije, koja je preseca. Odmah u susedstvu žive Nona, Decima i Morta, dok će na istoku svetlost svakog novog života u zoru pozdraviti Zarja sestra Jutarnja, razgoreti  je Zarja Večernja, a utrnuti najmlađa, sestra Ponoćna. Wyrde, Suđaje, Rođenice, Sudički, Orisnice, Usude i Rojenice, naseljene na  obodima šuma, udolinama reka i jezera, pećinama i među zvezdama, upliću  i raspliću niti ljudskih života.

Da li ste se ikada zapitali o sličnosti mitova i njihovom poreklu? Da li srodnost  elemenata i motiva potiče od međusobnih uticaja i pozajmljenica, od nasleđivanja  ili pak od identičnog osećaja sveta, koje formira plodno tlo, na kome niču srodne priče? Dok krčimo put kroz lagume u potrazi za odgovorima, ova nas raspletena nit, krivudajući kroz lavirint priča i legendi, najzad dovodi do svog dalekog indoevropskog srodnika. Na sanskritu guna, naime, znači „uže“ i ...

Ali da ovu priču ipak započnemo od početka.
Ili od pra-uzroka:-)

6. 2. 2012.

ČETVRTI PUT – O HRANI UTISAKA





Posle januarskih izleta, back to Work ...

Komentari uz hranu utisaka iz II toma Psiholoških komentara na učenje Gurđijeva i Uspenskog“, Morisa Nikola.

 O našoj trospratnoj fabrici i alhemiji u našem organizmu vidi u tekstu „Transformacija“



O unošenju utisaka na novi način 
Birdlip, 23. decembar 1944.

Prevod: Jelena
Od tri vrste hrane, koje ulaze u ljudsku mašinu – odnosno, utisaka na najvišem spratu, vazduha na srednjem i obične hrane na najnižem – Rad stalno naglašava da su utisci najvažnija hrana. Obični ljudi mogu da žive samo od obične hrane i vazduha, ali kada čovek počne da radi na sebi, on mora dobro razmisliti o tome šta to znači uneti više utisaka u sebe.

Jedan od načina da se uzme više utisaka je pokušaj da se stvari posmatraju bez asocijacija. To je veoma interesantan metod.

Drugi način je posmatrati sve, što se događa u životu, u svetlosti Rada – to jest, dovesti Rad na mesto ulaska utisaka.

Sledeći način je videti Ličnost kako deluje u nama.  

Kako budete napredovali u Radu, pronaći ćete za sebe mnogo načina za uzimanje utisaka u većoj meri. Međutim, morate upamtiti da sve teži tome da postane mehaničko. Kao posledica toga, kada budete uspeli da pronađete način da u većoj meri uzimate utiske, ne smete očekivati da će on nastaviti da daje rezultate. Čovek mora biti mudar. Moramo imati mnogo žarača u vatri, kako je g. Uspenski jednom rekao  - to jest, različitih metoda u različito vreme.

Sada, ako možemo učiniti Ličnost pasivnom,  kažem „ako“ – tada će utisci pasti na Suštinu, koja leži iza Ličnosti. To bi nam dalo veliku količinu snage. Sve bi izgledalo mnogo svežije, sjajnije, interesantnije. Pošto smo mehanični, prestajemo da uzimamo nove utiske često u veoma ranom dobu života. Jednostavno uvek iznova uzimamo iste utiske. Sve vidimo na potpuno isti način i posmatramo jedni druge na potpuno isti način. Naravno, ukoliko uspete da vidite osobu bez asocijacija, doživećete šok. Videćete potpuno drugačiju osobu. Na neki način, kada budemo počeli da vidimo sebe, ako možemo da dospemo iza sebe preko samoposmatranja, ponovo ćemo doživeti šok. Shvatićemo da ne poznajemo sebe i da se potpuno razlikujemo od svoje slike o sebi. Sećate se neobične ezoterične rečenice u Jevanđeljima, kada Hrist govori o onome, što je neophodno za rad na sebi. On u stvari govori o Ličnosti. On kaže: „I zaista vam kažem: koji ne primi carstvo Božije kao dete, neće ući u njega.“ (Luka, XVIII/ 17). Ovde moramo razmisliti o ideji ovoga Rada – naime, postati svestan.