MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip,
15. mart 1943.
Unutrašnje
pridavanje značaja
i
spoljašnje pridavanje značaja
Kada osećate da se neko
nepravično poneo prema vama, osećate da niste poštovani u skladu sa vašom
vrednošću. Na primer, osećati se uvređeno znači osećati da vas ne poštuju u
skladu sa vašom vrednošću. Tako ljudi često kažu kada su uvređeni: „Da li ti
znaš ko sam ja?“ ili nešto slično. Oni smatraju da imaju određenu vrednost po
sebi, tako da kažu: „Da li ti znaš ko sam ja?“ misleći da se druga osoba ne bi
usudila da se ponaša na takav način, kada bi znala. Naravno, da imate malu ili
nikakvu sliku o sebi kao vrednom, ne biste se tako lako uzbudili. Ukoliko
visoko vrednujete sebe, lakše ćete osetiti da vas drugi ne poštuju u skladu sa
vašom vrednošću. Tako ćete lakše zapasti u unutrašnje pridavanje značaja. Osoba
čak može biti u toj meri preokupirana pitanjem o tome da li se drugi prema njoj
ispravno ponašaju i sumnjama da li joj se drugi podsmevaju, da se može reći
kako se čitav njen život okreće oko unutrašnjeg pridavanja značaja. Ili opet,
neke osobe mogu sebe smatrati vrednijim od drugih zbog patnje. Ljudi su
privrženi sopstvenoj patnji i počinju da posmatraju sebe kao vredne posebnog
poštovanja zbog toga što su doživeli sve vrste teškoća, mizerije i patnje.
Uvređeni su ako neko počne da govori o svojoj patnji. Osećaju da im druga osoba
ne pridaje dovoljno značaja i da je sebična. Teško im je da shvate da i druge
osobe pate. Niti shvataju da videti sebičnost u drugome znači videti refleksiju
sopstvene sebičnosti, jer što više zahteva postavljate drugima, to će vam
sebičniji drugi izgledati.
Šta je to što nas podstiče na
unutrašnje pridavanje značaja? Postavimo pitanje: „Na kojoj tački, ili gde,
počinjete da pravite račun?“ Počinjete kada osetite da niste dovoljno poštovani,
kada osetite da ste potcenjeni. Konobar ne dolazi kada ste ga pozvali. Prodavac
prvo uslužuje drugu osobu. Možda vas ljudi ne gledaju dovoljno na ulici ili, da
tako kažemo, uopšte ne obraćaju dovoljno pažnje na vas. Ili se čini da vas neka
osoba stalno ignoriše. Ili ste možda čuli nešto što je neko drugi rekao o vama:
to je gotovo uvek neprijatno. Postoji hiljadu i jedan mogući primer, manje ili
više ozbiljan. Mali incidenti nas lako uznemiruju – konobar, prodavac. To
formira male račune i može lako postati navika. Međutim, mi već imamo sve vrste
dugih računa protiv drugih, uskladištenih u prošlosti, na svoju nesreću. Svi
oni počinju tim misterioznim pitanjem o čovekovom sopstvenom poštovanju samog
sebe. Osoba sa određenom dozom samo-posmatranja bi mogla uzviknuti: „Koja je to
stvar u meni koja je u tom trenutku uvređena i već počinje da pravi račune?
Pogledaj, mogu to da posmatram na delu u sebi, kako sakupljam materijal i
počinjem da se sećam neprijatnih stvari i nalazim reči i fraze koje bih
upotrebio protiv druge osobe, čineći da oseti da je omalovažavam – u stvari,
čineći da shvati koliko je prljava. Da li je to slika mene samog? Da li je to
imaginarno „Ja“? Da li je to lažna ličnost? Ili šta je to što leži u temelju
svega toga?“ Odgovor je da temelj svega toga predstavlja sve ono, gde se identifikujete sa sobom. Sve
vrste unutrašnjeg pridavanja značaja, od kojih je pravljenje računa samo jedan
oblik, pripadaju identifikovanju. Rad
kaže da moramo proučavati identifikaciju sve do samih njenih korena. Čovek je
uvređen samo onda kada je identifikovan
sa sobom. Rad takođe kaže da proučavanje identifikovanja mora početi
proučavanjem toga gde ste identifikovani
sa sobom. Na tom mestu možete biti neraspoloženi, povređeni, ljuti,
uvređeni. Identifikacija sa sobom stoji na prvom mestu, uznemirenost i
uvređenost dolazi na drugo mesto, pravljenje unutrašnjih računa na treće.
Nastavak
Нема коментара:
Постави коментар