15. 12. 2014.

ČETVRTI PUT - SUŠTINA I LIČNOST III


Great Amwell House, 
19. juli 1947.
O SUŠTINI I LIČNOSTI

Suština je ono sa čime smo rođeni: Ličnost je ono što stičemo kontaktom sa spoljašnjim životom. Suština je unutra u odnosu na Ličnost. Ličnost okružuje Suštinu. Ona formira spoljašnjeg čoveka, a Suština formira unutrašnjeg čoveka. Odnosi između njih su veoma komplikovani.  Obe su neophodne, jer Suština, stvarni deo nas, ne može da raste iznad određene tačke bez pomoći Ličnosti, veštačkog dela. Interesantna stvar je da Rad uči da ta dva dela nas stoje pod uticajem različitih zakona. Sve što postoji nalazi se pod dejstvom nekog zakona. Ličnost je pod dejstvom onoga što se u Radu naziva Zakon Slučaja, a Suština pod uticajem Zakona Sudbine. Mi započinjemo život pod uticajem Zakona Sudbine, ali brzo potpadamo pod Zakon Slučaja. Međutim, kasnije u životu bi trebalo da izađemo van zone uticaja Zakona Slučaja i ponovo uđemo pod uticaj Zakona Sudbine. Te faze korespondiraju sa promenom znaka, to jest, na početku života Suština je aktivna; ona kasnije postaje pasivna, jer se formira Ličnost; konačno, ona ponovo treba da postane aktivna na teret Ličnosti. Jednom kada je Ličnost formirana, čovekov zadatak u Radu je da je učini pasivnom. Ukoliko ostanete u starom životu sa svim mišljenjima, predrasudama, odbojnicima, stavovima, slikama o sebi itd. koje ste stekli i pohranili u Ličnosti, Suština neće moći da raste. Nerealna strana vas će odneti pobedu. Takođe, ostaćete pod dejstvom Zakona Slučaja. To sledi iz nerealnosti sopstva i kontinuiteta  u činjenju nerealnih stvari. Ostaćete imitacija čoveka, imitacija žene. Ne samo to, brige i strahovi, koje Ličnost imitira, izvitoperiće vaš život. Ljudi tada ne mogu da vide koliko beskorisnog napora ulažu i kako jure za beznačajnim stvarima. Suština sebe ne može da prevari, jer je stvarna. Međutim, Ličnost može da prevari Suštinu. Čovek se može pretvarati pred sobom da samo želi da pomogne, recimo, siromašnima, i Suština misli da je to zaista tako. Međutim, Ličnost u stvari želi da ostvari moć i nimalo ne brine o siromašnima. To jest, spoljašnji čovek vara unutrašnjeg čoveka. Moć razlikovanja između realnih i nerealnih stvari gubi se u vodeničnom kamena koji nameće ideal „ne gubiti vreme“. Sada, žurba, napor, strah, pogrešan osećaj dužnosti, konstantna unutrašnja buka i slična stanja vode samo ka pogrešnom naprezanju u beskorisnom pravcu i jačaju položaj Ličnosti. Ona konačno razaraju sve veze sa Suštinom i osoba postaje neka vrsta zabrinute prazne školjke. Jer ta stanja su sva iluzija, oblici hipnoze, mali trikovi koje koriste oni uticaji, koji teže da čoveka zadrže u stanju sna na Zemlji – i koji to rade tako uspešno. Od onih koji mogu da ga čuju Rad zahteva veliko čišćenje od Ličnosti. Ako se zovete Smit, tada se morate boriti protiv Smita, jer to je ime vaše Ličnosti koja je aktivna. Iz tog razloga će biti neophodno da istinski proučite i slušate ono što vam Rad govori da radite i primenite na sebi. Smit će biti pod uticajem Zakona Slučaja. Počevši da ga činite pasivnim, koristeći moć Rada, obezbedićete energiju za Suštinu i ona će moći da se razvija. Suština stoji pod uticajem Zakona Sudbine. Novi rast Suštine je nešto što nikada neće moći da vam bude oduzeto. On može uslediti samo kroz ono što je iznutra i istinski sagledano i učinjeno, a nikada spoljašnjim akcijama u životu. Novi rast Suštine nije nešto što čovek zna ili planira. On se odigrava kada lažnost Ličnosti bude oslabljena iskrenim unutrašnjim posmatranjem njene nerealnosti. To znači promenu nivoa bića. Tada se život ne može više ponavljati kao ranije; ako se Biće promeni, ono će privući novi život. Međutim, ako se ne promeni, privući će isti život.

Sada, citiraću deo govora o Suštini i Ličnosti, koji je održao g. Gurđijev a zabeležio g. Uspenski. On počinje kratkim osvrtom na temu Volja. G. Gurđijev je rekao:
 „Pitanje Volje, sopstvene volje i volje drugog čoveka, mnogo je komplikovanije nego što se čini na prvi pogled. Čovek nema dovoljno volje da čini – to jest, da kontroliše sebe i svoje akcije – ali ima dovoljno volje da se pokori drugoj osobi ili da se pokori Radu. Samo na taj način može pobeći od Zakona Slučaja. Ne postoji drugi put.“    

"Pomenuo sam ranije Sudbinu i Slučaj u čovekovom životu. Sada ćemo detaljnije razmotriti značenje tih reči. Sudbina takođe postoji, ali ne za svakoga. Većina ljudi je odvojena od svoje Sudbine i živi samo pod uticajem Zakona Slučaja. Sudbina je rezultat planetarnih uticaja i korespondira sa čovekovim tipom. Kasnije ćemo govoriti o tipovima. U međuvremenu, morate shvatiti jednu stvar. Čovek bi mogao imati Sudbinu, koja korespondira sa njegovim tipom, ali praktično, gotovo nikada je nema. Do toga dolazi, jer je Sudbina povezana samo sa jednom delom Čoveka – naime, sa njegovom Suštinom. Mora se razumeti da se Čovek sastoji iz dva dela – Suštine i Ličnosti. Suština u čoveku je ono ’što je njegovo’: Ličnost u čovek je ono ’što nije njegovo’. ’Ono što nije njegovo’ označava ono što dolazi spolja, što je čovek naučio ili što reflektuje sve tragove spoljašnjih utisaka, napravljene u memoriji i u čulima, sve reči i pokrete, koji su učinjeni, sve osećaje, stvorene imitacijom – sve to je ’ono što nije njegovo’, sve to je u Ličnosti.

„Sa tačke gledišta obične psihologije podela Čoveka na ’Ličnost’ i ’Suštinu’ teško je shvatljiva. Tačnije je reći da takva podela uopšte ne postoji u psihologiji. „Malo dete još uvek nema ’Ličnost’. Ono je ono što zaista jeste.

Ono je Suština. Njegove želje, ukus, afiniteti i averzije izražavaju njegovo Biće kakvo ono zaista jeste. Međutim, čim počne takozvano obrazovanje, ’Ličnost’ počinje da raste. ’Ličnost’ je delimično stvorena namernim uticajima drugih ljudi – to jest, ’obrazovanjem’ – a delimično detetovom nevoljnom imitacijom drugih. U stvaranju ’Ličnosti’ veliki deo takođe igra njegov ’otpor’ prema ljudima oko sebe i pokušaj da se od njih sakrije nešto ’što je sopstveno’ ili ’realno’.

„Suština je istina u Čoveku: Ličnost je lažna. Međutim, srazmerno rastu Ličnosti Suština se sve ređe i sve slabije manifestuje i često se događa da rast Suštine bude zaustavljen u veoma ranom dobu i da ona sasvim prestane da raste. Često se događa da se Suština odraslog čoveka, čak veoma inteligentnog i veoma obrazovanog čoveka, u opšte prihvaćenom značenju te reči, zaustavi u uzrastu deteta od pet ili šest godina. To znači da je sve što vidimo u tom čoveku u stvari tuđe. Ono što je u Čoveku, to jest u njegovoj Suštini, njegovo sopstveno, često se manifestuje samo kroz instinkte i najjednostavnije emocije. Ipak, postoje slučajevi kada čovekova Suština raste paralelno sa njegovom Ličnošću. Takvi slučajevi predstavljaju veoma redak izuzetak, posebno u okolnostima života u civilizovanom društvu. Suština ima više mogućnosti da raste u čoveku koji živi bliže prirodi, pod teškim okolnostima stalne borbe i opasnosti. Međutim, Ličnost takvih ljudi je po pravilu veoma malo razvijena. Oni imaju mnogo onoga ’što je njihovo’, ali veoma malo ’onoga što nije njihovo’ – to jest, nedostaje im obrazovanje i instrukcije, nedostaje im kultura. Kultura kreira Ličnost i istovremeno je proizvod i rezultat Ličnosti. Mi ne shvatamo da je čitav naš život, sve ono što nazivamo civilizacijom, sve što nazivamo naukom, filozofijom, umetnošću, politikom, kreirano od strane Ličnosti u ljudima – to jest, onoga što ’nije njihovo’. „Element, koji ’nije njegov’ razlikuje se od onoga ’što jeste njegovo’ u Čoveku i to na osnovu činjenice da može biti izgubljen ili oduzet. Postoji mogućnost da se odnos između Suštine i Ličnosti eksperimentalno dokaže. U istočnim školama, uz pomoć poznatih sredstava i načina, moguće je odvojiti Čovekovu Ličnost od Suštine. U tu svrhu se ponekad koristi hipnozu, ponekad posebni narkotici, ponekad određene vrste vežbi. Ukoliko se Ličnost i Suština za neko vreme  u Čoveku odvoje pomoću ovog ili onog sredstva, ispoljavaju se dva bića, koja govore potpuno drugačijim glasom, imaju potpuno drugačiji ukus, ciljeve i interesovanja, i često se pokazuje da se jedno od njih nalazi na nivou malog deteta. Nastavak eksperimenta omogućava da se jedno od tih bića uspava ili eksperiment može početi uspavljivanjem bilo Ličnosti bilo Suštine. Određeni narkotici imaju svojstvo da uspavaju Ličnost, a da pri tome ne utiču na Suštinu. Posle određenog vremena nakon uzimanje tog narkotika čovekova Ličnost, takva kakva jeste, nestaje i ostaje samo Suština.  Događa se da čovek pun raznolikih i uzvišenih ideja, pun simpatija i antipatija, ljubavi i mržnje, privrženosti, patriotizma, navika, želja, ubeđenja, odjednom ostane sasvim prazan, bez misli, bez osećanja, bez uverenja, bez stavova. Sve, što ga je do sada pokretalo, sada ga ostavlja potpuno ravnodušnim. On ponekad vidi izveštačenost i nerealan karakter svojih uobičajenih raspoloženja ili svojih visokoparnih reči, ponekad ih jednostavno zaboravlja kao da nikada nisu postojale. Stvari, za koje je bio spreman da žrtvuje svoj život, sada mu se čine smešnim, besmislenim i nedostojnim njegove pažnje. Sve što može naći u sebi je mali broj instinktivnih sklonosti i ukusa. Uživa u slatkišima, voli toplotu, ne voli hladnoću, ne sviđa mu se pomisao o radu, ili naprotiv, dopada mu se ideja o fizičkom pokretu. I to je sve. Ponekad, iako veoma retko, i ponekad kada se to najmanje očekuje, Suština pokazuje pun rast i razvoj u Čoveku, čak i u slučajevima da je Ličnost nerazvijena, i u tom slučaju Suština ujedinjuje sve što je ozbiljno i realno u čoveku. „Međutim, to se događa veoma retko. Po pravilu, Čovekova Suština je ili primitivna, divlja i detinjasta ili jednostavno glupa. Razvoj Suštine zavisi od rada na sebi.

„Veoma važan momenat rada na sebi je trenutak kada čovek počne da pravi razliku između Ličnosti i Suštine. Čovekovo Pravo ’Ja’, njegova individualnost, može da raste samo iz njegove Suštine.“


8. 12. 2014.

ČETVRTI PUT - SUŠTINA I LIČNOST II

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG

Quaremead, Ugley,  26. oktobar 1946.
O SUŠTINI I LIČNOSTI


Večeras ćemo ponovo govoriti o Ličnosti i Suštini, jer samoposmatranje uvek iznova vodi do tog pitanja na drugačijim nivoima – „Šta je u meni Suština? Šta je Ličnost?“ Može se reći da je Ličnost naša odrasla, a Suština neodrasla strana. Međutim, poenta je u tome da ta odrasla strana nije pravi mi. Ona prijanja uz nas kao tesan kostim, ali pod određenim okolnostima on može da bude zbačen. Tada se pojavljuje prava osoba, nimalo slična onome što je Ličnost prikazala sebi i drugima. Zašto se u Radu toliko mnogo govori o neophodnosti da Suština raste? Suština ne može biti zbačena. Prava osoba, osoba koja preostane kada Ličnost bude uklonjena, jeste Suština. Osoba može imati otmenu Ličnost. Međutim, to nije prava osoba. Kada zaštita i obuzdavanje uticaja života budu uklonjeni i kada sav strah od izloženosti i gubitka ugleda ili zakonskih posledica nestanu, pojavljuje se ono što leži iza otmene Ličnosti. Ne smemo zamišljati da je Suština sva lepa i šarmantna. Pravi čovek se pojavljuje odvojen od Ličnosti koja ga je do tada okruživala. Ljudi ne razumeju da kada bi bile uklonjene spoljašnje prepreke i strah, da ne bi vodili oprezne živote kakve sada vode. Ne razumeju da njihovo ponašanje ne potiče iznutra, već je uslovljeno spoljašnjim okolnostima. To jest, ne vide da je Ličnost aktivna, ali ne i Suština. Sada, mi znamo da se Suština otvoreno i neskriveno manifestuje do uzrasta od oko tri godine. Tada Ličnost počinje da okružuje Suštinu, da je maskira i da preuzima vođstvo. Ličnost je formirana imitacijom i obrazovanjem, pohvalama i strahom od posledica. To jest, ona je stvorena spolja, ne iznutra. Dopustite da ponovim: „Ono što je učinjeno kroz Ličnost, učinjeno je usled spoljašnjih okolnosti.“  To jest, život pokreće mašinu Ličnosti. Spoljašnje okolnosti vas navode da delujete na ovaj ili onaj način. Zamišljate da ste slobodni. Ali niste slobodni. Šta god da činite, jeste usled spoljašnjih okolnosti, delujući na određeni način kroz vašu stečenu Ličnost. Obratite pažnju na to kako spoljašnje okolnosti postavljaju ljude u manje ili veće položaje. To nisu oni. To je sila spoljašnjih okolnosti. Sve vreme govorimo ’Ja’ svemu što radimo, kao da smo mi ti koji to rade.  Ne sumnjamo, osim ukoliko ne primenimo istinsko samo-posmatranje, da su spoljašnje okolnosti te, koje deluju na Ličnost, koje nas navodi da delujemo na ovaj ili onaj način. Nije Ja iznutra to, koje to čini. Ono što smatrate svojim ’Ja’ obično je samo grupa ’Ja’ u Ličnosti, koja se trenutno slažu, odgovarajući na spoljašnje utiske, to jest – odgovarajući na spoljašnje okolnosti.

Vratimo se onome što je rečeno – naime, da vaše delovanje ne dolazi iz Suštine, već iz Ličnosti. Sada, pretpostavite na neki način da možete da delujete samo iz nerazvijene Suštine; to bi bilo glupo, čak ne bi bilo ljudski. Tako, u tome leži paradoks Ličnosti i Suštine. Delovanje iz Suštine zahteva razvitak Suštine. Rad uči da je prvi korak u razvoju Suštine formiranje Ličnosti.  On zatim kaže da, da bi Suština rasla, Ličnost mora da postane pasivna. Reći da Ličnost mora da nauči Suštinu je jedan od načina da se to izrazi – način, za koji sam oduvek smatrao da je pogrešan. Radije bih rekao da Suština mora da uči od Ličnosti. Ezoterijski problem – zadatak Rada – jeste kako učiniti da Suština raste. Ona ne raste sama od sebe, osim do određene tačke. Nešto drugo je potrebno. To je centralna ideja i objašnjava zašto postoje ezoterijska učenja – religije i u stvari svi B-uticaji. Kako učiniti da Suština raste je stvarni ezoterijski problem – kako učiniti da ono Stvarno u nama raste, tako da ne postoji dualnost između stečene Ličnosti i rođene Suštine. Teškoća je u tome što Suština ne može biti naterana da raste. Nikakva spoljašnja prinuda ne može naterati Suštinu da raste. Ne možete prinuditi malo dete da suštinski raste. Zašto? Zato što je svako dete stvoreno kao samorazvojni organizam. To jest, ono se jedino samo može razvijati.


Pošto Suština ne može biti ubeđena direktno, spoljašnjom silom, Ličnost je formirana oko Suštine. To je prvi korak u planu za Čoveka na Zemlji, koji silazi sa Sunčeve Oktave. Nevolja je u tome, što se Čovek zaustavlja na toj tački – naime, on ima Ličnost, koja je za njega formirana, i tada se identifikuje sa njom i posmatra je kao ’Ja’ – kao sebe. Iz tog razloga čitavog života pati od unutrašnje disharmonije. On ne zna da je stvoren samo do pola. Jer ta stečena Ličnost ne obezbeđuje prolaz do Suštine. Strogo vaspitanje daje veoma čvrstu, rigidnu Ličnost. Međutim, ostaje poenta da dok Suština ne poraste, u ezoterijskom pogledu čovek je greška. On može biti veoma dobar čovek – ali je takav mehanički. On nije istinski dobar čovek, već je stečena imitacija nekog takvog. Mehanički dobro i mehanički loše se zbog toga posmatraju isto u svetlu Rada. Samo razumevanje može učiniti da Suština raste, a ono može ući u čoveka samo kroz novo znanje, koje dolazi do njega preko Ličnosti. Tako Suština može rasti samo kroz novo znanje – posebno znanje, ukratko, ezoterijsko učenje. Ono mora doći preko Ličnosti – spolja – iz neobičnih spoljašnjih okolnosti. Ličnost ga prenosi. To će verovatno značiti smrt Ličnosti, međutim, Ličnost to ne zna. Novo znanje poseduje silu koja nije izvedena iz života. G. Uspenski je uvek iznova ponavljao da nije moguće pobeći od Ličnosti i odbojnika (bufera), osim uz pomoć posebne sile i da tu silu nemamo u sebi. Tada Ličnost postepeno može postati pasivna, tako da Suština može da raste. Reč je o tome da li vi želite da sledite razumevanje ili ne. Suština je lenja – kao primitivni ljudi. Lenjost je veoma duboko ukorenjena, moćna stvar. Iz tog razloga Rad kaže da jednom kada zaista razumete zašto je neka stvar pogrešna, a i dalje je radite, činite greh u pravom smislu reči – to jest, promašujete metu. U vezi sa Suštinom g. Uspenski je jednom rekao da je sa stanovišta astralnog ili planetarnog sveta Suština često manje ili više nalik životinji i da je suštinski veoma malo ljudskih bića na tom nivou. Rekao je da Čovečanstvo jedva da postoji na višem nivou – kada je uklonjeno sve pretvaranje i kada je ono sasvim ogoljeno. Sada, ako ne krademo zbog samih sebe, bez obzira na okolnosti, to pripada Suštini. Ukoliko činim neku stvar jer niko ne gleda ili očekujem nagradu ili pohvalu ili je činim zbog straha, to ne dolazi iznutra, već spolja – to jest, zbog spoljašnjih okolnosti, iz Ličnosti. To nije stvarno. Šta ću biti, ako sam odvojen od spoljašnjeg života – ako je Ličnost uklonjena? Šta ostaje kao realno? Preporučujem vam svima da razmislite o tom problemu koji proističe iz činjenice da je Čovek kreiran kao samorazvojni organizam. Videćete da sva spoljašnja kompulzija i društveni sistem te vrste nikada neće razviti Čoveka i da će ga potpuno odvojiti od Suštine. Čitav dugi proces i život iz Rada je prelazak sa Ličnosti na Suštinu, uz predaju Suštini darova, koje je Ličnost stekla.  Pre ili kasnije, na ovaj ili onaj način, ovde ili tamo bićemo demaskirani i Suština će nam se otkriti. Da li se sećate balova pod maskama iz ranijih vremena? U ponoć smo morali da skinemo maske.                NASTAVAK