15. 12. 2014.

ČETVRTI PUT - SUŠTINA I LIČNOST III


Great Amwell House, 
19. juli 1947.
O SUŠTINI I LIČNOSTI

Suština je ono sa čime smo rođeni: Ličnost je ono što stičemo kontaktom sa spoljašnjim životom. Suština je unutra u odnosu na Ličnost. Ličnost okružuje Suštinu. Ona formira spoljašnjeg čoveka, a Suština formira unutrašnjeg čoveka. Odnosi između njih su veoma komplikovani.  Obe su neophodne, jer Suština, stvarni deo nas, ne može da raste iznad određene tačke bez pomoći Ličnosti, veštačkog dela. Interesantna stvar je da Rad uči da ta dva dela nas stoje pod uticajem različitih zakona. Sve što postoji nalazi se pod dejstvom nekog zakona. Ličnost je pod dejstvom onoga što se u Radu naziva Zakon Slučaja, a Suština pod uticajem Zakona Sudbine. Mi započinjemo život pod uticajem Zakona Sudbine, ali brzo potpadamo pod Zakon Slučaja. Međutim, kasnije u životu bi trebalo da izađemo van zone uticaja Zakona Slučaja i ponovo uđemo pod uticaj Zakona Sudbine. Te faze korespondiraju sa promenom znaka, to jest, na početku života Suština je aktivna; ona kasnije postaje pasivna, jer se formira Ličnost; konačno, ona ponovo treba da postane aktivna na teret Ličnosti. Jednom kada je Ličnost formirana, čovekov zadatak u Radu je da je učini pasivnom. Ukoliko ostanete u starom životu sa svim mišljenjima, predrasudama, odbojnicima, stavovima, slikama o sebi itd. koje ste stekli i pohranili u Ličnosti, Suština neće moći da raste. Nerealna strana vas će odneti pobedu. Takođe, ostaćete pod dejstvom Zakona Slučaja. To sledi iz nerealnosti sopstva i kontinuiteta  u činjenju nerealnih stvari. Ostaćete imitacija čoveka, imitacija žene. Ne samo to, brige i strahovi, koje Ličnost imitira, izvitoperiće vaš život. Ljudi tada ne mogu da vide koliko beskorisnog napora ulažu i kako jure za beznačajnim stvarima. Suština sebe ne može da prevari, jer je stvarna. Međutim, Ličnost može da prevari Suštinu. Čovek se može pretvarati pred sobom da samo želi da pomogne, recimo, siromašnima, i Suština misli da je to zaista tako. Međutim, Ličnost u stvari želi da ostvari moć i nimalo ne brine o siromašnima. To jest, spoljašnji čovek vara unutrašnjeg čoveka. Moć razlikovanja između realnih i nerealnih stvari gubi se u vodeničnom kamena koji nameće ideal „ne gubiti vreme“. Sada, žurba, napor, strah, pogrešan osećaj dužnosti, konstantna unutrašnja buka i slična stanja vode samo ka pogrešnom naprezanju u beskorisnom pravcu i jačaju položaj Ličnosti. Ona konačno razaraju sve veze sa Suštinom i osoba postaje neka vrsta zabrinute prazne školjke. Jer ta stanja su sva iluzija, oblici hipnoze, mali trikovi koje koriste oni uticaji, koji teže da čoveka zadrže u stanju sna na Zemlji – i koji to rade tako uspešno. Od onih koji mogu da ga čuju Rad zahteva veliko čišćenje od Ličnosti. Ako se zovete Smit, tada se morate boriti protiv Smita, jer to je ime vaše Ličnosti koja je aktivna. Iz tog razloga će biti neophodno da istinski proučite i slušate ono što vam Rad govori da radite i primenite na sebi. Smit će biti pod uticajem Zakona Slučaja. Počevši da ga činite pasivnim, koristeći moć Rada, obezbedićete energiju za Suštinu i ona će moći da se razvija. Suština stoji pod uticajem Zakona Sudbine. Novi rast Suštine je nešto što nikada neće moći da vam bude oduzeto. On može uslediti samo kroz ono što je iznutra i istinski sagledano i učinjeno, a nikada spoljašnjim akcijama u životu. Novi rast Suštine nije nešto što čovek zna ili planira. On se odigrava kada lažnost Ličnosti bude oslabljena iskrenim unutrašnjim posmatranjem njene nerealnosti. To znači promenu nivoa bića. Tada se život ne može više ponavljati kao ranije; ako se Biće promeni, ono će privući novi život. Međutim, ako se ne promeni, privući će isti život.

Sada, citiraću deo govora o Suštini i Ličnosti, koji je održao g. Gurđijev a zabeležio g. Uspenski. On počinje kratkim osvrtom na temu Volja. G. Gurđijev je rekao:
 „Pitanje Volje, sopstvene volje i volje drugog čoveka, mnogo je komplikovanije nego što se čini na prvi pogled. Čovek nema dovoljno volje da čini – to jest, da kontroliše sebe i svoje akcije – ali ima dovoljno volje da se pokori drugoj osobi ili da se pokori Radu. Samo na taj način može pobeći od Zakona Slučaja. Ne postoji drugi put.“    

"Pomenuo sam ranije Sudbinu i Slučaj u čovekovom životu. Sada ćemo detaljnije razmotriti značenje tih reči. Sudbina takođe postoji, ali ne za svakoga. Većina ljudi je odvojena od svoje Sudbine i živi samo pod uticajem Zakona Slučaja. Sudbina je rezultat planetarnih uticaja i korespondira sa čovekovim tipom. Kasnije ćemo govoriti o tipovima. U međuvremenu, morate shvatiti jednu stvar. Čovek bi mogao imati Sudbinu, koja korespondira sa njegovim tipom, ali praktično, gotovo nikada je nema. Do toga dolazi, jer je Sudbina povezana samo sa jednom delom Čoveka – naime, sa njegovom Suštinom. Mora se razumeti da se Čovek sastoji iz dva dela – Suštine i Ličnosti. Suština u čoveku je ono ’što je njegovo’: Ličnost u čovek je ono ’što nije njegovo’. ’Ono što nije njegovo’ označava ono što dolazi spolja, što je čovek naučio ili što reflektuje sve tragove spoljašnjih utisaka, napravljene u memoriji i u čulima, sve reči i pokrete, koji su učinjeni, sve osećaje, stvorene imitacijom – sve to je ’ono što nije njegovo’, sve to je u Ličnosti.

„Sa tačke gledišta obične psihologije podela Čoveka na ’Ličnost’ i ’Suštinu’ teško je shvatljiva. Tačnije je reći da takva podela uopšte ne postoji u psihologiji. „Malo dete još uvek nema ’Ličnost’. Ono je ono što zaista jeste.

Ono je Suština. Njegove želje, ukus, afiniteti i averzije izražavaju njegovo Biće kakvo ono zaista jeste. Međutim, čim počne takozvano obrazovanje, ’Ličnost’ počinje da raste. ’Ličnost’ je delimično stvorena namernim uticajima drugih ljudi – to jest, ’obrazovanjem’ – a delimično detetovom nevoljnom imitacijom drugih. U stvaranju ’Ličnosti’ veliki deo takođe igra njegov ’otpor’ prema ljudima oko sebe i pokušaj da se od njih sakrije nešto ’što je sopstveno’ ili ’realno’.

„Suština je istina u Čoveku: Ličnost je lažna. Međutim, srazmerno rastu Ličnosti Suština se sve ređe i sve slabije manifestuje i često se događa da rast Suštine bude zaustavljen u veoma ranom dobu i da ona sasvim prestane da raste. Često se događa da se Suština odraslog čoveka, čak veoma inteligentnog i veoma obrazovanog čoveka, u opšte prihvaćenom značenju te reči, zaustavi u uzrastu deteta od pet ili šest godina. To znači da je sve što vidimo u tom čoveku u stvari tuđe. Ono što je u Čoveku, to jest u njegovoj Suštini, njegovo sopstveno, često se manifestuje samo kroz instinkte i najjednostavnije emocije. Ipak, postoje slučajevi kada čovekova Suština raste paralelno sa njegovom Ličnošću. Takvi slučajevi predstavljaju veoma redak izuzetak, posebno u okolnostima života u civilizovanom društvu. Suština ima više mogućnosti da raste u čoveku koji živi bliže prirodi, pod teškim okolnostima stalne borbe i opasnosti. Međutim, Ličnost takvih ljudi je po pravilu veoma malo razvijena. Oni imaju mnogo onoga ’što je njihovo’, ali veoma malo ’onoga što nije njihovo’ – to jest, nedostaje im obrazovanje i instrukcije, nedostaje im kultura. Kultura kreira Ličnost i istovremeno je proizvod i rezultat Ličnosti. Mi ne shvatamo da je čitav naš život, sve ono što nazivamo civilizacijom, sve što nazivamo naukom, filozofijom, umetnošću, politikom, kreirano od strane Ličnosti u ljudima – to jest, onoga što ’nije njihovo’. „Element, koji ’nije njegov’ razlikuje se od onoga ’što jeste njegovo’ u Čoveku i to na osnovu činjenice da može biti izgubljen ili oduzet. Postoji mogućnost da se odnos između Suštine i Ličnosti eksperimentalno dokaže. U istočnim školama, uz pomoć poznatih sredstava i načina, moguće je odvojiti Čovekovu Ličnost od Suštine. U tu svrhu se ponekad koristi hipnozu, ponekad posebni narkotici, ponekad određene vrste vežbi. Ukoliko se Ličnost i Suština za neko vreme  u Čoveku odvoje pomoću ovog ili onog sredstva, ispoljavaju se dva bića, koja govore potpuno drugačijim glasom, imaju potpuno drugačiji ukus, ciljeve i interesovanja, i često se pokazuje da se jedno od njih nalazi na nivou malog deteta. Nastavak eksperimenta omogućava da se jedno od tih bića uspava ili eksperiment može početi uspavljivanjem bilo Ličnosti bilo Suštine. Određeni narkotici imaju svojstvo da uspavaju Ličnost, a da pri tome ne utiču na Suštinu. Posle određenog vremena nakon uzimanje tog narkotika čovekova Ličnost, takva kakva jeste, nestaje i ostaje samo Suština.  Događa se da čovek pun raznolikih i uzvišenih ideja, pun simpatija i antipatija, ljubavi i mržnje, privrženosti, patriotizma, navika, želja, ubeđenja, odjednom ostane sasvim prazan, bez misli, bez osećanja, bez uverenja, bez stavova. Sve, što ga je do sada pokretalo, sada ga ostavlja potpuno ravnodušnim. On ponekad vidi izveštačenost i nerealan karakter svojih uobičajenih raspoloženja ili svojih visokoparnih reči, ponekad ih jednostavno zaboravlja kao da nikada nisu postojale. Stvari, za koje je bio spreman da žrtvuje svoj život, sada mu se čine smešnim, besmislenim i nedostojnim njegove pažnje. Sve što može naći u sebi je mali broj instinktivnih sklonosti i ukusa. Uživa u slatkišima, voli toplotu, ne voli hladnoću, ne sviđa mu se pomisao o radu, ili naprotiv, dopada mu se ideja o fizičkom pokretu. I to je sve. Ponekad, iako veoma retko, i ponekad kada se to najmanje očekuje, Suština pokazuje pun rast i razvoj u Čoveku, čak i u slučajevima da je Ličnost nerazvijena, i u tom slučaju Suština ujedinjuje sve što je ozbiljno i realno u čoveku. „Međutim, to se događa veoma retko. Po pravilu, Čovekova Suština je ili primitivna, divlja i detinjasta ili jednostavno glupa. Razvoj Suštine zavisi od rada na sebi.

„Veoma važan momenat rada na sebi je trenutak kada čovek počne da pravi razliku između Ličnosti i Suštine. Čovekovo Pravo ’Ja’, njegova individualnost, može da raste samo iz njegove Suštine.“


8. 12. 2014.

ČETVRTI PUT - SUŠTINA I LIČNOST II

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG

Quaremead, Ugley,  26. oktobar 1946.
O SUŠTINI I LIČNOSTI


Večeras ćemo ponovo govoriti o Ličnosti i Suštini, jer samoposmatranje uvek iznova vodi do tog pitanja na drugačijim nivoima – „Šta je u meni Suština? Šta je Ličnost?“ Može se reći da je Ličnost naša odrasla, a Suština neodrasla strana. Međutim, poenta je u tome da ta odrasla strana nije pravi mi. Ona prijanja uz nas kao tesan kostim, ali pod određenim okolnostima on može da bude zbačen. Tada se pojavljuje prava osoba, nimalo slična onome što je Ličnost prikazala sebi i drugima. Zašto se u Radu toliko mnogo govori o neophodnosti da Suština raste? Suština ne može biti zbačena. Prava osoba, osoba koja preostane kada Ličnost bude uklonjena, jeste Suština. Osoba može imati otmenu Ličnost. Međutim, to nije prava osoba. Kada zaštita i obuzdavanje uticaja života budu uklonjeni i kada sav strah od izloženosti i gubitka ugleda ili zakonskih posledica nestanu, pojavljuje se ono što leži iza otmene Ličnosti. Ne smemo zamišljati da je Suština sva lepa i šarmantna. Pravi čovek se pojavljuje odvojen od Ličnosti koja ga je do tada okruživala. Ljudi ne razumeju da kada bi bile uklonjene spoljašnje prepreke i strah, da ne bi vodili oprezne živote kakve sada vode. Ne razumeju da njihovo ponašanje ne potiče iznutra, već je uslovljeno spoljašnjim okolnostima. To jest, ne vide da je Ličnost aktivna, ali ne i Suština. Sada, mi znamo da se Suština otvoreno i neskriveno manifestuje do uzrasta od oko tri godine. Tada Ličnost počinje da okružuje Suštinu, da je maskira i da preuzima vođstvo. Ličnost je formirana imitacijom i obrazovanjem, pohvalama i strahom od posledica. To jest, ona je stvorena spolja, ne iznutra. Dopustite da ponovim: „Ono što je učinjeno kroz Ličnost, učinjeno je usled spoljašnjih okolnosti.“  To jest, život pokreće mašinu Ličnosti. Spoljašnje okolnosti vas navode da delujete na ovaj ili onaj način. Zamišljate da ste slobodni. Ali niste slobodni. Šta god da činite, jeste usled spoljašnjih okolnosti, delujući na određeni način kroz vašu stečenu Ličnost. Obratite pažnju na to kako spoljašnje okolnosti postavljaju ljude u manje ili veće položaje. To nisu oni. To je sila spoljašnjih okolnosti. Sve vreme govorimo ’Ja’ svemu što radimo, kao da smo mi ti koji to rade.  Ne sumnjamo, osim ukoliko ne primenimo istinsko samo-posmatranje, da su spoljašnje okolnosti te, koje deluju na Ličnost, koje nas navodi da delujemo na ovaj ili onaj način. Nije Ja iznutra to, koje to čini. Ono što smatrate svojim ’Ja’ obično je samo grupa ’Ja’ u Ličnosti, koja se trenutno slažu, odgovarajući na spoljašnje utiske, to jest – odgovarajući na spoljašnje okolnosti.

Vratimo se onome što je rečeno – naime, da vaše delovanje ne dolazi iz Suštine, već iz Ličnosti. Sada, pretpostavite na neki način da možete da delujete samo iz nerazvijene Suštine; to bi bilo glupo, čak ne bi bilo ljudski. Tako, u tome leži paradoks Ličnosti i Suštine. Delovanje iz Suštine zahteva razvitak Suštine. Rad uči da je prvi korak u razvoju Suštine formiranje Ličnosti.  On zatim kaže da, da bi Suština rasla, Ličnost mora da postane pasivna. Reći da Ličnost mora da nauči Suštinu je jedan od načina da se to izrazi – način, za koji sam oduvek smatrao da je pogrešan. Radije bih rekao da Suština mora da uči od Ličnosti. Ezoterijski problem – zadatak Rada – jeste kako učiniti da Suština raste. Ona ne raste sama od sebe, osim do određene tačke. Nešto drugo je potrebno. To je centralna ideja i objašnjava zašto postoje ezoterijska učenja – religije i u stvari svi B-uticaji. Kako učiniti da Suština raste je stvarni ezoterijski problem – kako učiniti da ono Stvarno u nama raste, tako da ne postoji dualnost između stečene Ličnosti i rođene Suštine. Teškoća je u tome što Suština ne može biti naterana da raste. Nikakva spoljašnja prinuda ne može naterati Suštinu da raste. Ne možete prinuditi malo dete da suštinski raste. Zašto? Zato što je svako dete stvoreno kao samorazvojni organizam. To jest, ono se jedino samo može razvijati.


Pošto Suština ne može biti ubeđena direktno, spoljašnjom silom, Ličnost je formirana oko Suštine. To je prvi korak u planu za Čoveka na Zemlji, koji silazi sa Sunčeve Oktave. Nevolja je u tome, što se Čovek zaustavlja na toj tački – naime, on ima Ličnost, koja je za njega formirana, i tada se identifikuje sa njom i posmatra je kao ’Ja’ – kao sebe. Iz tog razloga čitavog života pati od unutrašnje disharmonije. On ne zna da je stvoren samo do pola. Jer ta stečena Ličnost ne obezbeđuje prolaz do Suštine. Strogo vaspitanje daje veoma čvrstu, rigidnu Ličnost. Međutim, ostaje poenta da dok Suština ne poraste, u ezoterijskom pogledu čovek je greška. On može biti veoma dobar čovek – ali je takav mehanički. On nije istinski dobar čovek, već je stečena imitacija nekog takvog. Mehanički dobro i mehanički loše se zbog toga posmatraju isto u svetlu Rada. Samo razumevanje može učiniti da Suština raste, a ono može ući u čoveka samo kroz novo znanje, koje dolazi do njega preko Ličnosti. Tako Suština može rasti samo kroz novo znanje – posebno znanje, ukratko, ezoterijsko učenje. Ono mora doći preko Ličnosti – spolja – iz neobičnih spoljašnjih okolnosti. Ličnost ga prenosi. To će verovatno značiti smrt Ličnosti, međutim, Ličnost to ne zna. Novo znanje poseduje silu koja nije izvedena iz života. G. Uspenski je uvek iznova ponavljao da nije moguće pobeći od Ličnosti i odbojnika (bufera), osim uz pomoć posebne sile i da tu silu nemamo u sebi. Tada Ličnost postepeno može postati pasivna, tako da Suština može da raste. Reč je o tome da li vi želite da sledite razumevanje ili ne. Suština je lenja – kao primitivni ljudi. Lenjost je veoma duboko ukorenjena, moćna stvar. Iz tog razloga Rad kaže da jednom kada zaista razumete zašto je neka stvar pogrešna, a i dalje je radite, činite greh u pravom smislu reči – to jest, promašujete metu. U vezi sa Suštinom g. Uspenski je jednom rekao da je sa stanovišta astralnog ili planetarnog sveta Suština često manje ili više nalik životinji i da je suštinski veoma malo ljudskih bića na tom nivou. Rekao je da Čovečanstvo jedva da postoji na višem nivou – kada je uklonjeno sve pretvaranje i kada je ono sasvim ogoljeno. Sada, ako ne krademo zbog samih sebe, bez obzira na okolnosti, to pripada Suštini. Ukoliko činim neku stvar jer niko ne gleda ili očekujem nagradu ili pohvalu ili je činim zbog straha, to ne dolazi iznutra, već spolja – to jest, zbog spoljašnjih okolnosti, iz Ličnosti. To nije stvarno. Šta ću biti, ako sam odvojen od spoljašnjeg života – ako je Ličnost uklonjena? Šta ostaje kao realno? Preporučujem vam svima da razmislite o tom problemu koji proističe iz činjenice da je Čovek kreiran kao samorazvojni organizam. Videćete da sva spoljašnja kompulzija i društveni sistem te vrste nikada neće razviti Čoveka i da će ga potpuno odvojiti od Suštine. Čitav dugi proces i život iz Rada je prelazak sa Ličnosti na Suštinu, uz predaju Suštini darova, koje je Ličnost stekla.  Pre ili kasnije, na ovaj ili onaj način, ovde ili tamo bićemo demaskirani i Suština će nam se otkriti. Da li se sećate balova pod maskama iz ranijih vremena? U ponoć smo morali da skinemo maske.                NASTAVAK



10. 11. 2014.

ČETVRTI PUT - SUŠTINA I LIČNOST

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG

Quaremead, Ugley,  31. avgust 1946.

O SUŠTINI I LIČNOSTI



Rekapitulacija

Suština se spušta na Zemlju i tu se za nju obrazuje fizičko telo od materijala, dobijenog od oba roditelja. Od tih supstanci, koje čine ličnu i osobenu celinu neophodnih materijala za formiranje tela, neke su uzete od jednog, neke od drugog roditelja, dok je ostatak odbačen. Suština prethodi telu, preko koga ona ostvaruje kontakt sa svetom. U tom pogledu Rad ispravlja naše uobičajeno gledište, zasnovano na čulima, da roditelji prave dete. Oni obezbeđuju određeni materijal, koji je napravljen u njima, a sve ostalo je učinjeno. Jedina stvar, koju roditelji čine, jeste spajanje dva kompleta materijala. Tada, ako postoji neka individualna Suština, koja traži manifestaciju, rađa se dete. Sada, smrt nekoliko miliona bića, u obliku sperme, uključeno je u taj prvi kontakt Suštine sa Zemljom. Postojanje i smrt tog ogromnog broja živih ćelija čini se neophodnim, da bi jedna od njih prešla iz kosmosa ćelija u kosmos čoveka i u potpunosti ostvarila svoj cilj punog razvoja. Razumemo da je cilj silaska Suštine na Zemlju i njena potraga za telom u tome da za sebe omogući pun razvoj. Međutim, rečeno nam je da Suština pod uobičajenim okolnostima može da raste samo do određenog ograničenog stepena i da je potrebna specijalna hrana da bi se ona dalje razvijala. Možemo biti sigurni da ta specijalna hrana iziskuje smrt nečeg drugog. U ovom slučaju to uključuje smrt Ličnosti. Prvo je tu Suština, koja može da raste samo do određenog stepena. Ovde je važno razumeti da telo nije Suština. Telo postiže pun rast, ako mu je obezbeđena fizička hrana. Međutim, to nije slučaj sa Suštinom, kojoj je potrebna psihološka hrana. Istorija razvitka Suštine nije istorija razvitka tela. Potpuni razvitak tela ne znači da je Suština u potpunosti razvijena. Divljak može imati snagu trojice običnih ljudi i um deteta od dve godine. To je tragedija. Prvo postoje samo Suština i telo. Tada je Suština aktivna. Kao sledeće, oko Suštine se postepeno formira omotač pod nazivom Ličnost koji okružuje Suštinu. U međuvremenu telo nastavlja da raste. Čovek po pravilu ne dostiže dalje stepene. Njegovo telo raste. Njegova Suština, nakon kratkog razvitka, ostaje nerazvijena i formira se Ličnost. Čovekov centar se sve više pomera u spoljašnji omotač pod nazivom Ličnost, koju život, uglavnom imitacijom, formira u njemu. Čovek, kakav jeste, prelazi u nešto spolja, nešto što nije on. Na taj način Ličnost postaje aktivna a Suština pasivna. Posle prelaska na taj spoljni pravac pod hipnotičkim delovanjem života, samo nekolicina se ikada vraća. U ezoterijskoj literaturi, na primer u Bibliji, mnogo toga je rečeno o tom okretanju. Čovek, koji živi i umire u tom stanju, u kome je Ličnost aktivna a Suština pasivna, nepotpun je, nedovršen. Takav čovek se ponekad naziva seme, žir, klas pšenice ili ponekad nedovršena kuća. U opštem smislu naziva se Čovek u snu. Hrana, koja je Suštini potrebna za njen dalji razvitak, jeste Ličnost, koja je formirana oko nje. Međutim, od razumevanja čoveka zavisi da li će Suština dobiti ovu hranu. Mehanički se to neće dogoditi. On mora početi da se budi, pre nego što to bude moguće, a za to mu je potrebno znanje. Budeći se on sebe sve manje oseća kroz svoju Ličnost. U tom smislu Ličnost počinje da umire. Mnoga ’Ja’ moraju umreti da bi se čovek rodio. Ovde vidimo analogiju sa time. Ta ’Ja’, koja čine populaciju Ličnosti, moraju da budu postavljena u ispravan poredak – naime, ’Ja’, koja mogu da se probude, moraju da stoje iznad onih koja to ne mogu. Neko zlo ’Ja’, negativno ’Ja’ mora da umre. To jest, mora da bude proterano na najudaljenije mesto i ne sme mu se davati hrana. Psihološki, mi smo najviše ono, što najviše hranimo: a najviše hranimo ono što najviše volimo. Ako volimo negativna ’Ja’, najviše hranimo njih. Prestajući da volimo mnoga ’Ja’, čiji kvalitet vidimo u svetlu rada, mi prestajemo da ih hranimo svojom energijom i ona počinju da kopne. Međutim, uskoro će se oporaviti i početi da govore, ukoliko im budemo dali svoju krv da piju. Kada putem neidentifikovanja izvučemo energiju iz nekog ’Ja’, energija je oduzeta od Ličnosti u korist Suštine. Tako moramo napasti Ličnost da bismo je oslabili. Sve što učimo u Radu ima to za cilj. Samo-posmatranje služi da postanemo svesni Ličnosti, sa svim njenim ’Ja’, njenim stavovima, odbojnicima, slikama, ulogama itd. Ako ne radimo na Ličnosti, ona će uzeti svu energiju za sebe i ništa neće dati Suštini. Suština, koja je zaista mi sami, biće izgladnela.  Ako ništa ne uradimo sa Ličnošću, ostaćemo i dalje seme – nedovršena kuća – ljudi zaspali u sebi – i kao takvi, budući da smo stvoreni kao samo-razvojni organizam, bićemo neuspešni eksperiment, greška, kakav god položaj da zauzimamo u svetu. Suština je bila povezana sa telom, telo je poraslo. Suština je porasla malo i Ličnost ju je okružila. Sve je sada spremno za rad na samo-razvoju kroz smrt Ličnosti. To je stupanj, na kome samo-razvoj može da počne. Međutim, po pravilo se ne događa ništa više. Čovek živi i umire kao seme – u snu u svetu usnulih ljudi. Međutim, iako je o tome mnogo puta čuo, on i ne sluti da je tako.
NASTAVAK

28. 10. 2014.

ČETVRTI PUT - KONTAKT SA VIŠIM CENTRIMA

Amwell, Božić, 1950.
KONTAKT SA VIŠIM CENTRIMA

(tom IV)
 
U vezi sa Radom kao pripremom nižih centara za prijem Viših, postoji jasna teza, ali takva da o njenom značenju moramo promišljati čitavog života. Odmah ćete uočiti da iz takve formulacije Rada sledi da postoji viši nivo razumevanja, dostupan na nivou sa koga smo pali, ili, ako tako želite, sa kojim još nismo uspostavili kontakt tokom naše lične evolucije. Složićete se da, ako je evolucija moguća, mora postojati nešto u šta se evoluira i posmatranje Čoveka kao bića sposobnog za ličnu evoluciju jeste ideja koja prožima čitav Rad, ideja da je Čovek inferioran u odnosu na sopstvene potencijale. Počinjemo doživljavajući život preko čula i nastojimo da postignemo neku poziciju i stabilnost u životu – međutim, život nas neće zadovoljiti zbog te osobene i neobične kompozicije, koja nam pripada. Govorim, naravno, o onima koji poseduju Magnetni Centar, o onima kojima je život, shvaćen sam po sebi, uvek bio čudan. Razvitak te nerazvijene strane u nama, predstavljen mogućnošću kontakta sa Višim Centrima, ne dostiže se sve dubljim posezanjem za životom i svim njegovim mogućnostima. Nešto drugo je neophodno i to nešto se u pogledu svog kvaliteta i pravca potpuno razlikuje od bilo čega što spade u ispunjenje životnih ambicija. Naporom da postignem višu poziciju u životu neću dodati ni milimetar svom rastu – to jest, neću se približiti kontaktu sa porukama, koje neprestano dolaze iz Viših Centara. Možemo reći da Viši Centri stalno pokušavaju da nas promene, ali mi ne možemo da ih čujemo. Da, ali u šta da nas promene? Kakve su njihove namere? Šta su njihove poruke? Da bismo makar u malom stepenu shvatili šta je njihova poruka, moramo razmotriti o čemu Rad podučava, jer učenje Rada je stvoreno od strane Svesnih Umova, da bi naglasilo ono što bismo odjednom videli i razumeli, ako bismo bili u kontaktu sa Višim Centrima. Veoma mali broj ljudi prima učenja ovog Rada bilo u svoj um ili u svoje srce, većina ih ostavlja u sećanjima, gde su beskorisna, i kao rezultat učenja Rad ne menja njihov način razmišljanja – to jest, oni ne proizvode metanoju ili promenu uma. Sa našim uobičajenim idejama o životu, stečenim kontaktom preko čula, mi ne možemo da prođemo kroz transformaciju ili novo rođenje na koje Rad ukazuje. Neophodni su novi načini mišljenja i Rad nam ih daje, ali nevolja je u tome što mi ne mislimo pomoću njih. Samo ih odlažemo u beležnicu. Moramo imati potpuno nove oblike Istine da bismo dostigli Više Centre, moramo imati nov jezik, moramo imati nov način mišljenja koji nema nikakve veze sa svetom kakvog ga vidimo. Istina, koja stalno dolazi iz Viših Centara, ne može da dospe do nas zbog laži i pretvaranja, koje može da probije samo uvid potekao iz samo-posmatranja. Međutim, ovde se mogu ispoljiti i drugi moćni faktori, kao što je slepa ignorancija i potpuno pogrešne ideje o nama samima i našem značenju na Zemlji. Ideje i učenja Rada postaju lek, ali samo ako nađu tlo na kome mogu da rastu i tako promene um – to jest, čitav način razmišljanja. Kao što znate, to je metanoja, što znači promena uma, koja je u Novom Zavetu pogrešno prevedena kao pokajanje. Ukoliko ideje Rada leže samo u memoriji, one su beskorisne, odnosno, čovek je beskoristan. Rad ne može da mu pomogne, čak i ako ga on od početka do kraja formalno poznaje, niti bilo ko drugi može da mu pomogne.  

Jedna od oktava Rada, koju je prikazao g.Uspenski, je bila:

Mi – shvatanje sopstvenih teškoća
Re – primena ideja Rada na sebe
Do – slušanje ideja Rada, evaluirajući ich

Ukoliko izostavite Re – to jest, primenu ideja Rada na sebi – promašićete čitavu poentu učenja. Rad neće proći u vašu volju i tak neće moći da izmeni vaše biće. I dalje ćete nastaviti da mislite da možete da činite, da ste jedno, da imate volju, da ste svesni i tako dalje. Drugim rečima, ostaćete mehanički i i dalje imati istu mehaničku psihologiju - ukoliko uopšte može da se upotrebi takav paradoksalan sklop – kakvu ste uvek imali. Neće se probiti ništa iz Viših Centara. Nastavićete da se krećete, živite i imate svoje Biće u truleži svog mehaničkog života. Nećete shvatiti sebe sa bilo koje tačke, koja vas povezuje sa Radom i nećete istinski duhovno pokušati da započnete veliki zadatak odvajanja od sebe – vas – osobe po imenu g. X ili g. Y. I čak i ako radite tokom kratkog vremena, recimo pet minuta, i steknete tačku gledišta koja je izvan vas i počnete da vidite svoj ton, svoje navike i tako dalje, za trenutak ćete se vratiti na svoj stari ton i sasvim zaboraviti da ste čeznuli da ga se oslobodite u trenutku uvida. Međutim, ako stalno budete hranili svoje niže centre idejama Rada, ako budete stalno razmišljali, čitali, meditirali, praktikovali, malo po malo težište Rada u vama će napraviti protivtežu Mesecu – to jest, mehaničnosti u vama – i promena će početi da postaje moguća. Međutim, to će postati moguće samo na osnvou vašeg spostvenog izbora, uviđanja da biste više voleli da ne budete takav rob sebe samog, koji je vaš najveći neprijatelj i uzrok svih vaših nevolja, jer jedino u taj slobodi se možete prmeniti i ako se promenite u tom pravcu, počećete posle nekog vremena da čujete glasove iz Viših Centara.        

Sada, mnogo toga je rečeno o tome, šta  znači rad na nižim centrima. Treba posebno raditi na Emocionalnom Centru, jer nas njegovo stalno mehaničko stanje sprečava da uspostavimo kontakt sa Višim Centrima. On nije ništa do gomila samoživih emocija, koje u već dovele do negativnih emocija. Ako budemo videli negativne emocije u tom svetlu, to će nam možda dati snagu da se borimo protiv njih. Veoma je jednostavno – kao ovo: Ovaj Rad ima konačni cilj: povezivanje nižih centara sa Višim Centrima. Ukoliko Intelektualni Centar ostane ispod brzine čulnog sveta i nema nove ideje i nove načine mišljenja i ako Emocionalni Centar osane pod vlašću samoživih emocija, samoljublja, samo-sažaljevanja, neće biti moguće dostići taj cilj o kome Rad govori.

27. 10. 2014.

ČETVRTI PUT - CENTRI I DELOVI CENTARA

Great Amwell House

07. juni 1947.
CENTRI I DELOVI CENTARA
(tom III)

 Mehanički prijem utisaka može da nahrani samo mehaničke delove centara. Međutim, ako se utisci prime, recimo, sa osećajem divljenja ili radosti, oni padaju na emocionalne delove centara. Ako su primljeni uz usmerenu pažnju i individualni mentalni napor, padaju na intelektualne delove. Sada, negativni utisci će pasti na odgovarajuće mesto – naime, na negativne delove centara. Utisci primljeni od osobe, prema kojoj čovek oseća averziju, nahraniće negativni emocionalni deo. On se tada puni energijom i isparazniće se na bilo koga iz nekog beznačajnog razloga – to jest, čovek će postati nasilan bez razloga. Negativna literatura i filmovi o kriminalu, nasilju, mržnji itd, ukoliko se identifikujemo sa njima, svi hrane negativni deo Emocionalnog Centra i pune ga energijom. I negativne knjige mogu da dovedu do toga – ukoliko ih čitamo, identifikujući se. Tako moramo da naučimo da primimo utiske svesnije i da se ne identifikujemo sa negativnim utiscima. Učite da budete veoma pažljivi sa svim tim. To je oblik Pamćenja Sebe i energija, koju ono koristi, je oduzeta od negativnih utisaka. Međutim, ljudi smatraju da, kada su sami, mogu da uranjaju u negativne misli koliko žele. Na taj način oni uvaćavaju materijal za stvaranje negativnih emocija, koje će pre ili kasnije pojuriti, napasti nekoga ili nekoga povrediti. Sve negativne emocije žele da povrede i na njihovom dnu su neograničeni oblici nasilja. Stalno pravljenje računa protiv drugih skladišti veliki materijal za proizvodnju negativnih emocija, koje, ukoliko ne mogu da povrede druge, izazivaju samopovređivanje. Jedini lek je ne pristajati na negativne utiske – to jest, biti dovoljno budan da bi se sprečilo automatski ulazak tih utisaka do negativnog dela Emocionalnog Centra.

 Govorim o spoljašnjim utiscima, ali i o unutrašnjim izvedenim iz misli ili sećanja ili imaginacije. Nekontrolisani rad imaginacije može snažno da hrani negativne emocije. To je razlog zašto se one nastavljaju i nastavljaju. Ukoliko osluškujete svoje unutrašnje stanje, uvek možete reći kada ste identifikovani i puštate negativne utiske da prođu. Trebalo bi da imamo dobar filter – koji konačno zaustavlja prolaz svakr zarazne, otrovne klice. Da – ali da li ste to razumeli? Da li ste počeli da primenjujete ovaj aspekt Rada na sebi? Ili puštate sve da uđe nefiltrirano?

 Sada, šta praktično možemo da razumemo iz svega toga? Možemo da razumemo da utisci mogu da padnu na različite delove centara i da utisci iz spoljašnjeg života, od ljudi itd. koji ulaze preko čula, mogu da budu usmereni i ne moraju uvek da padnu na isto bolno mesto. Mi u stvari imamo moć, ukoliko je razvijemo, svesnog napora da učinimo da utisci padnu na nova mesta u nama. Sada, ima veoma mnogo novih mesta u nama, koja jedva da koristimo. Iz tog razloga ponovo ćemo proučiti naše Biće iz ugla centara i delova centara. Tada će biti moguće da se bolje razume kako se naše Biće, takvo kakvo je, nalazi na različitim nivoima – neki su delovi više mehanički i tako stoje na nižem nivou, drugi manje mehanički i zato viši. Čovek, koji živi isključivo u mehaničkim delovima, ne može da promeni svoje biće. 

 Prvi korak je samo-posmatranje. Ono nikada nije mehaničko – to jest, čovek ili žena ne mogu da posmatraju sebe mehanički. Potrebna je usmerena pažnja da bismo posmatrali sebe, a pažnja iziskuje svesnost, ili drugačije rečeno, akt pažnje nas premešta u svesnije delove centara. Isto je sa Pamćenjem Sebe. Niko ne može da pamti sebe mehanički. Potpuno Pamćenje Sebe zahteva punu svesnost. U vezi sa time U je rekao:

„Sada se ponovo moramo vratiti proučavanju centara, pažnje i Pamćenja Sebe, koji su jedini načini razumevanja. Pored podele na dva dela, pozitivni i negativni, koja,  kao što smo videli, nije ista u različitim centrima, svaki od 4 centara je podeljen na 3 dela. Ta 3 dela korespondiraju sa podelom samih centara. Prvi deo je „mehaničan“ i uključuje motorički i instinsktivan princip; drugi je „emocionalan“ i treći je „intelektualan“. Naredni dijagram pokazuje položaj delova Intelekutalnog Centra:

Intelektualni Centar

 

 
 “Centar je podeljen na pozitivni i negativni deo, a svaki od ta dva dela je podeljen na tri dela, tako da se Intelektualni Centar u stvari sastoji od 6 delova. Svaki od tih 6 delova je sa svoje strane podeljen na 3 dela: mehanički, emocionalni i intelektualni. Međutim, o njima ćemo govoriti kasnije, sa izuzetkom samo jednog dela, koji ću obraditi odmah. Značenje podele centra na 3 dela je veoma jednostavno. Mehanički deo radi gotovo automatski: on ne zahteva nikakvu pažnju. Međutim, zbog toga on ne može da se prilagodi promeni okolnosti i nastavlja da radi na način kako je počeo, iako su se okolnosti sasvim promenile. U Intelektualnom Centru mehanički deo uključuje sav rad na registraciji sećanja, asocijacija i utisaka.  To je sve što bi on normalno trebalo da radi – to jest, kada drugi delovi obaljaju svoj posao. On nikada ne bi trebalo da odgovara na pitanja postavljena čitavom centru i nikada ne bi trebalo da odlučuje o bilo čemu, ali, nažalost, on je uvek spreman da odlučuje i da odgovori na sve vrste pitanja na uskogrudi i veoma ograničeni način, gotovim frazama, izrazima u slengu, doskočicama sa zabava itd. Taj deo ima sopstveno ime: on se naziva „formatorni aparat“ ili ponekad „formatorni centar“.

Moguće je razlikovati 3 dela u formatornom aparatu: mehanički (čisto automatski) nalik mehaničkom ponavljaju nekih reči, koje smo čuli ili pročitali, emocionalni (radoznalost, znatiženja i neusmerena fantazija) i intelektualni (prepredenost, lukavost, predostrožnost). Mnogi ljudi, pogotovo ljudi broj 1, provedu čitav život samo sa „formatornim aparatom“, a da nikada ne dotaknu druge delove svog Intelektualnog Centra. Za sve neposredne životne potrebe, za prijem ’A’ uticaja i odgovor na njih, formatorni aparat je sasvim dovoljan. To su stereotipni ljudi – samo mašine.“

 „Emocionalni deo Intelektualnog Centra se sastoji pretežno od onoga, što nazivamo intelektualnim emocijama – to jest, želja za znanjem, želja za razumevanjem, zadovoljstvo zbog znanja, nezadovoljstvo zbog neznanja, radost otkrivanja. Rad na emocionalnim delovima zahteva punu pažnju, ali u tom delu centra pažnja ne iziskuje nikakav napor. Nju privlači i održava  sam predmet.

 „Intelektualni deo Intelektualnog Centra po sebi je kapacitet za stvaranje, konstruisanje, pronalaske i otkrića. On ne može da radi bez pažnje, ali pažnja u ovom delu centra mora da bude kontrolisana i održavana pomoću volje i napora.

 „To je ključna tačka kod proučavanja delova centara. Ako ih sagledamo sa stanovišta pažnje, odmah ćemo znati u kojem deli centra se nalazimo. Bez pažnje ili sa pažnjom koja luta, mi smo u mehaničkim delovima; sa pažnjom, privučenom predmetu misli ili razmišljanja, mi smo u emocionalnom delu; sa pažnjom voljno kontrolisanom i održanom na našem predmetu, mi smo u intelektualnom delu. U isto vreme to pokazuje put do viših delova centara. Proučavanjem pažnje i pokušajem da je kontolišemo, mi podstičemo sebe da radimo u višim delovima centara, jer se isti princip odnosi na sve centre podjednako, iako nam možda neće biti tako lako da napravimo raziku između različitih delova u drugim centrima.

 „Uzmimo Emocionalni Centar. Sada neću govoriti o negativnim emocijama. Razmotrićemo samo podelu centra na 3 dela: nehanički, emocionalni i intelektualni. Mehanički deo se sastoji od najjeftinije vrste gotovog humora i sirovog smisla za komiku, ljubavi prema uzbuđenjima, spektakularnim predstavama, raskoši, želje da se bude u gužvi, svih vrsta emocija vezanih za masu i svih vrsta nižih, polu-životinjskih emocija, nesvesne okrutnosti, sebičnosti, kukavičluka, mržnje, ljuborome i tako dalje. Emocionalni deo se može veoma razlikovati kod različitih ljudi. On može uključivati u sebe religiozne emocije, estetske emocije, moralne emocije i može voditi do Savesti, ali uz identifikaciju sa negativnom stranom može postati sasvim drugačiji – može biti veoma surov, jogunast i hladan i ljubomoran, samo na nešto manje primitivan način nego mehanički deo. Intelekutalni deo (uz pomoć intelektualnih delova Motoričkog i Instinktivnog Centra) uključuje moć umetničkog stvaranja. U slučajevima, kada intelektualni delovi Motoričkog i Instinktivnog Centra nisu dovoljno obučeni, što je neophodno za prirodnu manifestaciju kreativnih sposobnosti, on se manifestuje u snovima. To objašnjava prelepe i umetničke snove kod ljudi koji nisu umetnici. Intelektualni deo Emocionalnog Centra je glavno sedište Magnetnog Centra.“

Emocionalni centar

23. 10. 2014.

O POSMATRANJU INTELEKTUALNOG CENTRA

I specijalno za Ostrova:-)
Great Amwell House
22. maj 1948.

KOMENTAR O POSMATRANJU INTELEKTUALNOG CENTRA
I BESKORISNOG I POGREŠNOG RAZMIŠLJANJA
(tom III)

Ideja Rada

 Moramo razmišljati na novi način. Mehanički Čovek razmišlja iz svojih stavova. Da bi se promenili, moramo prometiti stavove.

Komentar

 Prošli put smo razgovarali o stavovima i o tome da čovek ne može da se promeni, dok se ne promene stavovi. Podsetimo se šta Rad kaže o promeni sebe. Praktikovati ovaj Rad, ne tražeći promenu sebe, nalik je pokušaju da podignemo slona. Ili, bolje rečeno, to je kao da stojimo na dasci i pokušavamo da je podignemo. Takođe je rečeno da se stavovi začinju u Mentalnom Centru – u umu. Da bi se promenili, kako je Hrist učio i kako ovaj Rad uči, neophodno je promeniti um, tako da misli na nov način. Sada, osoba sa mnogo čvrstih stavova, stečenih tokom odrastanja, smeštenih u umu, ne može da misli na nov način. On ili ona će nastaviti da misle na stari način. Misliće iz svojih ukorenjenih ubeđenja. Kao mali primer, osoba može imati stav da je Dikens jedini pravi romanopisac. Ponudite mu Dimu i on će ga bez sumnje odbiti, ponudite mu bilo šta modernije, razljutiće se. Vidite kako stavovi ograničavaju um u takvom slučaju. Sada, mi imamo stavove o životu, o društvu, o religiji, o ljudima, o politici, o seksu, o umetnosti i tako dalje, što nas sprečava da doživimo bilo šta novo. Neophodno je osloboditi um tih stečenih stavova, jer oni sprečavaju osobu da samostalno misli. Dok ne počnete da samostalno razmišljate o ovom Radu, nikada ga nećete razumeti, a on, sa svoje strane, neće biti u stanju da vam pomogne, jer vam Rad može pomoći i dati vam snagu samo kroz vaše razumevanje. Iz tog razloga u Radu je rečeno da je razumevanje najjača sila koju možete da proizvedete. Osoba sa čvrstim, mehaničkim stavovima spada u one, koji se u ezoterijskom učenju nazivaju „slepim“. Ovde se mora dodati još jedna stvar: kada mislite ili govorite iz čvrsto ukorenjenih stavova, tada ste sigurni da ste u pravu. Savetujem vam da razmislite o ovome i posmatrate sebe kada ste sigurni da ste u pravu. Ne možete direktno posmatrati ubeđenja, ali možete posmatrati njihove rezultate. Ukoliko možete da se suočite sa ispitivanjem pozadine tog osećaja da ste u pravu, nećete naći ništa osim gomilice greda i žbuke, ništa do rečenicu ili dve, koju ste pročitali, fraze ili dve koje ste čuli rano u osetljivom dobu. Kažem vam ozbiljno da je muškarac, žena, sa mnogo ubeđenja u glavi, nalik zemljoposedniku koji poseduje stotine hektara, ograđenih i odvojenih zidom sa svih strana, neobrađenih i jalovih. U ovom Radu um prvo mora da se probudi za ideje, kojima on uči, i da  zatim počne da misli na nov način i onda, godinama kasnije, Emocionalni Centar će početi da se pokreće i budi i da nam pruža drugačiji osećaj sebe – najblaženije iskustvo. Ne možete probuditi Emocionalni Centar – koji je predmet ovog Rada – dok se um ne probudi. Međutim, vaš um je ograđen jalovim ubeđenjima i ukoliko odbijate da ih promenite – ili bolje, ako nikada niste otkrili da ih imate i tako nikada niste posumnjali u njihovo postojanje – onda ćete ih uneti u Rad sa svim onim latentnim nasiljem, koje leži među njima, koje se ispoljava tako iznenadno ako su pogođeni i pripada onom neobradljivom delu nas, o kome smo govorili.

 G. Uspenski je jednom rekao da među mnogim stvarima, koje tako beskorisno branimo i na njih uzaludno trošimo snagu, posebno mesto zauzima naša ignorantnost. Rekao je: „Ono što ne znamo i ono što mislimo da znamo je nesamerljivo. Stavovi, koji su prvobitno formirani u našem umu, čine da pomislimo da znamo. Budući ignorantni, neprestano govorimo iz ubeđenja, kao da zaista znamo. Veoma je lako uočiti kod drugih da govore iz ubeđenja. Svi zevaju i odlaze na spavanje. Čovek, koji govori iz ubeđenja, najveći je gnjavator. Međutim, mi ne vidimo ubeđenja u sebi.“ Upitao sam: „Ukoliko govorim i počnem da zevam od toga, da li je to znak da govorim iz ubeđenja?“ I tako se desilo da on upravo u tom trenutku zevne i ja sam zevnuo posle njega i obojica smo prasnuli u smeh. Međutim, kasnije sam se setio da me je pitao: „Da li si ikada uočio da čovek može da zeva od sopsvenih misli? Korisna je stvar posmatrati kakav lanac mehaničkih misli to izaziva. To je znak da su beskorisne, da ih treba izbegavati.“

Sada, vi znate da samo-posmatranje počinje posmatranjem centara. Morate dostići taj stepen, na kome uz pomoć samo-posmatranja možete da napravite razliku između rada Intelektualnog Mentalnog Centra i rada Emocionalnog Centra ili Motoričkog Centra i Instinktivnog Centra. Misao se razlikuje od osećanja. Osećanje se razlikuje od senzacije. Senzacija se razlikuje od pokreta. Misao, osećanje, senzacija i pokret su svi različiti. Sada, ako posmatrate svoje misli tokom nekog perioda, videćete da se ponavljaju iz dana u dan. Tako ćete početi da stičete prve uvide u svoju mehaničnost u Intelektualnom Centru. Sada, ljudi misle da mogu da promene svoje misli u bilo kom trenutku. Svi misle da mogu da prime i prihvate nove ideje u bilo kom trenutku. Međutim, to je najređa stvar an svetu. Um brzo biva zapušen ukorenjenim ubeđenjima i navikama mišljenja, koje zauzimaju mesto pravog razmišljanja i ponavljaju se, ponavljaju se tokom čitavog vašeg života. Kada čujete neku novu ideju, vi u stvari ne slušate, jer, pre nego što govornik završi govor, vaš um je već pripremio sve argumente protiv nje. Čovek samo treba da posmatra sebe. Međutim, mi smo sigurni da imamo otvoren um. U toj tami, tom ignorisanju samih sebe, živimo, pripisujući sebi ono što ne posedujemo.

Sada, iz tih ubeđenja se raspravljamo. Raspravljati se znači ne razumeti. Razumeti znači ne raspravljati se. Niko nikada nije bio promenjen raspravljanjem. Učiniti neko ubeđenja svesnim znači oduzeti mu moć koju ima nad nama. Što god da dospe na svetlo svesti, gubi moć nad nama. Ukoliko insistirate na tome da nemate ubeđenja, tada u stvari insistirate na tome da ostanete tamo gde jeste na Skali Bića. Reći ćete da nemate velike predrasude, niti tipična mišljenja, sklonosti, neke okorele stavove ili rigidnost u sebi. Sigurno, ne možete reći tako nešto ozbiljno. Međutim, kada bi vam neki mag preneo sva čvrsta ubeđenja i predrasude, koje iz toga proizilaze, mišljenja itd. koja vas karakterišu, da li biste i za trenutak prihvatili ono što on kaže. Bili biste uvređeni.

Pokušavajući da prihvatite učenje ovog Rada sa svim njegovim idejama, ne uviđamo da će on neizbežno potkopati sve naše podsvesne i mehaničke stavove. Svako, ko se nalazi na nivou Dobrog Domaćina, ima određenu moć razmišljanja nezavisno od ubeđenja. Međutim, ukorenjena ubeđenja mogu učiniti da ne verujete u ono u šta vaše mišljenje veruje.

Vaše ubeđenje može reći „Ne“ dok će vaše mišljenje reći „Da“. To jest, ubeđenja jedu poverenje. Iz tog razloga u nekim slučajevima osoba ne može da podnese ono što vidi i ponovo se vraća na staro. Ubeđenja jedu snagu koju Rad pruža umu. Zbog toga je toliko važno boriti se da se vide ubeđenja u sebi. Trenutno osećanje mentalne slobode zamenjeno je starim umom baziranim na ubeđenjima. 

 Sada, pokušajte da vidite neko ubeđenje u sebi. Mislim, zaista pokuštajte. Shvatite da niste dobili otvoreni um. Želim – kao i uvek – primere na osnovu vašeg sopstvenog samo-posmatranja. Ne želim pitanja kao što su: „Da li je neko ’Ja’ isto što i ubeđenje?“ Da li vi sami znate da imate ukorenjena ubeđenja i da praktično ne znate ništa o njima? Da li primećujete kada govorite iz ubeđenja? Da li na osnovu tog govora razumete zašto um ne može da se promeni dok god je pun ubeđenja? Da li razumete da ne možete da se promenite dok ne „promenite um“ – ono što je Hrist nazvao μετάνοια – dok god je vaš um utvrđen i   ograđen ubeđenjima, zatvoren u pregrade u koje ništa ne može da prodre. I dopustite da kažem otvoreno – da li razumete da čitav vaš život može biti uništen postojanjem tih ubeđenja, koje ne poznajete, položenih ispod površine vašeg uma? Zapamtite: čovek ne može da se promeni, dok ne promeni stavova. Pokušajte zbog toga da vidite rezultate svojih stavova. Uočite kada se osećate šokiranim, na primer. Uočite kada osećate netrpeljivost, prezir itd. Uočite kada odbacujete stvari. Uočite kada osuđujete, ako možete, uočite kada govorite iz ubeđenja. Uočite svoju intonaciju i izraze koje koristite i uočite kako drugi počinju da se dosađuju. Pretpostavljam da bi neka osoba mogla da govori čitav dan iz ubeđenja, a da ne kaže nijednu jedinu interesantnu stvar. Ona ne može da kaže ništa interesantno, jer ne može da koristi um. Njen um koriste ubeđenja. Tako taj um ne može da se probudi. Ako je to slučaj, čitav njen unutrašnji razvoj je zaustavljen. Ona živi i umire kao mašina.

20. 10. 2014.

ČETVRTI PUT - MAGNETNI CENTAR I POZITIVNE IDEJE

Great Amwell House
25. januar 1947.
MAGNETNI CENTAR I POZITIVNE IDEJE
(tom III)

 U učenju ovog Rada se često govori da je jedan od znakova Bića osobe posedovanje Magnetnog Centra, koji iznačava moć da se stvari sagledaju na drugačijem nivou. Razumevanje skale u pogledu značenja Magnetnog Centra nema ništa zajedničko sa mehaničkim razumevanjem skale. Na primer, neki emocionalni tip – recimo, neki umetnik – ima određeno razumevanje skale o umetnosti i to obično veoma ljubomorno. Ili neki intelektualni čovek, čovek broj 3, ima razumevanje skale o intelektualnim stvarima, takođe veoma ljubomorno. Međutim, to nije skala, koju nam daje Magnetni Centar, čija je skala izvan života. Uzmimo, na primer, čoveka broj 1, koji sve vrednuje sa stanovišta fizičke moći. On sreće čoveka broj 2, koji je, recmo, umetnik. Ne oseća ništa prema tom umetniku, jer nema razumevanje skale. Ne može da razume da je taj umetnik, koji možda aktivno učestvuje u kulturnom životu, superiorniji od njega, jer sve vrednuje sa stanovišta fizičke sile itd. To jest, on ne vidi ništa više od sebe osim na vidljivim pojavama ljudi, koji su viši ili niži ili moćniji od njega. On tako izvodi osećaj skale iz fizičkih čula. Međutim, Magnetni Centar označava moć da se vidi iza naših mehaničkih fiksacija. On označava moć da se vidi kako postoji nešto mnogo više nego čovek sam, bilo da je u pitanju čovek 1, 2 i 3. Ovoreći uopšteno, čovek, koji poseduje Magnetni Centar, na višem je nivou od onog koji ga nema – je rmože da vidi više i niže. Postoje, međutim, različiti kvaliteti Magnetnog Centra. Ljudi ponekad imaju ono što g.Uspenksi naziva lažni Magnentni Centar – ponekad i mnogostruki Magnetni Centar – to jest, imaju mnogo malih, slabih Magnetnih Centara. Kao rezultat oni jure za svakom magijskom i pseudo-okultnom praksom, svakom vrstom mističnog kulta ili se čak pridružuju hiljadu i jednom društvu ili provode svoj život mereći mračne tunele piramida i njima objašnjavajući sve. Takvi ljudi nemaju pravi osećaj skale. Pravi Magnenti Centar ne vodi u tom pravcu. Međutim, i u čoveku sa pogrešnim ili lažnim Magnentnim Centrom i u čoveku sa pravim Magnentnim Centrom postoji verovanje da postoji nešto drugo, druga ideja o životu i da se život nije sam sebi svrha. To je pozitivna ideja. Sada, Čovek, kreiran kao samorazvojni organizam, kao što to Rad kaže, ne može ispuniti samog sebe dok ne pronađe način da samog sebe razvije. On može osećati da ne može da objasni Univerzum ili da ne može da objasni sebe ili oboje, u svakom slučaju, u njemu postoji osećaj misterije. Taj osećaj, ta stalna svest o neobjašnjivosti svega jedan je od znakova pravog Magnetnog Centra. Radoznalost, ambicija da se bude veliki, uzbuđenost takozvanim okultnim znanjem i verovanje da čovek može dobiti nešto nizašta, pripada malim ’Ja’ i samoljubivim emocijama. Međutim, osećaj misterije prevazilazi mala ’Ja’. On umanjuje Ličnost. On čini da čovek oseti svoju ništavnost. Tako ga povezuje sa pozitivnim idejama, jer sve ono što Ličnost čini pasivnijom, a Suštinu aktivnijom jeste pozitivna ideja. Zrak Kreacije je pozitivna ideja. Svesni Krug Čovečanstva je pozitivna ideja. Ideja da smo u snu i da moramo da se probudimo je pozitivna ideja.

Podsetimo se učenja Rada o Magnetnom Centru. Rečeno je da nas Magnenti Centar dovodi u Rad, ali ne može da nas održi u njemu bez našeg sopstvenog napora. Moramo da radimo na sebi u skladu sa ovim sistemom, koji nam kaže kako da radimo. Moramo voleti Rad. Pokušaj da radimo – na primer, da praktikujemo neidentifikovanje – a da ne volimo Rada neće dati nikakve rezultate. Volja potiče iz ljubavi. Volja, ako malo razmislite o tome, jeste ljubav. Jedna emocija može nadjačati drugu ako je dovoljno snažna. Centar gravitacije Volje leži u Emocionalnom Centru. Vredi samostalno razmisliti o tome. Međutim, i kada čovek ima pravi Magnetni Centar, koji bi trebalo da leži u intelektualnom delu Emocionalnog Centra, to je samo početak. Ukoliko ga on odvede do nekog učenja, povezanog sa Svesnim Krugom Čovečanstva, zadatak time tek počinje. On svoj osećaj za misteriju, svoju potragu, svoju žudnju mora da pretvori u nešto realno – u praktičan i praktikovan rad i što ga više emocionalno vrednuje, to više mu se pomaže. Ukoliko ima snage da uhvati uže, koje visi iznad njegove glave, tada ne samo da radi on sam, već Rad radi u njemu. On počinje da ga podučava, u periodima tišine, u onim pukotinama u čovekovom mehaničkom životu, kada je obično sve prazno i dosadno. Pre svega, on ulazi kada je čovek odvojen – to jest, kada nije identifikovan sa nekom od hiljadu i jednom svakodnevnom stvari, koja nas drži u snu i izgleda ogromna usled identifikacije, tog mnogostruko uveličavajuća sočiva. Ljudi vole da od svega prave problem i kao muve zaglavljuju se na svakom lepljivom papiriću – događaju.  Čovek možda ne zna kako bi mogao da izbegne te lepljive papiriće – to jest, dok jednostavno ne prihvati Rad i dok ga jednostavno ne primeni, skoro u svakom trenutku. Kakva se promena pažnje tada događa i kako se stvari usklađuju i padaju na svoje pravo mesto.



Dijagram Magnetnog Centra

A su uticaji života – okolnosti, velike mašine, rat, biznis, klima itd.

B uticaji, kao umetnost, religiozna učenja, dolaze iz C

C Izvan mehaničkog života postoji Svesni Krug Čovečnastva, koji u određenim intervalima u život šaljeučenja koja postaju B uticaji.
 
Neki ljudi ne prave razliku između A i B uticaja. Oni sve u životu prihvataju na isti način i na istom nivou. Drugi prepoznaju B uticaje i oni ih privlače, a nekolicina čak ulaže napor da pronađe više njih. To je usled kvaliteta Magnetnog Centra. Samo malobrojni tragaju sami od sebe. Memorija, usled vraćanja (večno vraćanje, prim.prev.), može učiniti Magnetni Centar veoma jakim od najranijeg doba. U principu, kontakt sa Radom može formirati Magnentni Centar u onima, za koje se čini da ga ne poseduju. U tom slučaju, tokom povratka oni će prepoznati Rad ako ga ponovo čuju, jer se sve ponavlja, sve se vraća u ciklusu čovekovog života. No, Rad jasno kaže da se Magnenti Centar stiče, i to putem ranih iskustava kojima je dete izloženo. Danas on prestaje da postoji – to jest, nivo Čovečanstva opada. Pozitvne ideje, u smislu Rada, bivaju zamenjene negativnim idejama. Kao konsekvenca, ne uspostavljamo kontakt sa svim tim višim delovima centara, koje posedujemo upravo zato što smo samo-razvojni organizam, ne koristimo ih, ne dajemo im hranu. Čovek sve više živi u podrumu – ne samo doslovno – i kao posledica toga, promena Bića je učinjena nemogućom, jer samo pozitivne ideje mogu da promene Biće. Budući da je promena bića – to jest, samo-razvoj – istinska ideja stvaranja Čoveka, njegovo individualno značenje je izgubljeno. Ukoliko promenimo Biće, čak i malo, ako ne podležemo averziji tako lako, kada se ne identifikujemo sa svakom brigom, naš život se menja. Dok ne promenimo Biće, ukus našeg života i naša aktuelna situacija ostaju isti. Bez pozitivnih ideja – to jest, bez kontakta sa C-uticajima preko B-uticaja – svo realno značenje Čoveka iščezava. On je odečen od uticaja, koji mogu da ga promen. Tako potpada u potpunosti pdo moć A-uticaja. On onda služi životu i velikim mašinama života – politici, trgovini, ratu, masovnim vežbama, masvonoj propagandi itd. On neće posedovati magnetni Centar. Neće tragati za pozitivnim idejama. Njegov unutrašnji um je ućutkan.  Njegov unutrašnji život umire i, ezoterijski govoreći, on postaje beskoristan, beznačajan, mrtav. Mnogo toga je rečeno u Bibliji o tom mrtvom Čoveku i mnoga su upozorenja data o Čoveku, koji je odsečen, što se široko rečeno može razumeti kao odsečenost od ideja Rada. Sa druge strande, jedna kultura se približava svome kraju i treba da bude uništena i potop dolazi – naime, varavrizam, nasilje, gubitak istine. Tada se pravi Arka kako bi se preživela poplava i održalo znanje za sledeću kultur. Šta vi mislite o ovom vremenu u svetlosti ovih ideja?        

15. 10. 2014.

ČETVRTI PUT - RAD NA EMOCIONALNOM CENTRU

Quaremead, Ugley
22. jun 1946.

RAD NA EMOCIONALNOM CENTRU
(tom III)

Na sastanku u Londonu ove nedelje, na kojem su učestvovale sve Grupe, jedna od glavnih teza, iznetih na početku, bila je da ovaj sistem počiva na ideji da je Čovek stvoren kao eksperiment u samo-razvoju. Rad kaže da je Čovek stvoren kao samo-razvojni organizam za razliku od životinja. Sa te tačke gledišta Čovek je nepotpun kao neka nezavršena zgrada i njemu je prepušteno da završi svoju kuću, da sebe dovrši. Iz tog razloga u svetu su uvek postojala određena učenja koja se mogu nazvati „ezoteričnim učenjima“.  Na primer, ovo učenje, koje mi proučavamo, ponekad se naziva ezoterično hrišćanstvo. Ono nema nikakve veze sa egzoteričnim hrišćanstvom.

 Na tom sastanku smo se dotakli i tri centra u Čoveku i rečeno je da je Emocionalni Centar u Čoveku u veoma lošem stanju. Hajde da napravimo nekoliko komentara uz ovaj predmet,  koji ovo učenje toliko naglašava. Rad kaže da moramo raditi na svom Emocionalnom Centru i pročistiti ga, ukloniti iz njega sve nepotrebne emocije koje nas uspavljuju i čine robovima spoljašnjeg života. Zamislimo osobu koja je uvek ljuta, uvek namrštena, uvek zabrinuta, uvek teška, u stvari, uvek neprijatna. U takvoj osobi Emocionalni Centar ne radi pravilno i za nju je neophodno da putem dugog, tehničkog posmatranja postane svesna tog pogrešnog funkcionisanja u sebi. Sada, osoba, koja je uvek ljuta, zlovoljna, svadljiva, teška i čak pakosna u Radu mora da da razume da je takvo stanje Emocionalnog Centra potpuno nespojivo sa bilo kakvim samo-razvojem – to jest, ta osoba, bilo muškarac ili žena, mora da shvati da je ostvariti svoj razvitak u smislu ovog učenja, evoluirati, razviti se, potpuno nemoguće dok god Emocionalni Centar u njemu ili njoj ostane u mehaničkom stanju. Problem ej da takve osobe ostaju potpuno nesvesne stanja Emocionalnog Centra u sebi. One ne vide da su ljuti, teški, da stalno pronalaze greške, neprijatni, besni i tako dalje. Naprotiv, oni imaju sliku o sebi kao da su veoma slatki i šarmantni. Usled toga u njima postoji pukotina, pukotina u njihovoj svesti o sebi. Ta pukotina može biti ispunjena jedino iskrenim i svesnim samo-posmatranjem koje se sprovodi u skladu sa instrukcijama koje ovo učenje daje u vezi sa samo-posmatranjem. Ljudi misle da poznaju sebe, ali niko ne poznaje sebe. To je iluzija. Drugi ljudi obično znaju o nama više nego mi sami, ali sa druge strane ne poznaju sebe. Zato je veoma dobro da posmatrate stanje vašeg emocionalnog centra i neprijatne manifestacije, koje proizilaze iz mehaničnosti. Rad uči da je Emocionalni Centar najdivniji centar u nama, ali je u sadašnjem stanju uspavanosti, u kome se svi nalazimo, preplavljen negativnim emocijama, samosažaljenjem, samoljubivim emocijama, samopoštovanjem i hiljadu i jednom sličnom emocijom, koja nas sprečava da istinski uspostavimo kontakt jedni sa drugima i tako sprečava da razumemo teškoće druge osobe.

Rad na Intelektualnom Centru se razlikuje od rada na Emocionalnom Centru, ali Rad započinje posmatranjem tri glavna centra u nama i treba da dođemo do tačke, na kojoj putem samo-posmatranja shvatamo stanje dva centra – tj. šta se sve vreme odvija u Intelektualnom Centru i šta se sve vreme odvija u Emocionalnom Centru. Uzmimo čoveka, koji uvek ima averziju prema svakome, ko se ismeva ljudima, pronalazi greške u ljudima itd. Takav čovek ne zna da je to stanje njegovog Emocionalnog Centra. Ili čovek, koji se uvek oseća superiornim u odnosu na druge ljude, ali to još uvek ne shvata. Emocionalno osećanje superiornosti je uvek zasnovano na samoljublju, samo-veličanju, egoističnim osećanjima. U takvom slučaju Emocionalni Centar ne radi kako bi trebalo, niti može ispuniti osobu pravim osećanjima, koja joj mogu pružiti unutrašnji značaj i mir. Zbog toga je dobro posmatrati stanje Emocionalnog Centra, posmatrati ga u akciji – tj. posmatrati koliko mehanički reaguje na spoljašnje događaje i posebno druge ljude. U ovome se sastoji veliki zadatak, koji je istinski životni zadatak. Ovaj Rad je za čitavčovekov život i, primenjujući ga, mi postepeno prolazimo kroz unutrašnju transofrmaciju, zahvaljujući činjenici da smo sve više svesni svojih istnskih strana i onoga što zaista jesmo. To uništava iluzije o sebi. 

Kada čovek počne da istinski radi na sebi, kada počne da uviđa dubinu ovog učenja, on ne može više da ostane ista vrsta čoveka, žena ne može da ostane ista vrsta žene. On ili ona tada počinju da shvataju šta znači da se ljudi rađaju na Zemlji kao organizmi za samostalni razvoj i da za svakoga postoji poseban zadatak, koji treba slediti i izvršiti, da bi se postiglo to ostvarenje, taj konačni razvotak, koji predstavlja pravi značaj života na ovoj veoma nesavršenoj planeti. Svačiji zadatak je različit, ali jednom kada se Rad razume u njegovim širokim razmerama i kada se njegova istina prihvati iznutra, svakome se pokazuje na čemu je potrebno da radi. Morate zapamtiti da rad uči da su negativne emocije nepotrebne, da one neprestano komplikuju život, da proizvode sve nesreće koje postoje u ljudskim međusobnim odnosima i da takođe uči da je moguće, postepeno se osloboditi od tih nepotrebnih negativnih emocija. Jednom kada osoba to sazna i razume i vidi tu unutrašnju istinu, ona u svom umu tajnu od neprocenjivog značaja. Ona nikada više ne mora da bude na gubitku, kakve god da su njene životne okolnosti, jer će uvek znati šta da radi u svakoj situaciji – to jest, da ne izražava negativne emocije i da onda da se odvoji od njih i konačno da ih uopšte nema. Rad ne uči da nemamo prava da imamo negativne emocije, jer bi to bilo suviše teško. Sve naše teškoće, domaće tragedije i tako dalje, većinom nastaju usled pothranjivanja negativnih emocija, osećaja da nam se nešto duguje. Pitam vas – šta mislite da vam se duguje? Istražite to  - i tada pogledajte u sebe. Kada vidite kakvi ste, da li zaista mislite da vam se bilo šta duguje?  Rekao bih, Ne. Naprotiv, shvatam da ja dugujem drugima. Rečenica u Očenašu glasi: „I oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo on što mislimo da nam drugi dugiju.“ To jest, dok god je vaš život zasnovan na zamišljanju da nam drugi duguju, nećete stići nikuda. Međutim, sve više i više uviđate da vam niko ništa ne duguje i da je to uvek vaša sopstvena greška – tada vaši računi, duhovni, bivaju poništeni. To će vam pružiti mogućnost da čujete više centre i ono što vam govore. Međutim, ukoliko ste puni unutrašnjeg pridavanja značaja, samo-sažaljenja, ili osećanja da nikada niste dobili šansu, osećanja da je vaša životna situacija izuzetna i i da niko ne razume vaše posebne teškoće – tada ćete nastaviti da preplavljujete Emocionalni Centar negativnim emocijama. U tom slučaju on ne može da ispuni svoju pravu funkciju i tako ne može da vam pruži unutrašnje značenje i mir.