30. 11. 2015.

TRANSFORMACIJA ŽIVOTA



MORIS NIKOL - META
SMISAO


U početku (Vremena) beše Smisao i Smisao beše u Boga i Bog beše Smisao, On beše u početku u Boga.“ (Jovan, I.1).

Kada čovek ni u čemu ne pronalazi smisao, on istovremeno nema osećaj za Boga. Obesmišljenost je užasna bolest. Ona mora da bude prevladana. Ona je isto što i bezbožnost, jer ako kažete da Boga nema, time govorite da nema Smisla u stvarima.  Međutim, ako mislite da Smisao postoji, vi verujete u Boga. Smisao je Bog. Ne možete reći da ne verujete u Boga, ali verujete da stvari imaju Smisla. To dvoje je isto u tom smislu da jedno ne može postojati bez drugoga. Bog je Smisao. Ukoliko vam se ne dopada reč Bog, recite umesto toga Smisao. Reč Bog zatvara um nekih ljudi. Reč Smisao to ne može. Ona otvara um.

Smisao je postojao pre početka Vremena. Postojao je pre stvaranja, jer se stvaranje odvija u prolaznom Vremenu u kome postoje rađanje i smrt. Međutim, Smisao je postojao pre Vremena i stvaranja u Vremenu. Ne postoji način da opišemo egzistenciju u svetu na višim dimenzijama izvan Vremena, osim jezikom prolaznog Vremena – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Smisao jeste – nije bio – pre početka stvaranja u Vremenu. On ne spada u ono što nastaje i nestaje, već u ono što jeste iznad vremena Ako je, dakle, Smisao iznad naših glava, koji je onda Smisao našeg stvaranja?

TRANSFORMACIJA ŽIVOTA

Univerzum nije samo ono što nam prikazuju čula. On nije samo spoljašnja scenau stvari, on nikada nije samo spoljašnja scena, već uvek predstavlja kombinaciju nas samih sa njom. On nije samo čulna percepcija, taj teški svet od zemlje, ta spoljašnja svetlosna tačka na nebu, već percepcija ideja, uvid u istine, poimanje smisla, sagledavanje poznatih stvari u novom svetlu, intuicija suštine, iskustva patnje i blaženstva. On je dat kao hleb sa nebesa, isto koliko i stvarnost sa zemlje. Na najvišoj skali on leži iznad svih zapovesti čula i nazire se samo iznutra, u razumevanju. Unutar srca ili uma iznenada može biti otvorena oblast iskustva koja ne pripada spoljašnjem svetu (iako ga može prožimati) i tada smo okupani svetlošću smisla – okupani u svetlosti bez nasilja, punoj iskustva, sjaja bez senke u kome težina sopstva nestaje. Mi vidimo: putem moći koju nam daje smisao. Dotičemo: bez osećaja odvojenosti i ospoljenosti koje neizbežno proizvode svi fizički dodiri. Osećamo: u dubini, ne razgovarajući sa sobom, bez ogledala površine ličnosti. To je stvaralačka svetlost, transformišući smisao za kojim su svi tragali od početka vremena, svetlost koja nikome ne može učiniti nasilje, smisao koji nam pokazuje ono što smo oduvek znali i čega nikada nismo imali dovoljno snage da se setimo. Ne samo da osećamo da smo stvoreni samim iskustvom te svetlosti, to je ono za čim smo oduvek tragali – taj smisao i realnost, to blaženstvo koje smo krivo tumačili i tražili u hiljadama beskorisnih fizičkih pravaca – to je ono što svi želimo, što se spoljašnje svetlo života pretvara da nudi, ali nikada ne daje, to jedinstvo koje zaista percipiramo kao jedinstvo, tajna ideja iza naših nastranih, tragalačkih, nepotpunih života.  

Kako se dolazi do te svetlosti? Kako možemo dosegnuti to jedinstvo smisla? Kroz šta ona prosijava? Gde mora da prodre nož kako bi otvorio put za nju?  Oduvek se govorilo o tome. Čovek mora početi da sebe odseca od sebe, kako bi ga pronašao. To je, ukratko, srž svih učenja, koja se njome bave.

On to ne može dok ne počne da sebe vidi direktno kao novo svesno iskustvo, novi događaj, svakodnevni događaj sebe – ne analitički, ne kritički, niti kao povod za konverzaciju. Ta vrsta svesti, čiji pravac vodi ka oblasti preko koje se prima smisao, nije ona koju uobičajeno imamo. Mnogo toga nam stoji na putu. Prva je snaga uobrazilje. Mi uobražavamo da je imamo. Ta uobrazilja je fizički materijal, iz koje se može napraviti svaka zamena za realnost, najmoćnija sila u životu; i drugo, od tog procesa korišćenja svesti kao noža koji raseca moramo učiniti stalnu praksu. To iziskuje napor kakav u životu nije potreban.  Tako mi lako zaboravljamo i propuštamo da održavamo u životu ono sa čime smo počeli.

Međutim, pre nego što tako nešto postane shvatljivo, čovek mora osećati da postoji unutrašnja strana univerzuma, uvučena unutrašnjim čulima: da svet u kome spolja živi nije ništa drugo do svet ishoda čiji skriveni uzroci vode u misterije iza ljudskih rešenja i da u njemu postoje stanja koja su mu nepoznata. Jer ukoliko čovekom upravljaju čula, on je na pogrešnom putu. Misli da čulo prethodi umu. Ništa unutrašnje mu onda ne može pripadati: on je obrnuo prirodni poredak. On će konačno sa svime postupati nasilno. Jer čulni objekat, ukoliko ga uzmemo kao konačnu i najviša realnost, može da bude smrvljen, ozleđen, raznet ili ubijen. Zbog toga je materijalizam toliko opasan, psihološki. On ne samo da zatvara um i zaustavlja njegov mogući latentni razvitak, već sve izvrće naopačke, toliko mnogo, da čovek ozbiljno pronalazi objašnjenje za kuću u njenim ciglama ili za univerzum u njegovim atomima i zadovoljava se začuđujuće lošim objašnjenjima.  

Cilj svake ‘crkve’ uvek je bilo spasenje čoveka i čovek sam je crkva, komunicirajući sa onim što je iznad i onim što je ispod, posedujući spoljašnju i unutrašnju stranu. Velike katedrale nisu ništa drugo do polu-lepe, nedovršene predstave čoveka.

Međutim, razmislite o znanju koje ih je sazidalo u tim mračnim, nasilnim vremenima punim praznoverja! Razmislite o tom ogromnom naporu i nepokolebljivoj nameri. Nešto je oduvek održavano živim i prenosilo se sa generacije na generaciju, od crkve do crkve, od religije do religije – ideja o čoveku – o svakom čoveku – o sopstvu. Ta ideja je izražena sličnošću čoveka sa semenom koje ne može da raste pomoću svetla prirodnog sveta, to jest, samo putem čula. A spasenje čoveka, na kome se oduvek insistiralo kao neophodnom za ozdravljenje čitavog sveta, značilo je rast tog semena koje ne može da raste pod uticajem ideja iz uma kojim u potpunosti upravljaju čula.



IDEJNI PLAN ZA CRKVU
Iz CAANEO, Quattro Primi Libri di Achittura, 1554.

Tako se vraćamo na opasnost materijalizma u pogledu istinskog blagostanja čovečanstva. Ukoliko za čoveka postoji viši deo, on do njega neće biti podignut idejama i običajima koji pripadaju nižem delu. Pre svega, on prvo mora da rpihvati postojanje više strane i da tada otkrije kako da je imitira. Budući da je to tako, od njega će se očekivati da pronađe, rasutu u istorijskim zapisima, literaturu koja se bavi načinima da se dosegne ta viša strana. Naravno, ideje u toj literauri neće biti istog reda kao ideje koje pripadaju nižoj fizičkoj strani.

Ništa nije istinito dok nije asimilovano. Istina može biti samo vaše iskustvo nje – ne u knjigama. Postoji proces polu-mišljenja i polu-zamišljanja koji je veoma intiman. To je delimično konverzacija sa sobom, delimično bivanje (sobom), delimično viđenje sebe i delimično slušanje sebe – novih značenja koja ulaze. To je polu aktivno, polu pasivno i nešto što je čisto sopstvo, ni aktivno ni pasivno.

Retko kada smo u stanju da sledimo sopstvene misli. Gust saobraćaj u umu nas sprečava u tome.  Mi individualno ne povezujemo jednu stvar sa drugom, niti samostalno vidimo istinitost nečega. Brzina asocijacija, neprestano reagovanje na život suviše su moćni. Malobrojni će reći da smo mnogo toga izgradili iznutra. Mi nismo iznova stvorili – ponovo reprezentovali – svet, već smo ga ostavili u obliku konfuzne čulne slike.

Ukoliko obratimo pažnju na sebe dok čitamo, tri čoveka su u igri. To je čitalac, osoba iznutra koja ga sluša i sudija. Ta tri čoveka su prisutna dok čitamo. Slušalac ne može da čuje šta ljudi spolja govore. On sluša čitaoca: i primećuje šta sudija govori. Da bi se iznova stvorio svet – to jest, da bi se stvorio svet u sebi, da bi mu se dao smisao,oblik, interpretacija, red, važnost – slušalac je taj koji mora da uči. Čovek uzima svoje ideje, svoje misli, svoja osećanja i svoju moć imaginacije i iznutra radi sa njima, shvatajući da je nevažno šta drugi ljudi znaju ili šta su rekli ili napisali, ništa vredno se još nije odigralo u njemu samom. Nije bilo lične asimilacije istine, njenog otkrivanja iznutra, nije bilo stvaranja iznutra. Kada bi naš emocionalni život bio budniji, tada bi jedinstvo misli i emocija hranilo najdublji i najstvarniji deo nas i mi bismo osetili sreću koja proishodi iz povezivanja smisla sa životom.

Naše ponašanje bi bilo drugačije, jer bi nam se sve prikazivalo sa beskonačno više različitih faseta, nego što je to moguće dok utiske primamo na uobičajen način. Život ne može da nam pruži hranu, jer sve sagledavamo iz navike – to jest, putem nekoliko navika uma. Mi prepoznajemo – i činimo malo toga drugog. To nazivamo znanjem – i čak istinom. Nema sumnje da posedujemo – a ponekad i ostvarujemo – moć recepcije mnogo finije od one koju obično primenjujemo. I ako pokušamo da definišemo šta razvoj znači, možemo reći da se on sastoji od mnogo svesnijeg prijema svakodnevnog života korišćenjem tih moći – daleko finijom percepcijom koja je usmerena kako ka unutra tako i ka spolja. To bi značilo kontinuirano odvajanje (“stajanje po strani”) od navika mišljenja i osećanja (putem njihovog stalnog prepoznavanja) – kako bismo odsekli sebe od sebe. Kako jeste, dopuštamo da naši životi postanu monotono ponavljanje, ne videći uzrok za to u sebi, već ga tražeći u spoljnim okolnostima.   

Svest je nedeljiva. Vaša svest je vaša sopstvena, moja je moja sopstvena. Budući da je svest nedeljiva, čitav pravac čovekovog života treba da bude usmeren ka tome da se sve sam doživi, da sam postaneme svestan sebe, da sam vidimo i bude u stanju da sam čini. Samo na taj način se nešto stvara u sebi i jednom, kada je stvoreno, to pripada čoveku, trajno je i stvarno.  

Tada, sve je sveže, sve je novo, sve je netaknuto i nenarušeno od strane prethodnih istražvača.

Svako se nalazi na određenom stepenu mišljenja, osećanja, razumevanja i doživljavanja. Nije moguće da pozajmimo istinu za rast i smisao; nije moguće da sam se dogmatski kaže šta je istina, da prihvatimo masovno prihvaćenu istinu. To samo može biti individualno iskustvo – u skladu sa čovekovim stepenom. Niko ne može okusiti jabuku za vas. Opis njenog ukusa nema nikakvu svrhu. Na potpuno isti način, niko vam stvarno ne može pomoći ni u čemu što je istinski bitno. Samo vaša sopstvena moć da vidite istinitost nečega može vam pomoći – a to je tačno ona moć koju odbacujemo u nadi da ćemo pronači nešto lakše. U svakoj situaciji i kod svakog problema, ukoliko bismo mogli da uronimo dovoljno duboko u sebe – dalje od uobičajenih reakcija – znali bismo šta da radimo, jer bi se rasvetlio novi smisao i videli bismo transformisanu situaciju.   

Najvažniji preliminarni dobrovoljni čin – potrebno je da ta dobrovoljnost potraje čitav život – prema unutrašnjem duhu, izvor i prenosnik smisla, jeste afirmacija. Samo tim činom se sve ono što je napolju, spoljašnje i mrtvo povezuje sa onim što je unutra i živo je. To je najvažniji od svih psiholoških činova. To je prvobitni, ali istovremeno i stalno obnovljivi čin, kojim psihologija (to jest, nauka o ličnoj evoluciji) započinje u svom najdubljem smislu. Konačni daleki cilj jeste jedinstvo sebe. Čovek se postepeno kroz sebe ujedinjuje sa sobom, a ne sa onim što je slučajno postao ili veruje da jeste. Afirmacija ne deluje argumentima, već razumevanjem.  Negacija uvek vodi do unutrašnje uskraćenosti i tako do povećanja površnosti, nestrpljenja, gubitka smisls i nasilja. Uvek se može poricati. Šta je lakše? Čovek uvek može da prati stazu negacije, izbegavajući svaki akt razumevanja kao sentimantalan ili kao naučno i ekonomski bezvredan.        

Mi ipak znamo bolje nego što obrazlažemo – čak bolje nego što mislimo. Međutim, kada jednom stupi na stazu negacije uz zlonamernost – kako to danas mnogi čine – čovek na svakom koraku nalazi dokaze i potvrdu za kojima traga. Razmislite o rezultatima sumnje u vezi sa tim! A ipak, rezultat je laž, kao što svi znamo. Rezultat afirmacije leži u potpuno suprotnom pravcu. Da bi rastao, čovek mora da afirmiše. Poricanje je u krajnjem ishodu nasilno, prisilno, destruktivno. Sada, sve to skriveno, ta polu-doživljena strana u nama, sposobna za razvoj, ne može biti primorana. Iz tog razloga čula nam ne daju jasan dokaz, nepogrešivu potvrdu inteligencije i smisla koji leže iza nacrta stvari.

Jasan čulni dokaz, kao, recimo, Bog vidljiv na jasnom nebu, predstavljao bi prinudu za um. Uverenje da tamo mora postojati nešto, ako izvire iz razumevanja, duboke unutrašnje refleksije, ne prisiljava nikoga. Ono otvara um – u određenim pravcima od vitalne važnosti. Svi možemo biti povučeni na dole aspektima koje vidljivi život predstavlja, njegovim užasom, nepravdom i patnjom. Uzmite život čulno – kao vidljiv – i nikuda ne možemo da stignemo. Međutim, to može biti deo zapleta predstave. Čovek u sebi od rođenja nosi mnogo više od čula i njihovih proizvoda. Mehanička evolucija ne može da objasni njegovu nekorišćenu ili retko upotrebljavanu stranu. I ukoliko je plan razvitak unutar polja čovekove sopstvene svesti – ukoliko svaka osoba ima potencijal za razvitak korišćenjem inherentnih moći (uvek ličnih za sebe), tada nikada ne možemo očekivati da život, kakav je viđen i dat, ne bude takve prirode da proizvede duboke probleme i stalnu borbu u njoj.

Naprotiv, očekivali bismo da će joj se suprotstaviti. Razvitak mora značiti napor; i ukoliko bi život bio sladak i lep, bez bola i bede, ne bi bilo podsticaja za samo-stvaranje, niti borbe, putem koje možemo prepoznati finije primese koje posedujemo i odvojiti ih od onih grubljih. Polako učimo da su u svakoj situaciji fino i grubo pomešani. U svojoj fizičkoj konstrukciji fino smo podesili nervne instrumente kojim odbacujemo lošu hranu. Imamo i mašineriju za varenje koja asimiluje fine supstance, a odbacuje grube. Međutim, ne postoji nikakva slična mašina u oblasti u kojoj živimo svoje živote. Ona mora da bude stvorena – i to stvara nas. Iz tog razloga u svakom dobu nam je potrebno učenje određene vrste. Na primer, koje je unutrašnje značenje parabola u Bibliji ako ne indikacija kako da se stvori selektivna mašinerija i kako da se postane čovek? 

Ovo je metod samo-stvaranja – jednom kada razumemo i primenimo date ideje. Može se reći da od te tačke čovek počinje da postoji – shvatajući odjednom šta to znači da počne da živi svesno. On više nije stvorenje, vučeno tamo-amo okolnostima, modom i poslednjom pomamom. On nije više u tolikoj meri rob užasne mašinerije života i kojoj se svako okreće. On ne razmišlja više samo u kategorijama života izazvanog čulima. On u sebi nosi drugačiji sisem. Pomoću njega pronalazi nove veze sa onim što doživljava. Ideje drugačije od ideja, koje je stekao tokom grubog života, ulaze u njegov um i bude ga. I slušanje, značenje tih ideja polako se obelodanjuje u njegovom razumevanju. Prvi stepen razvoja čitavog bića stavljeno je u pogon. U svom intimnom razgovoru sa sobom on se sebi obraća na nov način i slušalac u njemu čuje i počinje da se pokreće.    

Činjenice života ne prodiru duboko u nas. One slušaoca neprestano dovode u zabludu. Međutim, neke ideje mogu prodreti do dubina koje ranije nismo poznavali i pokrenuti energiju koju nikada nismo iskusili.

26. 11. 2015.

FIZIČKI I DUHOVNI ČOVEK - III DEO

MORIS NIKOL - META

FIZIČKI I DUHOVNI ČOVEK
TREĆI DEO

VERA

Reč prevedena kao vera (pistisπίστις) u Novom zavetu znači više nego samo verovanje. Ona označava drugačiju vrstu mišljenja. Uzmimo primer iz Biblije. U Jevanđelju po Mateji, XVI.5-12:  “I polazeći učenici Njegovi na one strane zaboraviše uzeti hleba. A Isus reče im: Čuvajte se kvasca farisejskog i sadukejskog. A oni mišljahu u sebi govoreći: To je što nismo hleba uzeli. A Isus razumevši reče im: Šta mislite u sebi, maloverni, što hleba niste uzeli? Zar još ne razumete niti pamtite pet hlebova na pet hiljada, i koliko kotarica nakupiste? Ni sedam hlebova na četiri hiljade, i koliko kotarica nakupiste? Kako ne razumete da vam ne rekoh za hlebove da se čuvate kvasca farisejskog i sadukejskog? Tada razumeše da ne reče kvasca hlebnog da se čuvaju, nego nauke farisejske i sadukejske.”

U tom događaju je jasno da su učenici shvatili Isusove reči u njihovom čulnom značenju – to jest u skladu sa doslovnim smislom reči. Hrist im je rekao da je to znak da imaju malo vere. To nije pitanje verovanja. Ipak, oni imaju malo vere. Šta to znači? To znači da je vera nešto više od verovanja. U tom slučaju, vera znači razumevanje na drugačijem nivou od doslovnog razumevanja. Čulno razumevanje ne može da uspostavi kontakt sa smislom sadržanim u Hristovom učenju. On nije govorio o doslovnom kvascu, već o psihološkom kvascu. Hrist nije govorio na nivou čula, već psihološki. Njegove reči nemaju čulno, već psihološko značenje. Kvasac, o kome je reč, nema doslovno značenje kvasca, niti je hleb doslovno hleb, već označava lažljivost koja će zaraziti dobro. Sadukeji mogu da se uporede sa današnjim naučnicima. Oni ne veruju ni u kakav život nakon smrti. To je njihov kvasac laži. Fariseji mogu da se uporede sa ljudima koji važnost pridaju spoljašnjem utisku, koji, da tako kažemo, smatraju važnim da odu u Crkvu u nedelju, ’da ih vide ljudi’ (Matej VI.5). To je njihov kvasac. Oni su stigmatizovani kao licemeri – bez unutrašnjeg verovanja. Sada, Hrist povezuje nedostatak psihološkog razumevanja kod učenika i konstantnu nemogućnost da uvide na šta se mislilo sa slabošću vere. Drugim rečima, Hrist povezuje sposobnost psihološkog razumevanja sa posedovanjem vere; a doslovno razumevanje sa slabošću vere ili, na drugom mestu, sa slepilom, sa kompletnim nedostatkom vere i unutrašnjom smrću. Vera je neophodna da otvori deo uma, koji se ne otvara čulima

Pogledajmo još neke odeljke, koji se odnose na veru i viši smisao. Mnogi se verovali u Hrista kao vidljivog čudotvorca. Verovali su na osnovu onoga što su videli, na osnovu dokaza svojih čula. Međutim, u Jevrejima XI.1 vera se naziva osnovom za verovanje u ono što se ne vidi. „Vera je, pak, tvrdo čekanje onog čemu se nadamo i dokazivanje onog što ne vidimo.“ To nije samo uverenost u stvari koje se ne vide, već je osnova ili ravan, na kojoj se može doseći drugi svet odnosa ili vrednosti, svet iznad vidljivog sveta i njegov uzrok. Nepoznati autor Jerejima nastavlja:
Verom poznajemo da je svet rečju Božjom svršen, da je sve što vidimo iz ničeg postalo.“ (XI.3).

Autor nastavlja da opisuje kako su određene stvari učinjene na osnovu posedovanja vere. Sada, mada može biti istina da vera nigde u Bibliji nije jasno definisana, već samo njeni efekti, određene stvari su o njoj rečene – kao napred – da pokažu da je ona povezana sa unutrašnjom percepcijom skale. Ukoliko vera prouzrokuje da čovek u svom umu prepoznaje da jedan svet, nevidljiv čulima, leži iznad vidljivog sveta i predstavlja njegov uzrok, tada prepoznaje stvari na skali – to jest, u terminima viših i nižih nivoa. Kada je centurion u paraboli rekao da je i sam čovek pod vlašću, dok pod sobom ima vojnike i dodao da tako mora biti i sa Hristom, on je govorio u terminima skale. Pomenuo je da Hrist samo treba da izda naređenje i njegov bolesni sluga će ozdraviti. Hrist je uzviknuo da nikada ranije nije sreo nikoga ko je bolje razumeo šta znači vera. To se odnosi na kapetana koji je poslao Hristu glasnika da ga zamoli da izleći njegovog slugu: 

A Isus iđaše s njima. I kad već behu blizu kuće, posla centurion k Njemu prijatelje govoreći Mu: Gospode! Ne trudi se, jer nisam dostojan da uđeš pod moju strehu; Zato i ne držah sebe dostojnog da Ti dođem, nego samo reci reč, i ozdraviće sluga moj. Jer i ja sam čovek pod vlasti, i imam pod sobom vojnike, pa kažem jednom: Idi, i ide; i drugom: Dođi, i dođe; i sluzi svom: Učini to, i učini. A kad to ču Isus, začudi mu se, i okrenuvši se narodu koji iđaše za Njim reče: Kažem vam: ni u Izrailju tolike vere ne nađoh. I vrativši se poslani nađoše bolesnog slugu zdravog. (Luka VII.6-10).


Da se vratimo Jevrejima, autor nastavlja rečima: „… a bez vere nije moguće ugoditi Bogu.“ (XI.6). To jest, nije moguće bez osnove ili temelja vere, koja čoveku omogućava da razmišlja bez dokaza svojih čula i da shvati postojanje nevidljive skale i razume psihološko značenje. Doslovno značenje je jedna stvar, psihološko ili duhovno značenje je druga stvar, iako se koriste iste reči. Na primer, videli smo da reč ’kvasac’, spomenuta u prethodnom navedenom događaju, ukazuje na dva nivoa značenja. Učenici su je shvatili na nižem nivou i rečeno im je da je to usled toga što je njihova vera mala. Njihovo razmišljanje je bilo osetilno. Imali su teškoća da razmišljaju na nov način na drugačijem nivou. A njihovo psihološko mišljenje bilo je toliko slabo, upravo zato što se zasnivalo na čulima a ne na veri. Tako čula i vera opisuju dva načina mišljenja, ne suprotstavljena, ne antagonistička, već na drugačijim nivoima. Jer bez opažanja skale i nivoa, stvari koje to nisu čine se suprotstavljenima, a čovekov um se deli na ’ili … ili’, što vodi do beskrajnih konfuzija i mentalnih nesuglasica i bede. Autor nastavlja rečima: „…jer onaj koji hoće da dođe k Bogu, valja da veruje da ima Boga i da plaća onima koji Ga traže.“ (Luka XI.6). Očigledno je da ako skala stoji iza svih stvari, ako je red skala i ako dovesti u red znači postaviti na skali, tada mora postojati više i niže. Za sve mora postojati iznad i ispod. Čoveku koji ne može da prepozna skalu, vidljivu i nevidljivu, kao što je učinio centurion putem psihološkog razumevanja zahvaljujući svojoj velikoj veri, neće biti dostupno intuitivno saznanje koje samo vera otvara svakom umu koji je do tada bio uspavan u čulima i ograničenom svetu koji ona otkrivaju.  

23. 11. 2015.

FIZIČKI I DUHOVNI ČOVEK - II DEO


MORIS NIKOL - META

FIZIČKI I DUHOVNI ČOVEK
DRUGI DEO

U prvih pet knjiga Starog zaveta, poznatih pod nazivom Petoknjižje, koje se pripisuju Mojsiju, nailazimo na veliki broj neobičnih priča, čije se poreklo obično smatra istorijskim. Na primer, tu je priča o faraonu i peharniku i hlebaru u Postanju XL, koja naizgled nema nikakvog značenja i čini se sasvim trivijalnom. Međutim, možemo pretpostaviti da ona ima unutrašnje značenje. Opet, tu je velika priča o Mojsiju, koji izvodi decu Izraela iz Egipta i van domašaja moći faraona (Izlazak). To se bez sumnje može shvatiti istorijski, naime, da Egipat označava Egipat, a faraon označava faraona, baš kao što se u prethodnom primeru peharnik može shvatiti kao pravi peharnik, a hlebar kao pravi hlebar.

Sagledajmo izlazak dece Izraela iz Egipta i njihovo putovanje u obećanu zemlju ne u doslovnom smislu, već kao parabolu sa psihološkim značenjem, potpuno nezavisno od bilo kakvih istorijskih aspekata.  Drugim rečima, razmotrimo je kao priču koja ukazuje na čoveka koji se udaljava od neke moći, reprezentovane faraonom i Egiptom, i kreće ka novom mestu u sebi. Sve ezoterijska učenja razlikuju niži i viši nivo i suština ezoterizma sastoji se u činjenici da je čovek sposoban da se podvrgne transformaciji i da dosegne novi nivo u sebi. Čovek mora da pobegne od moći faraona i Egipta i da krene u drugom pravcu, koji se prvo označava kao divljina i najzad kao obećana zemlja. U alegoriji je vidljivo koliko je to teško, jer faraon neće da dopusti deci Izraela da napuste Egipat, iako se nesreća za nesrećom nadvija nad njim. To je prvi problem ezoteričnog učenja i u paraboli je naglašena moć faraona, koju Mojsije nastoji da nadvlada. Faraon reprezentuje moć nižeg nivoa, a Mojsije, kome je Bog naložio da izvede decu Izraela iz Egipta, moć višeg nivoa, dok Egipat predstavlja psihološko stanje čovečanstva. Mnoge različite strane čoveka, sposobne za novi unutrašnji razvitak, u Egiptu čvrstom rukom zadržava faraon – to jest, snaga nižeg nivoa razumevanja, formiranog samo na osnovu opažanja sveta dostupnog čulima i razumevanja koje izvodimo iz prvog izvora značenja. Taj nivo interpretacije je Egipat, a faraon je koncentrovana moć na tom nivou. Možemo ga uporediti sa ’ravnateljem stola’ u paraboli o svadbi u Kani (pogledajte stranu 171). Pogledajmo neke definicije u Starom zavetu o značenju Egipta. U onoj izuzetnoj knjizi, pod nazivom Isaija koja je puna psiholoških interpretacija i nudi ključ za starije knjige Starog zaveta, rečeno je, „A Misirci su ljudi, a ne Bog, a konji njihovi su telo, a ne duh“ (Isaija XXXI.3). Iz toga možemo videti da, ako priču o oslobođenju dece Izraela shvatimo u psihološkom značenju kao prelazak iz stanja ’mesa’ u stanje ’duha’, moramo razumeti da to označava mentalnu transformaciju. U jednoj od poslanica Novog zaveta Pavle govori o umu mesa kao o čulnom umu (Kološanima II.18): „Niko da vas ne vara po svojoj volji izabranom poniznošću i službom anđela, istražujući i šta ne vide, i uzalud nadimajući se umom tela svog.“ Prema tome, ako na priču o deci Izraela i Egiptu primenimo interpretaciju iznad svakog doslovnog smisla, razumećemo da je reč o oslobođenju čoveka, zarobljenog u dokaze njegovih čula – čoveka osetilnih činjenica – i njegov razvitak u novi stepen razumevanja, zasnovanog na principima i značenjima koja dolaze sa drugog nivoa uvida, to jest, prelazak iz ’mesa’ u ’duh’. Konj, koga čovek jaše, u drevnom jeziku parabola, čije mnoge tragove čuva antička grčka mitologija, predstavlja intelekt ili um. Kada Isaija kaže da su konji Egipta meso a ne duh, on daje ključ za celokupno značenje Izlaska iz Egipta. Omogućava nam da čitavu materiju sagledamo psihološki. Faraon je ’meso’, Mojsije je ’duh’. Mi smo ti, koji treba da izvedu svoju decu Izraela iz Egipta. 

Budući da sve u ezoterijskoj psihologiji govori o čoveku samom i njegovim mogućnostima i o tome, sa čime on u sebi mora da se nosi i šta mora da napusi i od čega da se odvoji, možemo razumeti da velike parabole nisu podobne za oštra i suvoparna tumačenja, niti su za nas istinski shvatljive, osim u malom stepenu koji zavisi od naše sposobnosti da razumemo značenje nezavisno od doslovnog smisla. Iza upotrebljenih reči leži unutrašnji smisao. Međutim, taj unutrašnji smisao se ne poklapa tako lako sa našim običnim umom. Moramo da razmišljamo na nov način i da vidimo veze, koje poseduju psihološku logiku, ali nisu i doslovno logične.

U pokušaju da razumemo unutrašnje značenje priče o faraonu i njegovom peharniku i hlebaru, moramo u tom slučaju posmatrati faraona kao čoveka, utemeljenog u svojim čulima, koji je započeo proces promene svog razumevanja. To je, da tako kažem, vaš faraon, koji stoji čvrsto na stanovištu svojih čula i njihovih dokaza. Peharnik i hlebar reprezentuju dve strane u nama – jednu koja mora da bude obešena i drugu koja je iskupljena. U toj priči Egipat je transformisan uticajem Josifa, koji konačno postaje upravnik Egipta. To je ista priča kao i priča o izlasku dece Izraela iz Egipta, ali ispričana na drugačiji način. Psihološka ideja je ista, ali je u ovom slučaju nad samim Egiptom uspostavljena nova vladavina. Kada shvatimo da se sve te parabole odnose na samog čoveka i da nemaju istorijsko značenje i da ih moramo sagledavati nezavisno od njihovog doslovnog smisla, tada nije teško razumeti da one u stvari govore o istoj stvari – o oslobođenju čoveka od nižeg nivoa i njegovoj transformaciji u biće višeg nivoa – iako su uloge u predstavi različite.

BITKA IZMEĐU ZMIJE I KONJA

Ono što treba da razumemo je da 'prirodni' čovek sa svojim osetilnim razmišljanjem ne može da se podvrgne razvitku koji je za njega inherentno moguć. Njegovo razmišljanje zasnovano na čulima će ga sprečiti u tome, jer je ono antagonističko prema psihološkom razmišljanju. Nesposoban da razmišlja psihološki, zalepljen za svoja čula, on je osuđen da ostane nerazvijeni čovek. Gde možemo da pronađemo mesto gde se govori o pitanju čulnog i psihološkog mišljenja? Na njega se ukazuje u Postanju: „Dan će biti zmija na putu i guja na stazi, koja ujeda konja za petu, te pada konj na uznako.“ (Postanje XLIX.17).

Zmija se koristi kao simbol za razmišljanje zasnovano na čulima. Peta je najniži nivo prirodnog, najniži vid rezonovanja na osnovu čula. „Čega da se bojim u zle dane, kad me zloba mojih neprijatelja opkoli?“ (Psalm XLIX; u engleskom tekstu: „The iniquity of my heels hath encompassed me“). A u Postanju: „I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između semena tvog i semena njenog; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati.“ Zmija predstavlja razmišljanje zasnovano na čulima, a žena (ovde) duhovno razumevanje. Čula i duh su ovde oprečni. Hrist je ujedinio, povezao, Ljudsko i Božansko, čula i duh.

Evo vam dajem vlast da stajete na zmije i na skorpije i na svaku silu neprijateljsku, i ništa vam neće nauditi.“ (Luka, X.19). Zmije i škorpioni su oni, koji su prevrtljivi i glume ljubaznost uz mržnju u svojim srcima ili su spolja pobožni, dok se u tajnosti gnušaju ili se bore za reforme, da bi sami ostvarili moć. Ono što osoba jeste i što se prikazuje da jeste stoji u kontradikciji i tako se um deli. Obmana je podeljeni um. Čovek govori dobro i misli loše ili čini dobro a želi loše, i tako ej pun skrivenog otrova.  Obmana je zloba volje, skrivena ispod ljubaznosti.

Hrist je nazvao Fariseje „zmije, porodi aspidini!” (Matej, XXIII.33), jer su se spolja prikazivali dobrim, a iznutra bili zli. Obmana prožima čitavo biće osobe i čini je nesposobnom da raste. Ona je mrtva – završena. Hrist kaže Farisejima, kao primer za obmanu: „Teško vama književnici i fariseji, licemeri što čistite spolja čašu i zdelu a iznutra su pune grabeža i nepravde.“ (Matej, XXIII.25). 

20. 11. 2015.

FIZIČKI I DUHOVNI ČOVEK - I DEO


MORIS NIKOL - META

FIZIČKI I DUHOVNI ČOVEK
PRVI DEO





ČOVEK stupa na Zemlju svojim fizičkim stopalom, ali život dotiče psihološkim stopalom. Njegov najispoljeniji psihološki nivo je čulan, oblast oseta i čula. Drugim rečima, njegovo spoljašnje mišljenje i osećanje nastaju iz predmeta čulnog opažanja. Ovaj nivo predstavlja stopalo njegovog psihološkog bića, koje se razlikuje od stopala njegovog fizičkog bića, dok vrsta obuće, koja mu prekriva stopala, reprezentuje njegove određene poglede, mišljenja i stavove koje obuva odnosno koristi u svom pristupu čulnom životu. Bez vaših pet čula, spoljašnji život ne bi postojao za vas.

Kako čovek hoda po Zemlji? Ovde govorimo psihološki.  Kako se njegova spoljašnja psihologija odnosi prema spoljnom životu?   

Sada, čovek koji život razume samo na osnovu dokaza čula, nije psihološki čovek. On je čulni čovek. Njegov um počiva na čulima. To se povremeno naziva ’um mesa’ [ό vovs της σαρκός (Col. ii.18.)]. U tom slučaju on misli svojim stopalima – i nema glavu. Još preciznije rečeno, on razmišlja ’obućom’ koja prekriva njegovo stopalo. To je njegov oblik istine, različit u različitim slučajevima, ali istog reda ili nivoa. On je još uvek daleko od toga da bude Čovek. Razmišlja doslovno, parabole, recimo, shvata doslovno. Međutim, da bismo postali Čovek, u razmišljanju moramo početi da se odvajamo od doslovnog smisla. Za onoga, ko teži unutrašnjem razvitku, neophodno je da razmišlja psihološki. Na primer, zašto se u ezoterijskoj literaturi, kao što je Biblija, toliko često spominje da čovek mora izuti cipele pre stupanja na neko sveto mesto? To znači da čulni um ne može da razume psihološku istinu. Tako mu je rečeno da izuje cipele – to jest, svoju istinu koja počiva na čulima – jer um, zasnovan na čulima i istina izvedena na osnovu njihovih dokaza, nije u stanju da razume viši red ili nivo istine – to jest, psihološku istinu. Da to izrazimo na drugačiji način: fizički čovek ne može da razume duhovnog čoveka. 

Tako, kada se kaže da je neophodno izuti cipele pre stupanja na neko posvećeno ili sveto mesto, time se naglašava da čulno ne može razumeti duhovno. Čulna misao ne može doseći nivo koji leži iznad nje. Potrebna je drugačija vrsta mišljenja. Um poseduje različite nivoe i njegov najniži nivo ne može da razume rad višeg nivoa. Razumeti psihološku istinu pomoću najnižeg, spoljašnjeg nivoa uma nije moguće. Tako, te cipele moraju da se izuju pre nego što se stupi u sferu znanja iznad čulnog saznanja. Spustiti psihološko razumevanje na nivo čulnog razumevanja znači uništiti u Čoveku sve ono što može da vodi do njegovog unutrašnjeg razvitka i što ga iznutra čini čovekom.

Ljudi pokušavaju da razumeju ’Boga’ i ’Božansko’ svojim čulnim umom. Pokušavaju da razumeju svojom obućom, a ne svojom glavom. Kada se anđeo pojavio pred Mojsijem u zapaljenom grmu, rekao mu je: „Ne idi ovamo: izuj obuću svoju sa nogu svojih, jer je mesto gde stojiš sveta zemlja.“ (Izlazak, III.5). A kada je anđeo sa isukanim mačem stao pred Isusa  Navina nakon njegovog dolaska u Jordan, rekao je Isusu: „Izuj obuću s nogu svojih, jer je mesto gde stojiš sveto.“ (Isus Navin, V.15). Hristovi učenici, koji su poslati da propovedaju Bibliju, morali su da idu bez obuće. ’Ne nosite … ni obuće’ (Matej, X.10).

Čovek ima organizovano fizičko telo, koje mu je dato. On tada potpada pod organizaciju civilizacije kojoj pripada. Ta socijalna organizacija se održava pomoću zakona. Ukoliko čovek počini ubistvo, biva osuđen u skladu sa zakonom svoje zemlje. Međutim, Čovek nema psihološko telo. On ne poseduje unutrašnju organizaciju. On se pokorava zakonima iz straha ili da bi izbegao skandal. U sebi, kada bi sva ograničenja bila ukinuta, on bi ubio one koje mrzi. Mržnja je dubok faktor. U određenom smislu moguće je reći da mi svi mrzimo jedni druge. Rečeno je: ’Ne ubij’ (Izlazak XX.13). Doslovno shvaćena, ta zapovest se poštuje iz straha od posledica. Psihološki ona znači da ne smemo počiniti ubistvo u mislima ili osećanjima. Samo u toj unutrašnjoj sferi se odvija unutrašnji razvitak. U toj zapovesti je izraženo psihološko značenje.

STOPALO I GLAVA
Psihološki čovek je stalna tema vizije, parabole i sna. On je različito podeljen na spoljašnje i unutrašnje delove. To je isto kao niži i viši delovi. Glava reprezentuje najviši ili najskriveniji deo psihološkog čoveka. Pomešati mišljenje stopalima (obućom) sa mišljenjem glavom znači ne razlikovati dva nivoa. Mišljenje stopalima oblikuje obuću, ono je čulno i odnosi se na spoljašnje čulne objekte. Mišljenje glavom je psihološko i odnosi se na unutrašnje značenje stvari. Ta dva reda istine nisu kontradiktorna, ali postaju takva ako ih posmatramo kao suprotnosti. Ona nisu suprotnosti, već se nalaze na različitim nivoima. Međutim, ukoliko čovek razmišlja samo svojim stopalima, on ne može da razume nivoe. On razmišlja samo na jednom nivou i tada pretvara u suprotnosti stvari koje nisu suprotnosti. Tako, kada ljudi izgube smisao za nivoe – za više i niže – svet postaje svet suprotnosti i nasilja. 

GOLI ČOVEK

U psihološkom jeziku odeća, plašt, ruho označavaju ono što psihološki čovek oblači – to jest, istinu koju sledi. Tako je goli čovek psihološki nag čovek, bez mentalne odeće. To je čovek bez psihologije, bez bilo kakve vrste istine. U Otkrivenju je rečeno: „Blago onome ko je budan i čuva haljine svoje, da go ne hodi i da se ne vidi sramota njegova.“ (Otkrivenje, XVI.15). Značenje je psihološko, ne fizičko.

Međutim, šta treba da bude obučeno? Na jednom mestu je rečeno da je Car bio nag:
A kad dođe Sin čovečiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli s Njime, onda će sesti na prestolu slave svoje. I sabraće se pred Njim svi narodi, i razlučiće ih između sebe kao pastir što razlučuje ovce od jaraca. I postaviće ovce s desne strane sebi, a jarce s leve. Tada će reći car onima što Mu stoje s desne strane: hodite blagosloveni Oca mog; primite carstvo koje vam je pripravljeno od postanja sveta. Jer ogladneh, i daste mi da jedem; ožedneh, i napojiste me; gost bejah, i primiste me; go bejah, i odenuste me; bolestan bejah, i obiđoste me; u tamnici bejah, i dođoste k meni.“ (Matej, XXV. 31-36).

Reč ’Car’ ukazuje na nešto u čoveku. Mnogi smatraju da slede istinu. Međutim, šta u njima to čini? Pitanje je očigledno: Da li je Car u čoveku odeven? Čini se da je Car već tamo i da je pitanje da li ga odenuti ili ne. Taj Car u čoveku je ili nag ili obučen. Takođe, ljudi čine dobro, ne znajući to – iz dobrote. Zar parabola ne kaže dalje:
Tada će Mu odgovoriti pravednici govoreći: Gospode! Kad Te videsmo gladna, i nahranismo? Ili žedna, i napojismo? Kad li Te videsmo gosta, i primismo? Ili gola, i odenusmo? Kad li Te videsmo bolesna ili u tamnici, i dođosmo k Tebi? I odgovarajući car reći će im: Zaista vam kažem: kad učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Matej, XXV.37-40).

Razumemo da se fizički čovek sastoji od vidljivog tkiva i krvi i kostiju. Ne razumemo da se psihološki čovek sastoji od nevidljivih misli i osećanja i želja. Njegove misli i želje određuju kvalitet psihološkog čoveka. Međutim, dok je fizičko telo, koje nam je dato, organizovano i može da radi harmonično, psihološko telo nije dato i ni na koji način nije organizovano. Čovek može da misli jednu stvar, oseća drugu, a radi treću. Sa te tačke gledišta, Čovekov zadatak je da unese red u svoje psihološko telo, koje leži u neredu.

Iz tog razloga uvek je postojala literatura, u različitim oblicima, koja se nije odnosila na fizičkog, već na psihološkog čoveka – kao što su na primer fragmenti učenja sačuvani u Bibliji i mnogi drugi fragmenti. Međutim, ponovo grešimo, jer taj psihološki čovek je već tu, u nama – jedino, treba da ga odenemo. Recimo onda da je ili nag ili pogrešno odeven i da je naš zadatak da ga od stopala do glave odenemo u pravo ruho. Setite se da Car očigledno jeste tamo – ili nag ili obučen – i da je u slučajevima, kada je ostavljen nag, osoba promašila, a slučajevima kada je obučen nije promašila.

PRANJE NOGU VODOM U UMIVAONICI

Pročišćenje mišljenja, promena uma, simbolizovano je pranjem vodom: to je pranje uma od čula. Umivaonica je prihvatna posuda koja drži vodu; koja treba da je koncentriše.Stopalo je najniži um u kontaktu sa spoljašnjim svetom. To mora da se promeni u ovom životu.
Potom usu vodu u umivaonicu, i poče prati noge učenicima i otirati ubrusom kojim beše zapregnut. Onda dođe k Simonu Petru, i on Mu reče: Gospode! Zar Ti moje noge da opereš? Isus odgovori i reče mu: Šta ja činim ti sad ne znaš, ali ćeš posle doznati. Reče Mu Petar: Nikad Ti nećeš oprati moje noge. Isus mu odgovori: Ako te ne operem nemaš deo sa mnom. Reče Mu Simon Petar: Gospode! Ne samo noge moje, nego i ruke i glavu. Isus mu reče: Opranom ne treba do samo noge oprati, jer je sav čist; i vi ste čisti, ali ne svi.“ (Jovan, XIII.5-10).