Amwell,
7.2.1953.
UČINITI
LIČNOST PASIVNOM
Naša tela se sva zajedno kreću od juče do danas. Deo nas je u tom
zajedničkom kretanju kroz Vreme, ali deo nije. Deo u Vremenu može da se vidi;
deo koji nije u Vremenu, ne može da se vidi. Na primer, ne možete videti Ličnost
ili Suštinu ništa više nego što možete videti misao. Kada se deo u Vremenu, a
to je telo, odvoji od dela, koji nije u Vremenu, on prestaje da radi, njegova
organizacija se raspada i on postaje nefunkcionalan. On umire i biva pokopan i
ljudi kažu: „Taj i taj je mrtav. Video
sam kako ga sahranjuju.“ Najveća zabuna u duhovnom pogledu proizilazi iz ove
vrste razmišljanja, na osnovu koga se naivno veruje da je čitava osoba
vidljiva. To je čisto, nerazblaženo mišljenje na osnovu čula, jedna od onih stvari
koje Ličnost održavaju aktivnom. Na osnovu takvog razmišljanja, osoba u vidljivom
telu je sve što postoji i ničega više za njega nema. Sada, sudbina nevidljive
Ličnosti posle završetka životnog doba tela nije ista kao sudbina nevidljive
Suštine. Rečeno je da je Ličnost, stvorena i pokretana Životom, propadljiva i
da se dezintegriše. Međutim, Suština se vraća svojoj Zvezdi, budući da je
besmrtna sila rasta u nama koju zanemarujemo. Više volimo rast Ličnosti, koji
naše samoljublje i svet lako podstiču. Takođe je rečeno, da se Ličnost sporo
dezintegriše ukoliko je okorela. Mnoge stvari je ojačavaju: nepomirljiva
mržnja, nezasita žudnja za moći, neukrotiva sujeta i veliki ponos to čine. Ona
zadržava svest u onoj meri u kojoj čovek povezuje osećaj Ja sa njom i
identifikuje se sa njom. Ukoliko se Ličnost učini pasivnom, svest se neizbežno odvaja
od nje i prelazi na stranu Suštine i Pravog Ja. Ličnost tada brzo može da se slomi.
Uspenski je često govorio o opasnosti kristalizacije u Ličnosti. Spomenuo je da
kod jednostavnih ljudi iz naroda Ličnost nema čvrsto mesto i slama se uz malo
patnje. Sa druge strane, što je bogatija Ličnost formirana oko Ličnosti, to
više Suština može da iskoristi za svoj rast – pod uslovom da čovek radi na sebi
i čini Ličnost sve više pasivnom. Ukoliko u tom pogledu ne učini ništa, živeće
i umreće kao neostvareno seme. Kao težak, složeni eksperiment on je propao.
Čovek je kreiran kao složeni eksperiment, jer je načinjen za ovaj život i drugi
život tokom ovog života. To me dovodi do
misterije Suštine i postojanja ezoterijskog učenja u svetu. Zašto ezoterijsko
učenje postoji? Odgovor je da postoji, jer Život ne može učiniti da Suština
raste. Život omogućava razvoj Ličnosti, ali ne i Suštine. Ovde je problem: a tu
leži i izvor očiglednog paradoksa u Radu – kada se kaže da je bolje imati malu
Ličnost, a najbolje imati bogatu. Govori se o dve različite stvari. Čovek je
dvostruk. On stoji pod dejstvom dvaju uticaja pod nazivom A i B. A uticaji izviru iz života i Ličnost je
povezana sa njima. B uticaji imaju
drugačiji izvor. Oni su posejani u život od strane Svesnog Kruga Čovečanstva –
to jest, C uticaja. Izmenjeni su u B uticaje prvenstveno zbog formatornog
razmišljanja zasnovanog na čulima. Ukoliko čovek apsorbuje samo A uticaje, njegova Ličnost se održava
aktivnom. Njegova Suština ne može da raste. Ukoliko poseduje Magnetni Centar,
onaj deo u nama koji može da napravi razliku između A i B uticaja, čovek
počinje da apsorbuje B uticaje i
zatim može doći u kontakt, u različitim stepenima, sa C uticajima. B uticaji,
kao što su to Jevanđelja i ovaj Rad, povezani su sa rastom Suštine. Ako čovek uči
ono što oni znače i čini ono što mu oni govore da čini, Suština može početi da raste. Međutim, ona može rasti samo na račun
Ličnosti. Ne možete zadržati svoju naduvanu Ličnost i razvijati Suštinu u isto
vreme. To je jalov san koji izvire iz sujete. Ličnost mora reći kao Jovan
Krstitelj: „Ja se moram smanjiti da bi Suština rasla.“ To je vrhovna ideja iza
ezoteričnog učenja. „Ako se ne povratite
i ne budete kao deca, nećete ući u carstvo nebesko.“ (Mateja XVIII, 3). Mnogo
toga mora da se ukloni sa Ličnosti da bi se dostigao stupanj malog deteta. Pošto
Suština ne može da se razvija kroz A
uticaje, moraju da postoje B uticaji.
Kada bi mogla, postojali bi samo A
uticaji. Čovek onda ne bi bio težak, složen i paradoksalan eksperiment, kakav
je stvoren da bude. Ne bi bio samo-razvojni organizam. Život, mehanički Život, bi ga oblikovao do kraja.