31. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA XII

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG

 Birdlip, 22. maj 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja

XII - O 'Biti pasivan' (6)
PDF-VERZIJA

Prošli put smo govorili o neophodnosti da čovek bude u stanju da u Radu zadrži rezervu prema svojim mislima i da se ne identifikuje sa njima. Večeras ćemo govoriti o neophodnosti da zadržimo rezervu prema svojim emocijama. Mnogo je teže postati pasivan prema aktivnostima Emocionalnog Centra nego prema aktivnostima Intelektualnog Centra. Čovek može mnogo lakše da misli drugačije nego da oseća drugačije. Sasvim je moguće postati pasivan prema mnogim mislima, koje je čovek navikao da sledi i da se identifikuje sa njima, ali to nije isto u oblasti emocija i osećanja. Razlog za to je taj što smo sa svojim osećanjima mnogo više identifikovani nego sa svojim mislima. Naša osećanja, naše emocije, naša raspoloženja, drže nas u stisku. Obratite pažnju na sebe kada ste uznemireni. Da li je lako ne identifikovati se sa uobičajenim dnevnim emocionalnim stanjem? Možete se smejati i govoriti vesele stvari i pretvarati se da je sve u redu, ali iznutra kao da ste stegnuti u mengele. Iako jedan deo vas možda neće želeti da bude uznemiren, drugi će insistirati na tome da bude. Ili recimo da je pogođeno nešto što pripada samo-važnosti, sujeti – da li vam je lako da prestanete da budete identifikovani sa time? Da li je lako ne biti uvređen? Jedan razlog je i to što su emocije veoma brze. One rade sa veoma „brzom“ energijom, mnogo bržom energijom od one koja se koristi za uobičajene misli. Drugi razlog je taj što mi retko posmatramo svoje emocije. Ne posmatramo ih, jer ih uzimamo kao nešto dato. Naš emocionalni život je veoma siromašan. Međutim, mi ne uočavamo koliko je on siromašan i neprijatan i beznačajan. Kada bismo to bili u stanju, ne bi nam se dopalo ono što vidimo. Ipak, potrebno je značajno vreme pre nego što dostignemo taj stepen svesti. Nije suviše reći da uopšte nismo svesni uobičajenih dnevnih emocija, koje su praktično uvek negativne, loše, ljubomorne i tričave – ili, ukratko, neprijatne. Naša ljubav prema neprijatnim emocijama je izuzetna i mi ne samo da veoma volimo da prenesemo svoje neprijatne emocije drugima i da ih zarazimo, već i da čujemo neprijatne stvari, skandale i tako dalje. Mi ne znamo šta radimo. Mi to sve radimo u snu. Ne možemo da vidimo svoje emocije, jer smo tako duboko identifikovani sa njima. Kada bismo mogli jasno da vidimo svoje uobičajene emocije, bili bismo užasnuti. Na sreću, nismo u stanju da ih vidimo, jednostavno jer to ne bismo mogli da izdržimo. Kada bismo videli kvalitet našeg emocionalnog života, to bi nas izludelo. Mi svi imamo veoma uzvišenu sliku o samima sebi. A Rad nam nikada ne dopušta da vidimo ono što ne možemo podneti. Njegovo delovanje je veoma sporo, veoma postepeno, veoma nežno. Međutim, ono što možemo videti su rezultati naših emocija i to je polazna tačka. Možemo videti da povređujemo ljude, na primer. Ali čak i kada to shvatimo, biće nam potrebne godine samo-posmatranja pre nego što shvatimo da imamo neprijatne, podmukle i loše emocije, koje čine da drugi budu povređeni i da je to naša greška. Morate shvatiti da je buđenje veoma dugotrajan i bolan proces. Buđenje znači postajati sve više svestan sebe – i toga kakvi smo zaista. U emocionalnoj sferi to je veoma teško. Koliko često ljudi zamišljaju da su dali sve od sebe za druge, dok u stvari nisu učinili ništa, osim što su izrazili svoje najneprijatnije, najotrovnije i najštetnije, često najgnusnije emocije, kojih bi trebalo da se stide. U stvari, izražavanje neprijatnih emocija je ono što se u životu tako često naziva „biti iskren“ ili „pokušaj da se pomogne“ i tako dalje. Ljudi u stvari misle da je to ljubaznost reći sve vrste neprijatnih i podlih stvari drugima i zamišljaju da ako se slatko smeškaju, izražavaju velikodušnost i dobru volju. To je problem sa našim emocionalnim stanjima. Mi nismo velikodušni i nemamo dobru volju i jedna od prvih stvari je shvatiti to do samog dna i mrzeti to. Mi volimo sebe u svemu. Volimo sve što godi našoj sujeti i ne volimo svoje susede, osim ako nam laskaju i ako osećamo da delimo njihove živote. Iako u sebi možemo imati bolja 'Ja', ona koja bolje mogu da razumeju druge i da vode brigu o njima, čak i ako nam oni ne laskaju, ipak manja, lošija 'Ja', koja pripadaju samoljublju, egoizmu i samo-zadovoljstvu, obično potvrđuju da su daleko jača – osim možda posle dugog perioda samo-posmatranja ili kada su u stanju mirovanja usled iscrpljenosti posle neke bolesti, koja ličnost čini pasivnom. U trenutku smrti ljudi jedino žele da im drugi oproste. To je zbog toga što više nisu u malim 'Ja'. Ali to stanje skromnosti može postepeno da nastaje, kao posledica delovanja Rada – to jest, povećanjem svesti o tome kakav čovek zaista jeste – putem dugog i strpljivog samo-posmatranja i sveg onog unutrašnjeg bola, koji dolazi uz svest da život ne može da bude onakav kakav je u našoj uobrazilji.

30. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA XI

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG 
Birdlip, 15. maj 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja
XI – O 'Biti pasivan' (5)
PDF-VERZIJA

Danas nastavljamo da govorimo o predmetu neidentifikovanja sa sobom. Podsećam vas ponovo da ljudi tu stvar pod nazivom „sebe“ uzimaju kao nešto dato i ne samo da je shvataju kao samo jednu stvar, već joj dopuštaju da kaže 'Ja' svemu što čini ili misli ili oseća.
***
Prošli put smo govorili o identifikaciji sa sobom sa stanovišta centara i počeli smo sa Intelektualnim Centrom. Kada smo prvi put govorili u samo-posmatranju, rečeno vam je da pokušate da posmatrate rad pojedinih centara tako da vidite troje ljudi u sebi koji korespondiraju sa njima. Aktivnosti Intelektualnog Centra su mnogobrojne. Prošli put je rečeno nešto o mišljenjima i mislima, koje pripadaju Intelektualnom Centru. Čovek se uobičajeno potpuno identifikuje sa svojim mislima, koja je pozajmio od drugih, sa papira itd. Tada govorimo o identifikovanju sa svojim mislima. Naše misli nisu vidljive drugim ljudima, niti su vidljive nama. Međutim, one su sasvim konkretne stvari, načinjene od konkretne supstance. Možemo biti više ili manje svesni svojih misli. Sada, kada posmatrate misao, vi niste identifikovani sa njom. Šta to znači? To znači da dok god ne počnete da posmatrate Intelektualni Centar i ono što se u njemu odvija, imate tendenciju da prihvatate njegove aktivnosti kao date. Verovaćete svojim mislima, ili ih smatrati kao nešto dato. Identifikujete se sa njima. Dajete im kvalitet istinitosti i kažete ili „Ja mislim“  ili posmatrate te misli kao samog sebe. Tada one stiču moć nad vama i ispoljavaju svoj uticaj na vas. Neprijatna misao, dosadna, teška misao, sumnjičava misao, pesimistična misao, zla misao i tako dalje – sve te misli postaju vi: i tako vi jeste one putem identifikacije sa njima.  Svaka misao može ući u um. Sve vrste beznadežnih, loših, beskorisnih, glupih, bezobličnih i imbecilnih misli mogu ući u um. I ako im svima kažete 'Ja', gde ćete biti vi? Reći ćete 'da' svima njima. Složićete se sa njima. Ukratko, bićete identifikovani sa njima, jer ćete im sve vreme govoriti 'Ja' i verovati da ih 'Ja' misli i da ste vi vaše misli. Međutim, kao što je rečeno, bilo koja misao može ući u vaš um, upravo kao što bilo koji čovek može ući u vašu kuću. Samo mali broj misli je vredan praćenja i da biste počeli da mislite ispravno, skoro sve misli, koje slučajno uđu u vaš um, treba da budu odbačene kao beskorisne ili nešto još gore. Osoba zaista može imati opasne misli, posebno ako ih prihvati kao da su njene sopstvene. Tako je naivna da pomisli da su sve misli, koje uđu u njen um, njene sopstvene i da ih je ona sama smislila. I ona im kaže 'Ja',  ne znajući bolje. Međutim, ako bude razumela da mora da posmatra svoje misli, uskoro će imati sasvim drugačiju tačku gledišta.

29. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA X

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 09. maj 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja
X – O 'Biti pasivan' (4)
O identifikovanju sa samim sobom
PDF-VERZIJA

Deo I – Ako treba da pređete iz jedne sobe u drugu, nećete moći to da uradite, ukoliko ste pričvršćeni za nešto u prvoj sobi. Pretpostavimo da ste zaglavljeni u svojoj fotelji. Biće nemoguće da se pomerite, osim sa foteljom prikačenom za vas. A ukoliko su vrata uzana, nećete moći da prođete kroz njih. Morate zamisliti da ste prikačeni za mnogo stvari, koje vas sprečavaju da pređete na novi nivo bića. Sećam se da je jednom prilikom g. Uspenski rekao da na sebi nosimo mnogo kaputa. Rekao je da je neophodno stresti te kapute jedan po jedan. U suprotnom ćemo biti suviše glomazni da bismo prošli kroz vrata. Osoba koja veruje u sebe, u svoju vrednost i vrlinu, i tako dalje, je glomazna u psihološkom smislu. Tako ne može da prođe kroz 'uzani prolaz' – ili „kroz iglene uši“. Ona je kamila. Kamila je veliko i tvrdoglavo stvorenje. Naravno, misli se na osobu koja je psihološki kamila.

U Bibliji se čovek, koji je veoma identifikovan sa samom sobom, naziva bogatašem. On ima nepokolebljivu ideju o sopstvenoj vrednosti. Misli da sve zna, siguran je da može da čini i siguran da su mu pojmovi tačno i pogrešno jasni. Takva osoba je veoma identifikovana sa sobom. To je bogataš iz Biblije, o kome je Hrist rekao da će lakše biti kamili da prođe kroz iglene uši, nego bogatašu da uđe u Kraljevstvo Božije. U slučaju iz Biblije bogataš oseća da poseduje dobrotu i da je stekao vrlinu u svemu što radi. On je identifikovan sa sobom. Tako sve što radi, odlazi u pogrešan deo njega samog. Iz tog razloga Hrist mu je rekao: „Idi, prodaj sve što imaš.“ Bogatašu je bilo žao, jer je imao „veliki imetak.“ – to jest, bio je identifikovan sa sobom i svojom vrednošću. Ipak, nije bio identifikovan sa sobom toliko mnogo kao Fariseji, koji su se molili, govoreći: „Bože, zahvaljujem ti da nisam kao drugi ljudi, ucenjivači, nepravedni, neznobošci i čak kao ovi carinici. Postim dva puta nedeljno; dajem desetak od svega što steknem“, dok se carinik molio: „Bože, budi milostiv prema meni grešniku.“ Shvatimo to jasno, da je moguće da čovek bude veoma dobar u životu i da ispunjava svoju dužnost i da sledi sve ono što smatra verom i da se herojski suočava sa opasnošću, a da ipak bude bogataš iz Biblije. To znači da je on identifikovan sa sobom u svemu što čini i samo-zadovoljan. Sada, znate da postoji fraza u Radu koja kaže da dok čovek ne dosegne stupanj na kome shvata svoju ništavnost, on ne može da se promeni. Da bi počeo da shvata svoju ništavnost kao praktično iskustvo, mora postepeno prestati da bude „bogataš“. Drugim rečima, postepeno mora prestati da se identifikuje sa sobom.

28. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA IX

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 01. maj 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja
IX – O 'Biti pasivan' (3)
PDF-VERZIJA

U poslednjoj belešci je rečeno da čovekov rad na sebi počinje od trenutka kada počne da oseća dva čoveka u sebi. Jedan je pasivan i najviše što može da uradi je da registruje i posmatra šta se dešava sa njime u rukama drugog. Drugi, koji sebe naziva „Ja“, je aktivan. On govori o sebi u prvom licu. Posmatra sebe kao da je pravi čovek, čovek sam. Obratimo pažnju na to, da je rečeno kako čovekov rad na sebi počinje od trenutka kada počne da oseća dva čoveka u sebi, jednog pasivnog i drugog aktivnog. Sada, koliko njih, prema vašoj pretpostavci, dostigne taj stupanj? Postaviću svakom od vas ovo pitanje: "Da li ste jasno dostigli taj stupanj, na kome stalno shvatate da je u vama aktivna strana, koja želi da zadrži kontrolu nad vama u svakom trenutku, i pasivna strana, koja to samo može da posmatra i bude svesna da je to tako, a sasvim je pasivna u susretu sa aktivnom stranom?“ Ukoliko sa sigurnošću možete da odgovorite da ste dostigli taj stupanj, onda je to povod za čestitke, jer to znači da se u vama odigrala istinska i veoma važna podela, koja je neophodna za sve dalje stepene u radu. Jer upravo ta pasivna strana, koja je odvojena od aktivne strane, je ona koja može da raste. Evolucija čoveka u smislu Rada je evolucija iz njegove pasivne, ne iz aktivne strane. Upravo iz tog razloga, što je toliko teško postići unutrašnju podelu na aktivnu i pasivnu stranu, što to traje toliko dugo i povezano je sa toliko neuspeha, lični rad se zaustavlja ili se kreće u krug.



Pošto je to tako važna stvar i tako teška za shvatanje, dopustite da postavim pitanje na drugi način: „Da li shvatate svoju mehaničnost i da li je kontinuirano shvatate?“ Šta to znači „shvatiti svoju mehaničnost?“ To znači da počinjete da shvatate da ste mašina, koja reaguje na spoljašnje uticaje. Ona ne deluje, već reaguje. Sve što ste smatrali individualnom i svesnom aktivnošću je mehaničko. Drugim rečima, shvatiti šta je mehaničnost je shvatiti da ne možete da se ponašate drugačije nego što se ponašate. Sada, svako misli da je slobodan i da može da deluje onako kako to izabere. Svako misli da on ili ona mogu da kažu ovo ili ono po izboru, ili da učine ovo ili ono po izboru. Rad uči da je to iluzija. On kaže da je to prva velika iluzija, koja mora da bude prevaziđena u praktičnom radu na sebi. Čovek ne može da čini. Da bi činio, čovek mora biti slobodan za to. Da bi činio, čovek prvo mora biti. Da bi bio, čovek mora postati jedinstvo. Tada je slobodan. Međutim, čovek, kakav jeste, nije slobodan, iako budalasto zamišlja da jeste. Sve što čini, dirigovano mu je od strane njegove mašine – to jest, one vrste mašine, kakva je izgrađena u njemu okolnostima, obrazovanjem, imitacijom, fantazijom, negativnom stanjima, stavovima, mišljenjima i tako dalje. To je jedan od fundamentalnih principa u psihološkom učenju ovog Rada. Čovek ne može da čini. Čini se u njemu – to jest, mašina „čini“. Na to se misli kada se kaže da čovek mora doseći taj stupanj, putem dugog i često bolnog unutrašnjeg samo-posmatranja, stupanj shvatanja da postoje dva čoveka u njemu, jedan aktivan i jedan pasivan.  Aktivan čovek „radi“ sve -  reagujući na utiske. Pasivan čovek – jednom kada dođe do svesne egzistencije – u početku ne može da učini ništa. On može samo da registruje šta aktivan čovek „radi“, i tokom dugo vremena on to mora da podnosi, koliko god da bi on, pasivan čovek, želeo da stvari budu drugačije. Postati pasivan prema sebi je prvi stupanj u Radu. On zahteva veliku unutrašnju aktivnost pažnje. Pitanje kontrole ličnosti se pojavljuje kasnije (ne ovde). Pre nego što se pojavi bilo kakvo pitanje kontrole, čovek mora da proučava šta to znači postati pasivan prema sebi, šta znači ne identifikovati se sa sobom u svakom trenutku – u suprotnom bi sve vreme bio identifikovan sa sobom. To uključuje celog njega – sve što može da posmatra u procesu vremena – ne samo ono što on lično smatra lošim, već sve. To je razlog zašto se tako često kaže da samo-posmatranje mora da bude neosuđujuće. Ukoliko je osuđujuće, tada ćete posmatrati samo jednu stranu i nikada nećete razmišljati o tome da posmatrate drugi deo – koji u stvari može biti povezan. Pasivan čovek još uvek nema snage da promeni bilo šta u aktivnom čoveku – to jest, da ga kontroliše. Nažalost, ljudi počinju sa time, odmah na početku, pokušavajući da kontrolišu, pokušavajući da čine. To je nemoguće, dok god se ne uspostavi prava tačka kontrole. Prava tačka kontrole dolazi od postepenog jačanja pasivnog čoveka.

25. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA VIII

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 20. april 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja
VIII – O 'Biti pasivan' (2)
Ovaj Rad treba da oslabi ličnost. To je najpre smetnja, jer se čovek u stvari oseća slabo, kada više ne reaguje na uobičajen način. Pretpostavimo da ste navikli da se uvek ljutite zbog nečega, a sada to ne možete. Osećate se slabo. Osećate gubitak. Gubitak čega? Gubitak dela ličnosti. Istovremeno, vi stičete nešto i istinski ste jači. 

Pokušajmo da u ovim komentarima o unutrašnjem i spoljašnjem pridavanju značaja bolje razumemo što to znači učiniti ličnost pasivnom. Cilj je omogućiti suštini da raste. Svaki put kada svesno idete protiv ličnosti, vi stičete nešto. Ne možete očekivati da ćete odjednom imati tačan dobitak. To je kompleksnije i suptilnije. Ličnost vas zadržava tu gde jeste. Ona je stečena. Ona je postala vi: ili ste vi postali ona. Ona čini, ona deluje, ona kaže, ona smatra pogrešnim, ona kvari srećne trenutke, ona preuzima kontrolu nad vama u svakom trenutku. Tako vas ona drži tamo gde ste i vaš život onim što jeste. Sada, gde ste vi? Vi ste tamo gde jeste u tom smislu šta imate u sebi, što je aktivno, šta doživljavate, u čemu mislite da uživate. Vidite život, baš tamo, izvan vas i možda želite sve te stvari, ali ne možete da uđete u život i dobijete te stvari od njega osim kao vam vaša ličnost to dozvoli. Ulazite u život u skladu sa oblikom svoje ličnosti. Srećete život, ljude i tako dalje, preko svoje ličnosti, ne direktno. Da li je to jasno? Sada, vi ne vidite svoju ličnost. Niste je svesni. Tako možda krivite život i druge ljude, ili se osećate razočaranim i tako dalje. Nevolja je u tome da ste stekli određeni mehanički uređaj za uspostavljanje kontakta sa životom, pod nazivom ličnost, koja vam prikazuje život u skladu sa svojim oblikom, kakav jeste. I eto vas sada, kako stalno nosite svoju ličnost sa sobom, svoju aparaturu za doživljavanje života i nadate se da, ako dospete u novo okruženje, sretnete nove ljude, steknete novu kuću, novu odeću itd. da će tada sve biti potpuno drugačije. Kako bi moglo da bude? Vi sa sobom stalno nosite aparaturu za uspostavljanje kontakta sa životom – to jest, svoju ličnost. Možete spakovati svoju torbu i napuniti je novom odećom i otići na suprotnu stranu zemljine kugle – ali i dalje nosite svoju ličnost sa sobom, sa svim njenim stečenim navikama uma, navikama emocija, navikama ponašanja, navikama govora, navikama traženja greške, navikama pokreta, navikama zdravlja i tako dalje. Sada, ovaj Rad govori o tome, kako da pobegnete od sebe, ne od života. Nećete pobeći od sebe ako promenite spoljašnju scenu. Iz tog razloga je neophodno posmatrati sebe i videti kakva je naša ličnost i proučavati je i videti kakva je to aparatura. Mi svi imamo sve vrste snova o novom životu – o idealnim uslovima, sjajnim ljudima itd. Međutim, takvi snovi su beskorisni, jer čak i kada bismo bili smešteni u izuzetnim i prelepim uslovima, kao u raju, mi bismo na njih reagovali kroz svoju ličnost i oni bi se veoma brzo pretvorili u sasvim nepovoljne uslove, pretpostavljam. Teškoća leži u tome što niko od nas ne zna kako da živi, jer niko od nas ne vidi da teškoća leži u ličnosti – to jest, u receptivno-reaktivnoj mašini koju koristimo da bismo uspostavili kontakt sa životom. I nikada nećemo naučiti da živimo makar iole pravilno, ukoliko ne budemo radili na ličnosti u sebi, i videli šta je to u nama i kakve teškoće potiču od nas samih, a ne samo od drugih i od života.

24. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA VII

O ličnosti, suštini i pojmu biti pasivan u Radu. Odlična beleška!

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 03. april 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja
VII - O 'Biti pasivan' (1)
PDF-VERZIJA

Prošli put je u vezi sa spoljašnjim pridavanjem značaja rečeno da je neophodno biti pasivan u odnosu na drugu osobu. Danas ćemo početi da govorimo o značenju biti pasivan u smislu Rada. Šta je centralna tema Rada u vezi sa njegovom praktičnom stranom – to jest, u pogledu rada na sebi? I u vezi sa time, šta znači unutrašnje promena? Praktični rad na sebi je usmeren ka tome, da se u sebi učini pasivnim nešto što je trenutno aktivno, a da se učini aktivnim nešto što je sada pasivno. Ličnost, koja je aktivna, mora da postane pasivna, kako bi suština, koja je pasivna, postala aktivna. To je centralna ideja rada na sebi. Rad je drugo obrazovanje. Na početku, život mora razviti ličnost, tako da ona okruži suštinu. To je prvo obrazovanje. Zatim, ukoliko čovek želi da nastavi svoj razvitak, ličnost mora postati pasivna, kako bi suština mogla da raste i postane aktivna. Tako, vidite da postepeno mora nastupiti preokret. Na početku, deca se rađaju samo sa suštinom, koja je aktivna. Zatim život formira ličnost oko suštine i ličnost je aktivna. Situacija će se zadržati sve dok čovek ne počne da radi na sebi. Ukoliko to učini, ličnost će postepeno postati pasivna a suština aktivna. Postoje te tri moguće orijentacije: prvo, u detetu, aktivna suština, drugo, kod odraslog, aktivna ličnost i treće, u slučaju da čovek radi na sebi, ličnost pasivna a suština aktivna. Čitav cilj Rada je u tome da učini stečenu ličnost pasivnom. U smislu Rada postati pasivan znači unutrašnji rad na ličnosti. To možda znači odvajanje od ličnosti. Aktivnostima života je u svakom od vas formirana veoma kompleksna konstrukcija pod nazivom ličnost. Ona je formirana imitacijom, navikom, uticajem iz perioda u kome ste odrasli, na primer, fantazijama iz romana, drama, filma, atrakcija, obožavanja heroja i hiljadu i jednog uticaja, koji je delovao na vas spolja i ušao u vas kroz čula spolja, iz spoljašnjeg života. Sve to oblikuje vašu stečenu stranu i naziva se, uopšteno, ličnost. Suština je ono, sa čime ste se rodili: ličnost je ono, što ste stekli. Ono, sa čime ste se rodili, se menja svim onim stvarima koje ste stekli i prihvatili i odobrili i verovali u njih i identifikovali se sa njima. Nova osoba tako raste oko originalne suštine. I sve to se mora dogoditi, jer suštine sama ne bi mogla da raste iznad jedne ograničene tačke. Čovek ne može da raste direktno iz suštine. To je jedna od neobičnih stvari o kojima uči Rad.

22. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA VI

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 27. mart 1943.


Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja


VI
PDF-VERZIJA


Dok god prema drugoj osobi primenjujete spoljašnje pridavanje značaja, pokušavajući da promenite njega ili nju – to jest, dok god mislite da je druga osoba ta, koja treba da se promeni – vi ne primenjujete spoljašnje pridavanje značaja, već unutrašnje. Osnova unutrašnjeg pridavanja značaja je mišljenje da bi drugi trebalo da budu različiti, iz čega proističe „pravljenje računa“ protiv drugih. Neophodno je ovu tačku jasno shvatiti. Osećate da druga osoba ne bi trebalo da se ponaša prema vama onako kako to čini, ili da ne treba da vas ljuti ili da ne treba da bude takva kakva jeste. Da li onda postavljate zahteve ili ne? Naravno da ih postavljate. Sada, kod pravog spoljašnjeg pridavanja značaja ne možete poći od te tačke. Polazite od ideje da ste vi u pravu, a oni greše. I budući da mislite da ste u pravu a da oni greše, osećate da vam oni nešto duguju.  U kom smislu vam oni duguju nešto? Osećate da bi oni trebalo da korespondiraju sa vašim idejama i pošto oni to ne čine, osećate da nedostaje nešto, što bi oni trebalo da učine. Tako osećate da vam duguju ispravno ponašanje u skladu sa vašim standardima o tome šta je dobro a šta loše. Vidite, da sve to znači da sebe stavljate u poziciju sudije. Osuđujete drugu osobu sa stanovišta sopstvenih usvojenih ideja o tome kakva bi ta osoba trebalo da bude. To je izvor unutrašnjeg pridavanja značaja u pogledu onoga što nazivamo „pravljenje računa“. Ukratko, osećate da vam druga osoba duguje nešto. Sada, ako prilikom pokušaja da primenite spoljašnje pridavanje značaja prema drugoj osobi sa osnove unutrašnjeg pridavanja značaja, smatrajući da druga osoba treba da se promeni, vaše spoljašnje pridavanje značaja neće biti ništa drugo do unutrašnje pridavanje značaja. Naprotiv, polazite od svoje sopstvene situacije, ne od situacije druge osobe. U poređenju sa pravim spoljašnjim pridavanjem značaja, to nije ništa do oblik licemerja i verovatno ćete završiti sležući ramenima i govoreći: „Eto, učinio sam najbolje što sam mogao za tu osobu i ne mogu više.“ Tako, opraćete ruke od njega u svojim osećanjima zasluga i vrlina. Međutim, uveravam vas da spoljašnje pridavanje značaja u smislu Rada nije ništa nalik tome. Uzmimo običnog, mehaničkog čoveka – to jest, običnu osobu. On je pun odbojnika, predrasuda, negativnih stavova, slika o samom sebi, sujete, tipičnih gramofonskih ploča i tako dalje. Pretpostavimo da on pokuša, takav kakav jeste, da primeni spoljašnje pridavanje značaja, da se zaista postavi u život druge osobe, u njenu situaciju, u njen um. Da li će biti u stanju da to učini? Naravno da ne. On ne vidi sebe. Kako onda može videti drugu osobu? A ukoliko ne vidi drugu osobu, kako će postaviti sebe u poziciju te druge osobe? To je razlog zašto je ranije rečeno da pre nego što počnete da primenjujete spoljašnje pridavanje značaja na pravi način, morate dostići određeni stepen samoposmatranja i samo u skladu sa svojim stepenom samoposmatranja i samo-poznavanja možete da primenite spoljašnje pridavanje značaja na drugu osobu. U meri u kojoj poznajete samog sebe, pravilno ćete poznavati drugu osobu: u meri u kojoj možete videti sebe, moći ćete pravilno da vidite drugu osobu. Da li znate, svaki od vas ovde, koliko dosadni, koliko teški, koliko neprijatni, koliko puni predrasuda, koliko strogi umete da budete? Da li ste to uočili? Ako je tako, tada ste u boljoj poziciji da primenite spoljašnje pridavanje značaja na druge, jer kada vidite njihove mane, takođe ćete videti i sopstvene. Međutim, onakvi, kakvi smo stvoreni, posmatrajući samo kroz svoja čula, a ne gledajući u sebe, možemo videti samo mane drugih ljudi a da bi se podmirio račun, potreban je čitav život rada i uvida. Svi imamo slike o samima sebi; svi smo mi, na jedan ili drugi način, samozadovoljni. Dopustite da vam iz rečnika pročitam definiciju reči samozadovoljan (smug). Reč je izvedena iz nemačkog jezika u značenju nakinđuriti se; krijumčariti, i tako: voditi računa da se održi privid respektabilnosti, biti apsurdno samozadovoljan i samodopadljiv.“ Jedna stvar je sasvim sigurna, a to je da što iskrenije posmatramo sami sebe i ono što je u nama, to ćemo biti manje samozadovoljni. Iz toga sledi  da bi trebalo da budemo manje zadovoljni da znamo kakva bi trebalo da bude druga osoba. Tako treba da manje sudimo i, kao posledica toga, budemo u stanju da sebe lakše postavimo u poziciju druge osobe. Setićete se dva primera molitve iz Biblije – čovek koji zahvaljuje Bogu što nije kao drugi čovek i čovek koji se udara u grudi i govori da je grešnik. Koji od te dvojice ljudi bi po vašem mišljenju bio više u stanju da primeni spoljašnje pridavanje značaja? A koji od te dvojice ljudi bi vas pre osudio? Postoji izreka u Radu, koju morate čuti više nego jednom, da dok god čovek ne počne da shvata svoju ništavnost, on ne može da radi ovaj Rad. On neće skočiti da dohvati konopac spušten odozgo da ga spase. Međutim, sve to traži vremena: i mi moramo uzeti Rad, stepen po stepen, u našem postepenom razumevanju. Niko ne može preskočiti sebe – to jest, svoj nivo bića. Kako se menja biće, tako se menja i razumevanje. Sada, spoljašnje pridavanje značaja je rad na biću, kao što je rečeno. Vaše biće je otprilike onakvo, kako shvatate stvari. U životu ljudi ne pridaju jedni drugima značaj spolja zbog svog nivoa bića. Kada bi ljudi zaista primenjivali spoljašnje pridavanje značaja jedni prema drugima, rat bi bio nemoguć. Međutim, rat je moguć zbog čovekovog nivoa bića, koje je takvo da je on u stanju da razume samo unutrašnje pridavanje značaja, pravljenje računa, žeđ za osvetom i tako dalje. Tako, razumećete da spoljašnje pridavanje značaja u smislu Rada znači napraviti korak izvan vašeg uobičajenog nivoa bića. Ili, da to kažemo na drugačiji način, ukoliko zaista možete da primenjujete spoljašnje pridavanje značaja, nivo vašeg bića će biti drugačiji.


18. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA V

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 22. mart 1943.


Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja


V
PDF-VERZIJA


Nekim ljudima je teško da razumeju šta znači unutrašnje pridavanje značaja, a drugima šta znači spoljašnje pridavanje značaja. U ovom Radu spoljašnje pridavanje značaja mora da se primenjuje, a unutrašnje pridavanje značaja da se zaustavi. Da bi se praktikovalo spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi, prvo je neophodno staviti sebe u položaj te druge osobe. Da bi se to učinilo, morate o sebi misliti kao da ste ta druga osoba, da morate da činite iste stvari, da imate iste teškoće, iste hendikepe, isti život. Sada, ako počnete da mislite o tom prvom koraku, teško ćete reći da spoljašnje pridavanje značaja ima bilo kakve veze sa stanjem indiferentnosti. Stavljanje sebe u situaciju druge osobe traži vaše celokupno razumevanje. Ono zahteva direktan napor uma i osećanja. Verovatno ćete biti sasvim nesposobni da to činite, ukoliko ste uvek preokupirani svojim sopstvenim problemima i nevoljama i načinom, kako se drugi ponašaju prema vama – to jest, ako uvek posmatrate svoj život sa pozicije unutrašnjeg pridavanja značaja.


Sećam se slučaja čoveka, koji je uvek bio u stanju unutrašnjeg pridavanja značaja, koji je uvek patio i najzad napisao na nadgrobnom spomeniku svoje žene: „Od tvog supruga slomljenog srca.“ Vidite, čak i tada je mogao da misli samo na sebe, na svoju sopstvenu patnju. Sada, ako počnete da primenjujete spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi tokom nekog značajnog perioda, moraćete uvek iznova i iznova da stavljate sebe na mesto druge osobe. Na taj način postajete svesniji. Samoposmatranje vas čini svesnijim samih sebe: spoljašnje pridavanje značaja vas čini svesnijim drugih. Uzmimo jednostavan primer otkrivanja tog tipa: stavljate sebe u položaj druge osobe i posle nekog vremena shvatate da očekujete od te osobe da čini stvari, koje sami ne biste ni pomislili da učinite – na primer, očekujete da će se osoba podvrći uslovima, kojima se ne biste podvrgli ni za trenutak. Vidite li kako ste povećali svest? Ukoliko imate otkriće te vrste, to znači da ste zaista počeli da primenjujete spoljašnje pridavanje značaja i da razumete šta to znači staviti se u položaj druge osobe.


17. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA IV

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 15. mart 1943.
Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja


 IV
PDF-VERZIJA


Kada osećate da se neko nepravično poneo prema vama, osećate da niste poštovani u skladu sa vašom vrednošću. Na primer, osećati se uvređeno znači osećati da vas ne poštuju u skladu sa vašom vrednošću. Tako ljudi često kažu kada su uvređeni: „Da li ti znaš ko sam ja?“ ili nešto slično. Oni smatraju da imaju određenu vrednost po sebi, tako da kažu: „Da li ti znaš ko sam ja?“ misleći da se druga osoba ne bi usudila da se ponaša na takav način, kada bi znala. Naravno, da imate malu ili nikakvu sliku o sebi kao vrednom, ne biste se tako lako uzbudili. Ukoliko visoko vrednujete sebe, lakše ćete osetiti da vas drugi ne poštuju u skladu sa vašom vrednošću. Tako ćete lakše zapasti u unutrašnje pridavanje značaja. Osoba čak može biti u toj meri preokupirana pitanjem o tome da li se drugi prema njoj ispravno ponašaju i sumnjama da li joj se drugi podsmevaju, da se može reći kako se čitav njen život okreće oko unutrašnjeg pridavanja značaja. Ili opet, neke osobe mogu sebe smatrati vrednijim od drugih zbog patnje. Ljudi su privrženi sopstvenoj patnji i počinju da posmatraju sebe kao vredne posebnog poštovanja zbog toga što su doživeli sve vrste teškoća, mizerije i patnje. Uvređeni su ako neko počne da govori o svojoj patnji. Osećaju da im druga osoba ne pridaje dovoljno značaja i da je sebična. Teško im je da shvate da i druge osobe pate. Niti shvataju da videti sebičnost u drugome znači videti refleksiju sopstvene sebičnosti, jer što više zahteva postavljate drugima, to će vam sebičniji drugi izgledati.


16. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA III

MAURICE NICOLL


PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG

Birdlip, 8. mart 1943.


Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja


 III

 Prošlog puta smo govorili o neophodnosti spoljašnjeg pridavanja značaja u Radu. Spoljašnje pridavanje značaja mora u Radu početi odmah, u onoj meri u kojoj je osoba sposobna za to. Osoba, koja je ego-centrična – to jest, koja misli samo o sebi, a o drugima samo u vezi sa samom sobom – ne može da stigne daleko. Takva osoba radi samo na prvoj liniji Rada, liniji Rada na sebi i to samo u veoma malom stepenu. Druga linija Rada mora da obuhvati druge ljude i čovekov odnos prema njima. To takođe zahteva rad na sebi. On ne znači samo da morate trpeti neprijatne manifestacije drugih – a setite se da oni moraju trpeti vaše – već to pre znači praktikovanje spoljašnjeg pridavanja značaja uopšte.


Svako ima manje ili više utvrđen način prihvatanja drugih ljudi, u skladu sa stavovima i odbojnicima. Mi vidimo druge ljude kroz svoje stavove i odbojnike. U principu, ne volimo druge ljude. Instinktivno smo neprijateljski. Sećam se kako je G. jednom rekao da imamo sklonost da napnemo mišiće, kada propustimo nekoga u redu. Znate da je rečeno da ne treba da se pretvaramo da volimo druge ljude, već da pokušamo da radimo na svojoj netrpeljivosti. Netrpeljivost se razvija veoma rano. Ne možete praktikovati spoljašnje pridavanje značaja prema drugoj osobi, ako se hranite samo netrpeljivošću. Svako lako pravi podelu na dopadanje i nedopadanje, a u odnosima se netrpeljivosti ne sme dozvoliti da mehanički raste. Tokom samo-posmatranja ćemo uočiti da imamo dva sećanja na jednu osobu. Kada smo negativni, sećamo se samo neprijatnih stvari: kada nismo negativni, zaboravljamo ih. Imamo neku ideju o tome šta korektno znači u pogledu spoljašnjeg ponašanja. Međutim, treba da budemo korektni prema drugima u sebi i to je zaista rad na sebi koji poprima oblik spoljašnjeg pridavanja značaja. Oblak neprijatnih misli i osećanja o drugoj osobi, kome ste dobrovoljno dozvolili da prodre u svest, može početi da raste. Nešto mora biti učinjeno, kako za dobrobit vašu, tako i druge osobe – to jest, morate početi da radite na sebi da biste neutralizovali taj neprijatan i moćan materijal u sebi. Biće potrebna sva vaša inteligencija i iskrenost i radna memorija da biste možda neutralizovali taj otrov, kako biste mogli da se prema drugoj osobi iznutra ophodite korektno. Morate da se postavite na mesto druge osobe. Morate da uklonite sve samo-opravdavanje i iznad svega, morate da se setite onoga što ste posmatrali u sebi i kakvi ste, pre nego što to tako lako kritikujete u drugoj osobi.


15. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA II

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 01. mart 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja

II
PDF-VERZIJA

Što više zahteva postavljate, to više unutrašnjeg pridavanja značaja ("unutrašnje konsideracije") imate. Uvek ćete biti razočarani i osećati da je neko drugi kriv. Ljudi sa mnogo očekivanja čine sebi život veoma teškim. Ništa nije kako treba: nisu okruženi pravim ljudima, ponašanje prema njima nije adekvatno i tako dalje. U ovom Radu tokom posmatranja moramo postepeno osetiti svoju sopstvenu ništavnost.

Suprotnost unutrašnjem pridavanju značaja je spoljašnje pridavanje značaja. Spoljašnje pridavanje značaja je razmišljanje o drugima. To je jedna od nekoliko stvari u Radu, za koje nam je rečeno da ih činimo. Rečeno nam je da ne praktikujemo unutrašnje pridavanje značaja i da nemamo negativne emocije i tako dalje, ali nam je rečeno da negujemo spoljašnje pridavanje značaja, kao što nam je rečeno i da pamtimo sebe. Kada smo u stanju unutrašnjeg pridavanja značaja (a to je naše uobičajeno stanje), mi mislimo isključivo na sebe. Posmatramo sebe kao centar Univerzuma. Kao i Kopernik, mi treba da shvatimo da nismo centar Univerzuma. Unutrašnje pridavanje značaja nam daje samo emocije prema sebi i kada one narastu, karakter postaje zatvoreniji.

Sigurno svi poznajete ljude, sa kojima ne možete razgovarati ni za trenutak, a da ne počnu da vam pričaju o problemima koje imaju, o svom teškom životu i tako dalje. Takvi ljudi su ruine. Oni su mrtvi. Vi znate da Rad kaže da su negativne emocije te, koje upravljaju svetom, a ne seks ili moć. Pomislite samo koliko je ljudi kompletno uništeno stalnim prepuštanjem negativnim emocijama. Unutrašnje pridavanje značaja je jedan vid identifikacije. On je blisko povezan sa negativnim stanjima u nama. Ne smete misliti da je suprotnost unutrašnjem pridavanju značaja u srdačnom, optimističnom ophođenju i glasnom smejanju. To nije spoljašnje pridavanje značaja.

14. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA I


MAURICE NICOLL,
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GUDĐIJEVA I USPENSKOG

Birdlip, 22. februar 1943.
Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja
I



 Među mnogim stvarima, koje u skladu sa ovim učenjem treba da posmatramo u sebi i radimo na njima, postoji psihološko stanje pod nazivom unutrašnje pridavanje značaja (unutrašnja konsideracija). To se odnosi na proces, koji nam odnosi veliku količinu energije i koji nas, kao i sve drugo, na šta beskorisno trošimo energiju, drži u stanju sna.

Unutrašnje pridavanje značaja spada u oblast identifikacije. Kao što znate, proučavanje identifiakcije u svim njenim različitim pojavnim oblicima je jedan od najvažnijih vidova praktičnog rada na sebi. Da bismo se setili sebe, neophodno je ne identifikovati se. Međutim, da bismo naučili da se ne identifikujemo, prvo moramo naučiti da ne budemo identifikovani sa sobom. Jedan oblik identifikacije je i unutrašnje pridavanje značaja, koje sadrži nekoliko vrsta, a neke su forme identifikovanja sa sobom. Jedan od najčešćih oblika unutrašnjeg pridavanja značaja je razmišljanje o tome šta drugi misle o nama. I kako se ponašaju prema nama i kakav odnos imaju prema nama. Čovek može osećati da nije dovoljno uvažen, što ga kinji i u njemu budi sumnjičavost prema drugima, čini da izgubi ogromnu količinu energije i može kod njega razviti nepoverljiv i neprijateljski stav.

Sa ovim je blisko povezan i oblik identifikacije pod nazivom pravljenje računa. Čovek počinje da oseća da mu ljudi duguju, da zaslužuje bolji tretman, više poštovanja i on sve to zapisuje u psihološkoj računovodstvenoj knjizi, čije stranice neprestano okreće u umu. Takav čovek počinje da sažaljeva sebe toliko mnogo, da je nemoguće razgovarati sa njime o bilo čemu, a da on to ne dovede u vezu sa svojim patnjama. Svi računi ove vrste, sva osećanja da vam drugi ljudi nešto duguju a da vi sebi ne dugujete ništa, imaju velike posledice na unutrašnji razvitak čoveka.