8. 10. 2015.

ČETVRTI PUT - SUŠTINA I LIČNOST XII

Amwell, 23.8.1952.
SUŠTINA I PUT POVRATKA


Naredni citat je značajan za predmet nedavnih komentara. On glasi:
Na visini i u svetinji stanujem sa onim ko je skrušenog srca i smernog duha.“ (Isaija, 57.15).
Šta god da to znači, citat sugeriše da nije verovatno da će čovek, ispunjen samoljubljem, koji nikada ne preispituje svoju važnost, moći da se na Skali Bića popne na neki viši nivo razvitka. Može se pretpostaviti da je govornik na visokom nivou, jer on kaže da „stanuje na visokom i svetom mestu“. Da bi se popela na taj nivo, osoba očigledno mora da bude skromna i skrušena. Znamo da postoji uzlazna oktava i silazna oktava u ovom svetu; a bez sumnje i u svakom drugom svetu. Međutim, takođe znamo da se pod uzlaznim u Radu podrazumeva sasvim određena stvar. Znamo da se uzlazna oktava – Do, Re, Mi – kreće od grubljeg ka finijem i da uvek počinje od pasivnog Do. Sada, da li mislite da je samoljublje pasivna stvar? Očigledno, samoljublje i sva njegova deca – ponos, sujeta, moć, egoizam i ostala – nemaju ništa skromno i skrušeno u sebi. Čovek se uz njihovu pomoć neće uzdići do novog bića. Sada,  pasivno Do znači da, na šta god da se ono odnosi, na njega može da utiče nešto iznad njega na skali. Ono se pokorava nečemu što stoji iznad njega samog. Sa druge strane, aktivno Do znači da, šta god da predstavlja, ono deluje na nešto drugo, ne deluje se na njega. Razmislite o hrani 768 koju unosimo u telo. Na nju deluju sokovi za varenje. Drugim rečima, ono je pasivno, jer se podvrgava njihovom delovanju koje razlaže hranu u finiju i samim tim pametniju i korisniju materiju koja prelazi u krv, dok se sve ono beskorisno odbacuje. To je ono što Rad treba da učini sa nama psihološki, samo ako to budemo dopustili. Međutim, samoljublje će učiniti sve što može samo da se to ne dogodi. U slučaju oktave hrane, prvi stepenik se sastoji od pasivnog Do 768 – obične hrane – koja se transformiše u više materije klasifikovane kao 384; i dalje na gore sve do materije 12. Ako 768 uđe kao aktivno Do, ono na skali materije može da se kreće samo na dole i da postaje sve gušće i gušće i time sve gluplje i beskorisnije. U psihološkom smislu isto se događa sa svakim čije neprerađeno, neprepoznato i nesavladano samoljublje dominira, jer ono blokira put ka bilo kojoj uzlaznoj oktavi. Samoljublje nije pasivno i odbija da se na njega deluje.


Sada, budući da Suština silazi sa „visokog mesta“ i biva zatvorena u telo od mesa i kostiju, u Čoveku mora postojati uzlazna oktava povezana sa tom silaznom. Ideja se sastoji u tome da Suština, koja je sišla, mora biti u stanju da se ponovo uspne – to jest da ponovo prođe stazom svog silaska. Kada bi se Suština ponovo uspinjala i kada bi centar gravitacije čovekove svesti i bića bio istinski smešten u Suštini umesto u Ličnosti, tada bi ponovno uspinjanje Suštine bilo i uspinjanje čoveka na nivo njegovog porekla. To bi bio put povratka. Ova ideja o „putu povratka“ spomenuta je na mnogo mesta u drevnoj ezoterijskoj literaturi, kao u Himni odori slave („Himna biseru“) u gnostičkim spisima i na nju se očigledno ukazuje u paraboli o bludnom sinu u Bibliji (Luka, XV). Bludni sin, najverovatnije čovek, koji je ispunio sve želje svog samoljublja i otkrio da sve imaju ukus komine i da nijedna nije realna – možda je bio multimilioner – opisan je „kako dolazi sebi“. Na ovaj ili onaj način postao je svestan da ne ide u dobrom pravcu i dospeo je do kraja stvari. Sve je postalo besmisleno, kako to lako biva kada su zadovoljenje samoljublja i njegove ambicije jedini cilj. Tako on kaže, pošto je došao sebi: „Ustaću i otići kod svog oca i reći ću mu, Oče, promašio sam metu.“ (grčki „hamartia“ koristi se u značenju „počiniti greh“). Tako je ustao i otišao kod oca. Time se ne misli na zemaljskog oca. Njegov otac se obradovao i rekao: Da se veselimo, jer ovaj moj sin je bio mrtav i oživeo je, bio je izgubljen, ali je nađen.“ Uvidećete određeni značaj u tim rečima mrtav i izgubljen. Kada se čovek okrene i, ostavljajući Ličnost iza sebe, počne da se kreće u pravcu Suštine, on prestaje da bude mrtav i izgubljen. Tragajući za razvojem Suštine kroz unutrašnjeg čoveka i okrećući se od dvoličnosti i laži i plitkih preokupacija spoljašnjeg čoveka, on oživljava iznutra, u duhu, umesto da bude mrtav. Počinje da vidi šta treba da čini, šta je u njemu lažno, šta treba da posmatra i osvesti i na čemu treba da radi, a šta treba da strgne i ostavi iza sebe. Tako, on više nije izgubljen, nakon godina besciljnog lutanja. On sada ide nekuda. Ide na pravi put. To je dug put, ali će uskoro početi da oseća da mu se pomaže. Zbog toga je u paraboli rečeno: „A kad je još podaleko bio, ugleda ga otac njegov, i sažali mu se, i potrčavši zagrli ga i celiva ga.“ Fraza „podaleko bio“ ukazuje da je put od Ličnosti do Suštine dug. Sažaljenje i dobrodošlica ukazuju na pomoć. To je kao kada se u Radu kaže da kada čovek zaista dođe sebi i prepozna sebe – on zna da nije ona osoba koja se uvek pretvarao da jeste ili je smatrao da jeste i da ide u pogrešnom pravcu, pokušavajući to da održi. Zanimljivo je da se ta parabola zove Parabola o bludnom sinu. Šta je on to rasipao (engleski „be prodigal of“ – rasipati)? Neki ljudi ozbiljno misle da se to odnosi na novac. Shvataju to materijalistički, doslovno, i zamišljaju da su tu reč koristili štedljivi roditelji koji su sa svoje strane jeli kominu. Uočićete da se reč „bludan“ ne spominje u paraboli. U stvari, to je parabola o čoveku, koji, koliko god bio uspešan, vidi da mu život ne daje ono što je očekivao i koji, shvativši da mora imati neko drugo ishodište pored života i nešto drugo čime bi se bavio pored zarađivanja za život, počinje da se odučava od svih laži kojima su ga ispunili život i njegove navike i da uklanja sve one stavove koje su sujeta i samo-iluzija formirale u njemu. To je istinski parabola o povratku do čovekovog izvora – ne njegove majke, već do nečega različitog što leži iza. Čovek je otkrio svoje pravo ishodište. Otkrio je Suštinu. Čitav njegov emocionalni život počinje da se menja. Uhvatio je konopac iznad glave – ne samo da je o tome slušao, već je sam skočio, samostalno učinivši napor, unutrašnjim činom svog unutrašnjeg čoveka.


U vezi sa poimanjem našeg porekla na vertikalnoj osi, različitog od našeg ovozemaljskog porekla, koje vodi do prepoznavanja samog sebe, daću nekoliko citata bez komentara. Hrist je rekao: "I ocem ne zovite nikoga na zemlji.“ (Matej XXIII 9). Kada mu se majka obratila povodom čuda pretvaranja vode u vino, rekao je: „Šta je meni do tebe, ženo?“ (Jovan, II 4). Na drugom mestu je rekao: „Zar ne znate da ste svi sinovi Boga?“ Daću vam kratak izvod iz „Hermetike“ (Hermetica Bk.1). Autor govori o Kreatoru koji pokreće ciklus rođenja i smrti svih živih stvari na zemlji, uključujući Čoveka. Međutim, Čovek se razlikuje od sveg ostalog organskog života – o čemu sada treba da govorimo. Čovek u sebi ima nešto više nego životinje i to mora sa sazna. On ima um iznad čula.


Neka Čovek, koji u sebi ima um, spozna da je besmrtan …
Onaj ko spozna sebe, stupa u Dobro koje je iznad.“


Dodao je da oni, koji to ne učine, lutaju u mraku čulnog sveta i ponavljaju rođenja u njemu. Na kraju, to je Jakobova vizija lestvica koje se protežu između Neba i Zemlje, sa figurama koje su uspinju i spuštaju.


I usni, a to lestve stajahu na zemlji a vrhom ticahu u nebo, i gle, anđeli Božji po njima se penjahu i silažahu;“ (Postanje XXIII 12).

Treba sami da razmislite o onome šta bi tih nekoliko redova moglo da znači.


 Sada, možemo videti da se ništa što je prethodno rečeno ne može primeniti na Ličnost. Mislim, nema puta povratka kroz Ličnost, jer je ona na nivou života i stvorena je životom. Tako, nema uspeća na Skali Bića preko Ličnosti. Ona se ne spušta u zemaljski život kako to čini Suština, već je stvorena delovanjem života. Konačno, glavni problem sa Ličnošću je voljno učiniti njenu moć gotovo beznačajnom. Ona tada može da se koristi. Sada, vratimo se poreklu Suštine. Razumemo da Organski Život potiče sa nivoa inteligencije, vizuelno predstavljene Suncem. Jednostavnije je samo koristiti termin „Sunce“. Za Sunce je bilo neophodno da stvori osetljivi živi sloj na zemlji, sposoban da primi uticaje koji se spuštaju sa Zraka Kreacije i da ih propusti do krajnje tačke našeg pojedinačnog Zraka – naime, do Meseca. Moraćemo da govorimo alegorično. Sunce je bilo voljno da preuzme svoj zadatak, ali je postavilo uslov da dobije nešto za sebe kao nagradu za sav taj rad oko planiranja, stvaranja, eksperimentisanja i održavanja osetljivog sloja Organskog Života na zemlji. U tu svrhu, pošto su na zemlji obezbeđeni uslovi pogodni za njegovu egzistenciju, stvoren je Čovek kao samo-razvojni organizam. To jest, Čoveku je dato više nego što je bilo neophodno. Ta specijalna tvorevina bila je čisto eksperimentalna. Ona može propasti. Ključ je da ako se dovoljan broj ljudi bude razvio iznad stepena koji je neophodan za suvu egzistenciju na zemlji, oni bi se na Skali Bića uzdigli do nivoa koji je reprezentovan Suncem. Sunce bi tada dobilo nešto za sebe. U tu su svrhu, dakle, na pogodnim mestima i u vremenima na zemlji posejana odgovarajuća učenja koja daju smernice za taj samo-razvoj. Zbog nivoa Čovekove inteligencije ono nije moglo da bude prezentovano drugačije osim na težak i donekle iskrivljen način. Na to se misli kada se govori da se C uticaji koji dolaze od Svesnog Kruga Čovečanstva neizbežno menjaju u B uticaje na zemlji. Teškoća leži u našem uobičajenom mišljenju koje ne može da obuhvati suprotnosti, iako Viši Centri to mogu. Za ostalo, Organski Život je napravljen kao fabrika bola u kojoj sve mora da pravi stalne napore ili pati na različite načine i sva ta rođenja, bol, smrt, patnja i strah, negativne emocije i nespokoj proizvode vibracije koje su hrana za Mesec koji raste. Takva je, veoma kratko rečeno, situacija Organskog Života na zemlji.


Pavle govori o čitavoj kreaciji koja stenje zajedno, očekujući rođenje Sinova Božjih. On kaže:

Jer čekanje tvari čeka da se jave sinovi Božiji.
Jer se tvar pokori propadljivosti (ne od svoje volje nego za volju onog koji je pokori)
na nadu,
da će se i sama tvar oprostiti od ropstva raspadljivosti na slobodu slave dece Božije.
Jer znamo da sva tvar uzdiše i tuži s nama do sad.“ (Rimljanima VIII 19-22).


Poznato je u kojoj školi je Pavle obučavan, ali ova rečenica je slična onome čemu Rad podučava. Pronaći ćete slične nagoveštaje u čitavoj Bibliji. Tako, Čovek, koji se razlikuje od drugih oblika života, ima šansu u ovom teškom svetu patnje, bola i opasnosti i njegov položaj nije bezizgledan. On u sebi nosi ono što dolazi odozgo, iako je zaspao i zaboravio svoje poreklo i veruje samo u svoja čula. Ukoliko razvije odnos prema onome što dolazi odozgo, nakon što je razvio neophodan odnos prema onome što dolazi iz života, on može da se uspne na nivo svog porekla. Možemo pretpostaviti da se termin „Sinovi Božiji“ odnosi na one koji su se podvrgli takvom razvitku i uspeli se na sledeći nivo iskustva.


Biblija kao i Rad daje smernice kako da se započne ovo uspinjanje. Ukoliko razumete značenje rečenog, na primer u Sermonu sa planine, uverićete se da nije samoljublje u svim onim sirovim i suptilnim oblicima u kojima se manifestuje, ono što upućuje na put uspinjanja. Neka druga ljubav je polazna tačka.