Deo
II: Zamislimo akrobatu na žici kako održava
ravnotežu ljuljajući se čas ulevo čas udesno. Naravno, on to već ume da radi
zahvaljujući dugom treningu i proučavanju sebe. Bez znanja on to ne bi mogao da
uradi. Zamislimo da mu postavimo Pilatovo pitanje: „Šta je istina?“ i kažemo:
„Da li je ona desno ili levo?“ Ako bi rekao obe, naš osećaj za istinu bi bio
povređen, jer zamišljamo da istina mora biti rigidna i nefleksibilna. Nekada
davno, kako započinje priča, neki čovek je usnio da je otkrio tajnu univerzuma,
probudio se i zapisao svoj san. Sledećeg jutra je pogledao šta je zapisao:
„Hodaj na obe noge.“ U sferi naše sopstvene psihologije, na mestu na kome
živimo sa svojom svešću, ne posedujući pravo poznavanje sebe, mi hodamo na
jednoj nozi, posmatrajući istinu kao nešto nepromenljivo. Mislimo da znamo šta
je ispravno, šta pogrešno, šta je dobro, a šta loše i zbog toga nemamo
predstave o tome šta znači održati balans u sebi. Ne vidimo suprotnosti u sebi,
osim u smislu da je sve ovo loše, a sve ono dobro. Jednom sam čuo da se u Radu
kaže da je i đavo potreban. U isto vreme, životni događaji nas konstantno
bacaju tamo-amo, uvek iznova menjajući svoj aspekt. I kada smo bačeni, mi ne
pokušavamo da asimilujemo suprotnosti. Ignorišemo sve što ne korespondira sa
našim pogledom na svet: ono što ne korespondira sa našim pogledom na svet, za
nas je đavo. Tako hodamo na jednoj nozi. Ipak, možemo da razumemo da bi
akrobata pogrešio ako bi levo posmatrao kao đavola, a samo desno kao poželjno.
Rekli bismo da u različitim vremenima on mora da se nagne na desno ili nagne na
levo i da samo na taj način može da napreduje. To je ideja, izražena u odeljku
iz Sirove knjige (Ecclesiasticus),
citirane gore, da „postoji vreme da se nešto zadrži i vreme da se odbaci“.
Postoji vreme kada čovek treba da govori i vreme kada treba da ćuti. Šta to
znači? To znači da, ako ljudi tragaju za rigidnim instrukcijama o istini, ako
posmatraju istinu kao rigidnu seriju fiksiranih pravila, nikada je neće
pronaći. Ništa ne ostaje isto u vremenu. Vreme je promena. Sve se menja u
vremenu. I sve se u vremenu menja između suprotnosti. Sada je to jedan način a
sada suprotan način. Svime u vremenu upravljaju suprotnosti i sve se klati
između njih. To je značenje citiranog odeljka iz Sirove knjige (Ecclesiasticus).
Stvari, koje se odvijaju dobro, neće se odvijati dobro sledećeg trenutka.
Postoji vreme za sve pod suncem i sve je izvrsno u svoje vreme.
Međutim, ljudi očekuju da stvari uvek ostanu iste i kada se stvari ne poklapaju
sa njihovim željama, nesposobni su da se podese i prime utiske sa one strane
života koja ne korespondira sa njihovim pogledom na stvari. Pretpostavljam da
ne postoji ništa teže za nas nego da naučimo da vreme nije isto. Želimo isto i
očekujemo isto, iako se zbog toga žalimo. Naša nespremnost da asimilujemo
suprotnost, da vidimo stvari sa suprotne tačke gledišta, da budemo svesni obe
strane klatna, čini nas podložnim monotoniji. A to je duboko zasnovano na našem
opštem stavu prema životu, koji ne uključuje suprotnosti. Uporno jednostrano
uzimamo život i sve što je u suprotnosti sa našim pogledom na svet posmatramo
kao izuzetak ili nesreću. Rezultat je nedostatak fleksibilnosti. Naginjemo se
desno i odbijamo da se nagnemo levo kada to okolnosti zahtevaju.
Živa
stvar je u stanju balansa: ona balansira između života i smrti. Dok god pravi
razliku između sebe i onoga u čemu živi, ostaje živa. Sada, ne možete biti
živi, ako zauzmete nepromenljiv stav prema životu. Inter-akcija između vas i
života tada prestaje. Postajete identifikovani sa svojim pogledom na život.
Sada, Rad uči da nikada ne treba da se identifikujete sa životom, u kom god
pravcu da se kreće klatno, prema ratu ili miru, udobnosti ili teškoćama i tako
dalje. Ali svi mi želimo da budemo fiksirani. To je kao da želimo da zamrznemo
stvari u fiksirani obrazac. Postajemo fiksirani sa svojim stavovima. Tada
između površine života i
površine nas samih prestaje normalna razmena. Mi tada postajemo život i nema
više življenja u životu. Svaki živi organizam je živ jer se opire životu i uči
kako da ga koristi. I iz tog ugla život je suprotan životu. Svaka živa stvar je
rođena u životu i obmotana kao opruga pod pritiskom. Ona je više nego njeno
okruženje. Poseduje određenu energiju, koja je čini mudrijom od života u kome
se nalazi. Ima površinu koja dodiruje površinu života i između te dve površine
živa stvar živi. Ona živi putem suprotnosti, u smislu da joj je život
suprotstavljen. Dok god može da se nosi sa životom, ona je živa. Međutim, u
slučaju Čoveka, koji je mnogo kompleksniji nego bilo koje drugo živo biće,
moramo razumeti da on pored fizičke površine ima i psihološku. Da li ste se
ikada zapitali šta je vaše psihološko okruženje? Da li dobrom interkacijom
održavate tu stranu sebe živom? Ili niste ništa drugo do vaše psihološko
okruženje i idete za svačijim mišljenjem, za svime što čujete, svime što
pročitate? U tom slučaju ste zaista mrtvi. Zbog toga što ne postoji razlika
između vas i života. Dok ne osetite da vi živite u životu, vi ste mrtvi. Ne
postoji tenzija između dve površine, života i vas.
Neki
od vas su čuli za naučnu ideju o entropiji. Ideja je ova. Sve teži ka tome da
postigne, recimo, istu temperaturu. Ukoliko stavite vrijući lonac u sobu, on će
zagrevati prostoriju dok sve ne bude iste temperature. Sada, jednom kada život
i smrt, takvi kakvi su, dostignu istu temperaturu, vi ste mrtvi. Možete raditi
samo ako imate višu temperaturu nego život i Čovek u sebi ima načine da održi
sebe na višoj temperaturi. Osećaj površine, bilo intelektualne, emocionalne ili
fizičke, koji vas odvaja od površine spoljašnjeg života, neophodan je. To je zaista drugi aspekt
Samo-Sećanja. Sve stvari imaju granicu, površinu, koja ih odvaja od života. Svi
mi imamo različite oblike – životinje, insekti, biljke i tako dalje – ali svako
od njih ima određeni oblik, koji ga izdvaja od onoga u čemu živi. Preko svoje
površine oni dodiruju površinu života. Život pokušava da ih proguta, a oni
pokušavaju da progutaju život. Svako živo biće, posedujući sopstveni život,
koji mu je dat, sposobno je da proguta spoljašnji život u skladu sa svojim
dizajnom. Međutim, ponavljam, Čovek nije samo fizički oblik, već i psihološki
oblik – to jest, mentalni oblik i emocionalni oblik – jer za razliku od ostalih
bića, on pored fizičke sudbine ima i psihološku sudbinu.
Međutim,
moramo se vratiti na tačku, koja je od suštinskog značaja za učenje o
suprotnostima. Moramo shvatiti da na ovoj planeti živimo između suprotnosti.
Čitavim našim životom obično upravlja Zakon Klatna. Svi se kolebamo tamo i
nazad. Kada ste u jednoj suprotnosti, tada ste nesvesni druge i obrnuto. Možete
imati dokone snove o uzdizanju i uzdizanju, o napredovanju i napredovanju, o
postajanju sve boljim, ali to su zaista samo dokoni snovi. Ne možete umaći
suprotnostima, osim ukoliko znate kako se to radi. Morate videti obe strane
sebe i kako jedna strana pomaže drugoj. To zahteva dvostruko mišljenje. Gotovo
bi se moglo reći da zahteva dvostruku svest. Drugim rečima, to zahteva
samo-poznavanje. Šta mislite da znači samo-poznavanje? To znači poznavanje svih
strana sebe. Šta mislite da znači samo-svest? To znači biti svestan svih strana
sebe. Prvo „Spoznaj samog sebe“: zatim „Ničega previše“. Šta znači previše? To
znači otići predaleko na desno ili na levo. Ali ne znači samo to. Kada ste
previše desno, pojavljuje se višak i morate ići na levo. Ništa nije
neprijatnije nego preterana dobrota. Uzmite kao primer ljude koji su previše
ljubazni. Zar to odjednom ne pobuđuje suprotnost, baš kao kod ljudi koji su
previše okrutni? Naravno, svi oblici ponosa i sujete (koji obrazuju lažnu
ličnost) omogućavaju nam da mislimo kako mi možemo biti samo dobri i da bi nas
trebalo posmatrati sa divljenjem. Međutim, plašim se da pronalaženje balansa
nema nikakve veze sa ponosom i sujetom. Šta je rečeno u neobičnom izveštaju o
Besedi na gori? Sigurno je rečeno nešto o „Blagosloveni su siromašni duhom“?
Šta to znači? Da li ste ikada razmišljali o tome koliko sujete i ponosa ulažete
u suprotnosti? Biti siromašan duhom znači ne identifikovati se sa samim sobom.
Sada, pretpostavimo da se identifikujem samo sa onim što smatram svojom
najboljom stranom, da li ću tada biti siromašan duhom? Da li ću biti u stanju
da hodam na dve noge? Da li ću ikada biti u stanju da asimilujem obe svoje
strane, obe suprotnosti u sebi i u drugima i u životu? Kada ljudi kažu: „Hvala
ti, Bože, što nisam kao drugi čovek.“, da li mislite da su jednostrani? Sigurno
imaju odbojnike koji im omogućavaju da ne vide kontradiktornosti u sebi.
Međutim, ako možete da vidite obe strane u sebi, ono što nazivate dobrom
stranom i lošom stranom, to je začetak svesnosti u obe suprotnosti u isto
vreme. To je mesto, na kome leži ona neobična tajna o kojoj se toliko govori u
ezoterijskoj literaturi. Postoji Sufi izreka: „Sav pravi život jeste mir i
harmonija suprotnosti. Smrt je usled rata među njima.“
Нема коментара:
Постави коментар