29. 12. 2016.

METANOJA V


Moris Nikol - Meta
METANOJA - DEO IV

IDEJA O KRALJEVSTVU NEBESKOM

Prva predstava koja se može formirati o „Kraljevstvu nebeskom“ jeste da je to mesto gde se Božija volja manifestuje: „Neka bude volja Tvoja na zemlji kao i na nebu.“ Međutim, ljudi po pravilu pretpostavljaju ne samo da se Božija volja manifestuje ne zemlji, već i da se pod Nebom podrazumeva nešto što vremenski predstoji i gde svako ko je vodio dobar život odlazi posle smrti, nasuprot pakla, koji se ponovo ne posmatra kao stanje koje čovek može dostići na zemlji, već kao mesto na koje slabi i loši ljudi odlaze posle smrti. Mnoge važne ideje u Jevanđeljima shvataju se upravo na taj način, kao da se odnose na neko kasnije vreme, i ni na koji način se ne povezuju sa čovekom koji sada živi na zemlji – to jest, sa čovekom koji živi u sadašnjem trenutku.

Međutim, čovek koji sada živi na zemlji, u različitim trenucima može biti u boljem ili gorem stanju. On za trenutak može dotaći neko bolje stanje u sebi, odakle sve vidi u boljem svetlu, ili neko gore stanje, odakle sve vidi u lošijem svetlu. On može da se uzdigne ili padne vertikalno. Može da vidi stvari sa višeg ili sa nižeg nivoa.

Svako je svestan ove činjenice.

I to uzdizanje i padanje, ti trenuci uvida i tame, koji karakterišu svačiji život, nemaju nikakve veze sa vremenom i sa nečim što predstoji, već predstavljaju stanja koja je čovek sposoban da dostigne sada. Ona spadaju u kretanje na gore i na dole unutar čoveka, i tako su vertikalni.

Kada se čovek nalazi u nekom lošem stanju, kao što je stanje sumnje, sve u njemu je povezano na određeni način. Kada okolnosti promene njegovo stanje, on sve vidi povezano na sasvim drugačiji način. To je toliko uobičajeno iskustvo da nije neophodno naglašavati njegovu tačnost. Međutim, budućnost čoveka u stanju sumnje, u pogledu stanja ili nivoa razumevanja, ne leži u vremenu, već unutar njega. Sumnja ga može sve više vući na dole, sve dok konačno ne bude reagovao na neki nasilan i neopoziv način. Njegova  prava budućnost jeste da dosegne drugo stanje u sebi i ta budućnost, koja je psihološka, ne leži kasnije u prostom protoku dana – to jest, u vremenu – već u promeni unutar njega. Tako čovek uvek ima dve budućnosti, jednu u vremenu, a drugu u promeni svoga stanja. O toj drugoj budućnosti, o stanju čoveka, govori se gotovo u svakom redu u Jevanđeljima. Ljudi obično smatraju da je vreme progres i da će jednostavan protok dana i godina i vekova voditi i da čak mora voditi do boljih okolnosti. Ili, u slučaju njih samih, oni se nadaju i veruju da će sledeće godine ili za dve godine sve biti drugačije. Međutim, veoma je teško poverovati da je tako. Život ostaje isti. I kako osoba stari, stvari se ne popravljaju. Vreme nije faktor koji donosi transformaciju niti na opštem nivou, niti kod pojedinca. Ovde se ispoljava duboko ukorenjena iluzija koja deluje na svakoga. Sutra će biti drugačije. Sutra će doneti bolje stanje stvari. I ta iluzija, koja je toliko kompleksna da je gotovo nemoguće razmrsiti sve niti misli i emocija koje se upliću u nju, upravlja čovečanstvom i svakim pojedinačnim čovekom na ovaj ili onaj način. Svako, suočivši se sa životom tako teškim i zaista neshvatljivim, prirodno oseća da jedna stvar uvek ostaje otvorena – naime, sutra. Ili, sa druge strane, kada pomisli da bi trebalo da učini nešto i da uloži neki napor, on ponovo oseća da uvek postoji sutra. Svaki čovek sasvim iskreno razmišlja o sutrašnjici kao o prilici da učini ono što oseća da treba da učini i smatra da će se tereta, koji većina ljudi oseća, i sopstvenih nedostataka osloboditi uz pomoć sutrašnjice.

Ljudi razmišljaju o svojim životima u terminima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Oni razmišljaju o svojim životima u terminima vremena, ne stanja. Tako je veoma lako poverovati da se bolje stanje može dostići u nekom kasnijem vremenu. Međutim, budućnost čoveka se ne nalazi u vremenu, već u  njemu samom i sastoji se od promene stanja sada, u trenutku kada shvati u kakvom se stanju nalazi.

Da se vratimo na primer sa sumnjom – čovek počinje da prelazi u stanje sumnje i kako se ono nastavlja, on počinje u sve većoj meri da odobrava ideje i veze između stvari koje mu to stanje sugeriše. Svaki psihijatar veoma dobro zna da kada to stanje pređe izvesnu neodredivu tačku, ludilo nije daleko – u stvari, ono je dijagnostikovano. Šta je prava budućnost tog čoveka?  Da li se ona nalazi u vremenu ili u nekom drugom pravcu? U vremenu njegova budućnost se sastoji od jačanja vere u hipnotičke ideje koje njegovo stanje izaziva. Međutim, za čoveka je moguća  i drugačija budućnost. O toj budućnosti, koja ne leži u vremenu, već u sadašnjem trenutku, može se razmišljati kao o vertikalnoj u vremenu – ona pripada uspravnoj osi koja ukazuje na viša i niža stanja, kao skala ili lestvice. Ukoliko zamislimo vreme u vidu dijagrama, nacrtano kao horizontalna linija – to jest, kao liniju koja predstavlja prošlost, sadašnjost i budućnost – ta vertikalna linija koja ulazi u čoveka u svakom trenutku u vremenu, ukazuje na više ili niše stanje u njemu u tom trenutku vremena. I ukoliko želimo da razumemo bilo šta iz Jevanđelja, moramo shvatiti tu zamišljenu uspravnu liniju, koja ukazuje na moguća stanja u čoveku, jer Jevanđelja govore o čoveku koji dostiže više stanje, ne u spoljašnjem svetu, već u sebi u ovom životu, ne jednom kasnije, već sada.

Međutim, značenje na koje ukazuje reč metanoja daleko je od privremene promene stanja. Čovek, koji pokušava da obuzda sebe i koji se bori da ne sledi ono što veruje da je njegova najgora strana i teži da održi ono što smatra dobrim ili svojom stazom dužnosti i da živi ispravnim životom, ne dostiže metanoju. I mada on može biti uveren da takav način života ne vodi iz želje da se oseća zaslužan ili da bude primer u očima drugih ljudi ili iz straha od policije ili društvenog odbacivanja ili od gubitka reputacije uglednog čoveka, već iz autentičnih razloga, on ipak ne postiže nikakvu promenu uma. Kao što je već rečeno, u Jerusalimu je sigurno bilo mnogo ljudi koji su vodili dobar i moralan život, pa ipak Hristove reči „dok se ne pokajete – to jest, dok se ne podvrgnete promeni uma – svi ćete stradati“, pokazuje da se misli na nešto drugo. Ovde leži jedna od najdubljih ideja psihološkog učenja u Jevanđeljima. Uči se da je moguća radikalna trajna transformacija i metanoja je njen tehnički opis. Međutim, čovek ne može dostići stalni viši nivo, sve dok u sebi ne izgradi vezu ideja koje ga postepeno mogu podići iznad sadašnjeg nivoa. Ideja o Kraljevstvu nebeskom je zbog toga vrhovna ideja u tom pogledu. Ona reprezentuje više Dobro. Stoji iznad vidljivog života i materijalne istine i fizičkih teorija i, koliko god da je nejasno shvaćena, otvara u čovekovom umu pravac koji je nov i koji na nov način povezuje njegove misli i osećanja i unosi novu komunikaciju u njegovo razumevanje. Ideja o samo-evoluciji čoveka, ideja o metanoji ili transformaciji uma i ideja o Kraljevstvu nebeskom su povezane i bliske ideje. Jedna stvar se mora razumeti: da bi ta samo-evolucija i transformacija započela, čovek mora prestati da prati samo dokaze koje mu nude čula. On mora napustiti zaključivanje na osnovu prirode i fenomena i događaja iz života. On više ne sme videti puni smisao svoje egzistencije u spoljašnjem životu, niti pokušavati da ga pronađe izvan sebe, niti u životu na zemlji sme videti manifestaciju Božije volje. Mora se razumeti da se čovek, koji dođe do zaključka da ne postoji ništa više od onoga što on predstavlja i da ne postoji „Bog“ zbog lošeg stanja u svetu, nalazi u istoj situaciji kao i učenici koji su verovali da je sve što se događa na zemlji usled delovanja Božije volje.

Ideja metanoje i Kraljevstva nebeskog leži u drugom pravcu. Čovek mora da se okrene od sveta i pogleda sebe. Mnoge parabole u Jevanđeljima bave se ovim, a jedna od najznačajnijih je parabola o bludnom sinu. Upravo pre nego što se uvede parabola o metanoji, Hrist govori o važnosti „pokajanja“.  Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu za jednog grešnika koji se kaje, negoli za devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanje.“ I opet, „biva radost pred anđelima Božijim za jednog grešnika koji se kaje.“ I tada uvodi narednu parabolu: Jedan čovek imaše dva sina i reče mlađi od njih ocu: Oče! Daj mi deo imanja što pripada meni. I otac im podeli imanje. I potom do nekoliko dana pokupi mlađi sin sve svoje, i otide u daleku zemlju; i onamo prosu imanje svoje živeći besputno. A kad potroši sve, postade velika glad u onoj zemlji, i on se nađe u nevolji. I otišavši pribi se kod jednog čoveka u onoj zemlji; i on ga posla u polje svoje da čuva svinje. I željaše napuniti trbuh svoj roščićima koje svinje jeđahu, i niko mu ih ne davaše. A kad dođe k sebi, reče: Koliko najamnika u oca mog imaju hleba i suviše, a ja umirem od gladi! Ustaću i idem ocu svom, pa ću mu reći: Oče! Sagreših Nebu i tebi, i već nisam dostojan nazvati se sin tvoj: primi me kao jednog od svojih najamnika. I ustavši otide ocu svom. A kad je još podaleko bio, ugleda ga otac njegov, i sažali mu se, i potrčavši zagrli ga i celiva ga.

A sin mu reče: Oče, sagreših Nebu i tebi, i već nisam dostojan nazvati se sin tvoj. A otac reče slugama svojim: Iznesite najlepšu haljinu i obucite ga, i podajte mu prsten na ruku i obuću na noge. I dovedite tele ugojeno te zakoljite, da jedemo i da se veselimo. Jer ovaj moj sin beše mrtav, i ožive; i izgubljen beše, i nađe se. I stadoše se veseliti. A sin njegov stariji beše u polju, i dolazeći kad se približi kući ču pevanje i podvikivanje. I dozvavši jednog od slugu zapita: Šta je to? A on mu reče: Brat tvoj dođe; i otac tvoj zakla tele ugojeno, što ga je zdravog video. A on se rasrdi i ne htede da uđe. Tada iziđe otac njegov i moljaše ga. A on odgovarajući reče ocu: Eto te služim toliko godina, i nikad ne prestupih tvoje zapovesti, pa meni nikad nisi dao jare da bih se proveselio sa svojim društvom; A kad dođe taj tvoj sin koji ti je imanje prosuo s kurvama, zaklao si mu tele ugojeno. A on mu reče: Sine! Ti si svagda sa mnom, i sve je moje tvoje. Trebalo se razveseliti i obradovati, jer ovaj brat tvoj mrtav beše, i ožive; i izgubljen beše, i nađe se. (Luka XV, 11-32).

U ovoj velikoj paraboli pokazano je kako se čovek u sebi pravi preokret od stanja kada sve traži u životu i menja pravac. Interesantno je obratiti pažnju da se u ovoj paraboli bludni sin nalazi u stanju kada je izgubio sebe, kao što pokazuje fraza „a kad dođe sebi“ ((είς έαυτον δε έλθων).

Međutim, ljudi često bukvalno povezuju ovu priču sa idejom o pravoj raskalašnosti (bludnosti), rasipanjem novca i trošenjem nasledstva i zamišljaju mladog čoveka dovedenog do potpunog siromaštva kako jede roščiće. Oni i ne pomišljaju da se to odnosi na njih same, na psihološko stanje u njima, u stvari, na stanje u koje svako dospeva – stanje kada čovek gubi sebe, a svi spoljašnji oblici života i spoljašnje stvari ostavljaju ga gladnim kao i roščići.

Već je rečeno da je parabola poređenje. Njeno fizičko, doslovno ili čulno značenje jedna je stvar, ali njeno pravo značenje leži na nivou iznad čula. Parabola tako predstavlja psiho-transformatorsku mašinu između dva nivoa značenja. Ona ima svoje doslovno značenje, ali i drugo, psihološko značenje. Ona je medij putem koga može da se ukaže na to veće značenje nezavisno od reči i slika koje se koriste u njoj i koje imaju svoje sopstveno niže značenje, te se iz tog razloga koristi kroz sva Jevanđelja. Značenje parabole je uvek psihološko, a nikada doslovno ili fizičko.  

Parabola tako gradi most između dva nivoa značenja, čulnog i psihološkog. Na jednom mestu je rečeno da je Hrist pred masom govorio samo u parabolama, ali je svojim učenicima davao direktno učenje privatno. I moramo se podsetiti da je Hrist u više navrata predstavljen kako govori svojim slušaocima da ne razumeju ono o čemu govori, jer nemaju uši da čuju ni oči da vide – to jest, njihovo razumevanje je onemogućeno i sve ono unutrašnje ili psihološko značenje za njih je nerazumljivo, te oni sve shvataju sasvim doslovno kao nešto što se odnosi na oblast spoljašnjih, fizičkih činjenica i događaja.

Parabola o bludnom sinu ne govori o mladom čoveku koji rasipa svoje bogatstvo. Ona govori o svakome ko je rođen na ovoj zemlji. Međutim, poslednji deo se nikako ne odnosi na svakoga, jer samo malobrojni shvate svoju situaciju i „dođu sebi“. To je trenutak metanoje. I ovde se mora obratiti pažnja na to da se bludni sin ne kaje, već dolazi sebi i shvativši svoju situaciju, traga za načinom da pobegne od spoljašnjih stvari iznad sebe. Ovde nema pomena o pokajanju, već je reč samo o određenoj promeni uma, koja se naziva „doći sebi“ i na koju se neposredno pre parabole ukazuje kao na metanoju – to jest, kao na transformaciju mišljenja, potpuno drugačiji način poimanja života.  


28. 12. 2016.

METANOJA IV

Moris Nikol - Meta
METANOJA - III DEO


Ukoliko želimo da počnemo da razumevamo tehničko značenje učenja u Jevanđeljima, neophodno je da se oslobodimo sentimentalnih pogleda na njihov sadržaj. Unutrašnje značenje Hristovog učenja nije sentimentalno. Ono nema nikakve veze sa utehom za slabe i uzaludne ljude niti sa ohrabrivanjem robovske moralnosti. Sentimentalne slobode tumačenja u književnosti, slikarstvu i poeziji, koje su se razvile oko Hristovog učenja, samo su primer potpuno pogrešnog razumevanja značenja ovog strahovitog i nemilosrdnog učenja.

Hristovo učenje govori o mogućoj individualnoj evoluciji u čoveku.

Ukoliko pokušamo da pronađemo prvu tehničku reč – ili bolje, tehnički rečeno, prvi stupanj koji čovek mora da dostigne pre nego što bilo šta drugo bude moguće u njegovom razvoju – ona leži u toj teškoj reči metanoja. Jovan Krstitelj, vesnik nove poruke, prikazan je kako propoveda pokajanje (repentance) – to jest, metanoju ili promenu uma ili transformaciju mišljenja. Dok osoba ne počne da misli na potpuno novi način, ona ne može da se približi onome što sledi u Hristovom učenju. Sve u Jevanđeljima zavisi od toga i niko ne može da razume na šta čitavo to učenje, zavijeno u tako teške parabole i paradokse, ukazuje, dok ta prva tačka ne bude shvaćena.

Hrist, govoreći svojim učenicima o značenju te reči, uči o narednom stupnju koje se tehnički naziva ponovno rođenje. Međutim, obojica prenose još jednu ideju. Jovan dolazi propovedajući metanoju i „Kraljevstvo nebesko“, a Hrist, obraćajući se Nikodemusu, uči o ponovnom rođenju i „Kraljevstvu nebeskom“.  

Ono što treba da razumemo jeste da metanoja – promena uma – nije moguća dok se ne razume jedna druga ideja – ideja o „Kraljevstvu nebeskom“. Tu ideju je nemoguće razumeti dok se ne usvoji koncept individualne evolucije čoveka – to jest, da je svako na ovoj planeti sposoban za određeni unutrašnji rast i individualni razvitak i da je to njegov pravi smisao i najdublje značenje i da to počinje metanojom.

Međutim, promena uma je beskorisna, nemoguća, nepraktična, osim u vezi sa drugom idejom koja promenu uma čini mogućom i daje joj smisao i ispunjenje. Ukoliko bi život na ovoj zemlji bio sve, tada bi metanoja bila nemoguća. I ta druga ideja sve psihološke sisteme, koje je izmislio čovek, čini nevažnim i proizvoljnim. Jer ukoliko je čovek rođen na zemlji kao pojedinac sposoban da se podvrgne transformaciji, koja je latentno pohranjena u njemu, slično kao što sposobnost za transformaciju gusenice u leptira sa krilima latentno postoji u gusenici, onda istinska i prava psihologija čoveka može da postoji i ona postoji – psihologija transformacije samog sebe. Međutim, ako ne, onda su svi psihološki sistemi samo prolazne mode i izumi.  Tako, ako želimo da počnemo da razumevamo o čemu je reč u Jevanđeljima, mora se shvatiti da ona govore o mogućem unutrašnjem razvitku ili transformaciji čoveka a da on započinje metanojom kao početnom tačkom. A kako smo videli, metanoja otpočinje uviđanjem da se Božija volja ne manifestuje na zemlji, što znači, drugim rečima, da čovek prestaje da traži viši smisao u spoljašnjim događajima u životu i svemu što je u životu doživeo. Gde će ga onda naći? Nalazi ga u ideji koja je odvojena od spoljašnjeg života i koja se naziva „Kraljevstvo nebesko“. Tako ne iznenađuje da Hrist, nakon što je objasnio učenicima da je beskorisno pokušavati da se u nesrećama i katastrofama vidi Božija volja i nakon što im je kazao da je nužna promena uma i njihovih stavova i razmišljanja, odjednom počinje da govori o „Kraljevstvu nebeskom“ u vidu parabole. Upravo je rekao da ljudi ubijeni na Siloamu nisu veći grešnici od ostalih stanovnika Jerusalima i ponovio reči: „Kažem vam, ne, no, ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti.“ i odmah zatim počinje da priča parabolu: „Jedan čovek imaše smokvu usađenu u svom vinogradu i dođe da traži roda na njoj i ne nađe. Onda reče vinogradaru: Evo treća godina kako dolazim i tražim roda na ovoj smokvi i ne nalazim; poseci je, dakle, zašto zemlji da smeta? A on odgovarajući reče mu: Gospodaru! Ostavi je i za ovu godinu dok okopam oko nje i obaspem gnojem. Pa ako ne rodi, poseći ćeš je na godinu.“ (Luka, XIII.6-9).

U kakvoj bi vezi ova parabola mogla da stoji sa tekstom koji joj neposredno prethodi? Kako se ona nadovezuje na značenje reči: „Dok se ne pokajete (metanoja), sve ćete tako izginuti.“? Ova parabola, kao što ćemo jasno videti kasnije, bavi se „Kraljevstvom nebeskim“, o kome se nikada ne govori na direktan način, već se ono samo nagoveštava ili se sa nečim poredi, na njega se ukazuje ilustracijom ili nekom pričom ili poznatom slikom. Parabola je poređenje. U vezi sa idejom o „Kraljevstvu nebeskom“ čovek se često poredi sa drvetom sposobnim da donese plod a čitavo čovečanstvo sa vinogradom. Parabola postaje razumljiva u vezi sa prethodnim stihom, ukoliko smo razumeli nešto od značenja reči koje je Hrist uputio učenicima. Čovečanstvo je nalik drvetu ili vinogradu sposobnom da donese plod i ukoliko ploda nema, vinograd je u opasnosti da bude uništen kao beskoristan – otuda reči „svi ćete stradati“.

Prvi stepen, prvi stupanj čovekovog donošenja ploda jeste metanoja – to jest, podvrgavanje transformaciji uma koja uslovljava da on ne traga više za Božijom voljom manifestovanom na zemlji niti da u spoljašnjem životu vidi svoj glavni izvor smisla niti da se bavi onim što se događa sa njim i sa drugima u spoljašnjem životu, već da se okrene sasvim novoj ideji, sasvim novom načinu razmišljanja, promeni uma, sadržanom u ideji da se pravi značaj čovečanstva ili čoveka može uporediti sa drvetom smokve ili vinogradom čiji je zadatak da proizvede plod – to jest, u slučaju čoveka, da dostigne novo unutrašnje stanje, unutar sebe, koje se naziva „Kraljevstvo nebesko“.  Pravi značaj čovekovog života na zemlji ne može da se pronađe u spoljašnjem životu ili u stvarima života, već u ideji transformacije koja, kada se odigra u čoveku, vodi do stanja pod nazivom „Kraljevstvo nebesko“. Tako sve nevolje i nesreća, sav privatan jad i bol, sva razočarenja i tegobe i sva nesreća, kao i sva sreća, koju svako doživljava u životu, sagledani u svetlu „Kraljevstva nebeskog“ nisu ništa drugo do sredstva za postizanje cilja, a po sebi nemaju nikakvog značaja i nemaju nikakve veze sa Božijom voljom. To je ta nova ideja, ta promena uma, na koju ukazuje reč metanoja, tako loše i neadekvatno prevedena rečju pokajanje.

Sa tim novim pristupom životu, u svetlosti ideje o „Kraljevstvu nebeskom“ svako se menja. Čitavi životi ljudi se menjanju. Čitavo značenje njihovih života se menja i sve što im se događa, sve njihove tragedije, sva tajna nezadovoljstva, bolne misli i osećaj promašenosti, transformiše se – jednom kada se spoljašnji život više ne posmatra kao glavni cilj ili kada više ne moramo da verujemo da u njemu leži čitav smisao ili, zaista, da se Božija volja manifestuje na taj način. To je metanoja u vezi sa idejom o Kraljevstvu nebeskom.

27. 12. 2016.

METANOJA III


Moris Nikol - Meta
METANOJA - DEO II
 
Sa stanovišta Novog zaveta, šta je priroda sveta i smisao našeg života u njemu? Pavle kaže: „Jer se tvar pokori propadljivosti, ne od svoje volje, nego za volju onoga koji je pokori.“ (Rimljanima, VIII.20). Pavle govori o stanju stvari na zemlji. Kada to uzmemo u obzir, to je veoma neobična i iznenađujuća ideja. On uči da život na zemlji nije za čovekovo dobro i da njime ne upravlja dobro i da se sve ne zemlji jednostavno događa. Pavle ne kaže da su stvari na zemlji ispravne ili osmišljene ili da njima upravlja vrhovni Bog. Naprotiv, on sasvim otvoreno kaže da su stvari na zemlji podložne propadljivosti, ne zbog toga što njeni stanovnici to žele, već „za volju onoga koji je pokori“. To ukazuje na silu koja je, u pogledu kreacije na ovoj maloj zemlji, neprijateljska (štetna) prema čoveku. Ukoliko pretpostavimo da sve što ima moć nad kreacijom na zemlji, treba da bude nazvano imenom Bog i ukoliko istovremeno verujemo da je Bog Jedan i istovremeno sve Dobro, ta Pavlova izjava je nerazumljiva. Ukoliko vrhovni Bog upravlja svim fenomenološki stvorenim svetovima i ukoliko njegova volja direktno stiže do tih svetova, kako se može reći da se kreacija pokorava propadljivosti protiv svoje volje? Ukoliko Pavle propoveda ideju Dobra, osnovne koncepcije vrhunske i dobre sile koja deluje na sva živa bića, kako se može dati tako neobična izjava? On kaže da je Čovek,  kao deo kreacije, nasilno podvrgnut propadljivosti protiv svoje volje. Kako je onda moguće održati gledište da je Bog Dobro? Sigurno, sagledavši život i sve njegove događaje, nemoguće je objasniti čak i mali deo onoga što se događa na zemlji. Međutim, Pavle ne kaže da je sila koja deluje na zemlji, sa svim njenim bićima, dobra. U stvari, on govori o ’Bogu ovoga sveta’ (ό θεος τουαιώνος τούτου), koji ‘zaslepljuje um čoveka’ (II Korinćanima IV.4). Čovek, kao deo kreacije, podložan je propadljivosti i pokorava se nekoj sili, nekom uticaju, nekom dobru koje deluje protiv njegove volje, protiv njegovog htenja. Biće nije izloženo propadljivosti zbog sopstvene volje. Zbog čije volje? „Za volju onoga što ga pokori“. Pavle ga ne naziva Bog. Kakvo objašnjenje on daje? Tvar se pokorava propadljivosti (na grčkom ματαιοτης u značenju manjkavost, beskorisnost, besmislenost ili na latinskom frustracija, uzaludnost). Pavle dodaje, u nadi da se može osloboditi okova i pobeći u slobodu. („na nadu da će se i sama tvar oprostiti od ropstva raspadljivosti na slobodu slave dece Božije“). Mi smo, kaže on, svi u istoj situaciji.  Ne samo, nastavlja on, da čitava kreacija stenje i muči se zajedno, … ne samo to, već i mi takođe koji imamo prve plodove duha, čak i mi stenjemo’ – kao da smo zatvoreni u uzanom zatvoru – ’čekajući da budemo usvojeni’ – kao Sinovi Boga.
 
Uzaludna patnja kreacije, sveta, jeste prepoznata. Ne postoji pokušaj da se ona prikrije ili da se kaže kako je ovo najbolji od svih svetova. Sva ta patnja, sav taj bol, sva ta beda, sva ta smrt, uništavanje i besmislenost ne objašnjava sebe samo. Život se ne može objasniti po sebi. On ne može da bude shvaćen sam po sebi.  Neka druga ideja se skriva iza vidljive spoljašnje pojavnosti, ideja, koja nije izvedena zaključivanjem iz onoga što vidimo, već ideja za koju ne postoji dokaz koji nam mogu pružiti čula. 
Nastaviće se ...

26. 12. 2016.

METANOJA II

Moris Nikol - Meta
Metanoja - I deo (nastavak)

Sada bi bilo dobro vratiti se na Hristove reči upućene njegovim učenicima povodom ubijenih Galilijaca i ljudi koji su poginuli u Siloamu u svetlu ovog značenja reči metanoja. Čitav razgovor postaje jasniji. Učenici razmišljaju na pogrešan način i Hrist im odgovara ne u smislu „dok se ne budete pokajali“, već „dok ne budete mislili drugačije“ – to jest, mislili na novi način. On kaže da su u suprotnom oni vezani i fiksirani i ne mogu da izbegnu sudbinu, koja je zajednička svim ljudima koji uvek polaze od vidljivog, pojavnog, opipljivog, ili ukratko, od čula i koji svoje ideje i poglede izvode iz vidljivih dokaza. Prvi korak je metanoja. Neadekvatnost reči pokajanje može se jasno videti u Pavlovoj Poslanici Korinćanima. Ljudi mogu biti povređeni i ožalošćeni događajima u životu do stepena da izgube svu veru i čak prestanu da misle i pokušavaju da ugode sebi što bolje mogu ili jednostavno napuste svu nadu i žive kao mrtve stvari.

Mnogo ređe oni mogu početi da razmišljaju o onome što im se dogodilo i da dolaze do nekog novog stanovišta. U njihovoj misli može početi da se javlja nešto individualno. Neka nova aktivnost uma može započeti – um počinje da se budi. U trenucima najveće lične nesreće i patnje ljudi često osećaju da je sve što se dogodilo u životu bilo nerealno i to je tačno razumevanje života. To je dodirivanje stepena, na kome je dostignuta metanoja – to jest, transformacija uma. Sve se odjednom javlja u novom svetlu, nešto čini da čovek razume kako nisu događaji u životu važna stvar, već da je važan čovekov stav prema njima. Za trenutak je dostignuta prelomna tačka, na kojoj je moguća revolucija uma. Ono što je prvobitno bilo pasivno i vođeno čulima, vođeno događajima iz života, više se ne pokorava spoljašnjem životu i počinje da ima nezavisnu egzistenciju. O tom buđenju aktivnog uma Pavle govori u narednom odeljku, u kome se reč pokajanje javlja nekoliko puta, iako se na grčkom reč metanoja javlja samo jedanput. Pavle piše Korinćanima sledeće:  „Jer ako sam vas i ražalio poslanicom, ne kajem se, ako se i bejah raskajao: jer vidim da ona poslanica, ako i za malo, ražali vas. Ali se sad radujem, ne što biste žalosni, nego što se ožalostiste na pokajanje. (II Poslanica Korinćanima, VII, 8, 9).

U ovom odeljku reč metanoja se javlja samo jedanput – u frazi „na pokajanje“, (eis metanoian), είς μετανοιαν, i odeljak samo pokazuje koliko je neadekvatna reč pokajanje (repentance). Kada Pavle kaže, „Ne kajem se …“, on koristi sasvim drugačiju reč, μεταμελομαι, koja je ekvivalent latinske reči poenitet me, od koje potiče naša uobičajena reč pokajanje. Ipak, te dve grčke reči tako beskrajno različite vrednosti prevedene su na engleski istom rečju.

Nije tuga ili pokajanje u našem uobičajenom značenju ono što proizvodi promenu uma. Čovek može tugovati, ali ne do stepena metanoje. Međutim, postoji posebna vrsta tuge, koja vodi do metanoje i o toj tuzi Pavle govori, kontrastirajući je sa običnom patnjom u životu. „Jer žalost koja je po Bogu donosi za spasenje pokajanje, za koje se nikada ne kaje; a žalost ovog sveta smrt donosi.“ (II Poslanica Korinćanima, VII.10). „Nego se ožalostite na pokajanje“ – to je bila ta prava patnja Korinćana koja ih je dovela do pokajanja. Den Stenli (Dean Stanley), jedan od malobrajnih engleskih komentatora koji razumeju značenje metanoje, primećuje: „Taj odeljak pokazuje koliko je neadekvatna naša reč „pokajanje“. ’Vi ste tugovali tako da promenite um, ili je vaše pokajanje donelo revoluciju uma.’ I upravo na to se misli, u mnogo dubljem smislu to je ono što čitav život znači – da dovede čoveka do tačke kada se, umesto da slepo kaže sebi „Ovo ne može biti istina“, podvrgava buđenju, trenutnom osećanju nerealnosti onoga što se događa u životu i nerealnosti u vezi sa njime samim. To je metanoja; to je početak transformacije uma. Čitav smisao Hristove primedbe upućene njegovim učenicima o ubistvu Galilejaca i o nesreći na Siloamu leži u ideji da značenje fraze „Neka bude volja tvoja na zemlji“ ne može da bude shvaćena, ako se ne razume reč metanoja ili promena uma. Mi možemo verovati da znamo šta to znači, ipak, mi je ne razumemo na sadašnjem nivou razmišljanja. Sve dok se čovek u sebi ne odvoji od vidljivog sveta sa svim njegovim događajima i ideje o uzvišenog značaja njegove sopstvene egzistencije u vidljivom svetu, on ostaje na nivou na kome je metanoja ili promena uma nemoguća. Pokajanje, to jest, novi stav, potpuno drugačiji način razmišljanja, može otpočeti tek kada ljudi shvate da se volja Božija ne ostvaruje na zemlji. Kada čuju o nesreći koja se dogodila drugima, ljudi često kažu: „Tako im i treba.“
Svako do izvesnog stepena neguje to stanovište, nezavisno do toga kako inače razmišlja,  posebno onaj, ko smatra da je moralan i ko religiju razume samo u moralnom smislu, ima taj pogled na stvari. Taj spoljašnji pogled na religiju, u okviru koga se život posmatra kao mesto nagrade i kazne, zasniva se na ideji da se Božija volja ostvaruje na Zemlji i svako od nas je bio svedok ophođenja prema drugim ljudima sa tog stanovišta. (Sećam se posebno jednog slučaja kada je jedan veoma moralan čovek, koji je bio misionar medicinar, postupao sa devojkom, koja je bolovala od sifilisa upravo na taj način, kao da ju je Bog kaznio za njene grehe i da zbog toga treba da bude tretirana kao nešto prljavo i u ovom konkretnom primeru, da nije vredna da dobije anesteziju za veoma bolnu operaciju). Zar nije činjenica da većina divljačke okrutnosti, torture, ogorčenja i zla, koji su obeležile istoriju religije, počiva na osnovnoj grešci u gledištu da se volja Božija ostvaruje na Zemlji i u zamišljanju da čovek zna šta je Božija volja? Zbog toga je od vitalnog značaja da pokušamo da razumemo šta je Hrist rekao svojim učenicima u vezi sa ubijenim Galilejcima i ljudima ubijenim u Siloamu. Ti događaji nemaju nikakve veze sa Božijom voljom i učenicima je rečeno da bi trebalo da ih sagledaju sa nove tačke gledišta -  а to ne podrazumeva pokajanje – jer zašto bi se učenici kajali, u uobičajenom smislu reči, zbog Galilejaca ili ljudi iz Siloama – već promenu uma. A ta promena uma znači da čovek više ne sme da misli da se ljudi na zemlji kažnjavaju za grehe ili da su oni, koji se ne slažu sa njegovim sopstvenim religioznim principima, grešnici, niti da misli da su ljudi, kojima se dogodi neka nesreća, slabići. To je, kako Hrist sasvim jasno kaže, potpuno pogrešan stav prema životu. Bilo da su ljudi religiozni ili ne, oni često veruju da su oni, koji se ne slažu sa njima u političkim mišljenjima, moralnim ili naučnim mišljenjima, da i ne spominjemo religiozne ideje, slabići i često prema njima gaje osećaj posebne razlike ili nadmoćnosti i čak smatraju da bi ih trebalo kazniti ili uništiti. Njihovo verovanje je od života i oslanja se na život – to jest, to je spoljašnje pitanje, a ne unutrašnje pitanje u njima samima. I dok se ta tačka gledišta potpuno ne promeni, čovekova unutrašnja evolucija ne može da započne. 

Jer nema nikakve razlike u tome da li neka osoba osuđuje druge zbog njihove religijske pripadnosti ili zbog političkih ideja ili morala ili bilo čega drugog. Poenta je u tome da sve to pripada životu, sve to pripada spoljašnjem svetu, koji smo upoznali preko naših slabašnih čula. To nije mesto od koga može početi čovek koji želi da se podvrgne transformaciji, o kojoj je Hrist prvo podučavao kao o metanoji, a zatim drugom rođenju. Kasnije ćemo govoriti o drugom rođenju, ali se mora obratiti pažnja na to da metanoja ili promena razmišljanja predstavlja prvi stepen. I prvi primer promene razmišljanja je prestanak zamišljanja da se Božija volja manifestuje na zemlji. Tako rečenica u Očenašu: „Neka bude volja Tvoja na zemlji“ – kada se dovede u vezi sa onim što je Hrist rekao učenicima u prilici kada su očigledno zauzeli stanovište da je za Galilejce i ljude u Siloamu ono što im se dogodilo bilo kazna zbog njihovih greha i bili na mentalnom nivou, sa koga su verovali da se volja Božija manifestuje na zemlji i da je sve što se na zemlji događa rezultat Božije volje – ta rečenica u Očenašu označava nešto od velike važnosti. Hrist u stvari kaže: „Dok ne promenite um, svi ćete stradati na isti način.“ To je prvi jasan primer onoga što je Hrist učio o smislu te izuzetno teške reči metanoja. Ta vanredna niskost u ljudskom razumevanju, koja čoveka navodi da misli da, ako neko ko ne deli njegova ubeđenja pretrpi neku nesreću, da mu tako i treba, zasniva se na ideji da su spoljašnji život i zlo u svetu znak smisla. A niskost ukazuje na nedostatak smisla. Međutim, mi razumemo vrhunski simbol smisla -  naime, Boga – i bilo da verujemo u Boga ili ne, svako deluje iz onoga što smatra smislenim. Jer niko ne može da postoji bez smisla. Besmisleno postojanje je neodrživo. Jasno je da svako živi u skladu sa sopstvenim smislom, kakav god on bio, i u životu vidi ono što je sa njim povezano. Međutim, Hrist je rekao da je pokušaj da se smisao pronađe u životu, u smislu vrhunskog značenja ili Boga koji deluje u životu, potpuno pogrešno. Najviši smisao postoji nezavisno od događaja koji se odigravaju u životu i sve dok čovek ne bude mogao da promeni um u tom pogledu, deliće zajedničku sudbinu sa dobrim i lošim u životu. On još uvek nije pronašao pravu osnovu od koje bi počeo. To znači, ako verujemo u Boga, u tom vidu, kao izvor smisla, i ako taj posebni smisao tražimo u spoljašnjem životu, sagledavajući nagradu i kaznu u životu kao izraz tog najvišeg smisla, počinjemo od pogrešne osnove. Iz toga sledi da je ta neobična reč metanoja tako značajna. Nije spoljašnji svet ono od čega čovek mora početi. Ukoliko to čini – kao što svako čini – on još uvek nije sposoban za bilo kakvu promenu, bilo kakvu unutrašnju evoluciju. Pronalaženje smisla u spoljašnjem životu i donošenje sudova sa tog stanovišta u skladu sa sopstvenim odgojem – sve to je suprotno metanoji. Hrist svojim učenicima govori o tom uobičajenom pogledu na život kada naglašava koliko je potrebna metanoja – to jest, promena uma. Međutim, reč je o tome da nijedan pojedinac nije slobodan od takvog pogleda na svet. U stvari, svaki pojedinac održava svoje samoljublje i samo-obožavanje na osnovu tih spoljašnjih verovanja, iz temelja koji je u njemu formiran rano u životu, iz osećaja da je bolji od drugih, bilo da je na nižoj ili višoj poziciji u životu. I svako veruje, religiozno ili na drugi način, da je taj spoljašnji svet pozornica moralnog delovanja u kojoj moramo dokazati da smo u pravu, bilo neumesnim ponašanjem bilo nasiljem ili progonom. Tako svako vidi najviši smisao – a to je Bog – u spoljašnjem životu i deluje u skladu sa time. Moralni ljudi deluju na taj način, ljudi određene političke orijentacije deluju na taj način i tako dalje. Izuzetno je teško odvojiti se od takvog pogleda na svet. Međutim, početak tog odvajanja jeste početak praktikovanja promene uma, metanoje. Svako prosuđuje život, čak i ne znajući da to čini, u skladu sa svojim moralom, skrupulama, principima itd. a sve to je zasnovano na verovanju da je spoljašnji život izvor svega. Međutim, Hrist kaže da se ništa ne može dobiti na taj način, iz života kakvog ga vidimo. Ono što se događa u spoljašnjem životu nije vodič ni prema čemu. Međutim, ljudi smatraju da je život sam čitavo pitanje; i oni ne vide da, šta god da rade, život ostaje isti i propuštaju da shvate da je život po samoj svojoj prirodi nešto što čoveka može dovesti do metanoje – vrhunski cilj. To nije mesto gde se „volja Božija vrši“ – otuda molitva „Neka bude volja Tvoja na zemlji“. I dok čovek ne shvati šta ta rečenica znači i ne počne da uviđa sve njene implikacije, on neće razumeti šta u stvari govori dok ponavlja Očenaš. Nije u pitanju samo ta rečenica, već razumevanje svake rečenice u Očenašu, tako da bi čovek dok izgovara Očenaš morao da bude u najvišem stanju svesti, da bi razumeo vrednost svake reči i rečenice, to jest, da bi se molio u pravom smislu te reči. To bi bila metanoja u najpotpunijem smislu.


NASTAVAK

12. 12. 2016.

METANOJA I


Moris Nikol - Meta
METANOJA I DEO


Neka bude volja Tvoja … na Zemlji
Koja bi molitva bila neobičnija od ove: „Neka bude volja Tvoja na Zemlji“? Značenje ove fraze jeste da se volja Božija ne vrši na Zemlji. Nasuprot tome, religiozni ljudi uobičajeno zamišljaju da je ono što se događa na Zemlji uvek Božija volja i pokušavaju da jedni druge ohrabre i obodre u toj misli, čak i kada je reč o besmislenim i neočekivanim događajima, uništenju i smrti. Ljudi koji nisu religiozni smatraju to dokazom da Bog ne postoji. Nešto je čudno ovde, nedostatak razumevanja ili pogrešno razumevanje, neka neobična konfuzija misli. Ljudi donose sudove o postojanju ili nepostojanju Boga na osnovu onoga što se odvija na Zemlji. Svake decenije pišu se knjige koje prikazuju dokaze da je postojanje Boga nemoguće u svetlosti činjenice a je toliko mnogo zla u životu i tak mnogo okrutnosti i pustošenja u prirodi, jer većina ljudi u privatnosti svojih misli dolazi do sličnog zaključka.  Bivaju svedoci nesreće, u kojoj nedužni ljudi iznenada stradaju, ili epidemija u kojoj desetine dece ostaju bogalji ili umiru; vulkani eruptiraju, poplave i glad odnose živote miliona; oni gledaju okrutnost prirode – životinje koje jedu jedna drugu, dok nemilosrdni zakon upravlja čitavom kreacijom. Naočigled toga, ako argumentujemo sa stanovišta vidljivog sveta, da li je moguće verovati da Bog – kao vrhovni princip najvišeg Dobra – postoji? To je prvi problem sa kojim se suočava svaka osoba koja počinje da razmišlja ozbiljno i rezultat takvog razmišljanja po pravilu je sumnja ili pesimizam. Ateista, koji zasniva svoje zaključke na vidljivom svetu sa svim njegovim tragedijama, potpuno je u pravu u stavu da život kakav jeste ne podučava o egzistenciji Boga. Ljudi ne razumeju da se ono što se događa na Zemlji jednostavno događa; oni ide dalje, čak žele da u katastrofama koje se događaju čovečanstvu vide neko posebno značenje, naime, kazne koje sprovodi 'Bog'. Oni vide kako se Božija volja događa na Zemlji. Međutim, to je osporeno u Novom Zavetu. Kada učenici izveste Isusa da je Pilat ubio neke Galiliejce (Luka XIII.1-5), Hrist odgovara: „Mislite li da su ti Galilejci bili najgrešniji od svih Galilejaca jer tako postradaše?“ Očigledno, učenici su mislili da je Bog kaznio ubijene Galilejce zbog njihovih greha. To je bilo njihovo objašnjenje katastrofe i na taj način smo ponekad skloni da tumačimo nesreću koja se događa drugima. Oni su videli ruku Božiju kako kažnjava zlo na Zemlji. Na osnovu toga, sledeći tu liniju razmišljanja,  dolazi se do toga da su ubijeni Galilejci bili posebno nemoralni.  Isus pita učenike da li zaista veruju u to i tada im odgovara: „Ne, kažem vam, no, ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti.“ Šta taj odgovor znači? To znači da se važna stvar, koju treba shvatiti, ne odnosi na pitanje greha i kazne u životu, već na pitanje „pokajanja“. Život ništa ne dokazuje. Ljudi koji umiru svirepom smrću nisu grešnici više nego drugi. Ono što vidimo nije poenta. Ukoliko uvek  u vidljivom svetu  tražimo dokaz i postojanju ili nepostojanju Boga, nećemo doći ni do kakvog vrednog saznanja. To su mislili učenici i rečeno im je da odgovor ne leži tu, već u nečemu što se zove „pokajanje“ – kao što ćemo videti, reč koja ne prenosi pravi smisao originalne grčke reči. Stav učenika prema životu i njihov stav prema učenju koje su slušali bili su pogrešni. Oni su pomešali svoje originalne ideje, izvedene iz života, sa idejama o kojima je Isus govorio. Tako Isus nastavlja da objašnjava i pita ih da li zamišljaju da nesreća koja se odigrala u predgrađu Jerusalima znači da su nastradali bili posebno veliki grešnici. On pita:  Ili onih osamnaest što na njih pade kula siloamska i pobi ih, mislite li da su oni najkrivlji od svih Jerusalimljana? Kažem vam, ne, no, ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti.“ (Luka, XIII.1-5). Oba pitanja imaju isti odgovor: zlo koje se događa ljudima nema nikakve veze sa nekom božanskom kaznom za grehe i ne sme se razumeti na taj način. Tragajući za Bogom u životu, strašljivo preispitujući život, polazeći od spoljašnjeg života i njegovih događaja kao od osnove i stojeći tako uvek pod uticajem događaja koji se odigravaju u spoljašnjem životu, znači u potpunosti promašiti značenje Hristovog učenja.  Međutim, toliko malo se to razume i toliko je teško shvatiti osnovni koncept, da u autorizovanoj verziji Biblije, sinopsis sadržaja trinaestog poglavlja počinje rečima:  Hrist propoveda pokajanje nakon kazne Galilejaca i drugih. Neobična stvar je da upravo to on nije propovedao. Hrist čak naglašava značenje, dodajući jedan primer kako bi što razumljivije objasnio učenicima koliko je pogrešan njihov stav prema životu. Oni su ga pitali o Galilejcima i rečeno im je da smrt Galilejaca nema nikakve veze sa božanskom kaznom za grehe. Hrist dodaje da pad siloamske kule, pri čemu je poginulo osamnaest ljudi, nema nikakve veze sa kaznom za grehe. Ipak, taj pogrešan stav prema životu, koji je Hrist pokušavao da ispravi kod svojih učenika, održao se kroz religijsku misao i najzad prouzrokovao fatalnu koliziju između religije i nauke danas. Može se reći da se sve knjige i učenja, koja se bave religijom, mogu podeliti u dve grupe: prva, nadmoćna grupa, koja polazi sa stanovišta učenika; druga, veoma mala, koja polazi sa stanovišta Hristovog odgovora učenicima. U odgovorima, koje Hrist daje svojim učenicima, očigledno se naglašava volja Božija ne deluje na zemlji.  A to kaže i molitva Oče naš. Zbog toga, izvođenje zaključaka o Bogu na osnovu onoga što se događa na Zemlji znači početi sa potpuno pogrešne tačke gledišta. Međutim, budući da je toliko teško osloboditi se od čula, svako polazi od te tačke, razmišljajući o egzistenciji Boga. Ljudi neprestano polaze od pogrešnog nivoa, baš kao što su činili i učenici i tako u njihovim umovima sve postaje izmešano. Nalik učenicima, koji su poželeli da iz lokalnih novosti izvedu moralističko naravoučenije o kažnjavanju zbog greha počinjenog na zemlji, oni posmatraju vidljivi spoljašnji svet kao pozornicu božanske osvete i u njenim događajima vide ruku Boga koji kažnjava ili nagrađuje ljude u skladu sa njihovim ponašanjem. Oni čak žele da vide Božiju ruku u ratu. Vide Boga kao pravo ili pravdu na zemlji. Vide Božiju ruku u ratu i veruju da je Bog na njihovoj strani i da će pobeda značiti da je Božija volja ostvarena. To je ta spoljašnja ideja o religiji, zasnovana na čulima koju je Hrist prekoreo. On kaže da svi ljudi imaju istu sudbinu dok se ne pokaju. Međutim, šta znači pokajati se? Kako treba razumeti ovu reč? Već bi moralo biti moguće razaznati šta je njeno pravo značenje – ta loša reč koja je potpuno pogrešno prevedena sa grčkog. Značenje počinje da se pomalja iz samog konteksta u kome je upotrebljena – naime, iz Hristovog objašnjenja učenicima u vezi sa njihovim shvatanjem da je život rezultat Božije volje. Potrebno je da se život vide drugačije. Postoji drugačiji način gledanja na život – i to je najvažnija stvar koju svako može da razume. Hrist kaže, dok se čovek „ne pokaje“, on je beskoristan i pati živeći zajedničku sudbinu – to jest, sudbinu zajedničku za sve koji ne dosegnu stanje razumevanja nazvano „pokajanje“. Videti volju Božiju u svemu što se događa na zemlji, ne znači razumeti šta ta zanimljiva reč „pokajanje“ znači. Samo preko nečega što se naziva, ili pogrešno naziva „pokajanje“ čovekov odnos prema životu se koriguje, a dok god se on ne pokaje, deli zajedničku sudbinu sa svima drugima, loš ili dobar, moralan ili nemoralan, civilizovan ili necivilizovan. Na određeni način, svako život shvata pogrešno i dok se početna greška ne ispravi, svi dele zajedničku sudbinu. Bez pokajanja moralno dobro i loše podjednako su neuspešni. „Onih osamnaest što na njih pade kula siloamska i pobi ih, mislite li da su oni najkrivlji od svih Jerusalimljana? Kažem vam, ne, no, ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti.“ U Jerusalimu je živelo mnogo moralno dobrih i loših ljudi, pravednika i grešnika, civilizovanih i necivilizovanih, kao i svakom današnjem gradu, u Londonu, Parizu ili Berlinu – ali svako strada na isti način, dok se ne pokaje. „… ako se ne pokajete, svi ćete izginuti.“Reč, koja je kroz čitav Novi Zavet prevedena kao pokajanje ne grčkom glasi meta-noja (μετάνοια) što znači promena uma. Grčki prefiks meta (μετα) nalazi se u nekoliko reči u svakodnevnoj upotrebi, kao što su metafora, metafizika, metamorfoza. Uzmimo metaforu; ona znači promenu smisla. Govoriti metaforički znači govoriti iza doslovnog značenja reči, preneti značenje onoga što je rečeno iza upotrebljenih reči. Metafizika, ponovo, ukazuje na proučavanje onoga što se nalazi iza vidljivih predmeta proučavanja fizičke nauke, kao što je proučavanje prirode bića ili teorija znanja ili činjenica svesti. Metamorfoza se koristi da opiše transformaciju oblika u životu insekta, transformaciju gusenice u leptira – prenošenje ili transformaciju strukture u potpuno novu strukturu, u nešto iza. Prefiks meta ukazuje na prenošenje ili transformaciju, na nešto iza. Drugi deo reči, koja je prevedena kao pokajanje – noja – potiče od grčke reči nous (νους), što znači um. Reč metanoja je tako u svom suštinskom značenju povezana sa transformacijom uma. Zašto je onda prevod pokajanje neadekvatan, ili, zaista, pogrešan? Engleska reč pokajanje (repenance) izvedena je iz latinske reči poenitare, što znači „žaliti“. Penitence, žaliti, osećati bol ili kajanje -  to je raspoloženje koje je svako doživljava s vremena na vreme. Međutim, grčka reč metanja stoji daleko iznad tog značenja i ne označava samo raspoloženje. Ona ne sadrži ideju o bolu ili tuzi. Ona se donosi na novi um, ne na novo srce, jer je nemoguće imati novo srce, a da se prethodno ne stekne novi um. Novi um znači potpuno novi način razmišljanja, nove ideje, novo znanje i novi pristup svemu u životu. Iako je mnogo toga napisano o pravom značenju ove velike reči i o njenoj pogrešnoj interpretaciji i mada su naučnici iznova i iznova ukazivali da pokajanje nije adekvatan prevod, u nekim novijim i takozvanim kolokvijalnim prevodima Novog zaveta (kao Moffatt) ova reč se i dalje prevodi kao „pokajanje“, čime se ukazuje na potrebu za moralnom, a ne mentalnom promenom.
NASTAVAK

5. 12. 2016.

PARABOLA O SEJAČU - VII deo





Nakon opisa tri kategorije ljudi, koji ne mogu da se podvrgnu unutrašnjoj evoluciji, jer su posejani u svetu na način koji to čini nemogućim, u Paraboli o sejaču definisane su naredne tri kategorije. One formiraju jednu klasu, klasu onih koji su posejani na dobrom tlu i rađaju plod, neki jedan po sto, neki jedan po šezdeset, a neki jedan po trideset. U svojoj interpretaciji parabole Hrist o njima kaže: „A posejano na dobroj zemlji to je koji sluša reč i razume, koji, dakle, i rod rađa i donosi jedan po sto, a jedan po šezdeset, a jedan po trideset.“ (Matej, XIII.23).
U paraboli su opisane ukupno četiri vrste tla: tlo nazvano „kraj puta“, tlo nazvano kamenitim, tlo zagušeno trnjem i dobro tlo. Oni koji su posejani na lošem tlu ne rađaju plod, dok oni koji su posejani na dobrom tlu rađaju rod u tri stepena predstavljena stepenima 100, 60 i 30. Uočićete da ovde postoji inverzija, jer bi bilo prirodnije očekivati poredak u suprotnom smeru. U Jevanđelju po Marku Hristova interpretacija parabole preneta je na naredni način: „A ono su što se na dobroj zemlji seje koji slušaju reč i primaju, i donose rod po trideset i po šezdeset i po sto.“ (Marko, IV.20).   

Kod Luke: „A koje je na dobroj zemlji to su oni koji reč slušaju, i u dobrom i čistom srcu drže, i rod donose u trpljenju.“ (Luka, VIII.15). Prilikom nabrajanja kod tog dela parabole Luka piše: „A drugo pade na zemlju dobru, i iznikavši donese rod sto puta onoliko. Govoreći ovo povika: Ko ima uši da čuje neka čuje.“ (Luka, VIII.15).
Interpretacija parabole, koja se pripisuje Hristu, razlikuje se kod svakog od Jevanđelista. Na primer, Luka ne razume da je sam Čovek posejan u život na različit način i tako daje interpretaciju „oni koji su posejani kraj puta su oni koji čuju“ (οί δε παρά την οδον), a „koje je na kamenu, to su oni koji kad čuju s radosti primaju reč“ (οί δε em της πετράς) i tako dalje, dok Matej i Marko govore o ljudima koji su različito posejani u život, neki kraj puta, neki na kamenitom tlu i tako dalje, dok je reč Božija posejana među njima sa sasvim drugačijim rezultatom. Jevanđelja su napisana dugo nakon Hristovog raspeća. Luka nikada nije video Hrista. On je bio sledbenik Pavla koji nije bio hristov učenik, već je učenje verovatno primio u nekoj školi blizu Damaska. Što je Jevanđelje bliže originalnom izvoru učenja, to je puniji i bogatiji jezik njegovih parabola. Ukoliko neobičnu inverziju brojeva kod Mateja kao posmatramo kao nešto značajno, što Matej i Luka nisu razumeli, može se pretpostaviti da je to Jevanđelje koje je najbliže izvoru i originalu. Međutim, po pravilu se smatra da je Markovo Jevanđelje originalno. Prva tri Jevanđelja nazivaju se sinoptičkim. To ipak ne znači da su ga pisali očevici, kako se često pretpostavlja. To sami znači da se ona posmatraju nasuprot Jovanovom Jevanđelju. Ukoliko je Jevanđelje po Mateji pisao učenik Matej, sa pravim imenom Levi, sakupljač poreza, onda je jedino njegovo Jevanđelje pisao očevidac Hrista. Marko i Luka ili nisu bili rođeni ili su bili mala deca u vreme kada je Isus umro. Mora se razumeti da je znanje, koje je Isus prenosio, bilo čuvano u školama gde su ljudi podučavani usmeno i gde je učenje održavano živim, te da je datum prvog objavljivanja učenja i pisanom obliku sasvim drugo pitanje sekundarnog značaja. Učenje o Čovekovoj mogućoj unutrašnjoj evoluciji i istinskom značaju njegovog života na Zemlji održavano je živim u školama i na taj način bilo očuvano tokom vekova. Ono se pojavljuje u određenim intervalima, u planiranim periodima u istoriji, u religioznom ili nekom drugom obliku, kako bi se dalo impuls uzdizanju čovečanstva iznad nivoa varvarstva, kojem ono neizbežno teži ako se prepusti sebi samom, i kako bi se omogućio razvitak slikarstva, nauke i književnosti, a ljudi doveli na određeni „normalan nivo“ razumevanja, koje makar neki moraju dostići pre nego što bilo kakvo pitanje o unutrašnjoj evoluciji uopšte postane moguće. Ono što nazivamo našom „hrišćanskom kulturom“, u okviru koje su, istorijski posmatrano, mogli da budu ostvareni različiti pravci slikarstva, književnosti i filozofije koji bi u suprotnom bili nemogući, počevši od impuls datog delom putem brižljivo odigrane drame o Hristu i delom putem rada mnogih drugih pre i posle toga. I mada se može reći da hrišćani u pravom smislu reči ne postoje – to jest, ljudi koji su dosegli stepen unutrašnje evolucije koji je Hrist dostigao beskrajnim iskušenjima i patnjama, sasvim nezavisno od smrti na krstu – ne sme da se zaboravi da je taj impuls bio izvor postepene organizacije života koja je Čoveka spolja uzdigla iznad nivoa varvarstva i učinila civilizaciju mogućom.
Vratimo se osnovnoj ideji Parabole o sejaču, pre nego što potražimo značenje „dobrog tla“, jer delovi i detalji ne mogu da se razumeju osim u vezi sa osnovnom idejom kao celinom. Parabola, sagledana kao celina, govori o učenju o unutrašnjoj evoluciji Čoveka i kategorije ljudi, koje su u njoj definisane, odnose se na mogućnosti ljudi koji su u život postavljeni (ili posejani) na različite načine s obzirom na prijem i razumevanje tog učenja i koji prolaze kroz unutrašnju evoluciju na koju se ono odnosi. Iza svake parabole nalazi se osnovna ideja, a detalji i jezik razlikuju se u skladu sa njom. Sve u toj paraboli rečeno je u odnosu na tu osnovnu ideju: prvo da postoji učenje koje se ovde naziva Reč i drugo, da neki ne mogu, a neki mogu da razumeju to učenje, a od onih koji mogu, neki ga prihvataju u potpunosti i primenjuju. Za njih se kaže da su posejani na dobrom tlu i oni mogu dovesti plod do savršenstva.  Sada, učenje o unutrašnjoj evoluciji neizbežno govori o čoveku samom. Sam čovek jeste predmet eksperimenta. On je taj koji mora da evoluira znanjem i primenom istine o unutrašnjoj evoluciji. Samo na taj način on može doneti plod. Seme Reči raste u njemu. Istovremeno, on sam je seme koje može da raste pomoću semena Reči posejanom u njemu i seme Reči ne može da raste dok on sam ne poraste i ne evoluira. To jest, kako on raste u sebi, tako seme Reči raste. To isprva može biti teško za razumevanje, jer ljudi znanje ili istinu posmatraju kao nešto odvojeno od sebe – to jest, odvojeno od vrste ljudi kakvi jesu. Ideja da postoji nivo znanja ili istine, koje ne može biti ispravno shvaćeno osim putem ličnog razvitka pomoću njega izgleda neobična. Ipak, ukoliko razmislite o tome, očigledno je da, ukoliko postoji učenje o ličnoj evoluciji, ono mora uključiti sopstvenu evoluciju. Umetnost, umetnik i predmet na kome on radi svi su jedno. Sada, niko se nikada neće potruditi da primeni bilo kakvu vrstu znanja, bilo kog reda, ukoliko ne vidi dobro u njemu. Ukoliko čovek ne vidi dobro u nečemu, on neće mnogo učiti o tome. Ili, on može nešto da nauči, ali ako mu bude bilo teško da to primeni, odustaće. Ono što čoveka čini snažnim u bilo čemu što radi u vezi sa svojim znanjem, jeste njegovo sopstveno uverenje da je ono dobro. Ukoliko nije duboko uveren da je neka stvar dobra, ona za njega neće imati istinsku vrednost, čak i ako je intelektualno zainteresovan za nju kao za određeni oblik znanja. Videli smo da ovoj vrsti pripada kategorija, opisana u paraboli kao posejani na kamenu. Oni primaju istinu, ali nemaju dubinu zemlje – to jest, oni ne mogu u dovoljnoj meri da sagledaju njenu dobrotu i u trenutku kada ih ophrva suviše teškoća, njihovo interesovanje bledi.
Samo oni, koji su klasifikovani kao posejani na dobroj zemlji, donose plod. Imati dobru zemlju znači imati moć da se vidi dobro. Videti dobro „Reči“ u dovoljnoj meri – to jest, znanja koje uči istini o unutrašnjoj evoluciji ili „Kraljevstvu nebeskom“ koje se nalazi unutar čoveka – moguće je samo od te kategorije. Prva kategorija u paraboli - oni koji su posejani kraj puta - ne može videti ništa dobro u njoj. Ideja o unutrašnjoj evoluciji ništa im ne znači. Druga kategorija - posejani na kamenitom tlu - vidi u njoj malo dobra. Treća kategorija - posejani među trnjem - vidi suviše dobra u drugim stvarima – brigama i preokupacijama života. Poslednja kategorija vidi dobro u različitim stepenima, ali svakako u dovoljnoj meri da proizvede plod. Plod znači dovesti učenje o unutrašnjoj evoluciji do sazrevanja u samome sebi. Oni tako sami postaju plod putem sopstvene evolucije. Isti je slučaj sa mnogim stvarima u prirodi koje sazrevaju mehanički. Gusenica postaje leptir. Međutim, to se odvija mehanički. To se događa. Kada je reč o Čoveku, njegova moguća evolucija na viši stepen se ne događa. On mora svesno da radi. Međutim, nalik gusenici, on sam je predmet eksperimenta u toj unutrašnjoj metamorfozi ili transformaciji na koju se u Bibliji toliko jasno ukazuje kao na istinski Čovekov cilj. Čovek, kakav jeste, jeste „Zemlja“: Čovek, koji se podvrgao unutrašnjoj transformaciji, jeste „Nebo“. Kada ljudi izgovaraju „Očenaš“ i kažu „…kako na nebu tako i na zemlji“, oni se u stvari mole za najveće moguće ostvarenje svojih sopstvenih života, sebe samih. Međutim, Zemlja u čoveku poseduje različite kvalitete. Ona je u nekome zemljište kraj puta, u drugome kamenito tlo, u nekima je načičkana trnjem, a u nekima dobro tlo. Jer, da bi se promenio, čovek prvo mora da bude u stanju da primi ovo učenje o unutrašnjoj promeni na svom prirodnom nivou, na svojoj sopstvenoj ’zemlji’. Seme mora da pronađe pravo tlo, a tlo je vrsta čoveka. Kao što smo videli, u tom pogledu postoje različite vrste ljudi, ili različita tla. Istina, koja kao seme padne na Čoveka, po sebi je nemoćna. Istina mora da pronađe pravo tlo. Ta istina, to znanje, to učenje o unutrašnjoj evoluciji, mora da se udruži sa dobrim da bi se razvijalo i raslo. To znači da čovek mora biti u stanju da vidi dobro istine koja se podučava, jer se u suprotnom ništa ne može dogoditi. Biti u stanju da se vidi dobro bilo koje vrste znanja jeste nešto sasvim drugo nego od „biti dobar“. Na neki način, to nema nikakve veze sa „biti dobar“, već pre sa posedovanjem moći dobrog. Ako smo u stanju da vidimo vrednost neke stvari, to znači imati dobro – to jest, imati moć da vidimo njenu vrednost. To je dobrota. I to je osnovni koncept dobrog u Bibliji. Svaka vrsta znanja, svaki oblik istine mora pronaći i ujediniti se sa odgovarajućim dobrom da bi postalo životna. Svaka istina ima svoje osobeno dobro i Čovek je tačka na kojoj se oni mogu susresti i ujediniti se. Dobro i istinito moraju da se ujedine da bi doneli plod. Kada čovek počne da vidi dobro neke istine o kojoj je učio, tada ono što on zna i ono što jeste počinju da se ujedinjuju. To je zbog toga što čovek nije u stanju da oseti htenje prema nečemu osim ako ne oseti da je to dobro. Nije dovoljno da samo vidi da je neka stvar istinita. On mora hteti istinu i da bi to bilo moguće, on mora videti dobro te istine, dobro znanja o kome uči. Istina tada postaje iznutra povezana sa njime i tako oživljena. Jer, što više dobra on vidi u njoj, utoliko više će istina rasti i razvijati se: i što više istine on vidi, to će više rasti dobro koje vidi u njoj.
Međutim, kasnije ću govoriti više o značenju dobra i povezati ga sa učenjem Grka. Sve te ideje skrivene su u Paraboli o sejaču i takođe mnoge druge, jer parabola leži u dimenziji visine i dubine i njeno značenje se proteže od najjednostavnijeg bukvalnog ili spoljašnjeg značenja do najvišeg mogućeg unutrašnjeg značenja, uporedivo samo sa najvišim stanjem svesti u kojem jezik i slike prelaze u čisto značenje.