MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip,
22. mart 1943.
Unutrašnje
pridavanje značaja
i
spoljašnje pridavanje značaja
V
PDF-VERZIJA
Nekim ljudima je teško da
razumeju šta znači unutrašnje pridavanje značaja, a drugima šta znači
spoljašnje pridavanje značaja. U ovom Radu spoljašnje pridavanje značaja mora
da se primenjuje, a unutrašnje pridavanje značaja da se zaustavi. Da bi se
praktikovalo spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi, prvo je neophodno
staviti sebe u položaj te druge osobe. Da bi se to učinilo, morate o sebi
misliti kao da ste ta druga osoba, da morate da činite iste stvari, da imate
iste teškoće, iste hendikepe, isti život. Sada, ako počnete da mislite o tom
prvom koraku, teško ćete reći da spoljašnje pridavanje značaja ima bilo kakve
veze sa stanjem indiferentnosti. Stavljanje sebe u situaciju druge osobe traži
vaše celokupno razumevanje. Ono zahteva direktan napor uma i osećanja.
Verovatno ćete biti sasvim nesposobni da to činite, ukoliko ste uvek
preokupirani svojim sopstvenim problemima i nevoljama i načinom, kako se drugi
ponašaju prema vama – to jest, ako uvek posmatrate svoj život sa pozicije
unutrašnjeg pridavanja značaja.
Sećam se slučaja čoveka, koji je
uvek bio u stanju unutrašnjeg pridavanja značaja, koji je uvek patio i najzad
napisao na nadgrobnom spomeniku svoje žene: „Od tvog supruga slomljenog srca.“
Vidite, čak i tada je mogao da misli samo na sebe, na svoju sopstvenu patnju. Sada,
ako počnete da primenjujete spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi
tokom nekog značajnog perioda, moraćete uvek iznova i iznova da stavljate sebe
na mesto druge osobe. Na taj način postajete svesniji. Samoposmatranje vas čini
svesnijim samih sebe: spoljašnje pridavanje značaja vas čini svesnijim drugih.
Uzmimo jednostavan primer otkrivanja tog tipa: stavljate sebe u položaj druge
osobe i posle nekog vremena shvatate da očekujete od te osobe da čini stvari,
koje sami ne biste ni pomislili da učinite – na primer, očekujete da će se osoba
podvrći uslovima, kojima se ne biste podvrgli ni za trenutak. Vidite li kako
ste povećali svest? Ukoliko imate otkriće te vrste, to znači da ste zaista
počeli da primenjujete spoljašnje pridavanje značaja i da razumete šta to znači
staviti se u položaj druge osobe.
Ljudi, koji postavljaju mnogo
zahteva, očekuju mnogo od drugih i ukoliko ne dobiju ono što očekuju,
razočarani su i osećaju se iznevereno. To jest, počinju da formiraju osnovu za
unutrašnje pridavanje značaja u svom životu. To ih čini gorkim. Osećaju da
moraju da izmire račune. Za osobu ovog tipa spoljašnje pridavanje značaja
postaje veoma teško. Ali to vama ne bi trebalo da bude toliko teško, ukoliko
niste kristalizovani. Uvideti da očekujete od druge osobe stvari, koje sami ne
biste pomislili da učinite, čini veoma dobru početnu tačku za početak
spoljašnjeg pridavanja značaja u odnosu na drugu osobu. To je praktična početna
tačka i početna tačka Rada. Shvatate tada da ne samo da očekujete od druge
osobe da čini stvari, koje ne biste pomislili da učinite, već i da bude
drugačija nego vi, da se ponaša drugačije, drugačije postavlja stvari i tako
dalje. Pretpostavimo da ste se uvek poredili sa drugima u svoju koristi i da
ste čak sigurni da nijedna od neprijatnih stvari, koje uočavate kod drugih, ne
postoji u vama. Veoma ćete se iznenaditi kada saznate da ste nepravedni i da
očekujete od drugih u Radu da čine ono što ni u snu ne biste pomislili da sami radite.
Kao što je rečeno u prethodnim poglavljima, često ćete reći da ste vi krivi za
nešto, ali ako se neko saglasi sa vama, bićete iznenađeni i osećate se
napadnutim. Da, mi se lako pretvaramo
da nismo u pravu. Ali videti to,
direktno i nepogrešivo u sebi, jeste bol. To je stvarno i tako, korisna patnja, jer sva
istinska patnja pročišćuje emocije. Ono samo kratko vreme traje kao čista
patnja, a zatim ga identifikuje lažna ličnost i menja u neko komplikovano
negativno stanje, neku vrstu neprijatnog samosažaljevanja ili u beskrajno samoopravdavanje,
koje predstavlja beskorisnu patnju.
Pretpostavite sada da živite sa
osobom koja se zove vi. Jednom sam pročitao priču o čoveku koji je umro i
prešao u drugi svet, gde je sreo mnogo ljudi, od kojih je neke poznavao i voleo,
a neke poznavao i nije voleo. Međutim, tu je bila i jedna osoba, koju nije
poznavao i koju nije mogao da podnese. Sve što bi ovaj rekao iritiralo ga je i
bilo mu je odvratno – njegovi maniri, njegove navike, njegova lenjost, njegov
neiskren način govora, njegovi izrazi lica – i takođe se činilo da on može
čitati misli tog čoveka i osećanja i sve njegove tajne i u stvari čitav njegov
život. Upitao je ostale ko je taj nemogući čovek. Oni su odgovorili: „Ovde
imamo specijalno ogledalo, sasvim različito od ogledala u vašem svetu. Taj
čovek si ti sam.“ Pretpostavimo onda da morate da živite sa osobom koja je vi. Možda
je to ono što neka druga osoba mora da radi. Naravno, ukoliko ne praktikujete
samoposmatranje, možete uobražavati da bi to bilo divno i da bi svet bio srećno
mesto, kada bi svako bio kao vi. Nema granica sujeti i uobraženosti. Sada,
postavljajući sebe na mesto druge osobe, takođe stavljate sebe u njegovu tačku
gledišta, kako on vidi vas i čuje i doživljava vaše svakodnevno ponašanje. Vidite
sebe njegovim očima. Ukoliko do sada niste praktikovali samoposmatranje, nećete
ovo moći da uradite, jer ćete jednostavno smatrati kako je istina da je sa vama
„sve u redu“. Međutim, uukoliko ste samoposmatranje
vežbali dovoljno, da počnete
da gubite ranije ideje o sebi i ako ste već sakupili kolekciju ne samo brzih
snimaka, već fotografija u punoj veličini u vašim tipičnim ulogama, slučaj će
biti sasvim drugačiji. Bićete u stanju da do nekog stepena vidite sebe onako
kako vas vidi druga osoba i tako ćete početi praktično da shvatate kakva je
situacija druge osobe i kakve teškoće ima i šta bi to značilo ako biste morali
da živite sa sobom. Naravno, druga osoba mora učiniti isto. Neki od vas mogu
pomisliti, kada čuju ovo, da je sasvim u redu reći da druga osoba treba pokušati
da vidi kako je težak ili teška on ili ona. Ali obratite pažnju na to da smo
promenili pristup. Vi ste taj koji treba da vidi koliko ste teški za drugu
osobu. Dopustite da vam kažem da to uopšte nije lako shvatiti. Možda mislite da
sve to već znate. Možda ste to već čuli, ali čitav život je potreban da bi se
videlo šta to sve implicira.
U Radu odnosi su važni. Odnosi u
Radu su nemogući bez spoljašnjeg pridavanja značaja. U principu moramo
pristupiti jedni drugima kroz medijum Rada. Rad i njegova učenja moraju da leže
između vas i druge osobe. Morate gledati jedan u drugog kroz zajednički prozor
Rada. Morate biti povezani zajedničkim vrednovanjem Rada – ali sasvim praktično
– radeći. Ako se dvoje ljudi u Radu svađaju, oni treba da obave još mnogo
posla. Možda nisu spremni za to, u kom slučaju će biti napravljene rane, baš
kao u životu. Mogu odbiti da rade na sebi ili u vezi sa drugima: oni će tada
oboje zapasti u unutrašnje pridavanje značaja, oboje će smatrati da im se
duguje, oboje će misliti da onaj drugi treba da im se izvini. Naravno, ukoliko
ne radite na sebi i jednostavno živite i ne činite ništa dodatno, Rad ne može
postati Treća Sila u vama. Treća Sila je sila koja postavlja odnos. U ovom
slučaju život će biti Treća Sila za vas, a život deli, dok bi Rad trebalo da
ujedinjuje. Život deli, jer u životu ljudi ne razumeju jedni druge. Nemaju
zajedničku osnovu, niti zajednički jezik. Međutim, u Radu postoji zajednička
osnova i ljudi mogu početi da govore zajedničkim jezikom i da tako razumeju
jedni druge. Deset puta više spoljašnjeg pridavanja značaja je potrebno u Radu
nego u životu – i to potpuno drugačijeg kvaliteta, jer je Rad sila koja
postavlja odnos. Ako se dvoje ljudi u Radu posvađaju, a spremni su da rade i
žele to, tada će oboje to uraditi sami – ne u okviru nekih susreta i
nagovaranja – već jednostavno kao deo samog Rada. Svaki će staviti sebe u
poziciju drugog i svaki će videti sebe iz perspektive onog drugog. Spoljašnje
pridavanje značaja je veoma dobar rad. Tu nije reč o tome da li ste vi u pravu
ili druga osoba. Ono povećava svesnost. Ono uključuje prvu i drugu liniju rada.
Ukoliko zasnivate svoju
egzistenciju na unutrašnjem pridavanju značaja, okončaćete život kako to čini većina
ljudi. Vaši životi su onda svi jednostrani, nepodeljeni, neprobavljeni, toliko
mnogo stvari je ostavljeno da leži svuda okolo, i ukorenjeni, da tako kažem, u
prošlosti, toliko mnogo nasilnih i gorkih osećanja, tako mnogo mesta koja su
nam odbojna iz nekih prošlih razloga. Sve to je usled toga, što se sebi ne daje
Prvi Svesni Šok, nedopuštanja da se život i Rad
poklope. Mislim da se toliko
često može videti kako unutrašnje pridavanje značaja uništava život i kakav je
to užasan oblik identifikacije. To je zaista način gledanja na život iz krive
perspektive. Ljudi, koji su u stanju samo da iznutra pridaju značaj, i osećaju
da bi drugi trebalo da se promene, odnose se jedni prema drugima tako pogrešno,
da akumuliraju među sobom težak, gust, negativan materijal, za koji se čvrsto
drže i koga ne žele da se odreknu. Međutim, spoljašnje pridavanje značaja je
sasvim drugačije. Ono vas pročišćava. Ono vas oslobađa. Ono objedinjuje ono što
nedostaje, čineći da vidite drugu stranu i shvatite efekte onoga što radite.
Ono poništava sve osećaje da vam se duguje, povezujući dugovanja i potraživanja
u računu. Jedan sat spoljašnjeg pridavanja značaja će vas osloboditi od
posledica nedelja unutrašnjeg pridavanja značaja. I što više možete videti sebe
tokom posmatranja, u trenutku, i što bolje možete videti kakva ste vrste osobe
bili čitavog života, to ćete više biti u stanju da ispravno primenjujete
spoljašnje pridavanje značaja. Ipak, zapamtite da spoljašnje pridavanje značaja
u svojoj praktičnoj primeni može početi samo onda kada postavimo sebe u poziciju
druge osobe i gledanja odatle, gde ste, iz uma i svesti druge osobe sebe. Tako,
nemojte misliti da je spoljašnje pridavanje značaja samo činiti nešto za drugu
osobu.
Nastavak
Nastavak
"Stavljanje sebe u situaciju druge osobe traži vaše celokupno razumevanje. Ono zahteva direktan napor uma i osećanja."... hehe, sto kao rezultat moze imati i enormnu zgadjenost, a ne samo empaticno razumevanje.
ОдговориИзбришиSve ovo ima visoku korerlaciju sa OPS i OPD tipovima licnosti, pri cemu bi OPD tip licnosti bio onaj , kod kojeg je izrazena spoljasnja konsideracija...
Medjutim... postoji li "uspesna i svrsishodna" identifikacija i stavljanje u polozaj OPS osobe, psihopate ili osobe sa prenaglasenom unutarnjom konsideracijom - kojoj osba sve podredjuje, a svoja ocekivanja od okoline, pa samim tim i od vas - temelji na sopstvenim potrebama, zeljama, a najcesce i poziciji koju zauzima u hijerarhiji moci... ?
Pitanjeje je, zdravo li je imati duboku identifikaciju i "razumevanje" za potrebe i ocekivanja takvih osoba? To bi bilo nesto kao - "Aha, on je razmazen, razdrazen, ima emocionalnih problema, gladan je, nije ubio ni srnu ni vepra ove nedelje, sedamnaest ljubavnica ga je ostavilo do sad, shvatam ga potpuno kao i sva ocekivanja koja on ima od mene i ja cu mu se prilagoditi - da bih bio u skladu sa zakljuccima spoljasnje konsideracije ka toj osobi... " Mislim, postavlja li Rad neku granicu, gde se ukljucije nas stav, logika, moral, sistem izdiferenciranih vrednosti - koji bi konacno rekao : "OK, ja u ovakvu sredinu necu da se uklopim, odvratna je? " Tada bi to "odvratan" vec bio odjek nase unutarnje konsideracije koja "nije dobra"?...
Hocu reci, nije siguran ishod spoljasnjeg pridavanja znacaja – nasa bolja uklopivost u sistem medjuljudskih odnosa, vec rezultati mogu biti i nase istupanje iz istih, sukobljavanje, napor ka promeni sistema.
“Ne pitaj sta ce Amerika uciniti za tebe, vec sta ces ti uciniti za Ameriku” – parafraziram Kenedija… To bi bilo dobar primer “spoljasnje konsideracije” … ali u smislu kako se stado navodi na istu. Dubokom identifikacijom sa “Amerikom”, neko ko ima sirinu i dubinu poniranja u istu – mogao bi doci do zakljucka da se radi o najperfidnijem civilizacijskom skartu, licemerju, porobljavanju, opasnosti neslucenih razmera, pa bi u tom smuslu, rezultat duboke identifikacije mogao biti diferenciran etickim normama, osecanjima(unutarnjom konsideracijom) i moralnim normama gradjanina USA… koji ne zeli da se “skladno uklopi” u Ameriku…
Ukoliko bi se prenebregao uticaj unutarnje konsideracije, kao sto Rad preporucuje – dobili bi smo jedinke – poslusne i uklopive u sve sto se od njih “ocekuje”… Ne verujem da je Rad sredstvo za stvaranje poslusnog stada … ali, ako je hriscanstvo posluzilo u tu svrhu… hmmm … Empatija, razumevanje, shvatanje, samokorekcija i uklapanje - sve su to divne osobine, ali , imaju li one svoje granice – kada moraju da kazu “Stop!”
Imajte razumevanja… radim sa takvima svakodnevno… I pokusavam da budem spoljno-konsiderizovan iz dana u dan… ali uhhhhhh ! ;), avajjj jooooj !
Evo, sa veeelikim zakašnjenjem i mog odgovora na ovaj važan komentar. Želela sam da iskoristim „dobar vetar u leđa“ kako bih završila prevod.
ОдговориИзбришиMislim da je veoma dobro zapažanje sličnosti koncepta OPD/OPS unutrašnjom i spoljašnjom konsideracijom i podjednako važno naglašavanje problema psihopatije i našeg odnosa prema njoj, pa evo mog pogleda u skladu sa trenutnim ograničenim razumevanjem na tu temu:
Kao i kod koncepta OPD/OPS ni spoljašnja konsideracija ne znači zasipanje drugih paketima ljubavi, kao što niti spoljašnja ljubaznost dok iznutra kuvamo. Rad ne podrazumeva prihvatanje svega bez razmišljanja, već naprotiv rasuđivanje, odvajanje, razlučivanje, … i, kao i OPD, napor da se približimo objektivnoj stvarnosti umesto da investiramo energiju u održanje ego-identifikacija.
Zamislimo situaciju da nas napadne jaguar. Sigurno nećemo pokušati da se zaštitimo bombardujući ga paketima ljubavi, ali istovremeno nećemo ni zapasti u jadikovanje: „Kako je samo mogao tako nešto da mi uradi, a ja sam ga obasuo pažnjom i ljubavlju? Kako može da bude tako surov? Zar ne zna ništa o spoljnom pridaanju značaja“ Itd. Itd. Pobećićemo na prvo drvo i baviti se pokušajima da razrešimo tu situaciju. Mislim da bi sličan mogao da bude i naš stav prema psihopatama: prepoznati ih i delovati u skladu sa objektivnom percepcijom situacije – izmestiti se iz psihopatskog okruženja ili se zu puno spoljašnje pridavanje značaja potruditi da dobiju po nosu, ali bez beskrajnog utapanja u unutrašnje „ispisivanje računa“, jadikovanje, žalbe, osećaj uvređenosti itd. U stvari, mislim da smo u stanju unutrašnjeg pridavanja značaja najviše izloženi ljudskim jaguarima- U stvari, upravo zahvaljujući unutrašnjoj konsideraciji moguće je okrenuti čitave grupacije ljudi jedne protiv drugih, manipulisati izazivanjem osećanja griže savesti/ pohvalama/ tapšanjem po ramenu/ generisanjem straha i postići da ljudi učine stvari koje su dijametralno suprotne njihovim najboljim uverenjima, promovisati suštinski negativne i za čoveka štetne načine ponašanja kao poželjne, postići efekat ismevanjem ili učiniti da se pristane na ekstremne načine kontrole i nadgledanja. Pogrešan rad naše psihologije pruža čitavu lepezu instrumenata koji se mogu zloupotrebiti: Sujeta, strah, ljutnja, potreba da se bude voljen i prihvaćen, bojazan da se ne ispadne smešan ili bude izopšten ...
Tako otprilike …
Hvala za komentar!