28. 10. 2014.

ČETVRTI PUT - KONTAKT SA VIŠIM CENTRIMA

Amwell, Božić, 1950.
KONTAKT SA VIŠIM CENTRIMA

(tom IV)
 
U vezi sa Radom kao pripremom nižih centara za prijem Viših, postoji jasna teza, ali takva da o njenom značenju moramo promišljati čitavog života. Odmah ćete uočiti da iz takve formulacije Rada sledi da postoji viši nivo razumevanja, dostupan na nivou sa koga smo pali, ili, ako tako želite, sa kojim još nismo uspostavili kontakt tokom naše lične evolucije. Složićete se da, ako je evolucija moguća, mora postojati nešto u šta se evoluira i posmatranje Čoveka kao bića sposobnog za ličnu evoluciju jeste ideja koja prožima čitav Rad, ideja da je Čovek inferioran u odnosu na sopstvene potencijale. Počinjemo doživljavajući život preko čula i nastojimo da postignemo neku poziciju i stabilnost u životu – međutim, život nas neće zadovoljiti zbog te osobene i neobične kompozicije, koja nam pripada. Govorim, naravno, o onima koji poseduju Magnetni Centar, o onima kojima je život, shvaćen sam po sebi, uvek bio čudan. Razvitak te nerazvijene strane u nama, predstavljen mogućnošću kontakta sa Višim Centrima, ne dostiže se sve dubljim posezanjem za životom i svim njegovim mogućnostima. Nešto drugo je neophodno i to nešto se u pogledu svog kvaliteta i pravca potpuno razlikuje od bilo čega što spade u ispunjenje životnih ambicija. Naporom da postignem višu poziciju u životu neću dodati ni milimetar svom rastu – to jest, neću se približiti kontaktu sa porukama, koje neprestano dolaze iz Viših Centara. Možemo reći da Viši Centri stalno pokušavaju da nas promene, ali mi ne možemo da ih čujemo. Da, ali u šta da nas promene? Kakve su njihove namere? Šta su njihove poruke? Da bismo makar u malom stepenu shvatili šta je njihova poruka, moramo razmotriti o čemu Rad podučava, jer učenje Rada je stvoreno od strane Svesnih Umova, da bi naglasilo ono što bismo odjednom videli i razumeli, ako bismo bili u kontaktu sa Višim Centrima. Veoma mali broj ljudi prima učenja ovog Rada bilo u svoj um ili u svoje srce, većina ih ostavlja u sećanjima, gde su beskorisna, i kao rezultat učenja Rad ne menja njihov način razmišljanja – to jest, oni ne proizvode metanoju ili promenu uma. Sa našim uobičajenim idejama o životu, stečenim kontaktom preko čula, mi ne možemo da prođemo kroz transformaciju ili novo rođenje na koje Rad ukazuje. Neophodni su novi načini mišljenja i Rad nam ih daje, ali nevolja je u tome što mi ne mislimo pomoću njih. Samo ih odlažemo u beležnicu. Moramo imati potpuno nove oblike Istine da bismo dostigli Više Centre, moramo imati nov jezik, moramo imati nov način mišljenja koji nema nikakve veze sa svetom kakvog ga vidimo. Istina, koja stalno dolazi iz Viših Centara, ne može da dospe do nas zbog laži i pretvaranja, koje može da probije samo uvid potekao iz samo-posmatranja. Međutim, ovde se mogu ispoljiti i drugi moćni faktori, kao što je slepa ignorancija i potpuno pogrešne ideje o nama samima i našem značenju na Zemlji. Ideje i učenja Rada postaju lek, ali samo ako nađu tlo na kome mogu da rastu i tako promene um – to jest, čitav način razmišljanja. Kao što znate, to je metanoja, što znači promena uma, koja je u Novom Zavetu pogrešno prevedena kao pokajanje. Ukoliko ideje Rada leže samo u memoriji, one su beskorisne, odnosno, čovek je beskoristan. Rad ne može da mu pomogne, čak i ako ga on od početka do kraja formalno poznaje, niti bilo ko drugi može da mu pomogne.  

Jedna od oktava Rada, koju je prikazao g.Uspenski, je bila:

Mi – shvatanje sopstvenih teškoća
Re – primena ideja Rada na sebe
Do – slušanje ideja Rada, evaluirajući ich

Ukoliko izostavite Re – to jest, primenu ideja Rada na sebi – promašićete čitavu poentu učenja. Rad neće proći u vašu volju i tak neće moći da izmeni vaše biće. I dalje ćete nastaviti da mislite da možete da činite, da ste jedno, da imate volju, da ste svesni i tako dalje. Drugim rečima, ostaćete mehanički i i dalje imati istu mehaničku psihologiju - ukoliko uopšte može da se upotrebi takav paradoksalan sklop – kakvu ste uvek imali. Neće se probiti ništa iz Viših Centara. Nastavićete da se krećete, živite i imate svoje Biće u truleži svog mehaničkog života. Nećete shvatiti sebe sa bilo koje tačke, koja vas povezuje sa Radom i nećete istinski duhovno pokušati da započnete veliki zadatak odvajanja od sebe – vas – osobe po imenu g. X ili g. Y. I čak i ako radite tokom kratkog vremena, recimo pet minuta, i steknete tačku gledišta koja je izvan vas i počnete da vidite svoj ton, svoje navike i tako dalje, za trenutak ćete se vratiti na svoj stari ton i sasvim zaboraviti da ste čeznuli da ga se oslobodite u trenutku uvida. Međutim, ako stalno budete hranili svoje niže centre idejama Rada, ako budete stalno razmišljali, čitali, meditirali, praktikovali, malo po malo težište Rada u vama će napraviti protivtežu Mesecu – to jest, mehaničnosti u vama – i promena će početi da postaje moguća. Međutim, to će postati moguće samo na osnvou vašeg spostvenog izbora, uviđanja da biste više voleli da ne budete takav rob sebe samog, koji je vaš najveći neprijatelj i uzrok svih vaših nevolja, jer jedino u taj slobodi se možete prmeniti i ako se promenite u tom pravcu, počećete posle nekog vremena da čujete glasove iz Viših Centara.        

Sada, mnogo toga je rečeno o tome, šta  znači rad na nižim centrima. Treba posebno raditi na Emocionalnom Centru, jer nas njegovo stalno mehaničko stanje sprečava da uspostavimo kontakt sa Višim Centrima. On nije ništa do gomila samoživih emocija, koje u već dovele do negativnih emocija. Ako budemo videli negativne emocije u tom svetlu, to će nam možda dati snagu da se borimo protiv njih. Veoma je jednostavno – kao ovo: Ovaj Rad ima konačni cilj: povezivanje nižih centara sa Višim Centrima. Ukoliko Intelektualni Centar ostane ispod brzine čulnog sveta i nema nove ideje i nove načine mišljenja i ako Emocionalni Centar osane pod vlašću samoživih emocija, samoljublja, samo-sažaljevanja, neće biti moguće dostići taj cilj o kome Rad govori.

27. 10. 2014.

ČETVRTI PUT - CENTRI I DELOVI CENTARA

Great Amwell House

07. juni 1947.
CENTRI I DELOVI CENTARA
(tom III)

 Mehanički prijem utisaka može da nahrani samo mehaničke delove centara. Međutim, ako se utisci prime, recimo, sa osećajem divljenja ili radosti, oni padaju na emocionalne delove centara. Ako su primljeni uz usmerenu pažnju i individualni mentalni napor, padaju na intelektualne delove. Sada, negativni utisci će pasti na odgovarajuće mesto – naime, na negativne delove centara. Utisci primljeni od osobe, prema kojoj čovek oseća averziju, nahraniće negativni emocionalni deo. On se tada puni energijom i isparazniće se na bilo koga iz nekog beznačajnog razloga – to jest, čovek će postati nasilan bez razloga. Negativna literatura i filmovi o kriminalu, nasilju, mržnji itd, ukoliko se identifikujemo sa njima, svi hrane negativni deo Emocionalnog Centra i pune ga energijom. I negativne knjige mogu da dovedu do toga – ukoliko ih čitamo, identifikujući se. Tako moramo da naučimo da primimo utiske svesnije i da se ne identifikujemo sa negativnim utiscima. Učite da budete veoma pažljivi sa svim tim. To je oblik Pamćenja Sebe i energija, koju ono koristi, je oduzeta od negativnih utisaka. Međutim, ljudi smatraju da, kada su sami, mogu da uranjaju u negativne misli koliko žele. Na taj način oni uvaćavaju materijal za stvaranje negativnih emocija, koje će pre ili kasnije pojuriti, napasti nekoga ili nekoga povrediti. Sve negativne emocije žele da povrede i na njihovom dnu su neograničeni oblici nasilja. Stalno pravljenje računa protiv drugih skladišti veliki materijal za proizvodnju negativnih emocija, koje, ukoliko ne mogu da povrede druge, izazivaju samopovređivanje. Jedini lek je ne pristajati na negativne utiske – to jest, biti dovoljno budan da bi se sprečilo automatski ulazak tih utisaka do negativnog dela Emocionalnog Centra.

 Govorim o spoljašnjim utiscima, ali i o unutrašnjim izvedenim iz misli ili sećanja ili imaginacije. Nekontrolisani rad imaginacije može snažno da hrani negativne emocije. To je razlog zašto se one nastavljaju i nastavljaju. Ukoliko osluškujete svoje unutrašnje stanje, uvek možete reći kada ste identifikovani i puštate negativne utiske da prođu. Trebalo bi da imamo dobar filter – koji konačno zaustavlja prolaz svakr zarazne, otrovne klice. Da – ali da li ste to razumeli? Da li ste počeli da primenjujete ovaj aspekt Rada na sebi? Ili puštate sve da uđe nefiltrirano?

 Sada, šta praktično možemo da razumemo iz svega toga? Možemo da razumemo da utisci mogu da padnu na različite delove centara i da utisci iz spoljašnjeg života, od ljudi itd. koji ulaze preko čula, mogu da budu usmereni i ne moraju uvek da padnu na isto bolno mesto. Mi u stvari imamo moć, ukoliko je razvijemo, svesnog napora da učinimo da utisci padnu na nova mesta u nama. Sada, ima veoma mnogo novih mesta u nama, koja jedva da koristimo. Iz tog razloga ponovo ćemo proučiti naše Biće iz ugla centara i delova centara. Tada će biti moguće da se bolje razume kako se naše Biće, takvo kakvo je, nalazi na različitim nivoima – neki su delovi više mehanički i tako stoje na nižem nivou, drugi manje mehanički i zato viši. Čovek, koji živi isključivo u mehaničkim delovima, ne može da promeni svoje biće. 

 Prvi korak je samo-posmatranje. Ono nikada nije mehaničko – to jest, čovek ili žena ne mogu da posmatraju sebe mehanički. Potrebna je usmerena pažnja da bismo posmatrali sebe, a pažnja iziskuje svesnost, ili drugačije rečeno, akt pažnje nas premešta u svesnije delove centara. Isto je sa Pamćenjem Sebe. Niko ne može da pamti sebe mehanički. Potpuno Pamćenje Sebe zahteva punu svesnost. U vezi sa time U je rekao:

„Sada se ponovo moramo vratiti proučavanju centara, pažnje i Pamćenja Sebe, koji su jedini načini razumevanja. Pored podele na dva dela, pozitivni i negativni, koja,  kao što smo videli, nije ista u različitim centrima, svaki od 4 centara je podeljen na 3 dela. Ta 3 dela korespondiraju sa podelom samih centara. Prvi deo je „mehaničan“ i uključuje motorički i instinsktivan princip; drugi je „emocionalan“ i treći je „intelektualan“. Naredni dijagram pokazuje položaj delova Intelekutalnog Centra:

Intelektualni Centar

 

 
 “Centar je podeljen na pozitivni i negativni deo, a svaki od ta dva dela je podeljen na tri dela, tako da se Intelektualni Centar u stvari sastoji od 6 delova. Svaki od tih 6 delova je sa svoje strane podeljen na 3 dela: mehanički, emocionalni i intelektualni. Međutim, o njima ćemo govoriti kasnije, sa izuzetkom samo jednog dela, koji ću obraditi odmah. Značenje podele centra na 3 dela je veoma jednostavno. Mehanički deo radi gotovo automatski: on ne zahteva nikakvu pažnju. Međutim, zbog toga on ne može da se prilagodi promeni okolnosti i nastavlja da radi na način kako je počeo, iako su se okolnosti sasvim promenile. U Intelektualnom Centru mehanički deo uključuje sav rad na registraciji sećanja, asocijacija i utisaka.  To je sve što bi on normalno trebalo da radi – to jest, kada drugi delovi obaljaju svoj posao. On nikada ne bi trebalo da odgovara na pitanja postavljena čitavom centru i nikada ne bi trebalo da odlučuje o bilo čemu, ali, nažalost, on je uvek spreman da odlučuje i da odgovori na sve vrste pitanja na uskogrudi i veoma ograničeni način, gotovim frazama, izrazima u slengu, doskočicama sa zabava itd. Taj deo ima sopstveno ime: on se naziva „formatorni aparat“ ili ponekad „formatorni centar“.

Moguće je razlikovati 3 dela u formatornom aparatu: mehanički (čisto automatski) nalik mehaničkom ponavljaju nekih reči, koje smo čuli ili pročitali, emocionalni (radoznalost, znatiženja i neusmerena fantazija) i intelektualni (prepredenost, lukavost, predostrožnost). Mnogi ljudi, pogotovo ljudi broj 1, provedu čitav život samo sa „formatornim aparatom“, a da nikada ne dotaknu druge delove svog Intelektualnog Centra. Za sve neposredne životne potrebe, za prijem ’A’ uticaja i odgovor na njih, formatorni aparat je sasvim dovoljan. To su stereotipni ljudi – samo mašine.“

 „Emocionalni deo Intelektualnog Centra se sastoji pretežno od onoga, što nazivamo intelektualnim emocijama – to jest, želja za znanjem, želja za razumevanjem, zadovoljstvo zbog znanja, nezadovoljstvo zbog neznanja, radost otkrivanja. Rad na emocionalnim delovima zahteva punu pažnju, ali u tom delu centra pažnja ne iziskuje nikakav napor. Nju privlači i održava  sam predmet.

 „Intelektualni deo Intelektualnog Centra po sebi je kapacitet za stvaranje, konstruisanje, pronalaske i otkrića. On ne može da radi bez pažnje, ali pažnja u ovom delu centra mora da bude kontrolisana i održavana pomoću volje i napora.

 „To je ključna tačka kod proučavanja delova centara. Ako ih sagledamo sa stanovišta pažnje, odmah ćemo znati u kojem deli centra se nalazimo. Bez pažnje ili sa pažnjom koja luta, mi smo u mehaničkim delovima; sa pažnjom, privučenom predmetu misli ili razmišljanja, mi smo u emocionalnom delu; sa pažnjom voljno kontrolisanom i održanom na našem predmetu, mi smo u intelektualnom delu. U isto vreme to pokazuje put do viših delova centara. Proučavanjem pažnje i pokušajem da je kontolišemo, mi podstičemo sebe da radimo u višim delovima centara, jer se isti princip odnosi na sve centre podjednako, iako nam možda neće biti tako lako da napravimo raziku između različitih delova u drugim centrima.

 „Uzmimo Emocionalni Centar. Sada neću govoriti o negativnim emocijama. Razmotrićemo samo podelu centra na 3 dela: nehanički, emocionalni i intelektualni. Mehanički deo se sastoji od najjeftinije vrste gotovog humora i sirovog smisla za komiku, ljubavi prema uzbuđenjima, spektakularnim predstavama, raskoši, želje da se bude u gužvi, svih vrsta emocija vezanih za masu i svih vrsta nižih, polu-životinjskih emocija, nesvesne okrutnosti, sebičnosti, kukavičluka, mržnje, ljuborome i tako dalje. Emocionalni deo se može veoma razlikovati kod različitih ljudi. On može uključivati u sebe religiozne emocije, estetske emocije, moralne emocije i može voditi do Savesti, ali uz identifikaciju sa negativnom stranom može postati sasvim drugačiji – može biti veoma surov, jogunast i hladan i ljubomoran, samo na nešto manje primitivan način nego mehanički deo. Intelekutalni deo (uz pomoć intelektualnih delova Motoričkog i Instinktivnog Centra) uključuje moć umetničkog stvaranja. U slučajevima, kada intelektualni delovi Motoričkog i Instinktivnog Centra nisu dovoljno obučeni, što je neophodno za prirodnu manifestaciju kreativnih sposobnosti, on se manifestuje u snovima. To objašnjava prelepe i umetničke snove kod ljudi koji nisu umetnici. Intelektualni deo Emocionalnog Centra je glavno sedište Magnetnog Centra.“

Emocionalni centar

23. 10. 2014.

O POSMATRANJU INTELEKTUALNOG CENTRA

I specijalno za Ostrova:-)
Great Amwell House
22. maj 1948.

KOMENTAR O POSMATRANJU INTELEKTUALNOG CENTRA
I BESKORISNOG I POGREŠNOG RAZMIŠLJANJA
(tom III)

Ideja Rada

 Moramo razmišljati na novi način. Mehanički Čovek razmišlja iz svojih stavova. Da bi se promenili, moramo prometiti stavove.

Komentar

 Prošli put smo razgovarali o stavovima i o tome da čovek ne može da se promeni, dok se ne promene stavovi. Podsetimo se šta Rad kaže o promeni sebe. Praktikovati ovaj Rad, ne tražeći promenu sebe, nalik je pokušaju da podignemo slona. Ili, bolje rečeno, to je kao da stojimo na dasci i pokušavamo da je podignemo. Takođe je rečeno da se stavovi začinju u Mentalnom Centru – u umu. Da bi se promenili, kako je Hrist učio i kako ovaj Rad uči, neophodno je promeniti um, tako da misli na nov način. Sada, osoba sa mnogo čvrstih stavova, stečenih tokom odrastanja, smeštenih u umu, ne može da misli na nov način. On ili ona će nastaviti da misle na stari način. Misliće iz svojih ukorenjenih ubeđenja. Kao mali primer, osoba može imati stav da je Dikens jedini pravi romanopisac. Ponudite mu Dimu i on će ga bez sumnje odbiti, ponudite mu bilo šta modernije, razljutiće se. Vidite kako stavovi ograničavaju um u takvom slučaju. Sada, mi imamo stavove o životu, o društvu, o religiji, o ljudima, o politici, o seksu, o umetnosti i tako dalje, što nas sprečava da doživimo bilo šta novo. Neophodno je osloboditi um tih stečenih stavova, jer oni sprečavaju osobu da samostalno misli. Dok ne počnete da samostalno razmišljate o ovom Radu, nikada ga nećete razumeti, a on, sa svoje strane, neće biti u stanju da vam pomogne, jer vam Rad može pomoći i dati vam snagu samo kroz vaše razumevanje. Iz tog razloga u Radu je rečeno da je razumevanje najjača sila koju možete da proizvedete. Osoba sa čvrstim, mehaničkim stavovima spada u one, koji se u ezoterijskom učenju nazivaju „slepim“. Ovde se mora dodati još jedna stvar: kada mislite ili govorite iz čvrsto ukorenjenih stavova, tada ste sigurni da ste u pravu. Savetujem vam da razmislite o ovome i posmatrate sebe kada ste sigurni da ste u pravu. Ne možete direktno posmatrati ubeđenja, ali možete posmatrati njihove rezultate. Ukoliko možete da se suočite sa ispitivanjem pozadine tog osećaja da ste u pravu, nećete naći ništa osim gomilice greda i žbuke, ništa do rečenicu ili dve, koju ste pročitali, fraze ili dve koje ste čuli rano u osetljivom dobu. Kažem vam ozbiljno da je muškarac, žena, sa mnogo ubeđenja u glavi, nalik zemljoposedniku koji poseduje stotine hektara, ograđenih i odvojenih zidom sa svih strana, neobrađenih i jalovih. U ovom Radu um prvo mora da se probudi za ideje, kojima on uči, i da  zatim počne da misli na nov način i onda, godinama kasnije, Emocionalni Centar će početi da se pokreće i budi i da nam pruža drugačiji osećaj sebe – najblaženije iskustvo. Ne možete probuditi Emocionalni Centar – koji je predmet ovog Rada – dok se um ne probudi. Međutim, vaš um je ograđen jalovim ubeđenjima i ukoliko odbijate da ih promenite – ili bolje, ako nikada niste otkrili da ih imate i tako nikada niste posumnjali u njihovo postojanje – onda ćete ih uneti u Rad sa svim onim latentnim nasiljem, koje leži među njima, koje se ispoljava tako iznenadno ako su pogođeni i pripada onom neobradljivom delu nas, o kome smo govorili.

 G. Uspenski je jednom rekao da među mnogim stvarima, koje tako beskorisno branimo i na njih uzaludno trošimo snagu, posebno mesto zauzima naša ignorantnost. Rekao je: „Ono što ne znamo i ono što mislimo da znamo je nesamerljivo. Stavovi, koji su prvobitno formirani u našem umu, čine da pomislimo da znamo. Budući ignorantni, neprestano govorimo iz ubeđenja, kao da zaista znamo. Veoma je lako uočiti kod drugih da govore iz ubeđenja. Svi zevaju i odlaze na spavanje. Čovek, koji govori iz ubeđenja, najveći je gnjavator. Međutim, mi ne vidimo ubeđenja u sebi.“ Upitao sam: „Ukoliko govorim i počnem da zevam od toga, da li je to znak da govorim iz ubeđenja?“ I tako se desilo da on upravo u tom trenutku zevne i ja sam zevnuo posle njega i obojica smo prasnuli u smeh. Međutim, kasnije sam se setio da me je pitao: „Da li si ikada uočio da čovek može da zeva od sopsvenih misli? Korisna je stvar posmatrati kakav lanac mehaničkih misli to izaziva. To je znak da su beskorisne, da ih treba izbegavati.“

Sada, vi znate da samo-posmatranje počinje posmatranjem centara. Morate dostići taj stepen, na kome uz pomoć samo-posmatranja možete da napravite razliku između rada Intelektualnog Mentalnog Centra i rada Emocionalnog Centra ili Motoričkog Centra i Instinktivnog Centra. Misao se razlikuje od osećanja. Osećanje se razlikuje od senzacije. Senzacija se razlikuje od pokreta. Misao, osećanje, senzacija i pokret su svi različiti. Sada, ako posmatrate svoje misli tokom nekog perioda, videćete da se ponavljaju iz dana u dan. Tako ćete početi da stičete prve uvide u svoju mehaničnost u Intelektualnom Centru. Sada, ljudi misle da mogu da promene svoje misli u bilo kom trenutku. Svi misle da mogu da prime i prihvate nove ideje u bilo kom trenutku. Međutim, to je najređa stvar an svetu. Um brzo biva zapušen ukorenjenim ubeđenjima i navikama mišljenja, koje zauzimaju mesto pravog razmišljanja i ponavljaju se, ponavljaju se tokom čitavog vašeg života. Kada čujete neku novu ideju, vi u stvari ne slušate, jer, pre nego što govornik završi govor, vaš um je već pripremio sve argumente protiv nje. Čovek samo treba da posmatra sebe. Međutim, mi smo sigurni da imamo otvoren um. U toj tami, tom ignorisanju samih sebe, živimo, pripisujući sebi ono što ne posedujemo.

Sada, iz tih ubeđenja se raspravljamo. Raspravljati se znači ne razumeti. Razumeti znači ne raspravljati se. Niko nikada nije bio promenjen raspravljanjem. Učiniti neko ubeđenja svesnim znači oduzeti mu moć koju ima nad nama. Što god da dospe na svetlo svesti, gubi moć nad nama. Ukoliko insistirate na tome da nemate ubeđenja, tada u stvari insistirate na tome da ostanete tamo gde jeste na Skali Bića. Reći ćete da nemate velike predrasude, niti tipična mišljenja, sklonosti, neke okorele stavove ili rigidnost u sebi. Sigurno, ne možete reći tako nešto ozbiljno. Međutim, kada bi vam neki mag preneo sva čvrsta ubeđenja i predrasude, koje iz toga proizilaze, mišljenja itd. koja vas karakterišu, da li biste i za trenutak prihvatili ono što on kaže. Bili biste uvređeni.

Pokušavajući da prihvatite učenje ovog Rada sa svim njegovim idejama, ne uviđamo da će on neizbežno potkopati sve naše podsvesne i mehaničke stavove. Svako, ko se nalazi na nivou Dobrog Domaćina, ima određenu moć razmišljanja nezavisno od ubeđenja. Međutim, ukorenjena ubeđenja mogu učiniti da ne verujete u ono u šta vaše mišljenje veruje.

Vaše ubeđenje može reći „Ne“ dok će vaše mišljenje reći „Da“. To jest, ubeđenja jedu poverenje. Iz tog razloga u nekim slučajevima osoba ne može da podnese ono što vidi i ponovo se vraća na staro. Ubeđenja jedu snagu koju Rad pruža umu. Zbog toga je toliko važno boriti se da se vide ubeđenja u sebi. Trenutno osećanje mentalne slobode zamenjeno je starim umom baziranim na ubeđenjima. 

 Sada, pokušajte da vidite neko ubeđenje u sebi. Mislim, zaista pokuštajte. Shvatite da niste dobili otvoreni um. Želim – kao i uvek – primere na osnovu vašeg sopstvenog samo-posmatranja. Ne želim pitanja kao što su: „Da li je neko ’Ja’ isto što i ubeđenje?“ Da li vi sami znate da imate ukorenjena ubeđenja i da praktično ne znate ništa o njima? Da li primećujete kada govorite iz ubeđenja? Da li na osnovu tog govora razumete zašto um ne može da se promeni dok god je pun ubeđenja? Da li razumete da ne možete da se promenite dok ne „promenite um“ – ono što je Hrist nazvao μετάνοια – dok god je vaš um utvrđen i   ograđen ubeđenjima, zatvoren u pregrade u koje ništa ne može da prodre. I dopustite da kažem otvoreno – da li razumete da čitav vaš život može biti uništen postojanjem tih ubeđenja, koje ne poznajete, položenih ispod površine vašeg uma? Zapamtite: čovek ne može da se promeni, dok ne promeni stavova. Pokušajte zbog toga da vidite rezultate svojih stavova. Uočite kada se osećate šokiranim, na primer. Uočite kada osećate netrpeljivost, prezir itd. Uočite kada odbacujete stvari. Uočite kada osuđujete, ako možete, uočite kada govorite iz ubeđenja. Uočite svoju intonaciju i izraze koje koristite i uočite kako drugi počinju da se dosađuju. Pretpostavljam da bi neka osoba mogla da govori čitav dan iz ubeđenja, a da ne kaže nijednu jedinu interesantnu stvar. Ona ne može da kaže ništa interesantno, jer ne može da koristi um. Njen um koriste ubeđenja. Tako taj um ne može da se probudi. Ako je to slučaj, čitav njen unutrašnji razvoj je zaustavljen. Ona živi i umire kao mašina.

20. 10. 2014.

ČETVRTI PUT - MAGNETNI CENTAR I POZITIVNE IDEJE

Great Amwell House
25. januar 1947.
MAGNETNI CENTAR I POZITIVNE IDEJE
(tom III)

 U učenju ovog Rada se često govori da je jedan od znakova Bića osobe posedovanje Magnetnog Centra, koji iznačava moć da se stvari sagledaju na drugačijem nivou. Razumevanje skale u pogledu značenja Magnetnog Centra nema ništa zajedničko sa mehaničkim razumevanjem skale. Na primer, neki emocionalni tip – recimo, neki umetnik – ima određeno razumevanje skale o umetnosti i to obično veoma ljubomorno. Ili neki intelektualni čovek, čovek broj 3, ima razumevanje skale o intelektualnim stvarima, takođe veoma ljubomorno. Međutim, to nije skala, koju nam daje Magnetni Centar, čija je skala izvan života. Uzmimo, na primer, čoveka broj 1, koji sve vrednuje sa stanovišta fizičke moći. On sreće čoveka broj 2, koji je, recmo, umetnik. Ne oseća ništa prema tom umetniku, jer nema razumevanje skale. Ne može da razume da je taj umetnik, koji možda aktivno učestvuje u kulturnom životu, superiorniji od njega, jer sve vrednuje sa stanovišta fizičke sile itd. To jest, on ne vidi ništa više od sebe osim na vidljivim pojavama ljudi, koji su viši ili niži ili moćniji od njega. On tako izvodi osećaj skale iz fizičkih čula. Međutim, Magnetni Centar označava moć da se vidi iza naših mehaničkih fiksacija. On označava moć da se vidi kako postoji nešto mnogo više nego čovek sam, bilo da je u pitanju čovek 1, 2 i 3. Ovoreći uopšteno, čovek, koji poseduje Magnetni Centar, na višem je nivou od onog koji ga nema – je rmože da vidi više i niže. Postoje, međutim, različiti kvaliteti Magnetnog Centra. Ljudi ponekad imaju ono što g.Uspenksi naziva lažni Magnentni Centar – ponekad i mnogostruki Magnetni Centar – to jest, imaju mnogo malih, slabih Magnetnih Centara. Kao rezultat oni jure za svakom magijskom i pseudo-okultnom praksom, svakom vrstom mističnog kulta ili se čak pridružuju hiljadu i jednom društvu ili provode svoj život mereći mračne tunele piramida i njima objašnjavajući sve. Takvi ljudi nemaju pravi osećaj skale. Pravi Magnenti Centar ne vodi u tom pravcu. Međutim, i u čoveku sa pogrešnim ili lažnim Magnentnim Centrom i u čoveku sa pravim Magnentnim Centrom postoji verovanje da postoji nešto drugo, druga ideja o životu i da se život nije sam sebi svrha. To je pozitivna ideja. Sada, Čovek, kreiran kao samorazvojni organizam, kao što to Rad kaže, ne može ispuniti samog sebe dok ne pronađe način da samog sebe razvije. On može osećati da ne može da objasni Univerzum ili da ne može da objasni sebe ili oboje, u svakom slučaju, u njemu postoji osećaj misterije. Taj osećaj, ta stalna svest o neobjašnjivosti svega jedan je od znakova pravog Magnetnog Centra. Radoznalost, ambicija da se bude veliki, uzbuđenost takozvanim okultnim znanjem i verovanje da čovek može dobiti nešto nizašta, pripada malim ’Ja’ i samoljubivim emocijama. Međutim, osećaj misterije prevazilazi mala ’Ja’. On umanjuje Ličnost. On čini da čovek oseti svoju ništavnost. Tako ga povezuje sa pozitivnim idejama, jer sve ono što Ličnost čini pasivnijom, a Suštinu aktivnijom jeste pozitivna ideja. Zrak Kreacije je pozitivna ideja. Svesni Krug Čovečanstva je pozitivna ideja. Ideja da smo u snu i da moramo da se probudimo je pozitivna ideja.

Podsetimo se učenja Rada o Magnetnom Centru. Rečeno je da nas Magnenti Centar dovodi u Rad, ali ne može da nas održi u njemu bez našeg sopstvenog napora. Moramo da radimo na sebi u skladu sa ovim sistemom, koji nam kaže kako da radimo. Moramo voleti Rad. Pokušaj da radimo – na primer, da praktikujemo neidentifikovanje – a da ne volimo Rada neće dati nikakve rezultate. Volja potiče iz ljubavi. Volja, ako malo razmislite o tome, jeste ljubav. Jedna emocija može nadjačati drugu ako je dovoljno snažna. Centar gravitacije Volje leži u Emocionalnom Centru. Vredi samostalno razmisliti o tome. Međutim, i kada čovek ima pravi Magnetni Centar, koji bi trebalo da leži u intelektualnom delu Emocionalnog Centra, to je samo početak. Ukoliko ga on odvede do nekog učenja, povezanog sa Svesnim Krugom Čovečanstva, zadatak time tek počinje. On svoj osećaj za misteriju, svoju potragu, svoju žudnju mora da pretvori u nešto realno – u praktičan i praktikovan rad i što ga više emocionalno vrednuje, to više mu se pomaže. Ukoliko ima snage da uhvati uže, koje visi iznad njegove glave, tada ne samo da radi on sam, već Rad radi u njemu. On počinje da ga podučava, u periodima tišine, u onim pukotinama u čovekovom mehaničkom životu, kada je obično sve prazno i dosadno. Pre svega, on ulazi kada je čovek odvojen – to jest, kada nije identifikovan sa nekom od hiljadu i jednom svakodnevnom stvari, koja nas drži u snu i izgleda ogromna usled identifikacije, tog mnogostruko uveličavajuća sočiva. Ljudi vole da od svega prave problem i kao muve zaglavljuju se na svakom lepljivom papiriću – događaju.  Čovek možda ne zna kako bi mogao da izbegne te lepljive papiriće – to jest, dok jednostavno ne prihvati Rad i dok ga jednostavno ne primeni, skoro u svakom trenutku. Kakva se promena pažnje tada događa i kako se stvari usklađuju i padaju na svoje pravo mesto.



Dijagram Magnetnog Centra

A su uticaji života – okolnosti, velike mašine, rat, biznis, klima itd.

B uticaji, kao umetnost, religiozna učenja, dolaze iz C

C Izvan mehaničkog života postoji Svesni Krug Čovečnastva, koji u određenim intervalima u život šaljeučenja koja postaju B uticaji.
 
Neki ljudi ne prave razliku između A i B uticaja. Oni sve u životu prihvataju na isti način i na istom nivou. Drugi prepoznaju B uticaje i oni ih privlače, a nekolicina čak ulaže napor da pronađe više njih. To je usled kvaliteta Magnetnog Centra. Samo malobrojni tragaju sami od sebe. Memorija, usled vraćanja (večno vraćanje, prim.prev.), može učiniti Magnetni Centar veoma jakim od najranijeg doba. U principu, kontakt sa Radom može formirati Magnentni Centar u onima, za koje se čini da ga ne poseduju. U tom slučaju, tokom povratka oni će prepoznati Rad ako ga ponovo čuju, jer se sve ponavlja, sve se vraća u ciklusu čovekovog života. No, Rad jasno kaže da se Magnenti Centar stiče, i to putem ranih iskustava kojima je dete izloženo. Danas on prestaje da postoji – to jest, nivo Čovečanstva opada. Pozitvne ideje, u smislu Rada, bivaju zamenjene negativnim idejama. Kao konsekvenca, ne uspostavljamo kontakt sa svim tim višim delovima centara, koje posedujemo upravo zato što smo samo-razvojni organizam, ne koristimo ih, ne dajemo im hranu. Čovek sve više živi u podrumu – ne samo doslovno – i kao posledica toga, promena Bića je učinjena nemogućom, jer samo pozitivne ideje mogu da promene Biće. Budući da je promena bića – to jest, samo-razvoj – istinska ideja stvaranja Čoveka, njegovo individualno značenje je izgubljeno. Ukoliko promenimo Biće, čak i malo, ako ne podležemo averziji tako lako, kada se ne identifikujemo sa svakom brigom, naš život se menja. Dok ne promenimo Biće, ukus našeg života i naša aktuelna situacija ostaju isti. Bez pozitivnih ideja – to jest, bez kontakta sa C-uticajima preko B-uticaja – svo realno značenje Čoveka iščezava. On je odečen od uticaja, koji mogu da ga promen. Tako potpada u potpunosti pdo moć A-uticaja. On onda služi životu i velikim mašinama života – politici, trgovini, ratu, masovnim vežbama, masvonoj propagandi itd. On neće posedovati magnetni Centar. Neće tragati za pozitivnim idejama. Njegov unutrašnji um je ućutkan.  Njegov unutrašnji život umire i, ezoterijski govoreći, on postaje beskoristan, beznačajan, mrtav. Mnogo toga je rečeno u Bibliji o tom mrtvom Čoveku i mnoga su upozorenja data o Čoveku, koji je odsečen, što se široko rečeno može razumeti kao odsečenost od ideja Rada. Sa druge strande, jedna kultura se približava svome kraju i treba da bude uništena i potop dolazi – naime, varavrizam, nasilje, gubitak istine. Tada se pravi Arka kako bi se preživela poplava i održalo znanje za sledeću kultur. Šta vi mislite o ovom vremenu u svetlosti ovih ideja?        

15. 10. 2014.

ČETVRTI PUT - RAD NA EMOCIONALNOM CENTRU

Quaremead, Ugley
22. jun 1946.

RAD NA EMOCIONALNOM CENTRU
(tom III)

Na sastanku u Londonu ove nedelje, na kojem su učestvovale sve Grupe, jedna od glavnih teza, iznetih na početku, bila je da ovaj sistem počiva na ideji da je Čovek stvoren kao eksperiment u samo-razvoju. Rad kaže da je Čovek stvoren kao samo-razvojni organizam za razliku od životinja. Sa te tačke gledišta Čovek je nepotpun kao neka nezavršena zgrada i njemu je prepušteno da završi svoju kuću, da sebe dovrši. Iz tog razloga u svetu su uvek postojala određena učenja koja se mogu nazvati „ezoteričnim učenjima“.  Na primer, ovo učenje, koje mi proučavamo, ponekad se naziva ezoterično hrišćanstvo. Ono nema nikakve veze sa egzoteričnim hrišćanstvom.

 Na tom sastanku smo se dotakli i tri centra u Čoveku i rečeno je da je Emocionalni Centar u Čoveku u veoma lošem stanju. Hajde da napravimo nekoliko komentara uz ovaj predmet,  koji ovo učenje toliko naglašava. Rad kaže da moramo raditi na svom Emocionalnom Centru i pročistiti ga, ukloniti iz njega sve nepotrebne emocije koje nas uspavljuju i čine robovima spoljašnjeg života. Zamislimo osobu koja je uvek ljuta, uvek namrštena, uvek zabrinuta, uvek teška, u stvari, uvek neprijatna. U takvoj osobi Emocionalni Centar ne radi pravilno i za nju je neophodno da putem dugog, tehničkog posmatranja postane svesna tog pogrešnog funkcionisanja u sebi. Sada, osoba, koja je uvek ljuta, zlovoljna, svadljiva, teška i čak pakosna u Radu mora da da razume da je takvo stanje Emocionalnog Centra potpuno nespojivo sa bilo kakvim samo-razvojem – to jest, ta osoba, bilo muškarac ili žena, mora da shvati da je ostvariti svoj razvitak u smislu ovog učenja, evoluirati, razviti se, potpuno nemoguće dok god Emocionalni Centar u njemu ili njoj ostane u mehaničkom stanju. Problem ej da takve osobe ostaju potpuno nesvesne stanja Emocionalnog Centra u sebi. One ne vide da su ljuti, teški, da stalno pronalaze greške, neprijatni, besni i tako dalje. Naprotiv, oni imaju sliku o sebi kao da su veoma slatki i šarmantni. Usled toga u njima postoji pukotina, pukotina u njihovoj svesti o sebi. Ta pukotina može biti ispunjena jedino iskrenim i svesnim samo-posmatranjem koje se sprovodi u skladu sa instrukcijama koje ovo učenje daje u vezi sa samo-posmatranjem. Ljudi misle da poznaju sebe, ali niko ne poznaje sebe. To je iluzija. Drugi ljudi obično znaju o nama više nego mi sami, ali sa druge strane ne poznaju sebe. Zato je veoma dobro da posmatrate stanje vašeg emocionalnog centra i neprijatne manifestacije, koje proizilaze iz mehaničnosti. Rad uči da je Emocionalni Centar najdivniji centar u nama, ali je u sadašnjem stanju uspavanosti, u kome se svi nalazimo, preplavljen negativnim emocijama, samosažaljenjem, samoljubivim emocijama, samopoštovanjem i hiljadu i jednom sličnom emocijom, koja nas sprečava da istinski uspostavimo kontakt jedni sa drugima i tako sprečava da razumemo teškoće druge osobe.

Rad na Intelektualnom Centru se razlikuje od rada na Emocionalnom Centru, ali Rad započinje posmatranjem tri glavna centra u nama i treba da dođemo do tačke, na kojoj putem samo-posmatranja shvatamo stanje dva centra – tj. šta se sve vreme odvija u Intelektualnom Centru i šta se sve vreme odvija u Emocionalnom Centru. Uzmimo čoveka, koji uvek ima averziju prema svakome, ko se ismeva ljudima, pronalazi greške u ljudima itd. Takav čovek ne zna da je to stanje njegovog Emocionalnog Centra. Ili čovek, koji se uvek oseća superiornim u odnosu na druge ljude, ali to još uvek ne shvata. Emocionalno osećanje superiornosti je uvek zasnovano na samoljublju, samo-veličanju, egoističnim osećanjima. U takvom slučaju Emocionalni Centar ne radi kako bi trebalo, niti može ispuniti osobu pravim osećanjima, koja joj mogu pružiti unutrašnji značaj i mir. Zbog toga je dobro posmatrati stanje Emocionalnog Centra, posmatrati ga u akciji – tj. posmatrati koliko mehanički reaguje na spoljašnje događaje i posebno druge ljude. U ovome se sastoji veliki zadatak, koji je istinski životni zadatak. Ovaj Rad je za čitavčovekov život i, primenjujući ga, mi postepeno prolazimo kroz unutrašnju transofrmaciju, zahvaljujući činjenici da smo sve više svesni svojih istnskih strana i onoga što zaista jesmo. To uništava iluzije o sebi. 

Kada čovek počne da istinski radi na sebi, kada počne da uviđa dubinu ovog učenja, on ne može više da ostane ista vrsta čoveka, žena ne može da ostane ista vrsta žene. On ili ona tada počinju da shvataju šta znači da se ljudi rađaju na Zemlji kao organizmi za samostalni razvoj i da za svakoga postoji poseban zadatak, koji treba slediti i izvršiti, da bi se postiglo to ostvarenje, taj konačni razvotak, koji predstavlja pravi značaj života na ovoj veoma nesavršenoj planeti. Svačiji zadatak je različit, ali jednom kada se Rad razume u njegovim širokim razmerama i kada se njegova istina prihvati iznutra, svakome se pokazuje na čemu je potrebno da radi. Morate zapamtiti da rad uči da su negativne emocije nepotrebne, da one neprestano komplikuju život, da proizvode sve nesreće koje postoje u ljudskim međusobnim odnosima i da takođe uči da je moguće, postepeno se osloboditi od tih nepotrebnih negativnih emocija. Jednom kada osoba to sazna i razume i vidi tu unutrašnju istinu, ona u svom umu tajnu od neprocenjivog značaja. Ona nikada više ne mora da bude na gubitku, kakve god da su njene životne okolnosti, jer će uvek znati šta da radi u svakoj situaciji – to jest, da ne izražava negativne emocije i da onda da se odvoji od njih i konačno da ih uopšte nema. Rad ne uči da nemamo prava da imamo negativne emocije, jer bi to bilo suviše teško. Sve naše teškoće, domaće tragedije i tako dalje, većinom nastaju usled pothranjivanja negativnih emocija, osećaja da nam se nešto duguje. Pitam vas – šta mislite da vam se duguje? Istražite to  - i tada pogledajte u sebe. Kada vidite kakvi ste, da li zaista mislite da vam se bilo šta duguje?  Rekao bih, Ne. Naprotiv, shvatam da ja dugujem drugima. Rečenica u Očenašu glasi: „I oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo on što mislimo da nam drugi dugiju.“ To jest, dok god je vaš život zasnovan na zamišljanju da nam drugi duguju, nećete stići nikuda. Međutim, sve više i više uviđate da vam niko ništa ne duguje i da je to uvek vaša sopstvena greška – tada vaši računi, duhovni, bivaju poništeni. To će vam pružiti mogućnost da čujete više centre i ono što vam govore. Međutim, ukoliko ste puni unutrašnjeg pridavanja značaja, samo-sažaljenja, ili osećanja da nikada niste dobili šansu, osećanja da je vaša životna situacija izuzetna i i da niko ne razume vaše posebne teškoće – tada ćete nastaviti da preplavljujete Emocionalni Centar negativnim emocijama. U tom slučaju on ne može da ispuni svoju pravu funkciju i tako ne može da vam pruži unutrašnje značenje i mir.

14. 10. 2014.

RAD NA EMOCIONALNOM CENTRU

Quaremead, Ugley
17. novembar 1945.

RAD NA EMOCIONALNOM CENTRU
(tom III)

Na našem prošlom sastanku postavljeno je pitanje kako raditi na Emocionalnom Centru. Velika teškoća sa Emocionalnim Centrom je u tome što smo stalno identifikovani sa njim – to jest, sa emocijama koje nas obuzimaju u svakom trenutku. Imam ogromnih teškoća da se odvojimo od trenutnih emocionalnih stanja. Uzimamo svoja emocionalna stanja kao data. Na primer, osećamo emocionalnu ljubomoru i potpuno smo identifikovani sa tom emocijom. Ili opet, emocionalno smo potišteni i ponovo prihvatamo to stanje kao nešto sa čime se nećemo suočiti. Kao što znate,  Rad uči da je najteže raditi na Emocionalnom Centru. Čuli ste da ga nazivaju pobesneli slon i takođe je rečeno da morate pokušati da postavite dva ukroćena slona sa svake strane, od kojih je jedan Intelektualni Centar a drugi Motorički Centar. Čitav problem leži u teškoći da se Emocionalni Centar posmatra bez identifikacije. Razlog leži u tome što se identifikujemo sa svojim emocijama više nego sa bilo čim drugim i, da ponovim, što svoja emocionalna stanja posmatramo kao data – ne kao nešto što treba da posmatramo i od čega treba da se odvojimo. Svako ima tipične serije emocionalnih stanja, koja se stalno ponavljaju i koja variraju od najvećeg uzbuđenja i entuzijazma do najmračnijih i majmorbidnijih osećanja. Međutim, budući da je snaga emocija toliko zaslepljujuća, ljudi ostaju zakačeni za okretanje točka svojih emocija.
 
 Drugim rečima, ljudi ne gaje nepoverenje prema svojim emocijama, već ich prihvataju kao da su iskonske i da odgovaraju potpuno realnim stanjima. Oni prihvataju svoje emocije kao ispravne u svakom pojedinalnom trenutku. A budući da je, usled naše tendencije da se identifikujemo sa njima, toliko teško posmatrati emocije, ne smatramo ich nečim što treba posmatrati i za čime se ne treba povoditi. Početna tačka uvek leži u samoposmatranju, u ovom slučaju u posmatranju emocionalnog stanja. Sada, da li neko od vas to može? Možete li da posmatrate svoje emocionalne stanje, a da ga ne uzimate kao dato, kao relano stanje? Da li je neko od vas u Radnoj memoriji pohranio znanje o nekima od vaših tipičnih emocionalnih stanja koja se ponavljaju? Da li je neko od vas ispitao svoja tipična emocionalna stanja? Drugim rečima, kao što sam rekao, da li izazivate svoje emocionalne stanje i kažete sebi: „Zbog čega sam u ovom emocionalnom stanju? Usled čega je to? U vezi sa čime se ono javilo?” Napor unutrašnje pažnje će tada početi da vas odvaja od tog emocionalnog stanja i vi ćete biti u stanju da ga razoružate – tj. da se ne povodite za njim, da ne verujete u njega, da ga ne uzimate kao dato.
 
Postoje dva izvora naših emocionalnih stanja u svakom trenutku. Prvi izvor je neki spoljašnji stimulans, kao što bi to bila osoba, koja se ne ponaša lepo prema nama ili kaže nešto neprojatno za nas, a drugi je tipična emocija potekla iz patetičnog osećanja o vašoj prošlosti. Prevladavanje prošlosti je velika linija ličnog rada na sebi. Većina ljudi ima ogroman registar tih nesrećnih trenutaka, koje su brižljivo hranili toliko mnogo, da je za njih veoma teško da pobegnu iz tih patetičnih stanja, koja, naravno, jedino proizvode stalne negativne emocije, koje sa svoje strane samo stvara nepotrebnu patnju. Lični rad je veoma psoebne vrste I svako mora biti u stanju da se posle određenog vremena suoči sa njim. Čitava prošlost mora biti poništena. Drugim rečima, ne smete imati ništa protiv nekog drugog. Morate oprostiti sve dugove. I, kao što je često bilo rečeno, to možete učiniti jedino potpuno menjajući mišljenje o sebi na osnovu samoposmatranja. Drugi izvor je način, na koji se ljudi svakodnevno spolja ponašaju prema vama. Postajete negativni prema nekome zbog ponašanja prema vama na određeni način, koji smatrate pogrešnim. Morate sagledati da su ta dva izvora negativnih emocija, spoljašnji i unutrašnji, veoma blisko povezani. Jednom prilikom, govoreći o ovom predmetu i kako se identifikujemo sa svakim emocionalnim stanjem, g. Uspenski je dao vrhovnu formula: Da se ne biste identifikovali, nemojte ništa prihvatati ozbiljno, osim Rada.

Sada, ako smo negativni i imamo neprijatno emocionalne stanje prema nekoj određenoj osobi – pretpostavimo da ste došli do tačke gde ste u stanju da opazite da ste u neprijatnom emocionalnom stanju, a to, naravno, znači, da niste identifikovani sa njim, pretpostavimo, dakle, da ste donekle svesni da ste u negativnom stanju prema određenoj osobi – kako ćete postupati sa time? Ovde se uključuje sav lični rad koji ste obavili. Pokušajte da formulišete šta je to što vas čini negativnim prema toj osobi i tada pogledajte u knjigu sa svojim samoposmatranjem, u svoje snimke samog sebe – to jest, u svoju Radnu memoriju – i pokušajte da vidite da li je to, što vam je to toliko teško da prihvatite kod druge osobe, možda nešto što nosite u sebi. Shvatajući da ste sami podjednako teški kao i ta osoba koju kritikujete, proizvodi momentalni osećaj predavanja, poništavanja, slobode. Međutim, da biste to učinili, morate upotrebiti Intelektualni Centar. Drugim rečima, morate misliti: ovde dolazimo do veoma dobrog primera mišljenja u smislu Rada znači i mogu vas uveriti da, o čemu god da mislite na taj način, ono će vam pružiti najveći osećaj slobode koji ste ikada iskusili.

Ponovo, pretpostavite da ste negativni, jer vam neko nešto neprijatno kaže. To je upravo ista stvar o kojoj sam govorio. Izuzetno je teško suočiti se sa time i možda nećete biti u stanju da se sa time suočite u trenutku. Sada, sve što vam se dogodi, kao kada vam neko kaže nešto neprijatno, treba da budete u stanju da transformišete.  Čitav ovaj Rad govori o transformaciji sebe, kako u odnosu prema našoj prošlosti tako i u pogledu onoga što nam se ada događa. Mogu samo reći: Da li ste ikada rekli nešto neprijatno drugim ljudima i možete li kasnije da prizovete sećanje na to da ste rekli nešto podjednako neprijatno? Ponovo mogu da vas uverim da će, ako to možete da učinite, taj mali događaj o nekome ko vam kaže nešto neprijatno, biti potpuno poništen, potpuno neutralan, iako, kao što sam rekao, možda nećete moći to da učinite baš u tenutku  kada je neko neprijatan prema vama. Toliko mnogo našeg ličnog rada se obavlja posle događaja. Potpuno je beskorisno da oprostite: treba da poništite. I to se uvek radi, pronalazeći istu stvar u sebi samom sebi, a uvek ćete je pronaći ako ste iskreni. Niko ne može da se ponaša prema vama drugačije nego što se vi ponašate prema drugim ljudima, jer vase Biće privlači vaš život. Da li razumete da tako mora biti ako verujete u psihičku transformaciju? Nevolja sa nama je u tome da bismo želeli da prihvatimo sebe kao ljubazne i drage ljude, a ovde se morate setiti da možda niste rekli nešto neprijatno spolja, ali stet o mislili i u sebi odobrili. Morate razumeti da se u Radu ono što mislite psihološki u sebi, u svojoj privatnosti, računa isto toliko kao i ono što kažete. Govorim o onim mislima, sa kojima ste se saglasili, o onim čekovima na kojima ste napisali svoje ime. One se računaju isto onoliko kao i ono što ste rekli otvoreno. Biblija često govori o tome. Slučaj je, međutim, sasvim drugačiji kod osobe u Radu, u čiji um ulazi mnogo neprijatnih misli o drugim ljudima, ali koja se neće saglasiti sa tim mislima. Ona veoma lako vidi kako bi hemijski mogla da se poveže sa njima, ali neće da dozvoli da se te kombinacije ostvare i posle nekog vremena iskušenje će proći. To je pravo iskušenje, jer su sva prava iskušenja u vezi sa Radom.  Kada se ne povodite za negativnim mislima i osećanjima o drugim ljudima, ali ste ih sasvim svesni, tada istinski radite na sebi. To je lični rad. Ako ste toliko budalasti da kažete: Zašto imam ove msili o drugim ljudima? onda u potpunosti grešite. Vi se samo molite da okončate razdor u sebi, međutim sav razdor pruža priliku za razvitak i verujem da je gotovo ispravno reći da se sav razvotak sastoji od neidentifikovanja sa onim, što sa čime nas Rad uči da se ne identifikujemo. Ako se složite sa negativnim, gorkim i sumnjičavim mislima, zar ne vidite da je iskušenje uspelo i da je iz malog čamca Rada, koji pokušavate da napravite, male retorte već počelo da kaplje. Često je to veoma mala stvar, sasvim trivijalna, ali ona iscrpljuje vašu snagu, jer ona kaplje kroz otvor u vama. Osećanja samosažaljenja, naravno, prave rupe u vama. Umesto retorte postajete cilindar, iz koga ističe sve ono što ste u sebe uneli, sve što ste učinili za sebe. Uzmite zavist. Zavist izgleda kao beznačajna stvar, međutim, ona pravi veoma veliku rupu u vama. Uzmite pakost. Uzmite bodlje u vašim mislima i vašim pismima. Sve to stvara veoma veliku rupu. Ili uzmite mržnju koja nastaje iz osećaja uvrede. Sva ta stanja su stanja identifikacije.   

Čitava psihologija, sva prava psihološka učenja, govore o tome kako učiniti da čovek raste. Sve to ima veoma konkretan cilj, koji potiče od ideje da, ako sačuva snagu na određeni način, moći će da stvori u sebi novog čoveka, drugačiju osobu. Metafore, koje su se koristile da bi se prenelo ovo učenje, varirale kroz različita doba. U alhemijskom učenju, koje se spolja bavi pretvaranjem olova u zlato, ali u stvari pretvaranjem Čoveka u novo biće, uvek je postojala ideja o retorti, o nečemu u šta ne mogu prodreti pogrešni uticaji, nečemu što povezuje sve važne delove čoveka, koje trenje transformiše u novo telo. 

Tragamo za time da dosegnemo viši nivo Bića. Šta znak višeg nivoa Bića? Dopustite da obrnem ovo pitanje: da li mislite da osoba, koja je puna samosažaljenja, zavisti, ljubomore, žalbi, pakosti, depresije i negativnih stanja svih vrsta može da uđe u Kraljevstvo Nebesko? Šta je Kraljevstvo Nebesko?  Ništa osim onoga, ka čemu vodi i istinska psihologija – što se u Radu naziva „Više Biće“. Tako, bavimo se nečim sasvim konkretnim. To nije teorija, niti neka izmišljotina: to je stalno podučavanje. Sve u ovom Radu nas uči o nečem veoma realnom i jasnom i mogućem za one koji čuju. Ono govori o Čoveku i njegovom stalnom značaju – ne njegovom lokalnom značaju. Otuda, postoji nešto što će sigurno odgovoriti Čoveku, ukoliko postavi pravi zahtev i učini pravi napor – jer Čovek ima značaj i Univerzum ima značaj.

Sada, vratimo se originalnom pitanju o tome kako postupati sa Emocionalnim Centrom. To je veoma teško i niko ne može očekivati da će moći da se nosi sa time još tokom mnogo, mnogo godina. Međutim, ljudi, koji žele da se bave ovim Radom, moraju početi da se bore sa svojim neprijatnim emocijama na sopstvenom nivou, jer Rad uči da su gotove sve emocije koje imamo neprijatne. Na primer, trijumfovanje nad rivalom je veoma neprijatna emocija, mada je mi na svom nivou posmatramo kao veoma prijatnu. A čak se i najprijatnije emocije, koje uobičajeno doživljavamo, pretvaraju u najneprijatnije emocije u trenutku, kada su naša sujeta i ponos povređeni. Razlog za to je što su naše emocije utemeljene na samoljublju i ukoliko ima dovoljno laskanja, osećaćemo se fino, ali ako nema laskanja, bićemo veoma depresivni. Uz tog razloga je veoma dobro biti nepoverljiv prema emocijama, bilo da su prijatne ili neprijatne, a posebno treba biti rezervisan prema entuzijazmu.

Sada, Rad uči da postoje emocije, koje se ne menjaju – naziva ih pozitivnim emocijama. On naše uobičajene emocije ne naziva pozitivnim – označava ih samo kao prijatne i neprijatne. Rad uči da mi još nemamo prave emocije. Na osnovu sopstvenog iskustva mislim da povremeno imamo istinske emocije tokom veoma kratkog vremena i da su one uvek potpuno oslobođene bilo kakvog samoljublja. Međutim, isto tako mislim da su one veoma retke i da ih je lako izmisliti. Sada, Rad kaže da ne možemo sami da stvorimo pozitivne emocije. On kaže da nam pozitivne emocije dolaze ako smo iskreno radili kao nagrada. On takođe kaže da je karakteristika pozitivnih emocija, koje dolaze iz Višeg Emocionalnog Centra, ta da se one nikada ne pretvaraju u svoju suprotnost. Naša uobičajena takozvana ljubav veoma se lako pretvara u mržnju. Pozitivna emocija nema suprotnost, jer pripada Trećoj Sili koja se nalazi između suprotnosti.  Kao što znate, pročišćenje Emocionalnog Centra je jedan od naših velikih ciljeva. Možemo ga postići samo pročišćenjem Intelektualnog Centra novim idejama, kako o nama samima, tako i o drugim ljudima i o značaju života na Zemlji. Kada um počinje da sagledava novu istinu, tada Emocionalni Centar počinje da odustaje od tih lažnih emocija. Konačni cilj je probuditi Emocionalni Centar, tako da on može da primi pozitivne emocije. A pošto je to veoma daleko od nas sada, svi dobro znamo koliko rada treba da obavimo na našem sadašnjem Emocionalnom Centru i našim sadašnjim emocionalnim stanjima koja proističu iz njega. Moramo, na primer, da odustanemo od svoje tvrdoglavosti.

10. 10. 2014.

O EMOCIONALNOM CENTRU

Quaremead, Ugley
13. maj 1945.
KOMENTAR O EMOCIONALNOM CENTRU

Hajde da večeras govorimo o Emocionalnom Centru. Rad nas uči da je od svih centara najteže kontrolisati Emocionalni Centar. Na mnogo mesta on govori o tome da se Formatorni Centar (to jest, mehanički delovi Intelektualnog Centra) mogu kontrolisati do određenog stepena, kao i Motorički Centar koji upravlja svim našim pokretima. Gospodin U. je jednom rekao da je Emocionalni Centar nalik pobesnelom slonu i da u Indiji, kada neki domaći slon pobesni, postoji običaj da se nađe zdravi slon i veže ga zajedno sa pobesnelim slonom, kako bi ga naučio ispravnom ponašanju.

Razmislimo o tome šta to znači. Misli posle određenog vremena mogu da budu kontrolisane do izvesnog stepena. Pokreti – kao mrzovoljna grimasa, što je mišićna manifestacija na licu – takođe mogu da se do malog stepena voljno kontrolišu. Međutim, Emocionalni Centar nije hotimičan – to jest, on stoji izvan direktne kontrole. Pogledajmo samo voljni Motorički Centar. Možete ga kontrolisati, zar ne? Možete hodati brže ili sporije, možete se mrštiti ili smejati. To je usled zatezanja i opuštanja mišića. Motorički Centar upravlja mišićima. To je lako razumeti. Mogu pružiti ruku ili ne. Mogu isplaziti jezik ili ne. To znači da imam direktnu kontrolu nad mišićima koji izvode te pokrete. Međutim, da li na isti način mogu da kontrolišem svoje emocije, svoja osećanja dopadanja i nedopadanja? Složićete se da taj centar, koji je najvažniji centar od svih, ne stoji pod našom direktnom kontrolom. Zbog toga ga nazivamo pobesneli slon i mora da bude kontrolisan od strane dva druga slona – Intelektualnog Centra, koji misli, i Motoričkog Centra koji deluje. Uzmimo kao primer situaciju, kada imamo snažnu negativnu emociju prema nekome i pretpostavimo da je naš cilj u tom trenutku da ne manifestujemo, ne pokažemo, ne dopustimo da se nasluti to negativno osećanje, recimo snažno nedopadanje. U takvom slučaju je moguće posmatrati Intelektualni Centar – misli koji se grupišu i žele da dobiju odobravanje – i ne ići sa njima. Takođe je moguće opustiti mišiće i ne prepustiti se njihovom radu: mrštenju, zauzimanju odgovarajućeg, antagonističkog položaja, grub govor itd. To barem može da kontroliše spoljašnji izraz negativnog stanja Emocionalnog Centra. Naravno, ako zaista verujete u svoja negativna stanja i i sve to činite zbog, da tako kažem,  socijalnih odnosa, rezultat će biti zanemarljiv. Zasluge će steći vaša Ličnost – postaćete neka vrsta lisice. Međutim, ako ste doli do tačke kada vam se ne dopadaju vaše mehaničke averzije, averzije, koje vašu unutrašnju hemiju moraju da učine negativnom, u stvari, kada mrzite da budete negativni i kada razumete šta to znači biti negativan – kako to na primer uvek znači nemati psihološke hrabrosti, nemati ideje šta je neophodno sa stanovišta Rada, da nema unutrašnje bitke, nema unutašnje snage – ukratko, dok ne vidite da uvek gubite bitku Rada ako se identifikujete i postajete negativni i verujete da ste u pravu – tada još uvek ne razumete kako Rad pomera prostor za bitku u vas same i posmatra samo tu stranu – unutrašnju stranu – ili, ako vam se tako dopada, psihološku stranu.

Psihološka strana jeste žena sama, čovek sam. Možete se spolja dobro ponašati prema nekoj osobi. Da, ali kako se odnosite prema toj osobi iznutra, u svom psihološkom svetu – tom nevidljivom svetu, znanom samo vama? Posle nekog vremena u Radu, ako on počne da deluje u vama, osećaćete se mnogo nelagodnije zbog lošeg osećanja nego zbog bilo čega, što biste mogli učiniti spolja. Rad ne govori prevashodno o spolajšnjem životu, već o unutrašnjem životu, a tu su potrebni iskrenost i poštovanje – ne bogobojažljivo, ne veštački, već istinsko. Možete se osećati glupo zbog pogrešnog ponašanja spolja, ali morate početi da se osećate još gore, ako ste se u tišini, u privatnosti svog unutrašnjeg psihološkog života, svog pravog života, ophodili prema nekoj osobi na loš i jadan način, u svojim msilima i soećanjima, mada to niko ne zna. Tako, često je rečeno da se računa ono, kako se rpema ljudima odnosite iznutra, nevidljivo, u mislima i osećanjima. Zapovest: „Ne ubij“ znači, ezoterično, u čovekovom unutrašnjem životu. Ona pored bukvalnog ima i psihološko značenje. Verujem da neko od vas zna na šta mislim i kakva unutrašnja beda nastaje, kada čovek sebi govori loše stvari o drugima i uživa u tome, a onda promeni izraz lica da bi spolja izgledao kao anđeo. Unutrašnje i spolajšnje moraju da korespondiraju. To je dugoročan zadatak. Oni moraju, kao dva časovnika, da prikazuju isto vreme.

Sada, sve to se veoma lako može pogrešno razumeti i primiti na pogrešan način. Tako, ponovo ću vas podsetiti da poenta glasi, ako ste u negativnom stanju, to je uvek vaša greška, sa stanovišta Rada. Nezavisno od toga šta se događa, šta neko kaže, šta neko uradi, mi moramo da budemo odgovorni za naša negativna stanja – za same sebe. Vi tamo morate postati odgovorni za sebe. Naravno, ukoliko tajno volite da budete negativni i prepuštate se neprijatnim emocijama, onda samo mogu reći da, čemu god da volite da se tajno prepustite, od toga nema gore stvari. Na primer, ako volite da rpavite nestašluke I uživate u rezultatima, onda se nalazite prilično nisko na skali bića. Podsetiću vas na prvi korak – naime, od nas se ne traži da volimo, već da prestanemo da ne volimo i prestanemo sa svim što se iz te averzije grana. To čini veoma praktičnu početnu tačku. Kasnije, kada osetite prisustvo negativne emocije u sebi, kao stranu supstancu, tako oštro kao bol u stomaku, tada ćete, iz svojih sopstvenih razloga, tragati za time da radite na sebi i da transformišete svoje unutrašnje stanje zbog svog unutrašnjeg zdravlja. Tada ćete osetiti neophodnost da saznate i tragate za svim o čemu Rad uči, a ne da samo povremeno bacite letimičan pogled, kao da je to neka stvar koju možete pokupiti i ostaviti po strani kada vam se prohte, na trivijalan način. Rad mora da postane stvaran. Međutim, to iziskuje mnogo godina i zahteva određenu unutrašnju hraborst, unutrašnje usmerenje, dok se ne rodi nešto novo, drugačije od života. To se naziva tačka u Radu i od te tačke započinje novi razvitak, o kome Rad govori kada kaže da su čovek, žena, stvoreni kao organizam za samorazvoj. Taj razvoj je psihološki, ne fizički.

***
Hajde da razgovaramo o emocijama, o osećanjima. Šta su ona? Averzija je osećanje, emocija. Da li nas ono povezuje sa nekom osobom, ili obrnuto? Možete li da razumete drugu osobu preko averzije? To je jednostavno pitanje, no, da li ste razmišljali o njemu? Sada, mogu vam se ne dopadati određena ‘Ja’ u nekoj osobi, ali, pod uslovom da vam se takođe ne dopadaju neka ‘Ja’ u vama samima, to ne znači da ne možete da se povežete sa tom osobom, jer vam se dopadaju neka druga ‘Ja’ u njoj. Međutim, ukoliko ne volite celu osobu, kontakt je nemoguć. Mislim da neki od vas to još uvek ne shvataju i verujem da je tako zato što još uvek niste posmatralirazličita ‘Ja’ u sebi – još niste videli da ste mnogo ljudi, a ne samo jedna osoba. Sve dok ne budete mogli da sagledate sebe kao mnoge, nećete moći da vidite  mnoge u drugima. Ako ste zadovoljni i dovoljno uspavani da smatrate da je sa vama sve u redu, da ste jedna osoba, kako se možete odvojiti od dopadanja ili nedopadanja na celoj skali – to jest, kako možete pobeći od klatna Da ili Ne u svim svojim međuljudsikim odnosima? Verovatno svi delite sa mnom sklonost da, kada treba da upoznamo nekoga i kada nam je unapred rečeno da je on ili ona neprijatan taj-i-taj, tu poraznu izjavu prihvatimo suviše olako. Naravno, to nije obeležje osobe u Radu – da ljude prihvata na osnovu opšteprihvaćenih vrednosti. I pre nego što sam se susreo sa Radom, nisam prihvatao etikete. Kao rezultat, često sam dolazio u situaciji da mi se dopadaju ljudi, koje niko drugi ne voli i da ne volim ljude, koji se svima dopadaju. Ne mislim da je to bilo prosto kontriranje, jednostavna ljubav prema suprotnostima. Zar nije istina da se suviše lako otvaramo prema sugestijama, da nas je tako lako hipnotisati?

Slabiju osobu je lakše uveriti i ona lakše prihvata opšte preovlađujuće standarde. To znači da u njenim osećanjima ima malo toga što je suštinsko – što je istinsko. Standardizovana osećanja, prihvatanje sugestija šta bi trebalo osećati u smislu dopadanja i nedopadanja itd.  izgleda mi kao neka užasna bolest koja se širi u današnjem svetu i napada individualnost. Međutim, kada dospemo pod isceljujući uticaj Rada i naučimo sve čemu on podučava, mi više ne posmatramo ljude na bilo koji standardni način – pod uslovom da ne posmatramo sebe na neki standardni način.

Sada, ljudi imaju utabane staze, obrasce osećanja, standardne načine posmatranja svega, koje je zahtevala izgradnja njihove Ličnosti. Oni nastavljaju da se ponašaju u skladu sa tim obrascima i nikada ih ne posmatraju. Tako ostaju u zatvoru onoga što smatraju sjajnim. Siguran sam da bi se u takvim slučajevima, kada bi takvi ljudi trebalo da posmatraju sebe u svetlu Rada i onoga što im on kaže da čine a za čime ne treba da se povode, stvari za njih potpuno promenile. Osetli bi drugačiju seriju utisaka. Međutim, koliko mnogo ljudi, koji smatraju da su u Radu, ikada posmatra sebe sa stanvoišta onoga što im Rad kaže da posmatraju? Zašto je to tako? To je zbog toga što osećanja još uvek nisu razvijena. Sada, postaje dva pravca u kojima se osećanja mogu razviti. Mogu se razviti sklonosti. To je pravac ka spolja – prema životu, prema objektima. Postoji i pravac ka unutra, uvek na štetu samoljublja. Šta to znači? Kada osećamo, na primer, da ne možemo da činimo na pravi način i upitamo rad kako da činimo, mi razvijamo unutrašnji pravac osećanja.  Taj unutrašnji pravac menja osećanja koja imamo o sebi. To je pola puta do Viših Centara – durga strana u nama. Tako, treba da pogledamo šta Rad kaže o podeli centara.

Šta je znak da se nalazimo u višim delovima centra? Jedan znak je da tu uvek postoji promena osećanja 'Ja'. Drugi znak je da možemo da kontrolišemo niže emocije. Direktna emocionalna kontrola je moguća samo kad je neka emocija snažnija od druge. Sve emocije, koje pripadaju višim podelama emocionalnog centra, imaju moć da kontrolišu niže emocije. Teškoća je dospeti u više delove centara. Za to moramo otkriti metode, znajući kakav je slučaj. Pogledajmo male delove Emocionalnog Centra:

Mali delovi 1, 2 i 3 su motorički, emocionalni i intelektualni deo motoričkog ili najmehaničnijeg dela Emocionalnog Centra. 1 je deo povezan sa izražavanjem uobičajenih osećanja. U 2 leže sva naša lična dopaanja i nedopadanja i tu je centar samoljublja. 3 je volja kao rezultat mnogih malih interesa i želja. To nije Prava Volja koja pripada najvišem delu. Koja emocija može da kontroliše emocije, koje se javljaju u 2, kada sud samoljublja prevlada? Samo emocije koje pripadaju velikim delovima 2 i 3. Šta karakteriše veliki deo 2? Karakteriše ga emocija, koja prevazilazi sopstvo, osećanje prisustva nečega većeg od sopstva, istinske religiozne i estetske emocije. Ove emocije imaju sasvim drugačiji kvalitet od nižih emocija i mogu da ih kontrolišu. U velikom glavnom delu 3 leže emocije koje kontrolišu sve ostale centre. Te emocije mogu da stvaraju, putem čega čovek može da počne da čini – da ima Pravu Volju. Međutim, dok nije praćena podjednakim razvojem savesti, koja je najviši kvalitet Intelektualnog Centra, Volja nije potpuna Volja. Sada, kako dolazi do toga da mi ne možemo da uspostavimo kontakt sa tim višim delovima centara? Razlog zašto ne možemo da uspostavimo kontakt sa višim delovima je taj, što se uvek nalazimo u malim motoričkim delovima svakog centra – u beznačajnim, mrzovoljnim malim dopadanjima i nedopadanjima, mislima itd. U pogledu Emocionalnog Centra mi smo uvek preokupirani našim dopadanjima i nedopadanjima i svim manifestacijama samoljublja.

9. 10. 2014.

INTELIGENCIJA CENTARA

U slučaju Morisa Nikola i njegovih „Komentara na učenje Gurđijeva i Uspenskog“ odlučila sam se za tematski pristup – objedinjavanje više tekstova iste tematike iz različitih tomova u jednu celinu. Tokom obrade starih tekstova odlučila sam najzad da neke od njih dopunim, tako da će se narednih dana na blogu naći komentari na problematiku centara u IV putu – teme koja je započeta ovde:
… a završiće se jednom objedinjenom PDF-verzijom.
 
Birdlip, 12. Februar 1944.
INTELIGENCIJA CENTARA

(tom II)

Dijagram (I)
Četiri inteligencije



Večeras bih želeo da vam dam nekoliko komentara o inteligenciji centara. Neki od vas će se setiti da je davno rečeno da centri u Čoveku ne rade pravilno. Oni se mešaju jedan sa drugim, hipnotišu jedan drugog, koriste pogrešnu energiju, bave se pogrešnim stvarima i tako dalje. Prvi korak je posmatranje centara. To je u stvari prva stvar, koja se nauči u samo-posmatranju. Morate znati u kom centru se nalazite i koji centar se meša itd. To mora da se radi kao neophodni zadatak. Unutrašnji život mora da se proučava i razvrstava i dovede u red.

Svi povezujemo inteligenciju sa procenjivanjem značenja. Inteligencija daje odnos prema značenju. Ona provodi značenje. Osećanje ima značenje. Misao ima značenje. Senzacija ima značenje. Pokret ima značenje. Ta značenja su sva različita. Voleo bih da razmislite o sledećem: zar nisu inteligencija i značenje povezani? i zar inteligencija ne podrazumeva odnos prema nečemu kroz značenje? Ne vidim kako biste mogli da budete inteligentni ni o čemu ili o nečemu što je besmisleno? Svaki centar nas na različit način, preko svoje određene funkcije, dovodi u vezi sa spoljašnjim i unutrašnjim svetovima. U pogledu onoga što nas dovodi u vezi sa spoljašnjim svetom, funkcija Intelektualnog centra kao mišljenje, Emocionalnog centra kao osećanje, Instinktivnog centra kao senzacija, Motoričkog centra kao pokret, sve su potpuno različite. Vidite zmiju, osećate zmiju, mislite o zmiji i bežite od zmije. To su senzacija, emocija, misao i pokret. To je četiri značenja: to su četiri inteligencije koje rade zajedno.

Možete li zamisliti da je u nama obrazovan neki centar bez inteligencije? To bi bila neobična pomisao. On ne bi služio nikakvoj svrsi. Ipak, u nama postoje centri, potpuno formirani, za koje ne znamo, jer je naš nivo inteligencije suviše nizak da bi shvatio njihovu. Možete reći da u tom slučaju oni ne služe nikakvoj svrsi. To bi bilo tačno, da nema činjenice, da je Čovek stvoren kao samo-razvijajući organizam i da njegov rast zavisi od stupanja u kontakt sa uticajima, koji se spuštaju niz Zrak iznad njega i odvajanja od oblika mišljenja i osećanja, koja ga drže dole na sadašnjem nivou. Postati svestan inteligencije, recimo, Višeg Intelektualnog Centra značio bi biti prožet oblicima uvida, znanja i razumevanja, koje je do najvećeg stepena neobično i potpuno suprotno onome, što doživljavamo svakodnevno i tako  opasno.  Niži centri pre svega moraju da se pripremaju i razvijaju tokom dugo vremena. Na primer, moramo učiti da razmišljamo na nov način i da se odvojimo od određene vrste emocija. Znate za napomenu u Novom zavetu da je “premudrost ovog sveta ludost pred Bogom.” (I Kor. III xix) I da “telesno čovek ne razume šta je od Duha Božijeg, jer to su ludosti za njega.” (I Kor. II xiv). Viša inteligencija je nerazumljiva za nižu. Više može da razume niže, ali ne i niže više. Viši Intelektualni Centar je na nivou Božanske Inteligencije Sunca. On radi sa Vodonikom 6. Razmislite na trenutak o tablici Vodonika. Da li je viši Vodonik „inteligentan“ ili je to niži? Ili – da to postavimo nešto drugačije – da li će neka funkcija, kao što je mišljenje, bolje raditi sa nižim ili višim Vodonikom? Bolje će raditi sa višim – ukoliko može da ga izdrži. Ponovo, da li je sirovi krompir pametniji od kuvanog krompira? Ne, obrnuto je, jer kuvani krompir može biti hrana za Čoveka i stoji na poziciji 768 na Skali Vodonika, koja je, kao što se sećate, izvedena iz Zraka Kreacije. Sirovi krompir stoji niže, na tački 1536. Ponovo, ako uzmemo psihički Vodonik, od kojih je najniži 48, da li mislite da će centri koji rade sa tim Vodonikom biti pametniji od onih koji rade sa mnogo finijim, suptilnijim i bržim Vodonikom 24? Sigurno ne. To su središnji Vodonici. Bilo bi dobro da pokušamo da privučemo bolje Vodonike, ne identifikujući se, ne gubeći pravac i ne trošeći inteligenciju samo na ono što nam prikazuju čula. Biti inteligentan u višem smislu znači tragati za C uticajima. Biti inteligentan znači biti svestan našeg položaja na zemlji. Biti inteligentan znači tragti za time da transformišemo značenje svakodnevnog života za sebe. Sve to nas otvara prema višem značenju. Sve to u nama pokreće bolji Vodonici u nama. To sve pokreću različite strane Pamćenja Sebe. Svi mi posedujemo centre sa njihovom posebnom inteligencijom. Međutim, kada čovek poseduje Magnetni Centar on ima više inteligencije od onoga, ko takav centar nema. On je na različitom nivou bića. Neće se iznenaditi da sazna da C uticaji postoji i da život, kakav jeste, ne vodi nikuda. On je daleko inteligentniji od učenjaka i profesora. To inteligencija znači u Radu – položaj na Skali Bića i uticaji prema kojima je ono otvoreno u Zraku.

***
Sada, vratimo se pitanju koje je nedavno postavljeno. Pitanje je glasilo: U Radu je rečeno da svaki centar ima sopstvenu inteligenciju. Šta to znači?

Kada se u ovom sistemu kaže da svaki centar ima sopstvenu inteligenciju, to ne znači da svaki centar ima istu vrstu inteligencije. Rad uči da su 3 centra 3 različita uma i u vezi sa time kaže da ta 3 različita uma treba da sarađuju i da asistiraju jedan drugom. Treba da budu kao 3 brata koja žive u harmoniji, od kojih je svaki dobar o nekoj odrđenoj stvari i svaki sposoban da u maloj meri pomogne drugima. Počećemo, posmatrajući svaki centar kao celinu: Intelektualni, Emocionalni, Instinsktivni i Motorički Centar. To je neophodno, pre svega, da bi se konstatovalo da ti centri imaju sasvim drugačije umove. Um Intelektualnog Centra se veoma razlikuje od Instinsktivnog Centra, na primer. Instinktivni centar je izuzetno pametan. On je povezan sa unutrašnjim radom organizma u njegovom milion i jednom dertalju, varenja hrane, isceljivanja povreda, podešavanja temperature, regulacije disanja i otkucaja srca, izazivanja unutrašnjeg lučenja žlezda da rade u harmoniji, dodajući ovo, oduzimajući ono, modifikujući ono, povećavajući ovo. Svo to regulisanje je daleko iznad uma Intelektualnog Centra. Sposobnost da se razmišlja o svemu odjednom nije karakteristika Intelektualnog Centra. Um Intelektualnog Centra misli na jednu stvar, eventualno dve stvari u isto vreme, ali je gotovo nesposoban da razmišlja o tri stvari istovremeno.

Tada, ponovo, um Intelektualnog Centra je potpuno različit od uma Emocionalnog Centra. Ljudi kažu da emocije nisu logične. Međutim, emocije imaju sopstvenu logiku i bila bi greška misliti da je logika Intelektualnog Centra jedina moguća logika. Osetiti situaciju je sasvim drugačije nego misliti o njoj. Emocionalni Centar može da oseti, na primer, unutrašnje stanje drugih ljudi, koje je skriveno od uma Intelektualnog Centra. Emocije mogu da pruže znanje o drugima. Um Emocionalnog Centra čak može da bude vidovit.

Opet, Motorički Centar ima um koji se razlikuje od svih drugih. On neprestano donosi sudove najkomplikovanije vrste, koje je Intelektualni Centar potpuno nesposoban da donese. On može tačno da prosudi na koji način i sa kojom snagom morate da bacite kamen na neki udaljeni objekat. To je inteligentan proračun. Čovek može osetiti kako se taj proračun odvija u sostvenim mišićima. Intelektualni proračun je sasvim drugačiji i koristi elemente intelektualne misli, kao što su reči i brojevi. Intelgencija Motoričkog Centra, međutim, ne koristi reči ili brojeve, ali i pored toga može da sa izvrsnom preciznošću proračuna neku komplikovanu seriju pokreta koji će dati konačan rezultat.

Sada, razmislimo o centrima u vezi sa načinom kako oni primaju stvari. Vi znate da možete da posmatrate lepu sliku ili scenu na sasvim različite načine.  Možete posmatrati planinu kao prelepi objekat i u tom slučaju ćete imati emocionalnu vezu sa njom. Ili je možete posmatrati sa stanovišta geologa, koji uočava od kojih vrsta stena se sastoji, u kom slučaju ćete imati intelektualnu vezu sa njom. Ili je možete posmatrati očima planinara koji planira putanju uspona i potrebni napor, u kom slučaju ćete sa njome većinom imati odnos preko Motoričkog Centra. Pretpostavljam da bi bilo teško uspostaviti odnos preko Instinktivnog Centra, osim ako se na vrhu ne nalazi neki čuveni restoran. Sada, ako budete posmatrali sebe, naći ćete da sve i svakog aposmatrate na drugačiji način. Recimo da znate sve o tehničkoj strani filma, onda ćete biti skloni da film posmatrate iz tig ugla, a ne kroz emocionalnog vrednovanja priče itd. Poenta je da svako stvari sagledava drugačije i da svaka osoba može da vidi istu stvar različito u raznim momentima, tako da se njeno značenje menja. Inteligencija neke osobe, ukratko, sastoji se od različitih inteligencija, koje su povezane sa sasvim drugačijim značenjem iste stvari.

Uzmimo delove centara – motoričke, emocionalne i intelektualne delove. Svaki od tih delova ima različitu inteligenciju, koja nam daje različit odnos značenja iste stvari. G. Uspenski je jednom prilikom govorio o pažnji i kako pažnja leži samo u svesnijim delovima centara, a ne u motiričkom ili mehaničkom delu. Svesniji delovi su emocionalni i intelektualni delovi. Rekao je da obična pažnja, koja luta tamo-amo, uopšte nije pažnja. Samo pažnja, privučena ili usmerena tokom duže vremena, jeste pažnja. Pridajemo suviše pažnje malim stvarim, koje su povezane sa motoričkim delovima centara. Rekao je da bi oni gotovo bili u stanju da obavljaju svoje funkcije samostalno – uz nimalo pažnje. Ukoliko trošimo pažnju na male stvari, nećemo imati pažnje za velike stvari i tako će biti mnogo vremena pre nego što budemo mogli da povećamo svoju pažnju. On je tada pokazao dijagram sa centrima i rekao da se mali delovi centara jednostavno pune malim stvarima, kao što su razgovri koje vodimo, novine koje čitamo itd. Te stvari nam uopšte ne pripadaju, samo nam stvari koje padnu na emocionalne i intelektualne delove centara pripadaju i mogu nešto da stvore. Naglasio je da ljudi koji žive samo u motoričkim delovima centara i tako u malim stvarima, nikada ne mogu da razumeju Rad. U tom kontekstu je nastavio rekavši, da ista ideja ili ista fraza, koju prime motorički delovi centara, emocionalni delovi centara I intelektualni delovi centara, postaje potpuno različita. Centri na različite načine vide stvari. Rekao je da treba da uzmemo neku jednostavnu ideju i pokušamo da je sagledamo iz različitih centara. Ona će u svakom od njih postati sasvim drugačija. Kada bi ideje Rada bile primeljen samo preko motoričkih delova centara, ne bi mogle da budu shvaćene – one su suviše velike. Ideje o Mesecu koji nas jede i našem Snu i Čoveku koji se budi itd. su suviše velike. Ukoliko dopustimo sebi da uvek boravimo u motoričkim delovima centara, nećemo moći da razumemo ovaj Rad – sve ćemo prihvatati na uobičajen način i tako na pogrešnom nivou. G. Uspenski je takođe rekao da Magnetni Centar ne može da bude formiran u motoričkim delovima centara. Motorički delovi centara mogu da prime samo A uticaje. B uticaji padaju na Emocionalni Centar, a C uticaji na Intelektualni Centar. Ovakav pristup nam omogućava da vidimo da stvari neizbežno dolaze na svoje mesto. Dodao je da ukoliko ljudi suviše pričaju o Radu, to ga pomera u motoričke delove centara gde je pažnja “nula”. Za ljude u Radu bi bilo bolje da razgovaraju o drugim stvarima nego o ovome.

***
Inteligencija Motoričkih delova centara je prilagođena njihovoj maloj svakodnevnoj upotrebi, ali koristiti ih za razumevanje, koje je iznad njih ili koje zahteva inteligenciju celog centra, neće dati nikakav rezultat ili će dati potpuno pogrešan ili sasvim suprotan rezultat. Inteligencija nekog centra kao celine je sačinjena od svih inteligencija, koje sačinjavaju njegove odvojene delove. Inteligencija Intelektualnog Centra kao celine je veoma visokog reda. Kada centar radi kao celina – to jest, kada je svaki deo usmeren ka zajedničkom cilju – svaki delo učestvuje u naporu i igra svoj sopstveni deo. Na primer, motorički delovi se sećaju i registruju u rečima ili figurama misli, koje je dosegao intelektualni deo i tako dalje. Međutim, mi uobičajeno koristimo samo motoričke delove Intelektualnog Centra, a oni, koji rade sa Vodonikom 48, razmišljaju samo u terminima suprotnosti, to jest, nedostaje im bilo kakva svest o Trećoj sili, proizvode veoma lose rezultate. Možemo reći da je pod uobičajenim okolnostima inteligencija Intelektualnog Centra svedena samo na mehaničke delove – naime, na formatorni deo. Međutim, ne treba da pretpostavljamo da to pokriva čitav spektar Intelektualnog Centra, delove, koji rade sa Vodonikom 24 i Vodonikom 12.

 Prelaz sa Intelektualnog Centra na Viši Mentalni Centar možemo predstaviti sledećom figurom:

 


Postati svestan u Vodoniku 6 u Višem Mentalnom Centru značilo bi posedovati Inteligenciju daleko iznad, u stvari nemerljivu sa Inteligencijom formatornog dela. Sve kontradiktornosti bi nestale, za jednu stvar. Ne bi bilo nikakvog “Da” ili “Ne” u našim mislima. Sve strane pitanja bi bile viđene zajedno, a e jedna za drugom i to stanje bi prevazilazilo bilo kakvo naše iskustvo.

DODATNA BELEŠKA

Rad Instinktivnog Centra je zanimljivo proučavati u životinjskom svetu. Na primer, kada ptica gradi neko komplikovano gnezdo, to se izvodi Motoričkim Centrom, ali Instinktivni Centar usmerava pokret. Treba obratiti pažnju na to da taj tip inteligencije nije mnogo prilagodljiv. Postoji sklonost da se ista greška ponovi, a ako nešto krene naopako, na primer u slučaju pauka, koji pelte svoju mrežu, obično čitava stvar mora da se uradi ponovo od početka – to jest, ne postoji moć adaptacije.
Svaki centar se otvara ka različitom nivou Univerzuma. Instinktivni Centar se otvara ka Organskom Životu. Viši Mentalni Centar se otvara ka niovu Sunca.

Centar, koji je najvažniji za telo, jeste Instinktivni Centar koji kontroliše čitav rad organizma. Ako bi njegova inteligencija bila ometena, telo ne bi bilo usmereno. Instinktivni Centar je sklon da pozajmljuje snagu od ostalih centara u slučaju bolesti. On mora da nastavi da se kreće i njegova je dužnost da se bori sa bolešću i da je porazi. U tu svrhu na raspolaganju mu stoje ogromne armije i mnogo oružja. On obično počinje, kao što i sami možemo da primetimo, pozajmljujući snagu od Motoričkog Centra. Osećamo slabost u mišićima čak i pre nego što postanemo svesni da smo bolesni. Tada, ako se bolest nastavi, Instinktivni Centar pozajmljuje snagu od drugih centara, najčešće sukcesivno. Kada uzme snagu od Emocionalnog Centra, postajemo mnogo tiši iznutra po pravilu i osećamo da je nemoguće brinuti o stvarima – t.j. identifikovati se sa stvarima – jer naša uobičajena emocija je identifikovanje sa svime. Kada Instinktivni Centar pozajmi snagu od Intelektualnog Centra, postaje nam nemoguće da se koncentrišemo. Ne možemo da čitamo, ne možemo da mislimo i tako dalje. Ovde bih dodao da kod određenih bolesti istinska inteligencija Emocionalnog Centra psotaje evidentnija, jednostavno zato što je identifikovanje zaustavljeno. To je razlog zašto ljudi, koji su veoma bolesni i u opasnosti,  imaju velike emocionalne uvide u svoj život i svoje ponašanje prema drugima. To nije povezano sa razmišljanjem – kao kada procenjujemo stvari i rezonujemo o stvarima – već je to povezano sa istinskim uvidom ili percepcijom. Emocionalni Centar može da „vidi“ kvalitet neke osobe, na primer, gde Intelektualni Centar treba da razmišlja o tome.

Morate razumeti da je ovo veoma kratka beleška o različitoj inteligenciji centara. Ovaj predmet je neiscrpan. Međutim, njegovo proučavanje postaje praktično tek onda kada se lično posmatranje centara ne preduzima samo tokom nekoliko minuta, već tokom čitavog života.