Moris Nikol
"Psihološki komentari na učenje Gurđijeva i Uspenskog"
SUPROTNOSTI
Deo I – Večeras ćemo govoriti o Zakonu Klatna. Pod
Zakonom klatna podrazumeva se njihanje između dve suprotnosti. Klatno oscilira
sa jedne strane na drugu. Zakon klatna vidimo na delu u prirodi u smeni
godišnjih doba, prelaska leta u zimu i ponovnog povratka leta, tamo i ovamo bez
prestanka, u smeni plime i oseke, u kretanju talasa, gore i dole i tako dalje.
Mi takođe imamo mnoga klatna u sebi, jer ono što je u Univerzumu, to je
i u nama samima. Možemo uočiti da imamo klatna koja se njišu između
„dopadanja i nedopadanja“, između „sreće i utučenosti“, između „ljubavi i
mržnje“, „afirmacije i negacije“, „sigurnosti i sumnje“ i tako dalje. Ta klatna
imaju različite periode – to jest, dužinu osciliranja – i, kao i satovi, neki idu
brže, neki idu sporije, u isto vreme. To jest, ona osciliraju brže ili sporije
između suprotnih polova. Takođe, postoji period naših života koji oscilira
između suprotnih znakova rođenja i smrti. To je period smrti. Mi se fizički
njišemo od rođenja do smrti: međutim, ne vidimo suprotan zamah.
Mnogo je stvari u drevnoj literaturi o suprotnostima između kojih se
sve stvari njišu tamo i nazad, kao između sila koje zaustavljaju ili
ograničavaju. Ne smete misliti da, ako je rečeno da se stvari njišu tamo i
nazad, to znači da ne postoji zakon koji svim tim upravlja. U Sirovoj knjizi (Ecclesiasticus)
rečeno je sledeće: „Sve stvari su dvostruke, jedna protiv druge.“ (XLII 24).
Uzmimo tu frazu: „Sve stvari su dvostruke, jedna protiv druge.“ Šta to znači da
su stvari dvostruke? To znači da za sve postoji suprotnost, preko koje ono
postoji i koja mu je protivna. Kao jednostavan primer, tama nagoveštava
svetlost kao svoju suprotnost, a svetlost tamu, dok zajedno čine jednu stvar,
dvostruku stvar pod nazivom „svetlost-tama“, jednu stvar, koja podeljena čini svetlost ili tamu.
Ili, uzmimo psihološki primer: tuga i radost su suprotnosti. One stoje jedna
protiv druge, a zajedno su jedna stvar, koju možemo nazvati „radost-tuga“.
Uočite takođe da tuga uništava radost, a radost uništava tugu. One su
suprotnosti i uništavaju jedna drugu. Ili, opet, glad i sitost su suprotna
stanja. Kada glad utolimo hranom, pojavljuje se suprotnost – naime, sitost –
ili čak mučnina. Zatim ljuljanje klatna u sitost prati njegov ponovni zamah u
glad. Ono što moramo videti je da glad i sitost, iako su suprotne, obrazuju jednu stvar,
koju možemo nazvati „glad-sitost“ i one su neodvojive, mada je jedna upravljena
protiv druge – to jest, ne možete imati jednu bez druge kao što ne možete imati
štap sa samo jednim krajem. U tom smislu rečenica iz Sirove knjige
(Ecclesiasticus), „sve stvari su dvostruke, jedna protiv druge“ podseća na
opažanje Filona (Filon Aleksandrijski, jevrejski naučnik i neoplatonski
filozof, prim.prev.) iz prvog veka n.e. koji je bio povezan sa školom u
Aleksandriji: „Ono što je načinjeno od dve suprotnosti jeste jedno, a kada je
to jedno presečeno, pojavljuju se suprotnosti. To je veoma interesantan pogled
na život, ukoliko se usudite da razmislite o njemu.
Pogledajmo još jednu drevnu napomenu o suprotnostima, u ovom slučaju
onaj neobični ezoterični tekst u drugoj knjizi Ezre, od trećeg poglavlja …
„Šuma drveća je skovala plan i rekla 'Hajde, zaratimo protiv mora da se ono povuče pred nama i da možemo stvoriti više šume'. Na sličan način i talasi mora takođe skovaše plan i rekoše:
'Dođi, dignimo se i pokorimo šumu da i mi zadobijemo više prostora za sebe'. Ali plan šume beše uzalud, jer došla je vatra i sagorela je; isto tako, plan talasa morskih beše uzaludan, jer je pesak stajao čvrsto i zaustavio ih.“
U ovom odlomku izražena je ideja da se sve održava u ravnoteži pomoću
zakona suprotnosti. Jedna stvar zaustavlja drugu. Ono, što zaustavlja ili
uništava drugu stvar, može se shvatiti kao njena suprotnost. Drvo misli da će vladati
svetom, a vatra ga proždire: more misli da će preplaviti ravnice, ali pesak ga
zaustavlja. Nepoznati autor Ezre koristi fizičke slike da bi predstavio sile,
koje deluju u prirodi kako bi sve zadržale unutar određenih granica i tako
sprečile da trajno prevladaju. Možete se setiti bezbrojnih drugih ilustracija o
tome kako jedna stvar zaustavlja drugu. Razmislite na trenutak o tome kako
svako živo biće napada i njime se hrani neko drugo biće, tako da je
očuvana ravnoteža. Ta ravnoteža je rezultat rada suprotnosti. Zakon klatna
ukazuje na to da postoji zamah tamo i zamah nazad u svim stvarima, ali posle
određene tačke u bilo kom pravcu dolazi do zaustavljanja i suprotna sila
počinje da se ispoljava. Možemo sami videti da se klatno kreće sve dalje, recimo,
na desno, da zatim usporava sve dok se njegovo kretanje ne okrene i ono se
okrene u levo. To jest, suprotnosti, ako ih označimo sa „desno“ i „levo“,
naizmenično stiču moć. Obratite pažnju na to, da kada je klatno u potpunosti
„desno“, „desno“ je najslabije, a „levo“ počinje da dobija na snazi
i obrnuto. Ponekad to možete videti izraženo u psihološkom iskustvu, kao kada
je se čovek nasilno protivi nečemu i zauzima ekstreman stav i odjednom se
prikloni suprotnom stanovištu. Mnogi fenomeni iznenadnih „konverzija“ spadaju u
to pokretanje klatna. Tu je slučaj Pavla, koji je proganjao ranu crkvu svim
svojim silama i odjednom doživeo iskustvo koje ga je okrenulo na suprotnu
stranu.
Sada, na ovoj tački moram reći da nimalo nije lako razumeti suprotne strane
i njihov rad, koji je uvek dvostruk, te zahteva dvostruko razmišljanje. Mi
razmišljamo u terminima jedne stvari, poredeći je sa drugom stvari. Ne
razmišljamo u terminima dve stvari istovremeno. Razmišljamo u
terminima jedne sile i teško nam je da razmišljamo u terminima dve sile,
a nemoguće da razmišljamo u terminima tri sile. Međutim,
sada govorimo o dve sile, suprotne po svojoj prirodi, koje upravljaju ili
ograničavaju sve stvari i sprečavaju nastanak viška ili nedostatka. Sve
fenomeni, sve vidljive stvari, sav zemaljski život, odvija se između
suprotstavljenih sila, ili suprotstavljenih polova, klateći se na jednu stranu,
pa na drugu, tako da rat sledi posle mira i mir posle rata, a glad sledi posle
izobilja i izobilje posle gladi. Kada počnemo da ovo shvatamo, možemo razumeti
da je vreme drugačije u različitim vremenima. Na maloj skali
razumemo da ako imamo dobro vreme danas, možemo imati loše vreme sutra. To je
zaista Zakon klatna. Ta ideja je izražena u Ecclesiasticus:
„Za sve postoji sezona i vreme za svaku svrhu po nebom: vreme za rađanje
i vreme za umiranje; vreme za sađenje i vreme za branje posađenog;
vreme za ubijanje i vreme za lečenje; vreme za rušenje i vreme za građenje;
vreme za plakanje i vreme za smejanje; vreme za žaljenje i vreme za plesanje;
vreme za razbacivanje kamenja, vreme za sakupljanje kamenja; vreme za zagrljaj,
vreme za suzdržavanje od zagrljaja; vreme za traženje i vreme za gubitak; vreme
za zadržavanje i vreme za odbacivanje; vreme za kidanje i vreme za šivenje; vreme
za tišinu i vreme za govor; vreme za ljubav i vreme za mržnju; vreme za rat i
vreme za mir.“
(Ecclesiasticus, III 1-8)
Obratite pažnju na to da se u gornjem odlomku spominju suprotnosti i da je
značenje da se u nekom vremenskom periodu stvari odvijaju dobro a u drugom loše
– ili da se u nekom vremenskom periodu seje, a u drugom je apsurdno sejati.
Samo zamislite kako bi to bilo kada biste morali uvek da sejete i da uvek
budete rođeni ili da uvek gradite ili da uvek plačete i tako dalje. Citirani
odlomak govori o tome da se sve vremenom privodi kraju i
prelazi u svoju suprotnost. Naglašavam poslednje reči: sve se vremenom privodi
kraju i prelazi u svoju suprotnost, tako da neku stvar zamenjuje njena
suprotnost. Šta za vas znači kraj neke stvari? Da li ste
ikada razmišljali o tome? Kraj tuge je radost, kraj plakanja je smejanje, u
stvari, kraj svega što poznajemo u ovom životu jeste njegova suprotnost.
Kako treba da nazovemo kraj ovog rata? Treba da ga nazovemo mir – to jest,
njegova suprotnost. A šta je kraj mira? Zašto, to je sigurno ponovo rat.
I šta je kraj bola? Zar to nije oslobođenost od bola, za koju nemamo tačnu reč?
Veoma je zanimljiv pokušaj razmišljanja o rečima koje zaista iskazuju suprotno
stanje.
Kada uhvatimo obris ideje da čitav život leži između suprotnosti, počinjemo
da razumemo šta kontroliše događaje i takođe da je život kontrolisan. Na ovom
stupnju možemo reći da je sve rezultat dve suprotstavljene sile koje uravnoteže
jedna drugu i tako proizvedu balans u svim stvarima. Nalazimo primer za to u
psihološkom radu tela, gde se čini da je zdravlje rezultat balansiranja
suprotnih ili antagonističkih sistema, hemijskih i drugih. Hipokrat, lekar u
Staroj Grčkoj, koji je živeo u petom veku pre nove ere, učio je da je zdravlje
harmonija ili ravnoteža između suprotnih sila ili elemenata, a bolest rezultat
poremećaja ravnoteže, u kome je jedno ili drugo postalo suviše jako. Takođe
možemo reći da je psihološko zdravlje slične prirode – rezultat dva ili više
faktora u ravnoteži.
U drevnom svetom hramu u Delfima nalazila su se dva natpisa za one koji su
stupali u njega da konsultuju Proročište. Jedan su činile čuvene reči „Spoznaj
samoga sebe.“ Drugi, ne toliko poznat, glasio je: „Ničega previše.“ To nije
značilo previše u smislu da čovek ne može da učini ili da previše. Grk se ne
drži takvog mišljenja. Fraza znači: „Ništa u ekstremima“. Obratite pažnju na
redosled te dve fraze. Čovek prvo treba da spozna sebe, a zatim ne
sme da ode u ekstrem – to jest, kada poznaje sebe i zna šta su ekstremi za
njega. Znati šta je u nama iziskuje mnoge godine samo-iskustva. Samo-poznavanje
podrazumeva, pored mnogo drugih stvari, poznavati suprotnosti u sebi – to
jest, postati ih svestan. Čovek tada počinje da razumeva i da primenjuje drugi
aforizam: „Ničega previše.“