O ličnosti, suštini i pojmu biti pasivan u Radu. Odlična beleška!
MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip,
03. april 1943.
Unutrašnje
pridavanje značaja
i
spoljašnje pridavanje značaja
VII - O 'Biti pasivan' (1)
PDF-VERZIJA
Prošli put je u vezi sa
spoljašnjim pridavanjem značaja rečeno da je neophodno biti pasivan u odnosu na
drugu osobu. Danas ćemo početi da govorimo o značenju biti pasivan u smislu Rada. Šta je centralna tema Rada u vezi sa
njegovom praktičnom stranom – to jest, u pogledu rada na sebi? I u vezi sa
time, šta znači unutrašnje promena? Praktični rad na sebi je usmeren ka tome,
da se u sebi učini pasivnim nešto što je trenutno aktivno, a da se učini
aktivnim nešto što je sada pasivno. Ličnost, koja je aktivna, mora da postane
pasivna, kako bi suština, koja je pasivna, postala aktivna. To je centralna
ideja rada na sebi. Rad je drugo
obrazovanje. Na početku, život mora razviti ličnost, tako da ona okruži
suštinu. To je prvo obrazovanje. Zatim, ukoliko čovek želi da nastavi svoj
razvitak, ličnost mora postati pasivna, kako bi suština mogla da raste i
postane aktivna. Tako, vidite da postepeno mora nastupiti preokret. Na početku, deca se rađaju samo sa suštinom, koja je
aktivna. Zatim život formira ličnost oko suštine i ličnost je aktivna.
Situacija će se zadržati sve dok čovek ne počne da radi na sebi. Ukoliko to
učini, ličnost će postepeno postati pasivna a suština aktivna. Postoje te tri
moguće orijentacije: prvo, u detetu, aktivna suština, drugo, kod odraslog,
aktivna ličnost i treće, u slučaju da čovek radi na sebi, ličnost pasivna a
suština aktivna. Čitav cilj Rada je u tome da učini stečenu ličnost pasivnom. U
smislu Rada postati pasivan znači unutrašnji rad na ličnosti. To možda znači
odvajanje od ličnosti. Aktivnostima života je u svakom od vas formirana veoma
kompleksna konstrukcija pod nazivom ličnost. Ona je formirana imitacijom,
navikom, uticajem iz perioda u kome ste odrasli, na primer, fantazijama iz
romana, drama, filma, atrakcija, obožavanja heroja i hiljadu i jednog uticaja,
koji je delovao na vas spolja i ušao u vas kroz čula
spolja, iz spoljašnjeg života. Sve to oblikuje vašu stečenu
stranu i naziva se, uopšteno, ličnost. Suština je ono, sa čime ste se rodili:
ličnost je ono, što ste stekli. Ono, sa čime ste se rodili, se menja
svim onim stvarima koje ste stekli i prihvatili i odobrili i verovali u njih i
identifikovali se sa njima. Nova osoba tako raste oko originalne suštine. I sve
to se mora dogoditi, jer suštine sama
ne bi mogla da raste iznad jedne ograničene tačke. Čovek ne može da raste
direktno iz suštine. To je jedna od neobičnih stvari o kojima uči Rad.
Sada, kao posledica formiranja
ličnosti vaš centar gravitacije se pomera sa suštine (u detinjstvu) spolja
prema ličnosti, stečene pod određenim okolnostima u kojima ste odrasli i
određenih stvari, koje su vas sa jedne strane interesovale, a sa druge privukle
vašu sujetu. Na taj način, vi, takvi kakvi jeste, gubite svoju originalnu
osnovu i postajete nešto stečeno,
nešto izmišljeno. Vaše osećanja „Ja“ se pomera ka spolja u sve vrste osećanja,
izvedenih iz života. Čovek ne oseća pravu unutrašnju stabilnost kada izvede
svoje osećanje sebe iz života. To jest, uvek je uplašen da bi se nešto moglo
dogoditi njemu ili njegovoj sreći ili njegovoj poziciji ili njegovoj
reputaciji. To je usled njegovog identifikovanja sa svime, što život
formira u njemu, a to znači da on oseća
sebe samo kroz ličnost. Međutim, moguća su osećanja sebe, koja nisu izvedena iz
života i ličnosti, a ta osećanja daju čoveku osećaj stabilnosti, koji mu ništa
spolja ne može oduzeti. Na osnovu tih osećanja čovek počinje da se oseća
slobodnim, jer ona ne zavise ni od čega izvan njega i zato mu ne mogu biti
oduzeta. Takav čovek polako prestaje da bude rob spoljašnjih stvari.
Sada, recimo da ste kao dečak
ušli u prvi školski tim. Onda ste počeli da osećate sebe spolja kroz to i
nosili ste kapu koja vam je davala taj osećaj. Postali ste čovek u prvom timu i
to je sada vaš najveći osećaj „Ja“. Onda ste izbačeni iz tima. Kakva tragedija!
Sve to je neophodno u prvom obrazovanju. Tako ste postali ovo ili ste postali
ono, u životu i tako i treba i mora da bude. Imali ste ovaj ili onaj uspeh i
tako dalje, i tako i treba da bude. To je jedna vrsta treninga. To je sve na
početku neophodno. Svi ti oblici osećanja sebe u svojoj ličnosti, koji, grubo
govoreći, žive od poređenja sa drugim. To jest, osećate da gubite sebe u
prisustvu osobe, koja nosi otmeniju kapu nego vi i tako dalje. Ponavljam, sve
to je neophodno, ali daje pogrešan centar gravitacije. Pretpostavimo da ste
veliki glumac ili veliki bokser. Nećete lako slušati hvale upućene nekom drugom
glumcu ili bokseru. Zašto? Zato što je vaš osećaj 'Ja' izveden iz ličnosti i
zato što osećate gubitak 'Ja', gubitak samog osećanja sebe, ako vas neko
premaši. Međutim, sve to treba da vas obuči u iluziji o 'Ja'. Jer ukoliko imate
i osećaj pravog osećanja 'Ja', to je nemoguće. Pravo 'Ja' ne postoji putem poređenja. Tako ćete i razumeti da, kada
se kaže da ličnost živi od poređenja, vi samo treba da proučavate sebe ili
druge u tom svetlu tokom kratkog vremena, da biste videli koliko lako se svako
oneraspoloži ili ražalosti i koliko je krhko to osećanje 'Ja', u kojem ljudi
pokušavaju da žive – to jest, osećanje 'Ja' izvedeno iz nekog aspekta ličnosti.
Sada, zadržimo se za trenutak na
velikoj formulaciji Rada u vezi sa ličnošću i suštinom. Treća ili
neutralizujuća sila života čini, i mora da učini, ličnost aktivnom a suštinu
pasivnom. Tako Rad kaže da ako uđete u treću silu Rada, koja se protivi životu,
ličnost postepeno postaje pasivna, kako bi omogućila suštini da se razvije. Sva
individualna evolucija, sav realan unutrašnji razvoj vas samih, zavisi od rasta suštine. Ukoliko ste puni lažnih
osećanja 'Ja', izmišljenih ideja o sebi, tada ne može biti rasta suštine. Prava
unutrašnja promena je razvoj suštine – to jest, onoga što je najrealniji i
najdublji deo vas. Da bi se to odigralo, ličnost postepeno mora da postane
pasivna. To je pravo značenje fraze biti
pasivan u Radu. To znači postati pasivan prema ličnosti u sebi. Tako, ako
kažete da u pravom spoljašnjem pridavanju značaja morate da budete pasivni,
značenje toga je da morate postati pasivni na
reakcije svoje ličnosti. A to zahteva u najvećoj meri svestan i
skoncentrisan rad na sebi. To jest, to zahteva veoma svesno unutrašnje stanje.
I ne smemo pretpostavljati da smo u stanju da dosegnemo to stanje za trenutak.
Usled formiranja ličnosti svi vi
imate tipične, naučene načine reagovanja na okolnosti i događaje ili druge
ljude. Ukoliko ne možete da posmatrate svoje tipične reakcije, svoj neprestani
mehanički način shvatanja stvari i ljudi, svoje uobičajeno stereotipno
ponašanje, svoje neprijatne manifestacije, svoje brige i zamerke itd. onda,
naravno, nemate nikakvu predstavu o tome da imate stečenu ličnost. Shvatate sebe kao sigurnu stvar – kao neku vrstu čestitog,
čvrstog grumena. Međutim, iako uzimamo sebe kao sigurnu stvar, mi nismo jedna i
ista osoba u različitim trenucima, kao što pretpostavljamo. Mi nismo celi.
Ukoliko bismo jasno videli da nismo uvek jedna te ista osoba, ne bismo sebe
uzimali kao sigurnu stvar, kao što činimo. Napustilo bi nas nešto
od naše sujete i samozaljubljenosti, što povezuje našu ličnost. Setite se da je ličnost mnoštvo. Ona se sastoji od mnogo različitih i kontradiktornih 'Ja' koja
su stečena. I ona takođe sadrži sve vrste drugih stvari o kojima Rad govori:
negativne stavove, odbojnike, slike o sebi, mehaničke asocijacije, pesme, gramofonske
snimke, tipične oblike fantazije, negativna stanja, karakterističan oblik
laganja i ukratko, sve ono što nas praktična strana ovog Rada uči da uočimo i
posmatramo u sebi tokom života. Jednom kada Rad počne istinski da deluje na
osobu, svi ti oblici osećanja sebe, svi ti osećaji 'Ja', izvedeni iz ličnosti,
počinju da se rastvaraju. Međutim, delovanje Rada u tom pogledu je veoma
postepeno, jer Rad deluje na ljude veoma nežno i samo u odnosu na ono što svako
od nas može da podnese. Kada zaista počnete da vidite nešto u sebi, to znači da
to možete da podnesete. Ukoliko ne možete da vidite neko 'Ja', to znači da još
niste spremni. Videti sebe kakvi
zaista jesmo bilo bi nepodnošljivo. Možete početi da vidite nešto – neko 'Ja' – koje vam se, da tako kažemo, baš i ne dopada, ali nećete ga se osloboditi, dok
ili ne vidite ili ne upoznate neka bolja 'Ja' i date im prednost, ili dok ne
budete mogli da se oslobodite tog 'Ja' bez opasnosti po sebe. Ali govorićemo o
tome narednog puta.
Vratimo se sada na značenje pojma
biti pasivan. U punom smislu to znači biti pasivan prema ličnosti, i tako, povratno, prema sebi. Možete li
da budete pasivni prema svojim zamerkama, koje mehanički izranjaju, makar pet
minuta? Dakle, savetujem vam da posmatrate kako vaša ličnost reaguje svakog
trenutka na svakoga i sve. To je ta mehanička reakcija, na kojoj mora da
se radi, da bismo počeli da postajemo pasivni prema sebi. I to zahteva
konstantno svesno stanje samo-posmatranja. Niko to ne može da radi tokom dugo
vremena. Međutim, možete praktikovati da budete
pasivni u ovom smislu tokom kraćeg vremena, recimo pet minuta. Uočite gde
počinjete da prigovarate iznutra – uočite koje reakcije se bude u vama – u pokušajte
da budete pasivni prema njima, ne
prema ljudima koji uzrokuju njihov nastanak. Da li je to jasno? Morate učiniti
sebe pasivnim prema svojim sopstvenim reakcijama, ne prema ljudima, na koje
reagujete. Da biste to učinili, morate biti budni unutar sebe i sposobni da
vidite različita 'Ja' u sebi i šta ona žele da kažu i kako žele da reaguju u
tom trenutku.
Pokušajmo da ovo potpuno
razjasnimo. Da li razumete da imate mnogo stečenih
stvari u sebi, koje posmatrate kao sebe?
Možete li da se složite da usled obrazovanja, imitacije, primera, kojima ste
naučeni, i tako dalje, imate sve vrste ideja, ambicija, pretpostavki,
vrednosti, sudova, očekivanja, načina da pokažete šta vam se sviđa a šta ne,
karakterističnog načina govora, i, ukratko, mnogih tipičnih reakcija na život. I suviše je reći da
sve te iskonstruisane stečene reakcije u sebi posmatrate kao sebe. Mislite da su neophodne, zar ne,
jer smatrate da one jesu vi? Međutim,
pravi vi, ili bolje, pravo 'Ja' u
vama, nije sve te stvari za koje nastavljate da se držite i smatrate sobom. Ukoliko pođete od te jednostavne
osnove, počećete da razumete šta se podrazumeva pod pasivan – to jest, pasivan prema sebi – ili radije, pasiv prema
onome što ste uvek smatrali sobom. Da
bi bio pasivan prema sebi, čovek ne sme sebe da shvata kao gotovu stvar. Ne
postoji takvo 'Ja' u vama. Kada osoba, koja je potpuno identifikovana sa svojom
stečenom ličnošću, kaže, na primer, „Ja mislim ovo“, „Ja mislim ono“, odgovor
Rada je „Koje 'Ja' govori“? Da li vidite kako je moćna ta ideja? I da li ste u
stanju da primenite moć te ideje Rada na sebe? Sigurno ne, ukoliko ne počnete
da delite sebe na različita 'Ja'. Ukoliko sebe sa sigurnošću smatrate celim,
tada nema deobe u vama i nikakva promena nije moguća. Reč 'Ja' će izaći iz
vaših usta svaki put, ali vi nećete videti koje od različitih 'Ja' govori u
svakom trenutku. Jedno 'Ja' će zaćutati, drugo 'Ja' će oprezno govoriti i tako
dalje. Međutim, ne vidite da je svako 'Ja' potpuno drugačije. To je veliki šok
za samozaljubljenost, kada shvatimo da ne postoji takva osoba kao što je 'Ja'. Međutim,
dok to ne počne da sviće u vama, nikada nećete biti u stanju da počnete da
budete pasivni prema sebi. Ne možete
početi da budete pasivni prema sebi, dok sebe putem samoposmatranja ne vidite
kao mnoštvo različitih ljudi i ne naučite o svojim različitim 'Ja' i posebno
znate kojem 'Ja' u sebi nikada ne smete dopustiti da preuzme punu kontrolu u
vama. Sledećeg puta ćemo u većoj meri govoriti o identifikovanju sa sobom i različitim oblicima praktikovanja unutrašnje
odvojenosti. Dopustite mi da ovde kažem da se nikada ne sme dopustiti da 'Ja',
koja visoko vrednuju ovaj Rad, izgube vlast u vama. Uočite 'Ja' od kojih ste
sastavljeni. Nemojte se družiti sa lošim ljudima u sebi. Setite se da ste vi
grad, sa ćumezima i mračnim ulicama i dobrim građanima. Setite se da ste kuća
puna slugu bez kontrole. Zar se naše prvo obrazovanje nije bavilo time, da ne
treba da idemo sa lošim ljudima van nas? Naše drugo obrazovanje je o tome da se
ne družimo sa pogrešnim 'Ja' unutar nas. Naše prvo obrazovanje je spoljašnje: naše drugo obrazovanje je unutrašnje. Život nam ne pruža drugo
obrazovanje. Samo ezoterično učenje nam daje drugo obrazovanje – to jest, za
one koji traže nešto drugo od života.
Nastavak
Nastavak
Нема коментара:
Постави коментар