22. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA VI

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 27. mart 1943.


Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja


VI
PDF-VERZIJA


Dok god prema drugoj osobi primenjujete spoljašnje pridavanje značaja, pokušavajući da promenite njega ili nju – to jest, dok god mislite da je druga osoba ta, koja treba da se promeni – vi ne primenjujete spoljašnje pridavanje značaja, već unutrašnje. Osnova unutrašnjeg pridavanja značaja je mišljenje da bi drugi trebalo da budu različiti, iz čega proističe „pravljenje računa“ protiv drugih. Neophodno je ovu tačku jasno shvatiti. Osećate da druga osoba ne bi trebalo da se ponaša prema vama onako kako to čini, ili da ne treba da vas ljuti ili da ne treba da bude takva kakva jeste. Da li onda postavljate zahteve ili ne? Naravno da ih postavljate. Sada, kod pravog spoljašnjeg pridavanja značaja ne možete poći od te tačke. Polazite od ideje da ste vi u pravu, a oni greše. I budući da mislite da ste u pravu a da oni greše, osećate da vam oni nešto duguju.  U kom smislu vam oni duguju nešto? Osećate da bi oni trebalo da korespondiraju sa vašim idejama i pošto oni to ne čine, osećate da nedostaje nešto, što bi oni trebalo da učine. Tako osećate da vam duguju ispravno ponašanje u skladu sa vašim standardima o tome šta je dobro a šta loše. Vidite, da sve to znači da sebe stavljate u poziciju sudije. Osuđujete drugu osobu sa stanovišta sopstvenih usvojenih ideja o tome kakva bi ta osoba trebalo da bude. To je izvor unutrašnjeg pridavanja značaja u pogledu onoga što nazivamo „pravljenje računa“. Ukratko, osećate da vam druga osoba duguje nešto. Sada, ako prilikom pokušaja da primenite spoljašnje pridavanje značaja prema drugoj osobi sa osnove unutrašnjeg pridavanja značaja, smatrajući da druga osoba treba da se promeni, vaše spoljašnje pridavanje značaja neće biti ništa drugo do unutrašnje pridavanje značaja. Naprotiv, polazite od svoje sopstvene situacije, ne od situacije druge osobe. U poređenju sa pravim spoljašnjim pridavanjem značaja, to nije ništa do oblik licemerja i verovatno ćete završiti sležući ramenima i govoreći: „Eto, učinio sam najbolje što sam mogao za tu osobu i ne mogu više.“ Tako, opraćete ruke od njega u svojim osećanjima zasluga i vrlina. Međutim, uveravam vas da spoljašnje pridavanje značaja u smislu Rada nije ništa nalik tome. Uzmimo običnog, mehaničkog čoveka – to jest, običnu osobu. On je pun odbojnika, predrasuda, negativnih stavova, slika o samom sebi, sujete, tipičnih gramofonskih ploča i tako dalje. Pretpostavimo da on pokuša, takav kakav jeste, da primeni spoljašnje pridavanje značaja, da se zaista postavi u život druge osobe, u njenu situaciju, u njen um. Da li će biti u stanju da to učini? Naravno da ne. On ne vidi sebe. Kako onda može videti drugu osobu? A ukoliko ne vidi drugu osobu, kako će postaviti sebe u poziciju te druge osobe? To je razlog zašto je ranije rečeno da pre nego što počnete da primenjujete spoljašnje pridavanje značaja na pravi način, morate dostići određeni stepen samoposmatranja i samo u skladu sa svojim stepenom samoposmatranja i samo-poznavanja možete da primenite spoljašnje pridavanje značaja na drugu osobu. U meri u kojoj poznajete samog sebe, pravilno ćete poznavati drugu osobu: u meri u kojoj možete videti sebe, moći ćete pravilno da vidite drugu osobu. Da li znate, svaki od vas ovde, koliko dosadni, koliko teški, koliko neprijatni, koliko puni predrasuda, koliko strogi umete da budete? Da li ste to uočili? Ako je tako, tada ste u boljoj poziciji da primenite spoljašnje pridavanje značaja na druge, jer kada vidite njihove mane, takođe ćete videti i sopstvene. Međutim, onakvi, kakvi smo stvoreni, posmatrajući samo kroz svoja čula, a ne gledajući u sebe, možemo videti samo mane drugih ljudi a da bi se podmirio račun, potreban je čitav život rada i uvida. Svi imamo slike o samima sebi; svi smo mi, na jedan ili drugi način, samozadovoljni. Dopustite da vam iz rečnika pročitam definiciju reči samozadovoljan (smug). Reč je izvedena iz nemačkog jezika u značenju nakinđuriti se; krijumčariti, i tako: voditi računa da se održi privid respektabilnosti, biti apsurdno samozadovoljan i samodopadljiv.“ Jedna stvar je sasvim sigurna, a to je da što iskrenije posmatramo sami sebe i ono što je u nama, to ćemo biti manje samozadovoljni. Iz toga sledi  da bi trebalo da budemo manje zadovoljni da znamo kakva bi trebalo da bude druga osoba. Tako treba da manje sudimo i, kao posledica toga, budemo u stanju da sebe lakše postavimo u poziciju druge osobe. Setićete se dva primera molitve iz Biblije – čovek koji zahvaljuje Bogu što nije kao drugi čovek i čovek koji se udara u grudi i govori da je grešnik. Koji od te dvojice ljudi bi po vašem mišljenju bio više u stanju da primeni spoljašnje pridavanje značaja? A koji od te dvojice ljudi bi vas pre osudio? Postoji izreka u Radu, koju morate čuti više nego jednom, da dok god čovek ne počne da shvata svoju ništavnost, on ne može da radi ovaj Rad. On neće skočiti da dohvati konopac spušten odozgo da ga spase. Međutim, sve to traži vremena: i mi moramo uzeti Rad, stepen po stepen, u našem postepenom razumevanju. Niko ne može preskočiti sebe – to jest, svoj nivo bića. Kako se menja biće, tako se menja i razumevanje. Sada, spoljašnje pridavanje značaja je rad na biću, kao što je rečeno. Vaše biće je otprilike onakvo, kako shvatate stvari. U životu ljudi ne pridaju jedni drugima značaj spolja zbog svog nivoa bića. Kada bi ljudi zaista primenjivali spoljašnje pridavanje značaja jedni prema drugima, rat bi bio nemoguć. Međutim, rat je moguć zbog čovekovog nivoa bića, koje je takvo da je on u stanju da razume samo unutrašnje pridavanje značaja, pravljenje računa, žeđ za osvetom i tako dalje. Tako, razumećete da spoljašnje pridavanje značaja u smislu Rada znači napraviti korak izvan vašeg uobičajenog nivoa bića. Ili, da to kažemo na drugačiji način, ukoliko zaista možete da primenjujete spoljašnje pridavanje značaja, nivo vašeg bića će biti drugačiji.





Sada, sve spoljašnje pridavanje značaj, u smislu Rada, zahteva napor, dok je unutrašnje pridavanje značaja lako, mehaničko, samo-popustljivo. Ukus ta dva je sasvim različit. Svesni napor ima potpuno drugačiji ukus od mehaničke automatske reakcije. Biti uvređen je izuzetno lako. To je mehanička reakcija. Ne biti uvređen, ili transformisati uvređenost, je teško. To zahteva svesni napor. To zahteva mnoštvo misli, mnoštvo unutrašnjeg podešavanja, mnogo sećanja na to kakav je čovek i tako dalje, da bi se transformisao prvi impuls uvređenosti. Međutim, to je pravi rad na sebi. Da li želite da pripadate strahovitom lancu uzroka i posledica, koji čini mehaničko čovečanstvo, ili želite da izađete iz toga. Ako želite da izađete, onda morate raditi na svojim mehaničkim reakcijama. Ukoliko sledite zakon „oko za oko, zub za zub“, tada ćete zauvek ostati u krugu mehaničkog čovečanstva, koji ne vodi nikuda. Ezoterizam donosi novi zakon – zakon ne identifikovanja, zakon samo-posmatranja – u stvari, primenu Rada na svakodnevni život. Rad je ezoterično hrišćanstvo. Hrist je rekao: „Donosim vam novi zakon.“ Rad kaže isto. Da li vidite kako vam Rad donosi nove zakone za ponašanje, iznutra i spolja? Kako onda možete da kažete da ne znate šta to znači, razmišljati iz ideja Rada?
***
Sada možete postaviti za svoj cilj da primenite spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi u Radu ili u životu, kako želite. Dodao bih da bi trebalo da vežbate spoljašnje pridavanje značaja u Radu, jer je lakše ako i druga osoba radi, ali ako to nije moguće – ili recimo, trenutno nije tako jednostavno – tada to isto morate da uradite u životu. Život može postati vaš učitelj. On postaje vaš učitelj, čim počnete da radite iz sebe, iz izvorne želje da radite, što označava vrednovanje Rada. Setite se da Rad može postati veoma hladan i udaljen, ako ga ne održavate živim, a nećete ga održavati živim, ako ga ne volite. Pridavati značaj spolja nekoj osobi u životu je isto što i u Radu, jedino vam druga osoba verovatno neće pomagati, tako da će biti veoma lako da se sa svoje namere o spoljašnjem pridavanju značaja okrenete unutrašnjem pridavanju značaja. Morate uračunati drugu silu – to jest, teškoće. Biće besmisleno, naravno, ako počnete sa superiorne pozicije i pokušate da drugu osobu ispravno usmerite. Setite se da kada se osetite uvređenim, vi zapadate u unutrašnje pridavanje značaja. Morate biti sasvim pasivni prema drugoj osobi i raditi na sebi sve vreme, ako možete, i a ne uvrediti se. Ukoliko ste iskreni u svom cilju, morate biti u stanju da ga sprovedete. Nikada ne smete da kritikujete ili pokazati da kritikujete. Morate biti spremni da podnesete lažne optužbe i, naravno, morate biti spremni da podnesete sve neprijatne manifestacije druge osobe, a da ne izgubite živce i ne počnete da pevate: Evo me, kako dajem sve od sebe da budem ljubazan.“ Jednom, kada to počne, to će značiti da ste u stanju unutrašnjeg pridavanja značaja. Ukoliko to učinite, počinjete sa veoma niskog nivoa – to jest, ne od pravog, zrelog cilja. A u spoljašnjem pridavanju značaja prema nekoj osobi u životu, što znači da morate promeniti sebe, morate prvo steći neku ideju o tome šta to znači biti „sve stvari za sve ljude“. Morate biti u stanju da jedete i pijete i šalite se i slušate i pričate, bez traga Rada iza sebe. Možda ćete imati priliku da nešto kažete, a možda ne. To nije važno. Osoba u Četvrtom Putu mora biti u stanju da bude sasvim obična u životu. Ne sme postojati nikakva vrsta superiornosti, nikakvi nagoveštaji, nikakvo ubeđivanje, nikakve mračne opaske. Međutim, ako radite na sebi, ako je druga osoba teška, to će učiniti drugu osobu svesnom da ste vi drugačiji. Međutim, vi to ne smete pokazivati otvoreno. Kada život postane čovekov učitelj, tada je dosegnut najviši rad. A tada ste tačno na tračnicama Četvrtog Puta. Ali to je teško! – O, kako je teško! – i iziskuje dugotrajan i ozbiljan rad na sebi i strpljivo razumevanje. Morate, takvi kakvi jeste, biti u stanju da podnesete sve stvari od ruke čoveka i nastaviti da radite. Međutim, ako primenjujete spoljašnje pridavanje značaja prema osobi u životu, osećate se superiornim i tako osećate stalnu osudu i to otvoreno pokazujete, tada ne radite. To nije put Četvrtog Puta. Postati pasivan u smislu Rada prema drugoj osobi, zahteva ogroman unutrašnji rad, posebno prema osobi u životu. Na neki način, to je lakše nego postati pasivan prema osobi u Radu. Međutim, vi morate razumeti šta to za vas znači, u pogledu iskustva. Znate kako u životu ljudi uvek pokušavaju da isprave jedni druge, prekorevajući jedni druge, uvek pronalazeći grešku kod druge osobe. To je potpuno beskorisno i vodi do stalnog razdora u životu. Međutim, učiniti sebe pasivnim u odnosu na tu osobu i raditi iz te pozicije na sebi – jer biti pasivan zahteva konstantan unutrašnji rad na sebi – to, uveravam vas, može prouzrokovati promenu u drugoj osobi, jer rad stvara prostor za njenu promenu. Opet, ako reagujete mehanički sve vreme, to neće stvoriti prostor za drugu osobu da se okrene promeni. Ne reagujući, ostavljate taj prostor. U vezi sa spoljašnjim pridavanjem značaja nekoj osobi iz života, setite se da vam zaista mora biti cilj da to radite. Da li to zaista želite, ili ne? Morate imate izvoran, zreli cilj u svetlu Rada, kojeg ćete se držati svaki put kada se setite sebe i svaki put kada mislite o tome šta praktično činite u ovom Radu. Tek tada će vam Rad pomoći. Ako je osnova vašeg cilja samo život, to vas neće snabdeti snagom Rada. Može biti lakše raditi iz cilja iz života. Rečeno nam je da se sprijateljimo sa Mamonom bezbožnosti. U pravom odnosu u Radu to nije dovoljno. Zaista, daleko je od toga. Međutim, ako primenjujete spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi iz života, u to može ući i ono što pripada cilju iz života, ukoliko to pomaže vašem radnom cilju. Daću vam primer: ako se plašite da ćete izgubiti neki posao, neku poziciju i tako dalje, vaš cilj iz života može pomoći vašem radnom cilju da budete pasivni prema neprijatnim manifestacijama. To je dopušteno. Ipak, vi morate znati šta je čije i kada se pojavi istinski Rad, morate shvatiti šta činite vi, a šta vas životna razmatranja teraju da činite. Drugačiji je primer kada je osoba tako postavljena, da njen kontakt sa Radom zavisi od spoljašnjeg pridavanja značaja ljudima u životu. To se može učiniti, ali zahteva inteligenciju i pasivnost prema kriticizmu. To posebno zahteva unutrašnju tišinu. Pogrešan govor će, naravno, stvoriti teškoće. To jest, osoba u ovom Radu, okružena ljudima iz života, koji nemaju magnetni centar, mora se ponašati obično – mora biti tiha, ne na neki očigledan ili interesantan način, već istinski iznutra tiha, tako da drugi ne uoče ništa neobično. To će biti deo njenog rada. Njen drugi rad će se sastojati u tome da ne reaguje mehanički kako to uvek čini. Govorimo o onima u Radu, koji su povezani sa ljudima, koji nisu u Radu. Sada ćemo govoriti o onima u Radu, koji iz određenih razloga žele da uspostave odnose sa onima koji nisu u Radu. Čitavo pitanje je tada pitanje magnetnog centra. Ako Rad osećate emocionalno, osećaćete teškoće da ostvarite kontakt sa onima, koji ga ne osećaju. Posle nekoliko razgovora verovatno ćete osetiti da se pojavljuje linija odvajanja. Nemojte kriviti Rad za tu činjenicu. Rad vas vodi do nekih ljudi, ili ne. Čovek treba da sluša Rad, tu gde je, što bolje može. Morate se takođe setiti da je razlika između osobe, koja zna nešto o Radu, i osobe, koja ne zna ništa, veoma značajna. U stvari, između njih leži provalija. U društvu, vama se neko može dopadati i privući vas i vi možete poželeti da ga uvedete u Rad, ali ako ne postoji magnetni centar i čitav kvalitet konverzacije je ograničen na život, onda ćete osećati da je između vas provalija, kakva zaista i jeste. Postoje veoma fini ljudi u životu, koji ne mogu ući u Rad. I to je onako kako mora biti. Možemo se sresti samo kroz zajedničko razumevanje, ne kroz spoljašnji izgled naših tela. Pokušajmo da to shvatimo. Za osobu, koja počne da razumeva Rad, neće biti lako da se ujedini sa osobom koja nema magnetni centar. Setite se da je posedovanje magnetnog centra znak nivoa bića. Neki ga imaju, a da ne znaju da ga imaju. Međutim, ljudi različitih nivoa bića se najčešće ne povezuju. Kako bi mogli? Shvatite da je magnetni centar veoma velika stvar u pogledu znaka čovekovog bića. Čovek može biti pametan i dobar naučnik i tako dalje, ali nemati smisla za bilo šta više – bez osećaja za Veliki Um. Čovek na najvišoj poziciji ne mora obavezno imati magnetni centar i najčešće ga i nema. Život nije standard za procenu osobe u smislu Rada, u smislu Dobrog Domaćina. Ni Herod ni Pilat nisu bili spremni za Hristovo ezoterično učenje. Sve to je verovatno dovoljno jasno. Vrednosti života i vrednosti Rada su sasvim drugačije: veliki čovek u životu nije veliki čovek u Radu. Ne možete govoriti veoma uspešnom čoveku u životu o ovom Radu, smatrajući da će vas razumeti. Mislim, ne smete misliti da visoka pozicija u životu znači visoko razumevanje ovog Rada. U stvari, slučaj je potpuno suprotan. Potrebno je neko vreme da ta ideja prodre u ljude.
Dopustite mi da dodam još jednu stvar od najvećeg značaja za spoljašnje pridavanje značaja. Ne možete primeniti spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi, dok je ne podelite na različita „Ja“. A to ne možete učiniti dok ne vidite različita „Ja“ u sebi. Ako uvek mislite o sebi kao o „Ja“, tada ćete misliti i o drugima kao da imaju jedno nepromenljivo „Ja“. Da li možete da mislite o različitim „Ja“ u sebi, a da ne kažete „Ja“ uz svako od njih? Onda ćete do izvesnog stepena biti u stanju da vidite različita „Ja“ u drugoj osobi. Videćete njena dobra i loša „Ja“. To će vam pomoći pri spoljašnjem pridavanju značaja toj osobi.

Nastavak

1 коментар: