Amwell,
24.1.1953.
UČINITI LIČNOST PASIVNOM
Komentar I
Kada se
postavi pitanje „Šta znači učiniti Ličnost pasivnom?“, prvi odgovor glasi da vi
sami niste u stanju da je učinite pasivnom. Pomoć je neophodna. Međutim, morate
da se povežete sa tom pomoći i morate biti voljni da se podvrgnete njenom
delovanju i da sledite njene instrukcije. Dopustite mi da to ponovim. Vi – ko
god da ste – ne možete sami učiniti Ličnost pasivnom. Bespomoćni ste bez
pomoći. Ne možete to da učinite sami. I dopustite da dodam, dok to konačno ne
budete razumeli, nećete ni dobiti nikakvu pomoć. Ako mislite da vi, sopstvenom
mudrošću, inteligencijom i moći, možete da učinite Ličnost pasivnom, kada to
poželite, imate veoma pogrešne ideje o sebi i onome sa čime ćete se suočiti. I
ponovo, ukoliko zamišljate, u skrovitosti svog srca, koje neprestano nadgledaju
Viši Centri, da u vama nema ničega što bi trebalo učiniti pasivnim, da nema
ničeg ozbiljnog što nije u redu sa vama, da nema ničega čega bi se trebalo
osloboditi i učiniti ga neaktivnim, tada vam sigurno neće biti pružena
pomoć. Zašto bi, napokon? Vaše imaginarno ’Ja’ obmotava vas kao odora fantazije
i sprečava vas da vidite svoje nesrećne slabosti i bolne nedostatke. Nemojte je
pomešati sa odorom slave. Obmotani tom odorom fantazije, koja je vaše
imaginarno ’Ja’, ne možete posmatrati sebe. Ona će delovati kao izmaglica, kroz
koju sve vidite veoma nejasno. Tako ni na koji način nećete jasno i realno
uočiti šta leži u Ličnosti. Ličnost će tako i dalje biti aktivna. Međutim,
ukoliko možete da postanete svesni nekih stvari koje pripadaju Ličnosti,
posmatrajući ih u sve oštrijem fokusu, a ne nejasno kroz izmaglicu, ti će
elementi postati sve manje aktivni, kako direktno svetlo svesti potpunije bude
padalo na njih. Da, to smo čuli već mnogo puta. Znam da jesmo. Ali da li ste vi to
već uradili? Da li ste razumeli ili pokušali da razumete
na šta Rad misli kada kaže da nije prvenstveno zasnovan na Veri, Nadi i
Ljubavi, već na Svesti? Da li razumete – svojim sopstvenim
razumevanjem – da on pokušava da poveća našu svest – o sebi pre svega, a polako
i postepeno i našu svest o drugima – tako da, pored mnogih drugih rezultata,
vidimo njih u sebi i sebe u njima – stvar koja uništava samoljublje,
samozadovoljstvo, ponos, sujetu i prezir i potcenjivanje, da spomenemo samo
neke od đavola u nama koji svakodnevno mentalno ubijaju druge. Iz tog razloga
Rad na praktičnoj strani – strani „doing it“ – počinje samoposmatranjem.
Samoposmatranje znači videti sebe kakvi jesmo, a ne kakvi zamišljamo da jesmo –
ogroman zadatak, ali on se izričito očekuje od nas, jer smo kreirani da se
podvrgnemo transformaciji ponovnog rođenja u čemu nas aktivna Ličnost ometa.
Sigurno, taj deo Ličnosti, koji se naziva Imaginarno ’Ja’, učiniće sve da
spreči da se bilo šta slično dogodi. Nastaviće da vam šapuće: „Ja i niko
više.“, dok je istina da ne postoji jedno Ja, već mnogo njih. Međutim, moć
Imaginarnog ’Ja’ je ogromna. Ljudi jednostavno ne veruju da nemaju jedno
nepromenljivo, uvek postojeće, stalno, Pravo Jakoje ih kontroliše.
Dopustite mi da ponovim: Kažem da ljudi jednostavno ne veruju da nemaju
jedno nepromenljivo, uvek postojeće, stalno, Pravo Ja sa kontrolom. Ta
moćna iluzija – taj trik za uspavljivanje koji izvodi Imaginarno ’Ja’ – stoji na
putu onim obelodanjujućim trenucima samoposmatranja, koji bi uništili
tu iluziju. Tako ona i dalje stoji nalik izmaglici između Rada i njegove
moći i nas samih i naše skrivene ništavnosti. Tako ništa neće udariti u kuću da
nas trgne i uzdrma. To nas sprečava da dobijemo pomoć koja nam je potrebna.
Zašto? Zbog toga što, iako često slušamo o Radu, mi ga ne primenjujemo iznutra
na sebe kao rezultat nepogrešivog dokaza našeg sopstvenog samoposmatranja. Tako
se on ne povezuje sa nama. Kada bi se povezao, mi bismo primili, malo po malo,
koliko možemo da izdržimo, očekivanu pomoć, neophodnu da bi se Ličnost učinila
pasivnom tako da čudo ponovnog rođenja počne da se odigrava.
Sada, mi
znamo da Ličnost ostaje aktivna dok god je Život neutralizujuća sila.
Mi smo svi mehanički povezani sa Životom i njegovim zahtevima. Takođe znamo da
Rad uči da je potrebna druga Neutralizujuća Sila da bi se
Ličnost učinila pasivnom. To je Rad sam. Mi nismo mehanički povezani sa Radom.
Niko ne može mehanički da Radi. On zahteva svakodnevni svesni napor.
Mi možda govorimo o njemu, ali ga ne radimo. Tek pomoću svesnog
napora možemo da se povežemo sa Trećom Silom u Radu. Neobično je posmatrati
kako čovek nije aktivan (doing) u Radu. Pitam svakoga od vas – da li
znate na čemu radite? Mi smo aktivni u životu, naravno, ali ne i u
Radu. Ali samo kada Radimo, Ličnost može biti učinjena pasivnom, jer to je jedini
način da se povežemo sa Trećom Silom u Radu. Tako ćete videti
koliko je apsurdan čovek, koji misli da sam može učiniti Ličnost pasivnom na
svoj način, dok je Život očigledno njegova Neutralizujuća Sila. To se
jednostavno ne može učiniti. Samo Rad to može učiniti. Tako slušanje o Radu
nije dovoljno. Morate da ga radite. Hrist je rekao: „A svaki
koji sluša ove moje reči a ne izvršuje ih, on će biti kao čovek lud koji sazida
kuću svoju na pesku.“ Rad govori to isto. Pesak je Ličnost.
Sada, jedan
od znakova da je Neutralizujuća Sila neke osobe još uvek Život, jeste taj da
nema promene u razmišljanju. Rad svakako kaže da treba da nas dovede do toga da
mislimo na nov način. On to mora da učini da bi se bilo šta dogodilo. On to
može da učini – ako ga primimo sa dovoljno spremnosti i napora da ga razumemo.
Međutim, moguće je da slušamo njegovo učenje godine i godine i da i dalje
mislimo na potpuno isti način kao što smo uvek i činili. To jest, vi i dalje
mislite konvencionalno – kao i drugi slični vama – imitirajući ono što ti drugi
govore, a što ste prihvatili bez otpora, i dalje prijanjajući za iste mentalne
stavove i predrasude, koliko god da su štetni za vas, i dalje koristeći iste
konvencionalne, dosadne fraze o sebi, o ljudima i stvarima. Naravno, to nije mišljenje.
To je jednostavno proizvodnja mehaničke serije buke. Rad zahteva istinsko
korišćenje vašeg Intelektualnog Centra – tokom prve godine, mislim. U
suprotnom, uočio sam da kasnije ostavlja malo ili nikakvog uticaja na um. Treba
da vas udari rano – i kasnije ponovo i ponovo. Ako ne bude prodro do
unutrašnjih delova Intelektualnog Centra kao šok za misao, ostaće spolja kao
reči, bez mnogo – ili bilo kakvog - povezanog značenja. Tada ništa nije
sastavljeno, ništa udruženo. Nikakve veze se jasno ne vide. Tako on ne može
promeniti formatorno mišljenje. Rad je usut u stare stavove i usude. Ne
možete nadgraditi ideje Rada na svojim ranijim mentalnim stavovima i navikama
mišljenja.
Neki od vas
nikada nisu počeli da misle o Životu sa stanovišta Rada, već o Radu
razmišljaju sa stanovišta Života. To jest, i dalje razmišljate na stari način.
Ne razmišljate ni na kakav novi način. Tada Rad ne može da prodre u vas.
Konačno – ako ne razmišljate na nov način – to jest, iz Rada –
nikada nećete misliti o sebi na nov način – stvar od najvećeg značaja za
samopromenu.