Vim van Daleman - "Gurđijevljevi Pokreti
II deo
(„Stopinder“ br. 4, proleće 2001.)
(„Stopinder“ br. 4, proleće 2001.)
Prevod: Jelena
Nastavak:
PRENOŠENJE POKRETA
U narednim poglavljima ću govoriti o prenošenju Pokreta, što nas ponovo dovodi do pitanja: „Šta su Pokreti?“ Odgovor na to pitanje sadrži opis onoga, što se prenosi. Svaki čovek će dati drugačiji odgovor, što moramo imati na umu, pre nego što nastavimo da zalazimo u ovo kompleksno područje.
Za one, koji žive u svetu spoljnih oblika, to neće predstavljati problem. Pokreti su pokreti, jedan oblik gimnastike, pomalo tajanstveni, jer nisu poznati velikom broju ljudi, ali upravo zbog toga utoliko pogodniji da se ponude u današnjem „supermarketu samo-razvoja“. Oni, koji tragaju za značenjem iza nemilosrdnog zida pojavnog, razumeju teškoće prilikom prenošenja Pokreta.
Moj odgovor na pitanje o značenju Pokreta bi bio: „Oni mi pomažu da se približim Bogu“.
Šum vetra u nekom drvetu, čuđenje deteta, kada se ujutru probudi i vidi svet prekriven snegom, lepota usamljene kuće u poljima, iz čijeg se dimljaka uzdiže dim, oči voljenog čoveka, bleda svetlost novog jutra, ispunjena večnom zagonetkom života ... Pokreti mi pomažu da svemu tome priđem bliže.
Oni ili bude uspavanu energiju u meni ili me dovode u dodir sa nečim, što dolazi spolja. Ta nova energija, koja počinje da cirkuliše u meni, je vredna. Ona me čini mirnim, svesnim i odlučnim i ta energija mi je potrebna, kada moram da pogledam potpunoj nesigurnosti u oči.
Gđa. Klostris mi je jednom rekla: „Svi Gurđijevljevi Pokreti su molitve.“ Kada je jednom otišla kod Gurđijeva da mu kaže koliko duboko je dirnuta njegovim Pokretima, on je mirno rekao: „Da ... oni su lek.“
Unutrašnje značenje, koje povezujemo sa Pokretima, prouzrokuje teškoće u često naizgled protivrečnom procesu prenošenja.
Delo Gurđijeva je teško istražiti zbog preovlađujućeg osećaja tajne, kao i zbog rastuće izolacije i nedostatka saradnje, ako ne i neprijateljstva, između različitih pravaca.
U svojoj ulozi „putujućeg svirača“, koji je izvodio muziku Gurđijeva i De Hartmana na najrazličitijim mestima i pod najrazličitijim uslovima, bio sam u prilici da dođem u kontakt sa mnogim Gurđijevljevim grupama i organizacijama. Svi su bili prijateljski prema meni i poželeli mi dobrodošlicu. Poštovao sam ih i nisam sudio, jer sam samo želeo da učim.
U to vreme sam uočio koliko moj rad „putujućeg svirača“ podseća na posao, koji sam obavljao nekoliko godina pre toga, dok sam radio za veliku međunarodnu kompaniju. Naravno, za nju nisam svirao klavir, ali sam u jednom eksperimentu, koji su nadzirali specijalisti sa Harvarda, bio izabran za centralnu osobu, kojoj su svi menadžeri iz Evrope mogli slobodno da govore o svojim problemima i na koji način planiraju da ih reše. Sve to se, naravno, odvijalo pod obavezom potpune diskrecije.
Koincidencija i sličnost obe delatnosti – kao da je taj period mog života imao određeni obrazac – su me uverile da sve organizacije, bilo da su njihovi ciljevi duhovne ili komercijalne prirode, moraju da se bore sa istim sociološkim problemima. Iz tog razloga je većina velikih komercijalnih preduzeća promenila svoje hijerarhijske strukture u organizaciju horizontalne strukture, sastavljenu od više nezavisnih malih celina, koje mogu bolje da se prilagode teškoćama i zahtevima današnjeg društva.
Kada pokušavam da predstavim svoje iskustvo, koje sam tih godina stekao putem uporednih istraživanja, moja namera nije da kritikujem te organizacije, koje su bile od pomoći za moj razvitak, već da ono, što sam našao, izložim na način, koji omogućava analizu situacije i vodi ka konstruktivnom putu za dalji rad.
Moram da naglasim subjektivnu prirodu svojih otkrića i da napomenem da situaciju u Evropi mnogo bolje poznajem, nego situaciju u Americi.